 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Svetozar TomićPoseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovništva knj. 31
(Primljeno na I skupu Akademije filozofskih nauka i Akademije društvenih nauka 9 aprila 1946 god.)
Internet izdanjeINTERNET IZDANJEIZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija PRODUCENT I ODGOVORNI UREDNIK |
Štampano izdanjeSrpska Akademija Nauka BEOGRAD 1949 |
 |
 |
| Sl. 1 - Najviši vrh na vojniku. | Sl. 2 - Gornja Komarnica pri ulazu u kanjon kod Prerasta. |
 |
 |
| Sl. 3 - Stave Komarnice i Sinjca - postanak Pive. | Sl. 4 - Postanak Drine na Šćepan-Polju, posle sastava Pive i Tare. |
 |
 |
| Sl. 5. - Selo Bezuje sa kulama i na njima kombinovani krovovi. | Sl. 6. - Varošica Goransko. |
 |
 |
| Sl. 7. - Kuće prizemljuše Tadića u Smriječnu. Krov kombinovan. | Sl. 8. - Kuća na ćelici Ilije Durutovića na D. Breznama. Krov je na četiri "vode", od "šinde" sa osam "švova". |
 |
 |
| Sl. 9. - Kula u Pivi sa kombinovanim krovom: štica i ržana slama. | Sl. 10. - "Kula" Nikolića u Gor. Crkvicama; sve zgrade šticom pokrivene. |
 |
 |
| Sl. 11. - Kuća sa sporednim zgradama. Tripke Grede u selu Kulićima. Krovovi su od "štica" (velika kuća), od "tarabe" (kućara i koliba) i "šinde" (pozadi na staji). | Sl. 12. - Katun brezanski pod Golijom; kolibe i torovi od lesa. |
 |
 |
| Sl. 13. - Torovi P. Nikolića u G. Crkvicama. | Sl. 14. - Kula Staniše Gagovića na Bezuju sa koritom za kišnicu. |
 |
 |
| Sl. 15. - Grob iz XV veka, zvani "Ercegov Grob", kod Sokola, grada Hercega Stjepana. Gornji deo groba: dužina 2,41 m., širina 1,19 m., visina 0,61 m. Donji deo: visina 0,30 m., usek (zarez) 0,15. | Sl. 16. - Manastir Piva, zidan 1573. godine. |
 |
 |
 |
| Sl. 17. - Kralj Dečanski, freska u manastiru Pivi. | Sl. 18. - Nemanja - sv. Simeon Mirotočivi, freska u manastiru Pivi. | Sl. 19. - Freska jednog od dvojice ktitora manastira Pive (s leve strane južnih vrata), - po nar. predanju, vel. vezira Mehmeda Sokolovića. |
 |
 |
| Sl. 20. - Drvena kola na Breznima, bez ikakva gvožđa, sa jednomak točkovima. | Sl. 21. - Brezanska plužica, stari i vrlo prost oblik. Usto još jedna narodna rukotvorina: "sto" za sedenje, sa naslonom ukrašenim drvorezom. |
 |
 |
| Sl. 22. - Dva "stola" (jedan "sto", mn. "stolovi") trpeza (iza stolova gusle (vise o jednom stolu), grablje i vile (ispred stolova). Sve su to narodne rukotvorine u kući Tripka Grede u Kulićima. | Sl. 23. - Pivljani kod manastira Pive sa igumanom Vračarom i plemenskim kapetanom Milošem Bajagićem. |
 |
|
| Sl. 24. - Pivljani sa Planine Pive. | |
Još pre Balkanskoga rata Jovan Cvijić mi je često govorio da bi trebalo obraditi Pivu i Banjane kao što sam obradio Drobnjak. Govorio je: to je jedna etnička celina i korisno bi je bilo obraditi radi poznavanja, tih naših dinarskih plemena, i malo je naših krajeva, koji se pominju u XIV, XV, XVI i XVII veku, u vezi sa. Dubrovnikom, kao što su Banjani i Drobnjaci.
Banjani su bili još sklonište i utočište mnogih srpskih porodica, gonjenih od Turaka, i posle rasadnik za naseljavanje Katunske Nahije, Nikšića, Drobnjaka, Pive, Golije, a preko ovih i oblasti stare Raške i velikog dela Srbije. Ko malo dublje zaviri u knjige "Naselja i poreklo stanovništva" taj će se odmah uveriti da se zaista veliki broj srpskih porodica iz Stare Srbije kretao od druge polovine XIV veka" a naročito posle Kosovske bitke, ka zapadu, i da one sve dolaze do Banjana, tu ostaju neko vreme i posle se raseljavaju na razne strane. To se da lepo videti iz života i kretanja i pojedinih pivskih porodica.
To potsticanje Cvijićevo učinilo je da sam, za vreme velikog školskog raspusta 1912 g., otišao u Crnu Goru, tamo ostao skoro dva meseca i obišao Pivu, Rudine i Banjane. Iako tada politički odnosi između Srbije i Crne Gore nisu bili sasvim bratski, ja sam u Crnoj Gori toga puta prošao da ne može bolje biti. Zvanični su me smatrali kao stranca, jer sam bio srbijanski podanik, a oni su bili vrlo pažljivi prema strancima; narod me je pak smatrao kao svoje "dijete", - poznavali su mene, poznavali sve moje - te su me svuda primali kao člana bratstva ili kao plemenika. Ondašnji crnogorski ministar unutrašnjih dela izdao mi je uverenje 25 juna 1912 g. kao profesoru iz Beograda, da mogu slobodno proputovati "sjeverno-zapadni i zapadni dio Crne Gore radi naučnog ispitivanja" i proputovao sam sam bez ikakve smetnje.
Po povratku iz Crne Gore, taman sam pristupio sređivanju prikupljenog materijala (prvo za Pivu) i izradi fotografskih snimaka, a nastupi Balkanski rat. Odem u vojsku demobilišem se 29 avgusta 1913. god. Tako mi prikupljena građa osta nedirnuta punu godinu dana. Po demobilizaciji, posle odmora od nekoliko dana, ponovo otpočnem obradu građe barem za Pivu. No i to nije dugo trajalo, jer bih postavljen 26 septembra iste godine za prosvetnog inspektora za Kosovsku oblast i odmah sam morao ići na novu dužnost. Zbog selidbe i velikog i sasvim novog posla na novoj dužnosti, obrada prikupljenog, materijala odloži se i ovoga puta na neizvesno vreme.
Negde početkom aprila 1914 grd., pošto su se prilike u nas, posle rata, bile sredile, nakanim se, po treći put, da dovršim bar opis Pive. Rad je prilično napredovao, ali mobilizacija i. stupanje u Svetski rat prekide i ovoga puta moju nameru da Pivu dovršim. Otišlo se u rat u julu 1914 god.,. a demobilisao sam, se maja 1919 god.
Po odlasku vojske iz zemlje 1915 god. porodica mi je ostala u Prištini i nekoliko puta je bila internirana od strane neprijatelja iz mesta u, mesto, te mi je sa pokućanstvom i knjigama propao i veliki deo raznih rukopisa, a među ovim i nešto malo materijala za opis Pive i Banjana. Nisam više ni mislio da započeti rad o Pivi ikada i dovršujem; ali opet na potstrek pok. Cvijića latio sam se posla i 1922 god.., pošto sam premešten u Beograd, počeo sam sređivati zaostali materijal o Pivi, nešto ga dopunio podacima što su mi ih poslali prijatelji iz Plužina i Boričja i tako sređen materijal napisao sam na 117 strana i podneo Akademiji nauka u decembru 1923 godine na konkurs za nagradu. Moj rukopis je pregledao Cvijić i našao da je dobar i predložio, Akademiji da ga primi i nagradi. Akademija je usvojila predlog Cvijićev i spis nagradila prvom nagradom:od 6.500. - dinara, iz fonda Nićifora Dučića, na sednici od 7;marta 1924 god.: Prilikom saopštavanja o nagradi rukopisa Cvijić mi je rekao: "Ima dosta praznina u radu, stoga je potrebno da još jednom odeš u Pivu, prikupiš još materijala i dopuniš izvesne odeljke, koje sam ti zabeležio."
Prema savetu Cvijićevom otišao sam u Crnu Goru u julu iste godine. Ovoga puta išao sam u Crnu Goru kao u sastavni deo naše zajedničke otadžbine - "jedinstvene" "Kraljevine" Srba, Hrvata i Slovenaca - i ne dobijam zvaničnu dozvolu da mogu kroz nju "slobodno" putovati kao pre 12 godina, ali dobijam od sreskoga načelnika u Nikšiću pratnju od dva žandarma da me prate i da me kroz Pivu i Drobnjak predaju žandarmerijskim stanicama na dalju "nadležnost". Bojao se da mi se što ne desi, jer su se još i tada osećale posledice rada onih iz Rima i Gajete. A kakvo je bilo stanje 1920, 1921, 1922, 1923 godine u Crnoj Gori najbolje pokazuje ono sveže mramorje oko Nikšića i po drugim krajevima Crne Gore.
Izvršio sam preduzeti put i po povratku u Beograd sredio sam materijal, izradio nove fotografije i dovršio rad, koji je sa ovim dopunama povećan skoro za jednu trećinu. Tako dopunjen rukopis "Piva i Pivljani" podneo sam Akademiji nauka prema ranijoj obavezi. Popravljeni rukopis pregledao je d-r Jovan Erdeljanović i učinio izvesne napomene. Ja sam postupio prema napomenama d-r Erdeljanovića i tako ispravljen rukopis vratio Akademiji.
Ne samo za ovaj rad, no za sve moje dosadašnje radove, iz etnologije i antropogeografije imam najviše da zahvalim Jovanu Cvijiću, svome profesoru i učitelju. Ja sam jedan od njegovih prvih učenika i slobodno smem reći: što je Vuk za jezik i narodne umotvorine, da je to Cvijić za poznavanje naselja i porekla našega naroda. Deset knjiga "Naselja srpskih zemalja" i četrnaest knjiga "Naselja i poreklo stanovništva", koje je Cvijić uredio, kao i još četiri knjige što je uredio d-r Erdeljanović, jesu svojom sadržinom dragoceni materijal za proučavanje i poznavanje naših naroda, naročito srpskog naroda. Zato neka je Jovanu Cvijiću velika hvala i kao učitelju i kao radniku na proučavanju života i rada našega naroda.[1]
Piva je u slivu reka Komarnice, Pive i Tare, a između planina Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika. Na istoku je Pive Drobnjak, na zapadu Gacko i Golija, a na jugu Šipačno. Do godine 1875 Piva, je bila pod turskom upravom, a od toga vremena do našega ujedinjenja bila je u sastavu Crne Gore.
Granica Pive, prema Drobnjaku, polazi od Tovarovca, na levoj obali Komarnice, u samom kanjonu prema Dubrovsku, pa ide, preko reke, uz Brijeg, kosom u Kamenicu, na putu Dubrovsko-Bezuje, u Dragaljevu. Odatle granica ide u Ležakovac, u njegov najviši vrh, pa u granicu na pomol Studenoj.[2] Iz ove "granice", granica ide u Lonac Kamen u Studenoj pa u Prijespu, više Bobana, zatim u vrh Prutaša. Od Prutaša granica ide u Škrčko Ždrijelo, pa u Soje, zatim kosom planine do Pašine Gomile. Iz Pašine Gomile granica ide u Štulac, pa između Tepaca, i sela Crne Gore spušta se u Taru u Jezik.
Od Jezika granica Pive ide Tarom do Šćepan-Polja, jo stava Pive i Tare. Tu prelazi reku, pa ide uz planinu Kruševo više Mratinja, pa uz Vučevo Polje do u vrh Maglića. Od Maglića granica ide u planinu Vlasulju, zatim preko planine Kruščice u Lebršnik, pa onda više Stubice i preko Ravnoga u Magareću Stopu.
Od Magareće Stope granica ide u Latično, u Novakov Bunar, pa slemenom planine Golije u Mramor, više česama. Odatle ide u Bajovo Ždrijelo, pa u Šišman-Vrh (1503 m.) više Šipačna, dalje u Pećinu, u Živoj, u usečenu granicu, zatim u vrh Vojnika više Brezana, pa u vrh Štiverovac, potom u Lug brezanski, dalje u Crni Vrh, pa u Brezovo Brdo, i zatim rekom Komarnicom u Tovarovac.[3]
Ova plemenska granica ide od kote do kote i od mesta do mesta pravom linijom. Vrlo se često dešava da ovako povučena granica odvoji od jednoga plemena jedan deo bilo utrine, bilo planine ili gore (šume) i dodeli ga drugom plemenu s kojim ovo odvojeno zemljište nema nikakve ekonomske a često ni fizičke zajednice.[4]
Ime "Piva" je staro. Da li je tuđe ili srpsko još nije utvrđeno. I kod Srba i kod Hrvata ima naziv: Pivare, Pivnica, Pivnice, a kod Slovenaca: Pivka za sela i zaseoke.[5] Ovo su reči čisto naše, pa kako one imaju isti koren sa reči "piva", mogao bi se izvesti zaključak da je i Piva" naša reč.
U našim pisanim, dosada poznatim, spomenicima prvi put se (pominje Piva kod popa Dukljanina u drugoj polovini XII veka. (Predimirius): "Svevladio dedit regionem, quae scavonice dicitur Podgoria, latine Submontana, et has iupanias: onogoste, Moratia, Comerniza, Piva, Gerico, Netusini, Guisemo, Com Debreca, Neret et Rama, quas et quatour regiones Tetrarchias vocavit".[6]
Kao što se vidi iz ovoga navoda, pop Dukljanin je zabeležio ime Riva onako kako mi danas izgovaramo i na istome mestu. Po Porfirogenitu i drugim istoricima, prva srpska državica postala je u izvorištu Pive, Tare i Lima,[7] u prvoj polovini IX veka, te prema tome i Srbi su mogli dati ovoj reci ime Piva. Zatim Piva se pominje u Svetostefanskoj hrisovulji od godine 1313-1318.[8] I dva pisma Hercega Stjepana od 19 jula 1453 g. (Mon. Serbica 460 i 463; i Rječnik sparina od Daničića pod "Piva") pisana su "u Piva na planine Pišče" (današnje selo Pišče).
Godine 1573 podiže manastir na vrelu Sinjca Savatije, mitropolit hercegovački, a docnije patrijarh pećski, postriženik manastira Trebinja, "otčastvoi ot Pive".[9]
Murteza, sin Hasanov, godine 1579, 16 februara (turska godina 987, prvog Ramazana) izdaje ovakvu tapiju: "U okrugu Hercegovina, kotaru Cerničkom, općini Pivi, u selu Orahu (koje selo i danas postoji) leži zemlja Bostani i na temelju zakona imaju pravo na dotičnu zemlju kaluđeri i popi manastirski uz pristojbu od 60 ahčeta.[10]"
Marta meseca 1608 god. vojvoda Radosav, vojvoda Rajar i spahija Vukadin sa knezovima iz Pive i Drobnjaka javljaju Ivu Rišnjaninu da su ga poslušali, pa nisu poslali od vojvode Savojskog tražena tri gospodičića.[11]...
Arhimandrit Arsenije Gagović, "Pivac", u svome pismu upućenom ruskom praviteljstvujuščem Sinodu u Petrogradu 1814 god. 4 marta - veli da je rodom iz okružja Pive, koje je to ime dobilo po istoimenoj reci.[12]
U oblasti Pivi ima reka "Piva" i kraj pod imenom "Piva". Reku niko od meštana ne zove "Piva"; oni uvek kažu "Rijeka".[13] U literaturi se ta pivska Rijeka, do utoka Sinjca u nju, zove Komarnica, a od utoka Sinjca, pa do sastava sa Tarom, zove se Piva.
Kraj ili mesto što se zove "Piva" jeste jedna valovita strana, sa oko 1200 m. nadmorske visine, obrasla četinarima, bukovom i pitomom šumom, između sela Lisine i Osojnog Oraha s jedne strane i Žurkovske Gore i visoravni Ravnog s druge strane.[14] Ovo je mesto u izvorištu rečice Orašnice, pritoke r. Vrbnice, u kraju gde su najstarija pivska naselja, te bi moglo nastati pitanje: da li je oblast "Piva" dobila ime od reke Pive ili od mesta Pive. Obično je da se oblast ili neki predeo naziva po reci, koja kroza nju protiče, a vrlo je retko da se prozove po kakvom mestu ili brdu ili planini ili šolju (Vrpolje, Prokuplje, Polog, Gora, Podgora" Poda, Poljice itd.). Ovde je interesantan slučaj i ima verovatnoće da je starije ime Piva kod kraja no kod reke. Da se čini ova pretpostavka, razlog je taj što je dolina reke Vrbnice, u čijoj je čelenci kraj "Piva", najtopliji, najnajnaseljeniji i najžupniji predeo u celoj oblasti, što su u toj dolini najstarija pivska naselja (Magude, Plužine i Stabna sa svojim zaseocima) i što se baš taj kraj zove od najstarijih vremena, a i danas, Pivska Župa. Vrbnica je pritoka Pivina, ali naselja iz doline Vrbnice nemaju nikakve veze sa rekom Pivom, da bi im ova mogla nametnuti svoje ime. Da može neka župa dobiti ime pa kakvom mestu, koje se u njoj nalazi a ne po reci, koja kroza nju protiče, imamo lep primer u imenu: Brskovska Župa, koja je dobila to ime po brdu Brskovu na kome je podignut i grad istoga imena, a ne po reci Tari, i to velikoj reci, koja kroz nju protiče. No bilo da je oblast dobila ime "Piva" po reci Pivi, bilo po mestu Pivi, ono je vrlo staro i u jednom i u drugom slučaju[15]
Piva je velika ovalna (elipsasta) udolina, užljebljena između Durmitora i njegovih ogranaka s jedne, i Vojnika, Golije, Vlasulje i Maglića s druge strane. Duža osa (oko 55 km.) ove velike udoline ima pravac J-S: Brezna-Šćepan-Polje, a kraća (oko 30 km.) Z-I: Vlasulja-Prutaš. Njene strane spuštaju se ka reci Pivi nejednakim i neravnim terasama. U ovoj udolini reka Komarnica-Piva usekla se za nekih 600-750 m i stvorila najlepši kanjon što može biti.
Po Cvijiću[16] i Hasertu proces skaršćavanja u Pivi se izvršio pre glacijacije i tada su se formirale uglavnome današnje površinske konture Pive.
Po morenama i tragovima glečera, koji se u Pivi nalaze po Cvijiću do 1119 m. - a po mome promatranju morena ima i po selu Bezuju (1046 m) - Piva je bila u glacijalnoj periodi pokrivena jednim velikim lednikom. Vrhovi Durmitora, Maglića, Vlasulje i Vojnika virili su iz toga lednika i izgledali kao ostrva. I danas, kad se Piva pogleda sa Vojnika ili Prutaša, ona ima oblik jednoga velikoga korita, iz koga je glečer otekao glečerskim jezikom ka Šćepan-Polju, klisurom između Ulobića i Sokola. Pritiskom na bokove, stropoštavanjem, lomljenjem i topljenjem, lednik je unekoliko ublažio one izrazite i oštre oblike na površini Pivinoga tla, što je ostalo iza krasnoga procesa. Velika masa leda, koja je morala biti u Pivinom koritu u glacijalnoj periodi, snosila je prilikom svoga kliženja i topljenja trošni materijal u nizine i u reku Pivu, a na tvrđim stenama lednik se prelamao i stvarao otseke slične rečnim terasama. Proces topljenja, i oticanja toga velikoga pivskog lednika sličan je otapanju velikih nameta (smetova) i postajanju podnametnih potočića. Ta radnja i dala je Pivi oblik proširenog rečnog korita.
Ukoliko se veliki lednik topio i spuštao ka velikoj osi - današnjem koritu reke Pive - utoliko su se njegove bočne strane, nailazeći prilikom svoga kliženja na čvrste stene, lomile poprečno. Tragovi ovog procesa poznaju se po morenama i drugim znacima s desne strane Pive: u zaravni Bezuja, po Pišču, po Vojnovićima i G. Crkvicama; a s leve: u Polju brezanskom, u Zaravni rudiničkoj, oko Stoca i po stranama Kručice i Štirnoga, Neki glečerski jezici od ovih manjih lednika pretvorili su se u rečice i potoke (Pirni Do, Sušica, Vrbnica, Suvodo, Mratinje), a neki se istopili na zaravnima iznad kanjona Pivinih i tu staložili ceo glečerski materijal i stvorili izvesne terenske oblike, zvane "zaravni". Tih zaravni ili ravni ima i s jedne i s druge strane Pivinog kanjona kao retko gde u takvom terenu. Pojedine od njih bi činile celinu da ih nisu rečne doline isprekidale., Tako bi Brezna činila jednu ravan preko Komarnice sa Dužima i Pošćenskim Zavrhom; Bukovac sa Dubrovskom i Bezujem; Ravni rudiničke sa Puhovom seljanskim i sa Goranskom preko Sinjca.; Budanj preko Suvodola sa Brljevom; visoravni Zarisnik sa Borkovićima i Dubljevićima, i Boričje, preko Pirnoga Dola, sa Piščem. Zarisnik je u Župi, u blizini Pivinog korita, najviši: visina mu je oko 1300 m., a sa njega je vidik jedinstven.[17]
Tokom diluviuma vršio se naizmenični rad: nasipanje (faza glacijalna) i dubljenje (faza interglacijalna), i to je Pivi dalo današnji površinski oblik. Morenski materijal, koji je morao biti rasturen po celoj Pivi, potoci su razneli i sneli u rečna korita, te ga danas na pojedinim mestima nema, a na drugim ima mnogo manje no što bi trebalo da ga bude.
Intenzivna erozija Pive učinila je da i reke Vrbnica i Sinjac pojačaju snagu i spuste svoje korito do nivo Pive. To se Pivino dejstvo oseća i na opuštanju korita suvotočine Suvodola. Ovim čisto erozivnim procesom Pivina je površina izdeljena na nekoliko zaravni i uvala, te je dobila valovito-bregovitu površinu, zbog čega je narod zove: "Piva valovita". Ovakvi površinski oblici Pive dokazi su da je poslednji proces, fluvijalni, važniji nego karsni.
Po Cvijiću[18] najniži nivo Pivinoga tla čine verfenski škriljci i peščari, koji se vide u koritu Pive i Vrbnice. Preko ovih su trijaski krečnjaci, a vrhove čine jurski krečnjaci. Debljina ovih krečnjačkih masa u Pivi je ogromna, iznosi do 1700 m u vertikalnom preseku, Ovolika količina krečnjaka i čini da je Piva karsna oblast sa svima osobinama blagoga karsnog terena. Suvo karsno polje oličeno je u Breznima, a tipskih karsnih vrtača ima po celoj Pivi. One se sa Golije lepo vide po Štiverovcu, po polju Pejovića iznad Osoja miljkovačkog, po Zakamenu iznad Sinjca, Rudinica i Seljana i po Goransku. Ima ih i po Budnju i Brljevu. A Pivska Planina je sva pod vrtačama.
Osobito su te vrtače izrazite po Gornjim Crkvicama, Pišču, Borkovićima i Dubljevićima. Ali od svih karsnih vrtača u Pivi najizrazitije su one po Dubi (na desnoj obali Pive, prema Mratinju) gde ih narod zove vrganje (od vrg).
Visoke pivske planine su po njenim granicama. Na istoku je Durmitor sa vrhovima: Prutašem (2400 m), Sojama (2460 m) i Štuocem (2140 m), na kojima je granica između Drobnjaka i Pive. Na SZ, na granici Pive, nalazi se čitav splet planina sa vrhovima od preko 2000 m. Tu su Maglić (2387 m), Volujak, Vlasulja (2339 m), Veliko Bioče (2395 m), Štirno, Durmitor, Vitlovi, Jančarica, Kručica (2142 m). Sve ove planine čine jedan planinski masiv, bogat pašom i večnim nametima snega. Šumski pojas na ovim planinama, sa pivske strane, penje se do 1600 m. nadmorske visine.
Sa zapada su duž granice šumovite planine Smrekovac, visoravan Ravno, Ledenice, Latično i Golija.[19] Ove su planine visoke između 1500 do 1700 m.
Sa juga Pivu zatvaraju ogranci Golije i planina Vojnik koji pripada Pivi, Drobnjaku i nikšićskim selima.
Vojnik je nedovoljno proučen. Da li zbog toga što je sputan i što se na nj dosta teško popeti ili što je prema Durmitoru i masivu Maglić-Volujak-Bioče neznatan i od manjeg interesa? Vojnik, istina, nema velikih cirkova kao Durmitor i Maglić, nema ni ogromnih večitih nameta snega kakvih ima na Durmitoru (sa severne strane ispod Šljemena), ali on ima najizrazitiji tip karsne planine dinarskoga sistema. U glacijalnoj periodi na Vojniku je bilo lednika. Velika ledena masa, koja je bila razvijena, naročito na severoistočnoj strani, kliženjem se lomila. Lednik sa severne strane, prema Drobnjaku, na Kondžilima, ostavio je slabe tragove. On se sjurio u korito reke Bukovice- Komarnice sa svim materijalom, i to je reka odnela, te nema morenskoga materijala s te strane; ali su lednici sa ostalih strana ostavili morene. Tako lednik sa severoistočne strane, naišavši u prvoj glacijalnoj periodi na tvrdi i jedri krečnjak, ispod sela Mokroga, rasplinuo se po mokarskoj ravni, istopio i ostavio morene. U drugoj pak glacijalnoj periodi lednik je morao biti manji, i on nije dospeo do Mokroga, nego se na jedrom krečnjaku Divana, više Mokroga, zadržao, rastopio i ostavio morenskog traga. Tako sada ima morena na Vojniku sa iste strane na dve zaravni: na Mokrome (vis. 1092 m) i na Poljicu, mokarskom, katunu, na visini od 1525 m.
Deo Vojnikova lednika, sa istočne strane spuštao se stepenasto na Krnov, pa na Vučje, sa Vučja na Bukovik, sa Bukovika na Veliko i Malo Lukovo. Morenski materijal, koji je sa ove strane Vojnika morao biti obilat, potoci su razneli i sneli u niže predele. Otuda se danas po Bukoviku i Lukovu vide velike količine oblutaka, u svemu sličnih rečnim. - Lednik sa juga obrazovao je odmah u Štirnom Dolu glečerski ležaj između vrha Vojnika (jedan se vrh tako zove), Gradnoga Brda i Prisirena. Ovaj je glečer svojom težinom načinio sebi prolaz vlakom ispod Štirnoga Dola, ostavljajući u njemu dosta glečerskog materijala i spustio se na zaravan Jasenove Poljane, koja je prekrivena morenskim glavicama. Potoci su sneli ceo lakši i trošni materijal sa Jasenove Poljane kroz Surdup i Šipačno, a odatle jedan deo, preko jedne krečne prečage, u Nikšićsko Polje. - Sa zapadne strane lednik se spuštao i napravio dve terase: prva je Živa, a druga Brezna. Glečerskog morenskog materijala ima i po Živoj i po Breznima.
Interesantan je fakat da se morenski materijal oko Vojnika spustio sa sviju strana skoro. do iste visine, do oko 1050 m (Mokro 1092, Lukovo 1032, Jasenova Poljana 1046, Brezna 1055).
Vojnik je velika plećasta krečnjačka masa između reke Bukovice, Mokroga, Krnova, Jasenove Poljane i Brezana. Pravac mu je ZSZ-IJI. Nad Bukovicom se Vojnik diže oko 1200 m, nad Krnovom oko 500, a nad ostalim podnožjima oko 900 m. Srednja mu je visina 1750 m., a najveći su mu vrhovi: Mramorje (2000 m), Šišman, Paramida (Piramida), Vojnik i Korijen više Brezana. Svi su ovi vrhovi približne visine.
Vojnik je najimpozantniji kad se gleda sa severne strane, sa planine Ivice. Vidi mu se nekih sedam visova sa sedam prevoja, sedam sedala, u jednoj liniji, pravca SZ-JI. Sredinu ove strane planinske čine Kondžila, najstrmija strana Vojnika., izbrazdana mnogobrojnim suvotočinama i usovinama, pokrivena raznovrsnom šumom, a najviše četinarima. Podnožjem Kondžila teče Bukovica, čiji je nivo tu oko 750 m. nad morem. Veliki atmosferski talog i topljenje snega toliko jako rastvaraju krečnjak u vrhovima Vojnika, da se u toku jednog ljudskog veka stvore čitave žljebine, kršne glavice i vrtače.[20] Šumska granica, penje se s ove strane do pod same vrhove, a kleke ima i na vrhovima, osim na Mramorju i na Korijenu.
Strane Vojnika se terasasto spuštaju ka SZ prema Breznima i ka SI prema Mokrome i Krnovu. Na SZ i Z strane su Vojnika blažeg nagiba, manje krševite i pod šumom bukovom i četinarima. Pored Štuoca, oble kršne glavice ispod vrha Vojnika, i Javorka - jednoga, kršnog grebena, preko koga vodi put Nikšić-Piva i koji vezuje ogranke Vojnika sa Golijom - ima Gola Strana, jedna rbatasta gola strana ispod Korijena. Na njoj se zapadni deo lednika sa Vojnika prelomio i jedan deo ostao u Živoj, a drugi je skliznuo u Brezna. Živa je za jedno 150 m. viša od Brezana, a razdvaja ih kršna kosa pokrivena šumom.
Istočne strane Vojnika su- dosta strme, krševite i pokrivene bukovom šumom. One dopiru do u Meke Dolove u Kruševicama, do Krnova i do Gradačke Poljane. S ove strane Vojnik nije jednostavan, nego je izlomljen i ima dosta vrhova pokrivenih šumom i dobrom pašom. Svaki vrh izgleda kao da čini zasebnu planinu.
Južne su strane Vojnika najblaže i postepeno se Vojnik uzdiže s te strane od Gornjega Polja do vrha. Šipačno, Jasenova Poljana-Praga i Štirni Do, u dno koga ima voda Zminjac, to su tri zaravni (terase) na ovoj strani Vojnika. Obrasle su šumom, u nižim krajevima pitomom i bukvom, a u višim četinarima. Sa ove strane najviši su vrhovi: Vojnik, Gradno Brdo i Prisiren.
Vojnik je od trijaskog i jurskog krečnjaka. Podnožje mu je verfenski škriljac i peščar koji se primećuje u koritu reke Bukovice. Krečnjak je, osobito onaj sa severne strane, vrlo trošan. Vododržljivi slojevi su tek na visini od 800 m., u visini reke Bukovice i Vidrovana u Gornjem Polju, blizu Nikšića. Glavni izvor, na Mokrome, koji se zove Kučine Peći, posle toka od 90 m. ponire pod Vojnik i narod priča da ta voda izvire na Vidrovanu, sa južne strane Vojnika. Na zaravnima i po stranama Vojnika nalaze se tipske vrtače. One su dobile svoj pravi oblik i tip u glacijalnoj periodi. Danas grade sekundarne vrtače veliki snegovi i plahovite kiše. Sneg na Vojniku napada 2 do 3 metra debljine. Vrhovi mu se zimi zaoble i ujajče, te izgleda kao jednostavna snežna masa. O kopnjenju sva voda od toga snega (izuzevši po Kondžilima) propada u zemlju kroz kanale u dnu vrtača. Žalili su mi se seljaci, Mokrani, da ne mogu ni "sniježnicu" održati, no snijeg, kako oni vele, zemlja podgriza i pojede. Na Vojniku nema vode, i stoka se zadovoljava rosom i snegom koji se po nametima zadržava do novoga. Ali na Vojniku ima preko leta mnogo manje snega nego na okolnim planinama iste visine. To dolazi, po mome nahođenju, otud što mu je suviše karstan teren i što ima mnogo šupljina i vrtača. Karsnost Vojnika najbolje se ogleda u Poljicu Mokarskom, koje je između Divana i Mramorja. To je jedna talasasta karsna zaravan, prekriljena kršnim glavicama i mnogobrojnim primarnim i sekundarnim vrtačama. Visina mu je 1625 m., a deli se na Gornje i Donje Poljice. Donje je bez šume, skoro popločano jedrim krečnjakom, a veliko je oko 4 km2. Između tih krečnih ploča nalaze se prostrane tanjiraste vrtače, po kojima su rastureni letnji savardaci i kolibe. Gornje je Poljice skoro iste veličine kao Donje i pod šumom je bukovom i smrčevom. Prekriveno je pravim vrtačama. Na prostoru od 1,5 km2 izbrojio sam 34 vrtače, veličine u prečniku od 10 do 15 pa i više metara, a duboke su po 5 i po 8 do 10 m. Ove se vrtače najlepše mogu pregledati sa Mramorja. (sl. 3). One su po obodu i stranama pokrivene šumom; dno im je golo i šuplje; kanali su im otvoreni. Vrtače se penju visoko uz Mramorje. Jedna je na visini od 1850 m., dugačka do 30, a široka oko 1.5 m. Ona je s južne strane Mramorja, gotovo pod samim njegovim vrhom.
Piva spada u zonu karsnih oblasti i živom je vodom vrlo siromašna. U njoj čitavi krajevi, naročito na desnoj strani Komarnice-Pive, nemaju ni potoka ni izvora i potpuno su bezvodni.
Kroz Pivu protiču: Komarnica, Piva i Vrbnica a pogranična joj je reka Tara.
Komarnica dolazi iz Drobnjaka; izvire u Poljani komarskoj[21] i pošto proteče kroz drobnjačko selo Komarnicu i klisuru između Duži i Pošćenja (sl. 2), utiče u reku Bukovicu ispod Zavrha. Bukovica, je veća od Komarnice, ali pri sastavu njih dve Bukovica gubi svoje ime i dalje s7e zove Komarnica.[22]
Sinjac. Ispod Pivskog Manastira u Komarnicu utiče r. Sinjac, koji izvire u Prisoju manastirskom, pod samim Goranskom. Sinjac je dug svega 2 km. Izvor mu je vrlo jak: ima dva Oka, Veliko i Malo, i odmah je čitava reka. Streke njegovog korita su vrlo strme; on je pravo karsno vrelo i postao je erozijom izdani.
Piva. Od utoka Sinjca u Komarnicu Komarnica gubi svoje ime i nastaje Piva (sl. 3). Tako se zove do Šćepan Polja, do stava sa Tarom[23] (sl. 4). Od Sinjca do Šćepan-Polja Piva je duga 32,5 km., a od izvora Bukovice do Šćepan Polja Piva je duga 93,2 km. U Pivu utiču s leve strane tri pritoke. Jedna je od njih Vrbnica, koja postaje od više potoka: Orašnice, Sutulije i Zukve, koje dolaze s visoravni Ravno. Ima kanjone i vodom je dosta bogata. Druga je Suvodo, koji presušuje, po čemu je i ime dobio. Izvorište mu je u Jezerinama, koje su između Bioča, Graca i Pleća. I Suvodo ima u donjem toku kanjone. Treća je Mratinski Potok, koji dolazi s Maglića od Ulobića i Pleća.[24] Ima preko cele godine vode i teče kroz samo selo Mratinje. S desne strane jedina je pritoka Pivina suvotočina Pirni Do. Njegova dolina, koja je nešto plića od kanjona Pivinih, podeljena je krečnjačkom prečagom na dva dela:[25] gornji, Vodeni Do, i donji "Rijeka". Vodeni Do se s proleća i s jeseni zajezeri, naročito njegov niži deo, oko izvora Zminjaka i voda u njemu stoji po mesec dana. Voda iz Vodenoga Dola, i na poplavama, ne otiče preko prečage u "Rijeku", no ponire u male ponore oko Dola i estavele na koje je i izbila na površinu. Pod prečagom izbija izvor Sopot, i on se smatra kao glava "Rijeke", tj. donjega toka Pirnoga Dola.
Reke Komarnica i Piva dužinom a Vrbnica širinom prostrugale su tle oblasti i u njemu načinile prave kanjone. Kanjoni Komarnice-Pive duboki su 600 do 750 metara[26] a. Vrbnice 400 do 600 m. Kanjoni Komarnice-Pive su vrlo strmi, krševiti, sa puno točila i prla, a strane kanjona su obrasle šumom, naročito leva, i niza njih je pristup reci vrlo težak, prosto nemoguć. Kanjon reke Vrbnice ima strane blažeg nagiba, rečna je dolina šira i prostranija, te je pristup reci lakši. Strane kanjona su obrasle lepom bogatom šumom. Leva strana, ispod sela Stabna i Miloševića, ima pitomu šumu, a desna, ispod planine Žagrice, ima dosta borove šume, i to je crni bor, koji još zovu i pitomi bor.
Na Vrbnici ima duž cele njene dužine priličan broj vodenica i valjarica, dok na Komarnici-Pivi nema nijedne.
Iako kroz Pivu teku dve ovolike reke, narod se pati bez vode, jer se vodom sa tih reka slabo ko može koristiti zbog dubine kanjona i nemanja puteva. Naselja su većinom, naročito ona u planini, bezvodna i narod, u oskudici žive vode, gradi: "sniježnice", "gustijerne", "ublove", "pištete", "stubline", "korita" ispod strehe na, kući (sl. 14) i "lokve". Teren je ceo karsni, te sav vodeni talog što pada preko godine propada u zemlju.
U Pivskoj Planini, koja se smatra kao čist karsni predeo, ima svega tri izvora sa kratkim otokom: Radoševina kod Đedova Dola, na granici Pive i Drobnjaka; Gostaja u Nikolinom Dolu, u katunu Borkovića; i Sopot niže crkve Boričke, u Pirinom Dolu. Građene su vode u ovom kraju: Pištet u Brvnu, niže Lokvice, u hataru sela Pišča; Bjelanov Pištet kod Prutaša u Todorovom Dolu; Korita na Potrku u hataru piščanskom; Izvori na Ruđinom Dolu u planini sela Vojinovića; Ublovi u udutu sela Kulića.
Da pomenem još Sušicu koja izvire iz Škrčkoga Jezera, protiče kanjonom između Nedajnoga i Crne Gore i utiče u Taru. Na sušama presuši i otuda joj i ime.
Tara je pogranična reka Pivine oblasti od rta Jezika ispod Štuoca, ogranka durmitorskog, do Šćepan-Polja. Strane Tare sa pivske strane su terasaste, bogate šumom i imaju prilično izvora, ali nema nijednoga potočića a kamo li rečice da s te strane u Taru uvire osim Sušice. Na Šćepan-Polju Tara i Piva se sastavljaju i odatle nastaje Drina (sl. 4). Tara je na Šćepan-Polju veća i u svako doba godine vodom bogatija od Pive.
U kanjonu Komarnice-Pive izbijaju na dosta mesta jaki izvori. Neki su od ovih izvora prava karsna vrela, i oni su mahom do same reke. Tako je jedno vrelo kod "gaza" (brod, prelaz) ispod Dube na lukama Macinića i zove se Nozdruće.
Od svih ovih pobrojanih živih i građenih voda narod u Pivskoj Planini ima malo koristi. Žive su vode ili visoko u planini, u katunima, ili u "brijegu", u rečnim kanjonima, te su stoga nepristupačne i mnogo udaljene od sela, a građene su vode vodom siromašne, te i narod i stoka pate bez vode preko cele godine.
Pivska Župa je, međutim, bogatija vodom, naročito naselja u stranama u slivovima reka Vrbnice i Komarnice- Pive. Novija naselja u Župi, podignuta na katunima, živom su vodom takođe siromašna.
Klima je u Pivi kontinentalna, u Župi je malo blaža no u Planini. Zime traju pet i po do šest meseci, a leto šest do šest i po. Prelaz iz zime u. leto i iz leta u zimu obeležen je kišama. Čim s proleća dan ojača i stane sneg da se topi nastaju kiše; s jeseni, pak, kiše počinju u drugoj polovini oktobra i završavaju se oko Arhanđelova-dne sa snegom i lapavicom. Lučinske su kiše bujne, sa vetrom i pljuskom. Od njih često budu poplave, "plime", i vode nadođu od brega do brega. Svaka vrtača i zatvorena dolina se od njih zalokvi; voda izbija iz svake pećine, jame i škrape. Ove kiše preseče u jesen sneg sa jakim i hladnim severom, a u proleće jarko sunce.
Sneg napada u planinskim selima po 21/2 do 3 metra debljine, a u Župi po 1 do 2 metra. Sneg pada u zimnje doba dva do dva i po meseca svaki dan. Osvane vedro i sunce greje, a u 10 sati zapodene se oblak sa Durmitora i začas prekrije celu oblast; oko podne sneg počne da pada i pada do ponoći; onda prestaje, vedri se i tako biva nedeljama.
Sneg je zimi suv i lak, a s jeseni i proleća vlažan i težak. I narod i stoka lakše snose suvu zimu no vlažnu. Zimi često prekodan dune jug i objuži, a noću nadjača sever i zamrzne tako da se površina snega sledi. Ovo je, "površica", i kad sneg "upovršiči" sela ožive. Po "površici" se lakše ide no po kopnu. Sve doline, vrtače i sve druge neravnine i kamenje sneg je pokrio i uravnio, tako da se može ići na svaku stranu bez ikakve muke. "Površica je toliko čvrsta da po njoj može i konj igrati, a da nimalo ne "pogrezne". Zamrzla površina snega je debela na desetine santimetara, pa je čvrst kao debeli sloj leda. Kad nema "površice" iz kuće se ne može nikuda bez krpalja i lolate, i svaki je saobraćaj prestao. - Sneg ostane na zemlji obično četiri do pet meseci.
Najviše snega napada na Nedajnom, "do dva boja čovječija", a najmanje u Plužinama. Nekih godina sneg počne da pada o Krstovu danu. Zime su hladne i sve zamrzne. Na Pišču duvaju vrlo jaki i hladni vetrovi. Nije retkost da se zimi "pomete" pokoji čovek na putu iz sela u selo.[27]
U nižim ravnim krajevima, kao u Polju Crkvičkom i u nekim selima u Župi, toplije je no u, gornjim selima, ali u njima slana sve pobije, dok su na planini slane retke. U Breznima je najhladnije. Zimi, kad sneg pokrije zemlju, padne magla po Crkvičkom Polju i ne diže se po mesec i više dana. Iz magle pada inje i temperatura se spusti do 25° ispod nule. Na ovu hladnoću utiču: osojni položaj Brezana, okolne planine i u nekoliko reka Komarnica. Hladnoće su najveće oko Bogojavljenja.[28]
Leti su kiše retke: ili padnu jedna do dve mesečno ili ne padnu. U višim krajevima letnja se kiša obično završava gradom. Vodenoga taloga ima srazmerno dosta, ali je nejednako raspoređen. Leta su često vrlo sušna (kao što je bilo 1922 god.), tako da i usevi i trava sasvim propadnu. U Pivi su maj i juni sveži, juli je umeren i čak vlažan, a avgust i prva polovina septembra su vrlo topli, naročito međudnevica.
U Pivi nema kolskoga puta, te se može slobodno nazvati zemlja bez puteva. Bio je projektovan put Nikšić-Goransko, čak je nešto i trasirano u udutu nikšićskome i počelo da se gradi, pa je tako i ostalo.[29]
Jedno bez puteva, a drugo opkoljena sa sviju strana neprelaznim planinama, Piva je bila oduvek odvojena od svakoga dodira sa malo naprednijim i kulturnijim krajevima Crne Gore i Hercegovine. Time se i objašnjava zaostalost Pive i Pivljana u mnogo koječemu od susednih krajeva.
Putevi kakvi su bili u vreme tursko takvi su i danas: kozje staze i krčanici za one brdske male konje i više ništa. Još je reka Komarnica-Piva presekla Pivu na dva potpuno odvojena dela. Osim mosta na Krscu, ispod Pirnoga Dola, koji je pre nekoliko godina načinjen, i mosta ispod Manastira,: koji se neprestano kvari, trećega prelaza: nema na ovoj reci na dužini od nekih 70 km., te je ona neprelazna s jeseni, zimi i s proleća. Jedino leti, kad su veće suše, ova se reka gazi i to samo na četiri mesta: prema Mratinju ispod Dube, prema Plužinama ispod Pirnoga Dola, na ušću Sinjca ispod Manastira, i pod Breznima prema Dužima. Prilaz je ka ovim gazovima gotovo nepristupačan i neshvatljiv za stranog čoveka dok ne bi sam to video. To su kozje staze niz strane kanjona, sa mnogobrojnim "skakalima" ili "pragovima" (stupnjima) od stena, tako da čovek mora da iskače ili da skače od jednog do drugog po 0.60 m. do 1 m visine. Osim preko ovih "skakala", te staze idu i preko prla i točila, te svaki čas može putnika kamen, kotrljajući se sa visina, udariti i unakaziti; ili su se preko tih putanja preprečile pale bukve od metra u prečniku, te čovek ne zna kako da ih s konjem pređe.[30]
Put od Mratinja za Plužine ide sve uz reku Pivu, levom stranom, i traje tri i po časa. Ide se kanjonom pored reke i put je ponegde romantičan i prijatan, ali vrlo često i opasan i po konja i čoveka da se ne survaju u reku.
U Pivu se može ući putanjama sa više strana: iz Drobnjaka preko Dragaljeva na Bezuje niz Jezera preko Dobrog i Todorovog Dola na Pišče; iz Foče na Šćepan-Polje u Donje Crkvice; od Gackoga na Ravno pa u dolinu Vrbnice; iz Golije, preko Višćinja-Dola, na Osječenicu ka Manastiru i Rudinicama, i najglavniji: od Nikšića preko Šipačna na Lipovu Ravan i Javorak, pa na Brezna. Ovim poslednjim putem se održavala veza između Pive i Crne Gore. Izuzevši zimi, dva do dva i po meseca, ovaj je put u saobraćaju cele godine, dok su ostali prolazni samo za vreme letnjih meseci.
Da bi Piva mogla živeti i razvijati se, treba je vezati kolskim putevima: Goransko-Gacko ili Pružine-Gacko; Goransko-Nikšić; Goransko-Foča i Šavnik-Bezuje- Manastir. Od Bezuja treba načiniti ma i uzan kolski put za Crkvice i dalje za Šćepan-Polje.[31] Sa građenjem ovih puteva, koji ne bi svi izneli više od 130 km., Piva bi postala jedan siguran naš kraj u privrednom pogledu, koristan sebi, okolini i državi.
Za sve vreme turske uprave Piva je bila u sastavu hercegovačkog (mostarskog) mutesarifluka: (okruga) a pod kajmakamom (srezom) cerničkim.[32] Izuzevši vreme Mahmud-paše Bušatlije, kada je Piva bila pod skadarskim vezirom, i vreme Ali-paše Rizvanbegovića, kada je bila u sastavu hercegovačkog vezirstva, ona je neprestano bila pod bosanskim vezirima, prvo travničkim, a posle sarajevskim. Kadija (sud) je za nju bio nekad u Cernici,[33] a nekad u Nevesinju.[34]
Piva nije bila strogo plemenski uređena kao Drobnjak, iako mu je susedno pleme, niti je imala onakvu plemensku upravu. Tako je bilo po svoj prilici zbog toga što je Piva bila bliža okružnoj i sreskoj turskoj vlasti i što je u njoj kroza sva vremena bilo dosta turskih čifluka i muslimana, čifčija i radnika. Od svojih vlasti Piva je imala vojvodu i seoske knezove. Nigde se u njoj ne pominje oberknez, tj. knez nad celim plemenom, niti plemenski zbor kao što su druga plemena imala. (Na pr. u Drobnjaku se pominje još 1612 god. kapetan (obor-knez) Simo Mandić iz Pridvorice kao starešina nad 12 seoskih drobnjačkih kneževa,[35] pa se to oborkneštvo vodi u plemenu do 1860-tih godina, upravo do dolaska crnogorske uprave.[36]
Vojvode se u Pivi pominju u XVIII veku. Prve su vojvode bile iz kuće Jokovića iz sela Zabrđa, pa je vojvodstvo prešlo na kuću Lješevića, pa na Lazara Sočicu iz Plužina. Vojvode iz kuće Jokovića i Lješevića bile su u vremenu turskom, a vojvodstvo Lazaru Sočici po narodnoj želji dao je Knjaz Nikola u prvom srpsko-turskom ratu.
Da li je prve vojvode u Pivi birao sam narod, pa, ih turske vlasti potvrđivale, kao što je to bilo u Drobnjaku ili su ih vlasti postavljale, nema tačnih podataka. Za popa Toma Lješevića, pivskog vojvodu, imaju se pismeni podaci da ga je Mahmud-paša Bušatlija, skadarski vezir, carski odmetnik, postavio za vojvodu Pive i Crkvica 1786 godine.[37]
Bušatlija je za vreme svoga vezirstva, u nameri da što više hercegovačkih plemena odvoji od Travnika i Bosne, postavljao za vojvode u pojedinim plemenima svoje ljude i nagrađivao ih.[38]
Kolika je bila vlast vojvodina, u to ranije vreme u Pivi, nije poznato. Izgleda da je bila onolika koliko je vojvoda imao podrške kod turskih vlasti.
Svako veće selo u Pivi imalo je svoga kneza. Kneza je, prema vremenu, postavljala vlast i biralo selo dobra čoveka i iz dobre kuće. Na jednoj žalbi od godine 1732[39] kojom se Pivljani žale travničkom veziru na neke svoje ljude da su pritisli manastirsku zemlju u selu Orahu, stoje između ostalih i potpisi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović i knez Jovan Tadić. U kući Tadića ovo se kneštvo dugo zadržalo i prelazilo je sa oca na sina. Zna se da je 1840 godine, kada je Smail-aga Čengić prošao za Drobnjak, bio u Smriječnu knez Arsenije Tadić i da je pratio Smailagu do na Duži.
Zna se da su ovi seoski knezovi sve manje raspre i potre sudili i presuđivali. Trudili su se na sve načine da se parničari slože i naravnjaju. Nisu dopuštali da Srbi bez velike muke idu na turski sud. Verovalo se da Srbin gubi na turskom sudu, pa i kad parnicu dobija.
Pojava Luke Vukalovića, pedesetih godina prošloga veka u južnoj Hercegovini, imala je odjeka i u njenom severoistočnom delu. Septembra meseca 1852 godine sastali su se više Vukalovićeve kuće, u Zupcima, na sastanak i dogovor ovi narodni ljudi: od Banjana Jovan Baćević i Đoko Miljanić, od Pive pop Žarko Lješević i Arsenije Gagović, od Drobnjaka pop Milovan Tomić, Milovan Karadžić i Milutin Bašović. Na tom sastanku je uglavljeno da se ustane na Turke kad Vukalović, u dogovoru s Cetinjem, dadne znak za to.[40]
Od ovoga vremena pa sve do u jesen 1862 godine,[41] do zaključenog mira između Crne Gore i Turske, Pivljani su bili, kao i ostala hercegovačka plemena, u ustaničkom stavu prema Turskoj. Na Rudinicama su, 6 avgusta iste godine, u jednom prepadu do noge potukli Turke i veliki plen zadobili.[42] Po miru Piva je ostala pod Turskom, ali za nekih šest godina, sve do 1868 godine, ona nije imala turskih vlasti, nego su narodom upravljali narodni glavari. Vratili su se svojim kućama ustaši i narod je živeo potpuno slobodno. U narodu postoji i danas verovanje da je Piva za tih šest godina bila u sastavu Crne Gore, i da je njome, preko narodnih ljudi, upravljao knez Nikola sa Cetinja. Godine 1868 Turska izvrši neke reforme u administraciji u Bosni i Hercegovini i počne raju da steže. Pivu podeli na dva dela: Planina, sa svima naseljima na desnoj strani Komarnice-Pive, potpade pod Foču, a Župa, sa naseljima na levoj strani, potpade pod Gacko.
U Župi je "kajmakamluk" bio na Goransku. Tu je bio sud, kadija i juzbaša za vojsku. Na Goransku je bila i kasarna za vojsku ("kršla") a stražarnice ("karaule") su bile u Goransku, u Seljanima, u Stocu, na Muratovici, na Bučinju, pod Ravnim i na Glasovitoj. U Planini " kajmakamluk " je bio sa sudom i kadijom u D. Crkvicama, na Rudini. Kasarna je bila na Bezuju, prema Drobnjaku, i na Nedajnom, a stražarnice su bile na Rudini, na Pišču i na Bezuju. U stražarnicama je bilo 10 do 20 nizama a u kasarnama po jedna četa i više (100 do 150 ljudi).
Turci su ove kasarne i stražarnice podigli od 1868 do 1875 godine. A kako je u Pivi bilo dosta turskih čifluka (Plužine i Zukva bile su Čengića: iz Lipnika), u njoj je bilo i dosta hercegovačkih muslimana (na Zukvi su bili Gačani) ili kao čifčija ili kao radnika, to su turske vlasti preko njih držale raju) u stezi. Raniji pivski ustaši, čim osetiše novu tursku upravu, napustiše Pivu i opet uskočiše u Drobnjak i tamo ostaše za sve vreme ove druge i poslednje turske uprave u Pivi. Među ovima su najglavniji bili Miro Gagović s Bezuja, Vule Adžić i Lazar Sočica iz Plužina, Šundo Bajagić iz Stubice, Vasilije Đačić iz Rudinica, Ivan Kecojević iz Pirnoga Dola i Luka Vojinović-Gološija iz Vojinovića (nazvan Gološijom po "goloj šiji", tj. vratu sa kojeg mu je bio ogulio kožu robijaški lanac, koji je nosio za veleizdaju 10 godina u zatvoru u Mostaru).
Turci su bili kivni na Pivljane za ono šestogodišnje držanje pri Crnoj Gori, pa su ih držali u stezi i strahu kakav se nije zapamtio. Narod je hranio tursku posadu i vojsku; teran je na kuluk; nikuda se niko iz svoga mesta nije smeo maknuti bez dozvole vlasti; prebacivano je seljacima što su im rođaci uskoci; često su sela pretresana i traženi ustaši - jednom reči: narod je bio pravo roblje. U maju 1871 god. došlo je u Gacko 15000 nizama, da podižu kasarne i stražarnice oko Crne Gore. Kulučio je narod, pištao u mukama, ali nije bilo pomoći.[43]
To stanje narodu je bilo vrlo teško i jedva je čekao da dođe zgodan trenutak da taj jaram zbaci s vrata. Proleće 1875 godine bilo je mutno i uzrujano u severoistočnoj Hercegovini. Vrilo je na sve strane. Neredi i ustanički pokreti pojavljivali su se svuda. Zulumćari Turci, isto onako kao pred ustanak u Srbiji 1804 godine, razmileli su se po zemlji i pljačkali i arali narod, misleći da će ga tim načinom umiriti i od ustanka odvratiti. Među ovima su čuveni i veliki zulumćari bili braća Šajnovići iz Drine. Ovi su pošli u Pivu da beleže desetak. Zapadnu im ustaši: Mušan Živković, Šaban i Sava braća Krunići, Novak Suknović, Sava Likić, braća Simo i Šćepan Ploska i još neki drugi. Umesto Šajnovića naiđe na zasedu juzbaša Ferat sa graničarima iz kasarne "Nedajno". Ferat je bio na Goransku i pobiju se na Krscu. Tu od Srba pogine Šaban Krunić i Mušan Živković, oba vođe tih ustaša, a od Turaka pogibe nekoliko vojnika. Srbima su Turci glave otsekli i odneli. Po pričanju nekih ovaj je sukob bio u sredini maja, a Nikola Bajagić veli, da je bio 5 maja, i to se slaže i s pesmom, koju je o tome sukobu ispevao Maksim Šobajić,[44] savremenik tih događaja.
Posle ovog događaja posada se turska uzbunila, ali nije preduzimala u narodu ništa, no je samo čuvala kasarne i stražarnice. U Nevesinju i Gacku, je vrilo, te ni otuda posade nisu se smele kretati i slabiti tamošnje položaje. Knjaz Nikola je tajno pomagao ustanički pokret i bodrio uskoke i ustaše.[45]
Kad je nevesinjska puška pukla( 27-VI-1875), to je bio znak za opšti ustanak.[46] Turska posada, nizami, pođu s Pišča za Bezuje 1 avgusta da smene bezujsku posadu. Presretnu ih ustaši: Mira Gagović, Šćepan Ploska, Ivan Kecojević, Radojica Šarac, Ćetko Glomazić i Milutin (Milan) Ćeranić s Dubrovska iz Drobnjaka sa drugovima i pobiju ih u Dolinama u Seljkovcu sve do jednoga. Od ustaša tu, pored ostalih, pogibe Ćeranić, a onaj jedan Turčin što je ostao u životu vrati se na Pišče i izvesti tursku posadu o pogibiji svojih drugova.[47]
Istoga dana, posle podne, pođe s Pišča druga grupa Turaka da pokopaju one pobijene u Seljkovcu. Pozovu Srbe seljake s Borkovića da im pomognu. Seljake je vodio Radule Radović, kodžobaša, koji je i ranije za vreme "crnogorske uprave" bio stotinaš. Čim se Radule sastao sa Turcima on vikne na seljake, te skoče na nizame i sve ih pobiju, ali pogine i Radule. Na taj glas seljaci iz sela Boričja i okolnih sela udare na Turke i zapale čardak. Tu pogibe Milisav Radović, sinovac Radulov, otresit i hrabar seljak. Istoga dana, pred veče, Cicmili, Bogdanovići i Milutin Kulić sa drugovima udare na ostatak Turaka na Pišču. Turci su bili u kuli Lješovića, a ovi zapale kulu (i danas stoje zidine) i Turke pobiju[48]
Ovi se događaji razglase po celoj Pivi, te seljaci skoče i pobiju svoje Turke. Nizami u kasarni na Nedajnom držali su se do 4 avgusta a toga se dana predadu pobunjenicima s tim da ih ostave žive i da ih puste da idu slobodno u Foču. Ovi na to pristanu i Turci odu, u Nikoviće na Crkvicama, a odatle posle preko Tare.
U ovim prvim sukobima između ustaša i nizama ustaši su stalno stradali. Ustaši su bili naoružani štučevima i drugim prednjačama i bili su oskudni u džebani, a nizami su imali dosta džebane, imali bolje oružje i izvežbanije vojnike. No ništa im to nije pomoglo. Ustaši su skoro za nedelju dana osvojili sve karaule i pobili ili proterali tursku posadu iz Pive. Jedino se kasarna na Bezuju držala do 16 oktobra, koga je dana i ona pala.
Gatački Turci nisu mogli ostaviti neosvećene svoje ljude, što ih je raja u Pivi pobila, te potstaknu vlasti i Turke u Gacku i Nevesinju da se dignu protiv Pive. Mali turski upadi iz Gacka u Pivu bili su češći, ali prava turska vojska pod Rauf-pašom pošla je na Pivu u drugoj polovini oktobra, pošto je izgledalo da se stanje u Nevesinju i oko njega bilo malo umirilo. Crna Gora još nije bila u ratu sa Turskom, te otvoreno nije smela da pomaže Pivljane i Nevesinjce, ali dobrovoljci su sa sviju strana jurili u pomoć svojoj braći. Sve što je bilo za pušku u Drobnjaku, to je pojurilo Pivljanima u pomoć. Tako se i u Pivi prikupi dosta vojnika za odbranu. Pivljani i Drobnjaci dočekaju Turke na Ravnome. Boj je bio 30 i 31 oktobra 1875 godine na Glasovitoj, više sela Lisine. Boj je bio žestok i vodio se na smrt i život. Najposle se Turci povuku natrag sa velikim gubicima. U tome su boju Drobnjaci i Pivljani oteli Turcima dva debanžova topa, i taj se boj može smatrati kao pravi početak ratova 1875 i 1876 do 1878 godine.[49]
Berlinskim mirom Piva je pripala Crnoj Gori, a ostalu Hercegovinu sa Bosnom okupirala je Austro-Ugarska. Dotada je Piva bila najviše u vezi sa Gackom i Nevesinjem, a otada je odvojena državnom granicom, tako strogom, da je Piva bila potpuno zatvorena, naročito prema Mostaru, na koju je stranu i imala jedino nešto puta i veza.
Po oslobođenju Piva je podeljena na dve kapetanije:
Župu, sa sedištem kapetana na Goransku, i kapetaniju Planina, sa sedištem kapetana na Pišču. I u vojnom pogledu bila su dva bataljona: župski i planinski. Ova dva pivska bataljona s tri drobnjačka. sačinjavali su Durmitorsku brigadu.[50]
Za glas Pive i Pivljana i za njihovo ime u državi, u najnovije vreme, pored ostalih istaknutih Pivljana, najviše je učinio vojvoda Lazar Sočica iz Plužina (rođen 1838 a umro 1910 godine), jedan od najviđenih ljudi ne samo u Pivi, nego u celoj Crnoj Gori. To je bio veoma razborit i trezven čovek i dobar komandant u ratovima. U početku je bio uz politiku kneza Nikole, a docnije se počeo od njega odbijati. Čak je to išlo toliko daleko da je bio sa omladincima zajedno u borbi za Ustav 1907 godine i bio opozicija knezu i njegovoj kamarili.[51]
Po Rečniku mesta od 1925 god. imalo bi u Pivi 59 naselja,[52] od kojih: jedna varošica, 42 sela i 16 zaselaka, i to 30 naselja u Župi, a 29 u Planini. Po popisu stanovništva od 1931 god. zabeleženo je 47 naselja, i to 28 u Župi, a 19 u Planini. Međutim ja sam prilikom ispitivanja zabeležio svega 35 sela: 19 u Župi i 16 u Planini. Ova razlika u određivanju broja naselja dolazi otuda što ima Gornja i Donja Brezna; Gornje i Donje Rudinice; Gornji i Donji Unač, pa to neki beleže kao zasebna sela, a neki kao jedno selo, a opet mnoga su sela pivska, naročito u Polju Crkvičkom, tj. u Crkvicama, izdeljena na krajeve, pa neki te krajeve beleže kao zaseoke ili čak kao zasebna sela, a neki sve beleže kao jedno selo.
Po svome postanku pivska se naselja mogu podeliti u tri grupe: stara naselja, naselja od pre 300 do 250 godina i nova naselja.
1) Stara su naselja ona koja se spominju još u Srednjem veku, bilo u pisanim spomenicima bilo u predanjima. Takva su naselja u Župi: Mratinje, Plužine, Stabna, Stubica, Smriječno, Seljani i Rudinice, a u Planini: Donje Crkvice i zaseoci Zagrađe i Šćepan-Polje. Po predanju ova su naselja postojala u XV veku, a prema nekim starinama i privrednim znacima (starim grobljima i tragovima vinograda i voćnjaka) ona su mogla tu postojati i mnogo ranije. Sva su ova naselja na zaravnima u kanjonima Vrbnice, Pive i Tare, gde su klimske prilike vrlo pogodne za život i gde ima u izobilju vode i šume. Ona su bila u početku manja i stanovnici su im se zanimali zemljoradnjom, voćarstvom, pčelarstvom, zanatima i pomalo stočarstvom. Kako je prostor, u kome su ta prva naselja. zasnovana, mali i ograničen planinama i strmim stranama kanjona, posle i najmanjega priraštaja osnivala su se nova naselja u vidu krajeva i zaselaka. Zbog toga su ova stara naselja matice za mnogobrojna nova sela, nove zaseoke i uopšte nova naselja.
2) Naselja od pre 300 do 250 godina su ona koja su osnovali bilo doseljenici (kao što su na pr. Adžići osnovali Lisinu) bilo iseljenici iz starih krajeva na prvim katunima. Takva su naselja u Župi: Brljevo, Lisina, Zukva, Zabrđe, Stolac, Goransko, Duba i druga; a u Planini mogla bi se u njih uračunati Dubljevići i Pirni Do. Ova su naselja u blizini starih naselja i s njima su održavala tesnu vezu kako iz odbranbenih, tako i iz ekonomskih razloga. Stanovništvo ovih naselja već je izmenilo, pod uticajem klimskih prilika, zanimanje. Napuštaju zanate, voćarstvo i pčelarstvo i odaju se zemljoradnji i stočarstvu.
3) Nova naselja. Ova se naselja mogu podeliti u dve grupe: naselja, koja su postala u drugoj polovini XVIII veka i naselja, koja su postala oko sredine XIX veka i docnije. Ova su naselja postala na katunima i zimnjim stanovima ("vatanima") starijih naselja. Osnivali su ih meštani deobom zadruga, a umnožavali su se priraštajem i doseljavanjem. Osnivanje tih naselja su izazvali prenaseljenost i ekonomski razlozi. Seljaci su po katunima i po planini kosili i spremali seno za zimu. Uza seno spremali su staje i priboje za ovce. Prvo su u stajama zimovali čobani, docnije i čobanske žene i deca, a najzad i ostala čeljad iz čisto ekonomskih razloga: da se na dve strane kuća ne vodi. Tako se malo po malo stara sela napuštaju i stvaraju nova na katunima i pri planinama. Ovakvih naselja ima dosta i njihovo se stanovništvo uglavnom bavi stočarstvom, a zemljoradnjom vrlo malo. Ostala zanimanja svojih predaka - zanate, voćarstvo i pčelarstvo - sasvim su napustili.
Proces stvaranja novih naselja, u Pivi je vrlo interesantan i poučan. U ranije vreme, kada nije bilo ni lične slobode ni imovne sigurnosti, seljaci su se pribijali jedni uz druge radi odbrane i davanja otpora napadaču: zadruge su se čuvale, a kuće su bile zbijene bilo u celome selu bilo u svakom kraju sela. Na katune se izdizalo u jedan, a zdizalo takođe istoga dana. Livade po katunima su se kosile kao i danas, ali se seno s njih zgonilo u selo bilo na konjima bilo zimi po površici na saonicama ili granama ili se slobodno spuštalo niz voznike. U novije vreme, kada se narod osetio slobodniji i sigurniji, podiže staje i zimnje stanove po katunima i oko sela, gde mu je zemlja i gde mu je zgodnije, a kuće gradi na svojoj zemlji bez obzira na blizinu ili udaljenost sela ili pojedinih krajeva sela tamo gde mu je najpogodnije sa čisto privrednog gledišta. Tako ima pojedinih seljaka udaljenih sa kućom po tri do pet a i više kilometara od sela ili najbližeg kakvog naselja. Oni zimi po tri do četiri meseca ne vide žive strane duše, već žive usamljeni kao pustinjaci.
Sva su sela u Pivi razbijenoga tipa: starija šumadiskoga sa krajevima, a novija starovlaškoga. Sela šumadiskoga tipa ne zauzimaju velike prostore kao sela po Šumadiji, ali imaju jasno obeležene krajeve, u kojima, su kuće zbijene. Njive su u ovim selima oko kuća, a livade i ispaše izvan sela. Takva su sela Plužine, Stabna, Crkvice, Borkovići i druga. Međutim, kod sela starovlaškog tipa kuće su rasturene po selu bez ikakva reda. Njive su po selu i oko sela, a sporedne zgrade, gde ih ima, takođe su rasturene po njivama i livadama i u selu i oko sela. Dok sela šumadiskog tipa imaju izgled malo kulturnijeg naselja, dotle ova starovlaškoga više liče na katune nego na sela. A kako ova sela starovlaškog tipa nemaju skoro nigde šume oko kuća, niti kakvog voća, izgledaju još više kao neka privremena naselja.
Po seoskim krajevima u Pivi naseljena su ista bratstva, te se po njima često i zovu. Na pr. u Borkovićima su krajevi: Radovići, Londrovići, Delići i Nedići; u G. Crkvicama: Nikovići, Jerinići, Šarići, Vojvodići, Kneževići itd. Kako su pojedini krajevi dosta veliki, sa 15 ili 20 kuća, često ih poneki nazivaju zaseocima, pa čak i selima. Otuda i dolazi nejednaka cifra u broju sela kod statistike i pojedinih ispitivača.
U Pivi, blizu kuća, ili ima po jedna "pojata" ili plemna" ili nema. Kuće nisu nikakvom ogradom ograđene, a po selima, naročito novim i najnovijim, nema šume, te su sela gola i izgledaju divljačna. Kuće su po selima velike i lepe, te kad bi sela imala drveća izgledala bi mnogo lepša i mnogo savremenija. Kroz sela samo vode staze i ponegde krčanici, a o kakvom građenom putu nema ni pomena. Još narod nije tamo svestan korisnosti puteva, pa na njih slabo i obraća pažnju.
Od starina u Pivi vredi pomenuti ove tragove ranijih naselja: stara groblja (mramorje), gomile, gradine, crkvišta i manastir.
Narod ih često zove "mramorje". Njih ima na mnogo mesta u Pivi. Ima ih mnogo više no u Drobnjaku, sigurno zato što je Piva, naročito dolina Pive i Vrbnice, mnogo župnija od Drobnjaka i što je bila kroza sva vremena naseljenija od njega.
a) Stara groblja u Župi. - Na Donjim Breznicama nalazi se jedno 30 starih grobova na jednoj obloj glavici više Stubline. Nadgrobne su ploče položene po zemlji i do pola su u travi. Narod to groblje označava kao "grčko", tj. kao groblje onih stanovnika, koji su, vele, pre njih tu stanovali. Na dva od ovih grobova su krstovi (v. sk. 1). Nadgrobne ploče nemaju šara i nema nijedne da stoji uspravljeno. Kad bi se te nadgrobne ploče isprevrtale, možda bi se na njima, s druge strane, našle još kakve šare ili kakvi drugi znaci.
Ima jedno staro groblje u selu Bukovcu. Manje ima nadgrobnih ploča no u D. Breznima, a otprilike su iste onakve kao one u Breznima. Ove nemaju nikakvih šara niti ukrasa. Zatim ima po jedno staro groblje na Branovu; oka sela Smriječna; na Gracu; više sela Budnja; na Bari Grgurskoj (ovde na jednoj ploči imaju uklesane nožice, makaze, kojima se ovce strigu); kod mlina na Vrbnici u Plužinama. Sva su ova groblja manje više jednaka: to su velike krečnjačke ploče bez ikakvih šara i ukrasa, rasturene po zemlji na kakvom malom brdašcu, udaljenom od naselja po nekoliko stotina metara.
b) Stara groblja u Planini. Ima staro groblje više Pirnoga Dola. Tu ima 12 lepih nadgrobnih ploča, ali bez ikakvih šara. Ploče su rađene i lepo otesane. Ima iza Boričja 10 grobova sa nadgrobnim pločama neuređenim i prostim. Ima jedno groblje u Knež-Dolu na Gornjoj Jaseni, visoko u planini. Ovo je groblje isto onako kao ono u Borkovića Katunu. Ima jedno groblje u Nikolinom Dolu i u Todorovom Dolu. Ovo groblje u Todorovom Dolu narod zove "Grčko Groblje".
 |
|
Sl. 1 - Najviši vrh na vojniku.
|
Staro groblje kod crkve na Pišču je vrlo interesantno. Ono je mnogobrojnije no i jedno do sada pomenuto. Prilikom raskopavanja ovoga groblja naišlo se na neka stara crkvišta. Na temeljima jednog starog crkvišta podignuta je i nova crkva za Pišče i okolinu. Crkva nije velika i sva je ozidana od kamena iz temelja tih crkvišta i od nadgrobnih ploča. Ovo groblje na Pišču je izmešano: ima starih grobova i grobova docnijih (ali ipak nikako docnijih od 350-400 godina) sa hrišćanskim oznakama. Na starijim grobovima su ploče grube, neizrađene i velike; docniji grobovi su lepši, ploče su im izrađenije i na njima ima uklesanih znakova od kojih su jedni pravi krstovi, a drugi liče na krstove. Na jednome ima pravi krst (sk. 1). Na drugom ima reljefno uklesan mali mač. Na trećem grobu, koji ima oblik krova od kuće, ima s čela krst interesantnog oblika i na jednoj strani dva krsta istoga oblika. Na četvrtom grobu ima zvezda šestopera i mesec sa, rogovima (sk. 2) okrenut k njoj. Na petom grobu ima krst opet naročitog oblika. (sk. 3).
 |
 |
|
Sk. 2. i 3. - Groblje u Pišču (O. B.).
|
Sk. 4 - Nadgrobni spomenik iz Mramorja, starog groblja iznad Borkovića Katuna u Pivskoj Planini (O. B.)
|
Na šestom s leve strane ploče ima krst bareljefu, dok su ovi prvi svi reljefni. Na sedmom grobu velika je ploča - 2 h 11/2 m. sa izvesnim šarama (spirale) okolo i izvesnim znakom čelo glave. Prilikom prekopavanja u ovom starom groblju uvek se nalazi po jedna mala srebrna parica. A u jednom grobu, na samoj ledini, u blizini toga groblja, nađeno. je 9 lobanja, od kojih su neke bile sa zubima a neke bez zuba.
Najlepše je groblje, zvano Mramorje, u Borkovića Katunu. Ovde ima 17 grobova na jednoj obloj glavici. Nadgrobne su ploče u obliku trapeza od tvrdoga krečnjaka, dosta lepo urađeno i sa šarama s lica (sk. 4). Nekada su ploče bile sve uspravljene, tj. pobodene na kraćoj osnovici, zbog čega ih narod i zove mramorje, a danas stoji samo još jedna uspravljena. Na jednoj od tih ploča počeo je neko da kleše krst, pa je ostavio nedovršeno.[53] Ovo je groblje na visini od 1480 m. Približno je na toj visini i groblje na Branovu u Jezerima, koje narod takođe zove Mramorje.
Oko Šćepan-Grada (Sokola) ima mnogo starih grobova. Pop Jovo Radović iz D. Crkvica pričao mi je da takvih starih grobova ima mnogo po šumi sa strane Tare i da na njima ima nekih natpisa. Ja te ploče nisam gledao, ali sam naišao na jugoistočnoj strani od grada na staro groblje sa vrlo velikim nadgrobnim pločama. U jednoj grupi ima 9 grobova, a među njima je jedan najveći i najlepši i na njemu ima ćirilovski natpis dosta iskvaren. U jednom napisu iz Foče, štampanom u "Vremenu" 9 novembra 1933 godine, pominje se ovaj grob kod grada Sokola na Šćepan-Polju, i natpis na njemu. Natpis glasi: Božű i Petkovü (?) spomenü ...... Milošu(?) moł, u rał preide. Molţ vi ne popiraite (me) mimoidući, ere sam {a bio kako i vű a (vű) ćete bűti kako i ja smertni.
Postavihü bilig za života a iskahü umreti u Sokolu ... (12 slova nečitko)... vołvode Stipana, koű me počto (hrovołe (?)). A be nłegov... (ili: a be u nłegovu službu).... u teško vrem(e) v teškoé rati + Amin.
Ovaj je grob dosta dobro očuvan. Natpis je na, njemu sa strane i sa nešto više truda i strpljenja mogao bi se pročitati i potpuno razjasniti. Grob je donjim delom zarastao u korov, a oko njega je šuma. Dimenzije ovoga groba po merenju dopisnika iz Foče ne podudaraju se u svemu sa mojom merom. Po dopisnikovom: grob je dugačak 2,36 m.; širok 1,16 m., a visok 0,96 m.; a po mojoj meri grob je dugačak 2,41 m.; širok 1,19 m., a visok 0,91. Grob je svakako iz 15 veka, i to kako izgleda" iz doba, dok je još Stjepan Vukčić bio vojvoda, dakle pre 1448 godine (sl. 15 u pril.).
Ova su stara groblja rasturena po celoj Pivi, ali ih ima mnogo više u selima koja su postala na katunima i u Planini no u selima u Župi. Jedino od ovoga čine izuzetak nekoliko grobova kod Plužina i groblje oko Sokola. Oko groblja na D. Breznima i oko groblja na Pišču do pre 80 godina nije bilo nikakvih naselja, a oko grobalja u Planini i po katunima nema ni danas naselja. Nastaje pitanje: čime su se zanimali ti stanovnici čija su groblja na tolikim visinama, gde surova zima traje najmanje šest do sedam meseci. To su bili, besumnje, stočari, koji su leti izjavljivali ovce na pašu na te planine, a s jeseni ih gonili u humnije (toplije) predele, kao što su Umnjaci doskora izgonili ovce na letovanje na Maglić i okolne planine.
Današnji Pivljani pričaju da su; ova groblja starija ; od sadašnjeg pivskog stanovništva i zato ih zovu: "Staro Groblje", ređe "Mramorje"[54] a samo dva zovu "Grčko Groblje". Narod priča da su pre Srba u Pivi živeli neki "Grci", koji su zbog hladnoće usred leta pobegli niz Drinu i više se nikada nisu vratili.[55]
Po obradi nadgrobnih ploča ova se groblja mogu podeliti na starija i docnija. Kod starijih su nadgrobne ploče velike, grube, neobrađene i skoro bez ikakvih šara i ukrasa. Na tim pločama nema nikakvih znakova hrišćanstva, te bi se po tome moglo verovati da su ta groblja iz vremena pre no što su Srbi primili hrišćanstvo. Poznija groblja imaju nadgrobne ploče malo urađenije, mnoge su otesane i imaju neke šare; na nekima ima znakova hrišćanstva, tj. negde pravih krstova a negde izvesnih šara koje liče na krst. Ta su groblja prema tome iz doba hrišćanstva, i besumnje hrišćanska. Kako pre Nemanjića tako i u nemanjićsko doba Piva je bila u sastavu srpskih država[56], a od krunisanja Stjepana Tvrtka I za kralja Srbije i Bosne pripala je Bosni i u njoj se pomilje grad Soko na utoku Tare u Pivu[57]. U vremenu Hercega Stjepana. Piva je bila u njegovoj državi[58], što dokazuju i mnogi nazivi (Šćepan Grad, Šćepan-Polje, Ercegove Strane, Sandaljevi Doli, Ercegova Gradina).
U vlaseničkom kraju u Bosni ima mnogo ovakvih groblja i narod ih zove "Staro Groblje", "Mramorje", a najviše "Bogomilsko Groblje". Pitao sam jednoga starijega sveštenika, protu Mateju Popovića, iz toga ; kraja: otkuda kod vas taj naziv "bogomilsko groblje", kad se nigde u našoj zemlji ta groblja ne zovu tako? Odgovorio mi je: "To je od okupacije, tj. otkada su Kosta Herman, Truhelka i drugi austrougarski naučnici ispitivali ta groblja i tom prilikom po Račkom nazvali ih bogomilskim. To je narod prihvatio i tako ih danas obično zove, a međutim pre okupacije niko nije ni pominjao kakve bogomile u tim krajevima". Rovinski, koji je osamdesetih godina prošloga veka bio u Pivi, opisao je Pivu u svome velikome delu (Černogorija, knj. II, str. 103), i veli: "u Pivi je bilo rasprostrto bogomilstvo, i za ovo su dokazi mnogobrojna mramorja, ali je svaki spomen u narodu o bogomilima izgubljen". I zaista danas niko u Pivi ne zna ništa o bogomilima, niti ih pominje, niti koje od ovih grobalja zove bogomilskim[59].
U Dragaljevu, s pivske strane, ima na dva mesta velikih kamenih gomila kupastog oblika. Ne izgleda da je kamenje na te gomile usturano radi čišćenja livada. Jedna je od tih gomila visoka do 8 metara, a u prečniku ima 25 m. Narod priča da pod tim gomilama ima grobova.
U Pivi ima dva mesta što se zovu gradine: gradina ispod sela Stabna i grad Soko, Šćepan-Grad. Gradina ispod Stabna je ostatak nekih zidina na jednoj strmoj kamenitoj kosi, pri utoku rečice Sutulije u Vrbnicu. U blizini ove gradine ima mesto što se zove Vinogradi, i narod zove gradinu Gradina Ercega Šćepana a vinograde Ercegovi Vinogradi.
Šćepan-Grad je na jednom karsnom grebenu više Šćepan-Polja. Očuvale su se zidine od grada, ali to je sve obraslo u šumu da mu se ne može ni s koje strane prići. Položaj grada je vrlo podesan. On je čuvao prelaz na Šćepan-Polju i odbijao sa malim snagama svaku navalu ka Pivi i Drobnjaku, Grad je sa prisojne strane, pa iako je na priličnoj nadmorskoj visini - ima preko 700 m. - klima mu je vrlo prijatna. Okolina grada je bogata vodom i šumom, a podnožje mu zapljuskuju Tara i Piva. On se pominje i pre XV veka. Možda je to Međurečje Porfirogenitovo[60].
U vrhu staroga naselja, a sada zaseoka Zagrađa, ispod Šćepan-Grada, ima stara crkva sa jednim kubetom na sredini. Crkva je u ruševinama, a zidana je od kamena i bigra. Svodovi su izgrađeni od bigra, a crkva je bila spolja obložena tesanim kamenom. Crkva ima oblik laće, a oltar je odvojen od "crkve" zidom, što je retkost kod naših crkava. Na oltaru su troja vrata, i svi su lukovi, kako u crkvi tako i nad vratima i provorima, izrađeni u arapskom stilu. Crkva nema fresaka, belo je okrečena i izgleda da je služila i za džamiju, iako nema munareta[61].
Na sredini crkve ima jedan veliki nadgrobni spomenik od beloga mermera bez ikakvoga natpisa. Spomenik ima oblik kućnjega krova i seljaci su ga pomerali i prevrtali tražeći novac ispod njega.
Oko ovoga crkvišta nalazi se čitava šuma od divljih krušaka i jabuka (divljaka). Čovek bi rekao da je to sve nekada rukom sađeno, pa zapušteno i podivljalo. Više crkvišta ima divan i jak izvor.
Na samom Šćepan-Polju ima crkvište u seoskom groblju. Crkvište je veliko i predanje kaže: da je to bila glavna (saborna) crkva Hercega Šćepana.
Najveća je i najznatnija starina u Pivi manastir Uspenije Sv. Bogorodice. Njega je, kao što svedoči očuvani zapis, podigao 1573 godine hercegovački mitropolit Savatije, docniji patrijarh pećski[62]. Manastir se lepo očuvao i nalazi se na levoj obali reke Sinjca, blizu njegovog izvora, u kraju koji se zove Gusac (sl. 16).
Crkva ima oblik lađe, a ozidana je od finoga žućkastog i crvanog krečnjaka, koji je od sunca dosta izgoreo, te stalno prska (puca). Srednji deo crkve je na stubovima, kojih ima šest, po tri sa strane. Debljina je zida 1,17 m. Unutrašnjost crkve je podeljena na oltar, mušku crkvu i papertu za žene. Dužina crkve šupljinom iznosi 26,70 m. (oltar 6,75, crkva 19,95 m.) a širina joj je 11,50. Glavna vrata su visoka 1,85 m. a široka 1,04 m., a južna su visoka 1,55 a široka 0,85 m.
Kao što se iz pomenutog zapisa vidi, crkva se "pisala" 14 godina posle zidanja. Freske nisu neke naročite vrednosti, ali su se u većini dobro očuvale. Od naših svetaca vredi pomenuti: fresku sv. Save u oltaru, fresku Stevana Dečanskog na stubu s desne strane, fresku sv. Simeuna na zidu prema fresci Dečanskoga i dve freske ktitora manastira oko južnih vrata sa modelom crkve. Freske naših svetaca su onakve kakve se nalaze po našim zadužbinama iz XIII ;i HIV veka. Sv. Sava je u ornatu arhiepiskopa sa tonzurom na glavi; Dečanski ima krunu na glavi (sl. 17) a sv. Simeun je u crnoj rasi kao monah (slika 18).
One dve freske oko južnih vrata su vrlo interesantne. To je mesto za ktitore crkve, a da ove dve freske pretstavljaju ktitore, najbolje pokazuje model crkve, koju leva freska drži na jednoj ruci. Freska s desne strane ovih vrata, kad im se licem okrenemo, pretstavlja čoveka sa nekom vrstom kape, kao turbanom, na glavi, okrugle brade, u ćurku do zemlje, postavljenom lisičinom, sa rukavima do lakata zasukanim, i u zelenoj anteriji (sl. 19). Ovaj je čovek pružio desnu ruku ka fresci s leve strane vrata, a levu ruku drži na prsima. Freska s leve strane vrata pretstavlja čoveka u vladičanskom ornatu bez oreola. Ovaj drži model crkve na desnoj ruci i pruža je ikoni Majke božije sa detetom koja sedi na tronu, (a levu ruku drži na prsima[63]. Između ikone Bogorodičine i vrha modela crkve,- koju drži ovaj vladika u desnoj ruci, stoje ostaci od natpisa: pres(ve)ta B(ogorodi)ce primi ... trud ... jakože h ... on va dovici leptu ...
Više se od ovoga natpisa ne može pročitati, a drugoga kakvog natpisa izgleda nije ni bilo.
Postavlja se pitanje, čije su ove dve freske, što pretstavljaju ktitore crkve. Freska u ornatu vladike, sa modelom crkve na desnoj ruci, besumnje je mitropolita Savatija, koji je Pivski Manastir podigao prema natpisu, a čovek u ćurku sa zelenom anterijom ispod ćurka, u jednoj kapi koja liči na turban - nije svešteno lice niti je pravoslavni. Čim se pogleda freska, vidi se da je to slika nekoga velikog turskog doglavnika u odelu hodže ili muftije. Bogatstvo ćurka, bogatstva krzna, kojim je ćurak postavljen, zelena svilena anterija ispod ćurka, kapa na glavi u obliku turbana, okruglo potsečena brada pokazuje čoveka i bogata i od uticaja, koji je omogućio podizanje ove crkve. Istina je da je ovo vreme bilo vreme patrijarha Makarija i njegova rođaka Mehmeda Sokolovića, velikog turskog vezira, kada se dozvoljavalo opravljanje napuštenih naših crkava i manastira, ali se ne zna da su se, u to vreme, i nove crkve podizale, naročito ovolike koliki je Pivski Manastir. Pošto nema natpisa nad freskom da bi se znalo čija je, jedini je podatak o tome narodno predanje koje veli da je to slika Mehmeda Sokolovića, strica mitropolita Savatija, naslednika Makarijeva na patrijaršiskom prestolu. Do pre 100 godina freske su bile dobro očuvane i onda je i ova freska bila mnogo jasnija, te je svako u njoj poznavao sliku muslimana. Pričaju da je Smail-aga Čengić a naročito njegov sin Dedaga (Derviš-paša), često dolazio u manastir, ulazio u crkvu i pred ovom freskom prostirao serdžadu i klanjao. Posle molitve uvek bi ostavili po žutu medžediju ili dukat kao prilog crkvi. A Dedaga je za vreme Stefana Đačića, igumana ovoga manastira, oko pedesetih godina prošloga veka, davao manastiru godišnje izvesnu količinu žita, masla i voska, kao carskom vakufu [64].
Neki misle, da ova freska u ćurku sa kapom na glavi koja liči na turban može biti slika igumana Simeona, za čije se vreme crkva "pisala" (rađene freske), kao što se u natpisu veli. Ta je pretpostavka nemoguća iz ovih razloga: 1. Kaluđer, iguman ne može se u crkvi zografisati u ćurku i sa kapom na glavi. To niti gde kod nas ima niti je gde zabeleženo.
Srpski kaluđeri nikada nisu nosili okruglo ošišanu bradu. To je manir muslimana kad malo ostare ili dođu do velikog položaja u činovničkoj karijeri. Tipove u istom ovakvom odelu i sa turbanom (fes, koji se ozgo malo ili vidi ili ne vidi, obmotan velikim žutim hadžijskim šalom, čalmom) malo isturenim, da se čelo vidi, sretao sam pre trideset i više godina u Skoplju i po drugim krajevima Makedonije na svakom koraku.
Ne može se Kir-Simeon, iguman manastira, zografisati na mestu ktitora samo zato što je u njegovo vreme manastir "pisan".
4. Savatije, osnivalac manastira, umro je kao patrijarh 1586 godine, dakle godinu dana pre no što se crkva počela zografisati, te ne bi imalo opravdanja da se iguman Simeon stavi naporedo sa Savatijem kao ktitor.
5. Nikakva natpisa, osim onoga napred (navedenog, iznad ovih ktitora nema, što takođe znači da ovo nije freska igumana Simeona nego nekoga drugoga čoveka. Da je ovo Simeonova, on bi prilikom njene izrade iznad nje ili pored nje stavio kakav znak ili čitav natpis da se to vidi. Prema svemu sam potpuno uveren da je ta freska slika nekoga muslimana koji je pomogao Savatiju da dobije odobrenje za zidanje ovako velike crkve i omogućio mu prilogom da se crkva podigne. Da li je to freska Mehmeda Sokolovića iz mlađih godina, kao što narod priča, ili nekog njegovog rođaka, to je druga stvar.
U crkvi ima dosta natpisa s kraja XVI i iz XVII, XVIII i početka XIX veka na zidovima, nad freskama, oko vrata, na ikonama; dalje ima dosta starih crkvenih utvari: krstova, kadionica, tasova, i knjiga sa važnim natpisima i zapisima. Kakav istoričar-arheolog i kakav paleograf imali bi dosta posla u ovom manastiru. Mnogi su od ovih natpisa štampani u "Zapisima i natpisima" Lj. Stojanovića, ali bi to trebalo sve prokontrolisati na licu mesta.
Manastir ima tri zvona, dva novija, a jedno katoličko, liveno 1667 godine.
Po Pivskoj Planini i oko Durmitora sa pivske strane ima dosta katuna i mesta sa neobičnim imenima. Od ovih neka mogu biti poreklom od starijeg, nesrpskog stanovništva. Takva su na pr: Macavar Do (katun sela Vojinovića), Šake (strane više sela Pišča), Mataruge (kraj severno od Todorova Dola), Bobani do Prijespe (udut sela Duži), Drpe (katun zaseoka Lica), Bobotin Vrh (u selu Gornjem Unču), Ruđin Do (iznad katuna Vojinovića), Murgule (dolina iznad staroga groblja na Pišču), Pioska, Krečman, Minina Varda i Bovani (mesta oko Dobrog i Todorovog Doda).
U Borkovićima se nalaze dva katuništa: jedno se zove Paroške Doline i govori se da su tu nekada izdizali Parežani, a drugo se zove Potrš, i vele da su tu živeli Potršani. U Banjanima Parežana ima i danas.
Zatim, spomeni su na starije stanovništvo imena katuna i mesta sa pouzdano srpskim nazivima: Banjski Katuni, više sela Vojinovića; Turska Glava, veliko brdo više Ruđin-Dola; Ćurčina Tavnica, jedna glavica sa pećinom; Lukavice, niže Ruđina Dola; Sandaljevi Doli, u blizini zaseoka "Ercegove Strane" i dr.
Na Pišču, povrh greda, nalaze se neke zidine, mahom na ćelici. Narod ih zove Kuće Maričića. Danas u Pivi nema nikoga da se preziva Maričić i ne pamti se da se iko u Pivi prezivao tim imenom s ovu stranu 300 godina. Dodaju da je po predanju od ovih Maričića Vid Maričić, koji se često spominje u narodnim pesmama.
Tip kuća u Pivi je isti onakav kakav je u Drobnjaku i u ostaloj severnoj Hercegovini. Kuće su: prizemljuša, na ćelici i kula.
Prizemljuša je najprostija vrsta kuće. Gradi se u kakvom pristranku, te joj je zid sa tri strane u zemlji a samo s jedne, s lica, na zemlji. Obično je "pošivena" slamom; retko je "pod šticom" ili "šindom" (sl. 7 u prilogu).
U kući prizemljuši su skoro uvek dva odeljenja: soba i "kuća" ili odžak (pretsoblje). Ognjište je u kući, a peć u sobi, i vezani su vratima kroz koja se peć loži i hleb u peć meće da se peče (sl. 13).
U Pivi sam naišao i na kuće prizemljuše (u Borkovićima) sa tavanom preko cele kuće; inače je tavan samo iznad sobe. U ovakvim kućama žive čeljad i stoka zajedno, i one liče na drobnjačke staje. Nad sobom je, na tavanu, u pregradi žito u koševima i ostava, a nad pregradom za konje i goveda je pregrada za ovce. Tavan je vezan za kuću proskokom, a ovce na tavan ulaze kroz vratanca, koja su načinjena na krovu, s gornje strane, pri dnu streje. Ako je kuća prizemljuša cela nad zemljom, onda su na njoj dvoja vrata: jedna za čeljad, a druga za stoku, inače su jedna (sk. 5).
Kuća na ćelici je stari i omiljeni tip kuće. Izgleda mi da je tome uzrok njena praktičnost u svakom pogledu. Ona se lako gradi i dovoljno je prostrana te ima odeljenja i za čeljad i za stoku. Ona se može smatrati kao pravi i čisti tip srpske kuće dinarskoga čoveka. Po Drobnjaku i Pivi sve stare zidine pokazuju da su tu bile kuće na ćelici.
U kući na ćelici ima obično četiri odeljenja (sl. 8): "izba" za krupnu stoku, sa konjušnicom i telečarom; "soba" nad izbom, za čeljad; "kuća", sa ognjištem; i "ćiler" sa "klijetom", ili "mala soba" sa ćilerom. Ognjište je ispred sobe i ono je uvek na ćelici, a tako su na ćelici i ćiler i klijet. Na izbi su jedna vrata, i izba je vezana, skalama kroz proskok za "kuću". Na "kući" su obično dvoja vrata: velika prema jugu ili istoku i manja suprotno.
 |
|
Sk. 5. - Horizontalni presek kuće prizemljuše sa celim tavanom: 1) soba; 2) peć ("furuna"); 3) ognjište; 4) "kuća"; 5) ulaz za stoku; 6) konjušnica; 7) govedarnik; 8) odeljenja na tavanu za ostavu i koševe; 9) tavan za ovce; 10) proskok, koji je u vezi sa "kućom" stubama (stepenicama).
|
Kule su dvospratne kuće: donji sprat je "izba", a gornji "kuća" (sl. 9 i 10). Zidaju se od kamena "u grezi" ili "na vrste". Na izbi je onoliko vrata koliko domaćin ima sinova (zbog deobe), a na "kući" su obično jedna. Izba je od kuće odvojena tavanom od podnica, između kojih su "šipila" (ušipljeno). U izbi su, u jednom delu, pregrade za ostavu, "prijesjeci" i "ambari", a u drugom pregrade za noćivanje krupne stoke. Na tavanu su sobe za čeljad i "kuća" sa ognjištem. Za ognjište je prosečen tavan radi sigurnosti od vatre. Negde je ognjište podzidano a negde je usečeno u santrač. Više ognjišta je čerjen o koji se vešaju verige.
Gornji tavan u kula i u kuća na ćelici je od šašovaca ili od podnica. Iznad ognjišta i "kuće" nema tavana, no su samo grede i na njima su obično koševi za žito i građa za "lijes". Koševi su loptasta, malo spljoštenog oblika, gore otvoreni u vidu otsečka, ispleteni od vrbova pruća i iznutra olepljeni goveđom balegom da žito ne prolazi kroz "plet". U jedan koš može da stane pet do deset tovara žita, i ono se u njemu lepo suši.
Prozori su na kućama mali i nema ih mnogo. Obično su na sobi po dva prozora i još po jedan na "kući" pored vrata, prema ognjištu, radi svetlosti. Na prozorima su stakla ili hartija "pendžerlija" ili "ondra" (burag od ovce).
Zid je u kuće "suvomeđa", "greza" ili "na vrste". Po zidu se kod kula i prizemljuša stavljaju iznutra grede "okruglije", a spolja po dve "venčanice", i one se useku jedna u drugu. Prostor između okruglija i venčanica zove se "atula". Povrh okruglija i donjih venčanica udaraju se grede za gornji tavan. U venčanice se usecaju rogovi (ključevi), a povrh rogova je sleme. Po rogovima su žioke u razmaku od 80 cm., a spojene su - vezane - sa jednim ili sa dva reda "panta" (pajanta).
Kod kuća na ćelici, koje mogu biti od brvana ili zidane, udaraju se po zidu u visini "ćelice" mesto okruglija podvlaknice" u "ćertove". Povrh ovih usecaju se grede za Donji tavan pa se povrh njih udari gornja "podvlaknica". Ako je kuća od brvana, na gornju se podvlaknicu usecaju direci za brvna, a negde se brvna sasjecaju u ćertove (pot. ćert). Povrh brvana udaraju se venčanice i na njih se usecaju rogovi. Ponegde se ovake venčanice zovu i "atule".
Krovovi su u kuća visoki zbog velikog snega. Sve prizemljuše i kuće na ćelici imaju obično krov na četiri vode, a kula ima i sa krovom na dve vode. Krovovi su; od "šinde", "štice" ili ržane slame. Štica može biti, dvojaka: izgrađena i liči na šindu, i neizgrađena - obična taraba. Krov od ržane slame može da traje po 30 do 40 godina.
U Pivi sam naišao i na kombinovani krov: krov pošiven slamom i optočen šticom (negde šindom) iz razloga da vetrovi ne "zasukuju" krajeve krova od slame (v. sl. 7 i 9).
I kod Pivljana se zapaža odlika ostalih Hercegovaca i Brđana: da imaju lepe i dobre kuće. Oni će se zadužiti ili jedan deo zemlje prodati samo da podignu lepu kuću. (v. sl. sela Bezuja br. 5).
Sporedne su zgrade (sl. 11 i 14): "staje" za ovce, "pojate" za konje i goveda, "plemne" za slamu, plevu i seno, "kolibe" leti za čeljad i mrs, "savardaci" i "kućarice" za čobane. One su delom od suvomeđe, delom od brvana ili pruća, a pokrivene su obično krovinom, ržanom slamom ili "tarabom". Često i savardake pošivaju slamom. Opletu oko savardaka od jačega pruća nekoliko pojasova u vidu žioka, pa za njih prišivaju slamu u rukovetima. Kolibe u katunima vrlo bedno izgledaju. To su najprostije i najprimitivnije građene zgrade kod naših brđana (sl. 12).
U Plužinama sam naišao na "koševe" od pruća za kukuruz kod jednih čifčija Sočičinih, što je znak da seljaci tu i kukuruz seju.
Kuće grade domaći majstori, zidari i drvodelje. Zid "na vrste" tj. od tesanog kamena, grade primorci, Bokelji, a bolju drvenariju - vrata, prozore, bolje podove i tavane - grade stolari sa strane. Sami seljaci peku kreč ("klak") i spremaju pesak ("pržinu") za malter.
"Kotari", "torovi" i "ograde" su obično od vrljika smrčevih i jelovih (sl. 13). Na Breznima sam video torove od "ljesa". "Ljese" su praktičnije za premeštanje torova, ali samo za manja stada ovaca.
Pregrade se u kućama grade od čatme, od brvana ili šašovaca, a u sporednim zgradama od plota. (Vidi opširnije o svima vrstama zgrada pivskoga tipa u Naseljima srpskih zemalja, knj. I, s. 411-427).
Piva je bila do 1875 godine pod Turcima, te u njoj oblici svojine u zemlji nisu onako jasno izraženi kao u Drobnjaku. I u njoj ima komuna (komunica) i privatne svojine.
"Komun"[65] je zajednička zemlja, šuma, voda bilo celoga plemena, bilo jednoga sela, bilo jednoga bratstva. U Pivi plemenskih komuna nema. Uzrok je u tome što je Piva bila sve do 1875 god. izdeljena na turske čifluke i što Pivljani nisu živeli pravim plemenskim životom.
Seoskih komuna ima dosta. Državna komisija, sastavljena od pretstavnika vlasti i pretstavnika naroda, izlazila je 1886. godine u Pivu i podelila opšte zemlje ("muše") i šume između pojedinih sela, i svako je selo dobilo tom prilikom svoj deo prema broju domova. Te su deonice ograničene međama i granicama i one i danas postoje.
Seoski komun uživaju svi seljaci podjednako, bez obzira na imovno stanje i broj čeljadi u kući. Seoska stoka pase po komunu gde hoće; seljaci seku u svome komunu drva i građu ("japiju") gde im je najpodesnije; seljak podiže kolibu, savardak i tor gde mu je zgodno i s ruke; gnoji, ore, i kosi po komunu gde želi, ali ne sme kopati zidinu nigde na komunu, da se ne bi okućio. Komun se ne može prisvojiti. Inoplemenik i inoseljak ne može da se služi ni pašom ni gorom u seoskom komunu bez dozvole sela.
Seoski su komuni u vezi sa njivama i livadama dotičnoga sela i sve zajedno čini "udut" toga sela. Kad se pojavi potreba, seoski komun, bilo ceo, bilo delimično, deli seoski zbor na delove. Delovi su jednaki i ima ih onoliko koliko ima domova (domaćina) u selu. Ravan deo dobiva samohranica kao i najveća zadruga; na deo ne utiče ni broj čeljadi u zadruzi ni bogatstvo; 10 vojnika iz jedne kuće, ako su u zajednici, dobiju isto onoliki deo koliki i samohranica bez i jedne muške glave u kući. Inoplemenik ili inoseljak ne može dobiti deo od komuna pa i ako živi tu, u selu i ima ziratne zemlje.
Sam komun niti se može otuđiti, niti se može dobiti. Komun je vezan za kuću i okućnicu, tj. za ognjište, i s njima se dobija i prodaje. Seljak ili plemenik u seoskom komunu može imati samo jedan udeo tj. ako seljak kupi od svoga seljaka koji se iseljava i kuću i okućnicu i sve njive i livade, on time ne dobija i njegov deo u komunu; ali ako to kupi stranac i tu se nastani, on sa kupovinom kuće i ognjišta kupuje i deo u komunu.[66]
Privatna svojina sastoji se u ziratnoj zemlji: u ornici (njivi) i livadi i u zabranu (omaru, gaju). Zemlja se nasleđuje od oca ili se nabavlja kupovinom. Očevina se deli na sinove na jednake delove, a ženska deca dobijaju ponešto stvari kao miraz o udaji. Gde nema muške dece, ženska deca nasleđuju roditelje. Ako se naslednica uda u drugo selo, zemlja ne može otići za odivom. "Domazet" se trpi i svojata. Kad se zemlja prodaje prvo se nudi srodnik, pa sused (pomeđar), pa seljak, pa opštinar, pa plemenik i najzad inoplemenik. Ako se zemlja proda, a ovi se redom ne nude, srodnik ima pravo, ako je u zemlji, da zemlju vrati posle 8 dana, a ako je van zemlje, i posle 2 meseca.
U Pivi je bilo do najnovijeg vremena čifčiske zemlje u Plužinama, u D. Crkvicama i u Polju. Selo Crna Gora bilo je sve čitluk; a Čengići su, posle prisajedinjenja Pive Crnoj Gori, tužili Joka Adžića da im plati hak za Plužine, koje su bile njihove.
U Pivi ima i danas ljudi, "čifčija", na zemlji Muja Sočice. Oni rade napola: gazdino je seme, volovi i "dacija" (poreza), a čifčijin je samo rad. Ne deli se 10 tovara sena što se ostavlja za oranje.
Turčin nije mogao ni za tursko vreme kupiti čifluk u Pivi na silu. To su Srbi između sebe prodavali i preprodavali i radili su na sve načine da zemlja ne ode iz srpskih ruku.
Seoski "mlini", ako ih ima u selu, dele se na "redove", i to na onoliko "redova" koliko je u selu bilo domaćina (ognjišta, dimova) u vremenu kad se mlin gradi. Posle se, sa deobom zadruge, redovi dele: na polovine, na četvrtine, na osmine i na "šesnajstine". "Red" je vreme od 24 časa, a počinje sa zalaskom sunca. "Red se zove još i "čela" i "dio". "Red" se u seoskom mlinu može i prodati i kupiti.
Kao što je napred rečeno, Piva je Komarnicom i Pivom podeljena na dva dela: istočni, Pivska Planina, i zapadni, Pivska Župa. Sama imena ovih delova pokazuju da su nejednaki u klimskom pogledu, te se prema tome i stanovništvo u njima po zanimanju unekoliko razlikuje.
Stanovništvo u Planini zanima se stočarstvom i zemljoradnjom. Stočarstvo je mnogo pretežnije. U Župi se narod, osim stočarstvom i zemljoradnjom, zanima pomalo i voćarstvom, zanatima i trgovinom.
Po crnogorskom imovinskom zakonu: jedno ralo zemlje, kuća sa kućnom okućnicom ("miljć") i komun ne mogu se seljaku prodati za porezu niti može sam seljak otuđiti ni na koji način, te prema tome svaki seljak ima ma i najmanje zemlje. Ova je odluka uneta u Bogišićev Zakonik prema običajnom pravu: da seljaci ne trpe u svojoj sredini čoveka beskućnika.[67] Beskućnik je, po patrijarhalnom shvatanju našega naroda, čovek opak za društvo i zato ga gone iz svoje sredine. I plemenik kad proda kuću i okućnicu zbog seobe, te ostane bez zemlje, mora odmah da se seli iz toga mesta. Jedino sam naišao na jednoga seljaka u selu Crnoj Gori da nema nimalo zemlje i objasnili su mi da se sa svima svojim bio iselio u Srbiju, pa mu čeljad pomrla, a on se vratio da umre u svome selu i među svojima.
U Pivskoj Planini su sela na visini od 1300 do 1400 m. (jedino Bezuje i Pirni Do su ispod ove visine), te na toj visini i ne može ništa da rodi do ječam, raž i elda, a od povrća samo kupus i krompir. U Župi, pak, u Mratinju i u selima u dolini Vrbnice, pored gornjih žita, seju pomalo cinkvantina kukuruza ("brzorodac"), ozimu pšenicu i proso. Na Breznima rodi samo raž i ovas.
Prvo se s proleća, u aprilu, seje jara pšenica, pa ječam i raž. Proso i elda se uvek seju oko Vidova-dne. Rasad kupusa se presađuje u "gnojeve" (torove) i jedino tu dobro rodi, a vrtovi za "kumpijer" (krompir), "kumpjerišta", se svake druge godine gnoje (đubre).
Glavno je žito ječam, i on dobro rodi. Jedno ralo (oko devetnaest ari) da 130 do 180 kg. roda, a u "gnoju" (na torovima) dobija se sa rala do 250 kg. I elda dobro rodi, kad je ne ubije slana, što vrlo često biva, jer je ona pozno žito.
Raž se seje koliko radi hrane, toliko isto i radi slame, kojom se kuće pokrivaju! ("pošivaju").
Raž, ječam i ovas žanju se krajem avgusta i početkom septembra, a proso i elda sredinom septembra. Nikada žita ne rodi toliko da podmiri domaću potrebu, no se mora donositi sa strane.
Nestašicu žita nadoknađava krompir, koji rodi vrlo dobro, osobito u selima na Planini (jedan tovar useva daje 10 do 15 tovara roda). Krompir je vrlo dobre kakvoće, i on je glavna hrana stanovništvu. Da nije krompira, kako oni vele, Piva bi se raselila. Domaćin mora imati s jeseni do 200 oka krompira na svako čeljade; inače zimu ne sme dočekati.
I kupus dobro rodi ali ga narod ne ceni kao krompir. On se zimi, kao kiseo, malo više jede, a sladak (presan) gotovo nikako.
Zemlja se u Pivi, kao u okolnim plemenima, obrađuje onako, kako se možda pre 1000 godina obrađivala. Njive se oru ralom, a na Breznima plužicom (vrsta pluga) (sk. 6 i sl. 21). Usevi se seju "na torovima" (u "gnojeve") ili "u prijeloge" ili na "ugarenoj njivi".[68] Ugar se vrši uz međudnevicu, i to rade samo Brežnjani. Brezna su najnerodnije i najdivljačije selo u Pivi. U njima ne može ništa da rodi bez gnoja (đubreta) ili gorenja.
 |
|
Sk. 6. - Plužina, sva od drveta osim lemeša, raonika i crtala: 1) gredelj, 3 m. dugačak do kozalca (br. 3), od kozalca do kraja 0,63 m. 2) ručice, pravi deo (donji) dugačak 54 cm; 3) kozalac, dug 58 cm; 4) crtalo, nož od gvožđa i čelika; 6) štica za prevrtanje zemlje, dugačka 90 cm, široka 27 cm. Osim toga uz plužicu ide i otik, lopatica od gvožđa na drvenom nasadu za čišćenje plužice.
|
Iako su sela u dolini Komarnice- Pive, Sinjca, donjeg toka Vrbnice i Tare dosta župna, te bi u njima moglo uspevati sve srednje-evropsko voće, nigde nisam video ni većeg šljivaka ni voćnjaka oko kuća. Međutim pričaju ljudi da je u staro vreme bilo po selima i oko njih dosta voćnjaka, pa čak i vinograda. I danas se jedna strana ispod Stabna i Gradine zove: Vinogradi, a iznad Šćepan-Polja ima čitavih redova divljih krušaka i jabuka.
Zelen i povrće se ne gaje, osim pomalo luka u Plužinama.
U Pivi se gaje ovce, koze, goveda, konji i svinje.
Malo je domaćina koji ne drži što "živo". Bez konja ili dva vola ili koje ovce seljaku nema života. Otuda je ona narodna izreka: "Seljak bez volova isto je što i čovek bez ruku".
Najviše u Pivi gaje ovce. Ovce su "kabe", sa oštrom vunom, i "reje", sa mekšom vunom, uvijenom u bičeve i pramenje. Krupne su i otporne prema hladnoći; dobro se goje i za pet meseci leta daju dosta mleka, do 40 litara od muzare. Obično su sve bele, a u licu su: "bljeke" (belog obraza), "zrnje" (beli obrazi sa crnim pegama), "vranoke" (beli obrazi sa crnim krugovima oko očiju) i "gare". Buljuci su od po 50 do 300 brava. Ima i pobravičara.
Ovce s jeseni i s proleća pasu po selu i oko sela, leti po planini, a zimi im se daje seno. Prema količini sena i broj se ovaca zazimljuje. Domaćin treba da ima na svakog brava najmanje do 100 oka (128 kg) sena, pa da zimu čeka bez brige. Ovcama se seno meće do 140 dana u godini.
Dobro ishranjene ovce daju i dobru jagnjad i dosta mleka i po oku vune s glave na glavu. Ovce se strigu početkom juna, a jagnjad o Preobraženju.
Kod većine pivskih sela, kako u Župi tako i u Planini, katuni su blizu sela, te kod njih katunski život nije potpuno odvojen od seoskog života. U katunu su planinke sa čobanima i decom. Ostala čeljad žive u selu, obrađuju zemlju i rade kućne poslove, a nedeljom i praznikom izlaze na katun. Na katun izdižu u jedan dan, a tako i zdižu. Stočarstvo je u Pivi isto kao i u Drobnjaku. (vidi u I knj. Naselja: Drobnjak Sv. Tomića, str. 464-471). Sela., koja su bliže Brijega drže uz ovce i po koju kozu radi kostreti i velike količine mleka. Koze je u tim selima lako gajiti: tu je Brijeg, koji je ceo pod šumom, pa koze brste i leti i zimi.
Goveda su pivska mala. Krave su dosta mlečne, volovi jaki i izdržljivi, a meso je vrlo ukusno. Zimi se drže po pojatama i izbama i daje im se najviše slama, a leti pasu po planini. Zbog toga su goveda o Đurđevu-dne vrlo mršava i jedva se kreću, a u jesen su debela i ugojena kako samo može biti.
Rasa konja je srednja. To su "tokmaci", vrlo izdržljivi i sa malo hrane zadovoljni. Penju se po onim brdima i kršima kao koze. Nose po 80 do 100 oka (100 do 130 kgr.) vrlo lako. Tokmaci imaju široke prsi, kratki su sa jakim nogama i razvijenim prednjim delom trupa: rasa brdskih balkanskih konja.
U Župi se gaji i po koje svinjče, a uljanika sa pčelama ranije je bilo u ovome kraju kao igde u okolnim plemenima. Danas je i to u opadanju.[69]
Na negu i hranu domaćih životinja u Pivi se malo pažnje obraća. Ovce leti noćivaju u torovima, a zimi u stajama; goveda i konji se leti puštaju u "sampas",[70] a zimi se drže po stajama, izbama i pojatama, koje su i nečiste i hladne.
U Pivi se u stajama ne vodi "stopanluk", tj. ne vodi se kuća, ne peče se hleb i ne kuva se jelo, nego čobani dolaze kući na spavanje.
Narod se u Pivi ranije zanimao i zanatima i bilo je u plemenu: kovača, sedlara, samardžija, mutavdžija, drndara, terzija, kalajdžija i dr.; bilo je i drvodelja, koji su kuće gradili. Borkovići su imali do 1911 godine svoga kovača, drndara i kalajdžiju. Novi način života i novo doba prodire i u najzabačenije krajeve i potiskuje staru domaću industriju, zamenjujući je fabrikatima. To je učinilo te se svi zanati napuštaju: u Borkovićima je na pr. ostao samo drndar, a kovač i kalajdžija su napustili svoje zanate. Izvanredne su drvodeljske rukotvorine, kao umetnički izdrvorezbareni "stolovi", gusle i dr., u Kumaćima i Brezni (vidi slike 21 i 22 u prilogu).
Kao najbolji majstori za "lijes", za "drvenu japiju" i za pokućstvo ističu se Mratinjani i Brežnjani (sk. 7 i sl. 20). Ovi drugi imaju neku vrstu kola[71] - krstata kola sa koturovima (sk. 8), koja sami grade i služe se njima po selu, dok ostali seljaci imaju samo "saoni" za prenos sena, žita i drva.
 |
| Sk. 7 - Brezanska kola, sva od drveta. Gradio ih Jašo Đurković. Koturovi su od jasike. Delovi: 1) koturovi; 2) osovina; 3) mačka; 4) procijep; 5) zavoranj; 6) stubac; 7) klin; 8) rukavac; 9) jaram; 10) teljig; 11) žbica. |
 |
| Sk. 8 - Krstata kola. Isto su što i ona od jednostavnih koturova, samo što imaju ovakve točkove kao što pokazuje crtež. Točak (kolo) se sastoji od: 1) 4)gobele; 2) krsta; 3) rukavica; 4) moždanika (klin što spaja gobele). |
Ranije je bila mnogo jača i obilnija no danas. Sa novim životom i način odevanja i obuvanja se menja, te je ta kućna industrija i u Pivi u opadanju. Još i danas žene same prerađuju vunu (peru, češljaju, grebenaju, predu, prepredaju) i tkaju "sukno", "rašu", ponjave, dušeke, jastuke i struke; pletu čarape muške i ženske; neke seju i ponešto lana, te mešaju s pamukom i izrađuju platno - dosta grubo ali jako - za košulje. Od "sukna" (vrsta šajka) se grade muške haljine, džamadani s rukavima i bez rukava i ženski zubuni. Od "raše" se grade muške čakšire i ženske suknje. "Raša" je mnogo tanja od sukna i ona se retko valja. Sukno za ponjave (pokrivače), dušeke i jastuke mnogo je grublje no ono za haljine. Sukno za haljine i ponjave se izrađuje uvek belo, a za dušeke i jastuke šareno. I raša se izrađuje bela, pa se izrađena boji najčešće u plavo za čakšire.
Do ratova 1912 godine, odelo je kod Pivljana bilo sve belo, kao što se i na fotografiji vidi (sl. 21, 23 i 24). Bele su bile čarape, bele "dokoljenice", bele "gaće" (čakšire), bele "haljine" ("haljinom", ili bolje "aljinom", se u Pivi zove gornja muška haljina, vrsta dolame kao što imaju Mijaci, samo što je malo u donjem delu uža od mijačke, a šira od pirotske) sa rukavima, pa bela košulja, te je bilo vrlo slikovito te ljude pogledati. Devojke i mlade žene imale su bele zubune, a starije crne i zatvoreno-plave. Terzije su vrlo vešto krojili, šili i vezli (optakali) haljine i ženske zubune. Na glavi su ljudi, muškarci uopšte, i devojke nosili crnogorsku kapu, ne onako plitku i malu kao što su nosili Mostarci i poneki Primorci, no dosta duboku tako da je na glavi stajala vrlo stabilno. Mlade žene su išle, kao što i sad idu, bez kapa, ali na glavi imaju crnu maramu (faculet) vrlo ukusno pričvršćenu za opletenu kosu. Stare žene su nosile pletenice preko ušiju posuvraćene i dubok tuna-fes bez kićanke.
Danas je muško odelo i kod Pivljana, kao i kod ostalih okolnih plemena, izmenjeno. Belu boju zamenila je crna. Crne su čarape, crne su čakšire, crni su džamadani, crna je neka vrsta kaputa do ispod kukova, sve napravljeno od crne ili u crno obojene vune - odelo nimalo prikladno za one rasne gorštake, koji zauzimaju vidno mesto po razvijenosti, muškosti i lepoti u srpskom narodu.
Prerada je mleka primitivna. To je ženski posao, i žene izrađuju od mleka "skorup" (kajmak) i tvrdi sir za zimu. Za praznike i za goste načine po neki put meki sir i grušavinu. Za ishranu čeljadi preko leta spreme od mleka: kiselo mleko, "vareniku", "urdu" i "bučalinu". Maslo metu vrlo retko; ali maslo prave od skorupa: istope skorup, pa trop jedu s hlebom, a maslom začinjavaju jela mesto mašću.
Piva je uopšte uzevši siromašna zemlja i u njoj je teško živeti. Sputna i bez ikakvih puteva ostavljena je potpuno samoj sebi.
Od 1895 god. pa do I Svetskoga rata mnogo je momčadi išlo iz Pive u Severnu Ameriku u pečalbu. To je bila prava zaraza, te je išao u Ameriku i kome je bila nevolja i kome nije. Nije bilo sela iz koga nije bilo po nekoliko mladića u Americi: 1912 god. je na pr. iz Pišča bilo 21, i to 17 momaka i 4 oženjena; iz Kulića 8; iz Crne Gore 16.
Odlaženje u Ameriku je mnogo uticalo na te ljude: oni su se unekoliko prosvetili. Kad se vrati "Amerikanac" (tako zovu one koji su bili u Americi) kući, kuća odmah "sine" i čeljad se otrgnu od onog običnog seljačkog života. Drukčije se u toj kući živi i drukčije radi. Dimitrije Durugović, seljak sa Brezana, i Dreka Nedić sa Nedajnoga tako su trezveni, razumni i razgovorni kao da su svršili kakav narodni univerzitet.
Do 1912 god. nije bilo iz Pive ni jednog mladića koji je položio maturu ili učio na kakvim višim školama, dok je iz svakoga ostaloga kraja Crne Gore bilo po nekoliko. I osnovne škole su imali svega nekolike, te je i pismenost u Pivi vrlo slaba. Narod živi primitivnim životom, rađa se i umire bez lekara, jer lekara, niti je kad bilo u Pivi niti ga možda sada ima.[72] Babički posao vrše obične seljanke, pa kad se zna da je Pivska Planina potpuno bezvodna oblast, onda se može misliti kako te babice-seljanke održavaju čistotu kod porodilja" i kolika je smrtnost i dece i majki. Jedino zahvaljujući svojoj zdravoj rasi i sirovoj prirodi ovi su ljudi uspevali da se održe.
Materijalni statistički podaci za Pivsku Župu iz godine 1911 najbolje pokazuju ondašnje narodno imovno stanje i produktivnost pivskoga zemljišta u tome kraju. Ove sam podatke ispisao u leto 1912 god. iz popisnih knjiga za porezu i oni pokazuju da je od celokupnog zemljišta u Župi 1911 god. bilo:
pod šumom 50%
neproduktivnog 12%
obrađenog, pod njivama i livadama 18%
pod ispašom 20%
Od obrađenog zemljišta bilo je: oranice 3519 i 7/8 rala i livade 5881 kosa. Te godine bilo je u ovoj kapetaniji, u 26 naselja, 791 domaćin i njihovo imovno stanje bilo je ovakvo:
Na 791 domaćina bilo je 3.519 i 7/8 rala==600 ha, po 75 ari na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 5881 kosa livade == 2117 ha, po 2,6 ha na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 29390 ovaca i koza, po 37 brava na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 3461 goveče, po 4,37 grla na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 838 koša, po 1,06 grla na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 1026 suda čela, po 1,30 suda na 1 domaćina;
Na 791 domaćina bilo je 929 svinja po 1,17 brava na 1 domaćina.
Po uporednim podacima za Pivsku Planinu iz godine 1911 i 1931 vidi se da li je i ukoliko narodno blagostanje unapređeno i uvećano.[73] Broj domaćina bio je 1931 godine za 127 veći no 1911 (778 prema 651). Njihovo imovno stanje bilo je:
1911 god. rala oranice 2989=543.5 ha;
kosa livade 6512=1800 ha;
ovaca i koza 29.037 brava;
goveda 3.625 grla;
konja 1.162 grla.
1931 god. rala oranice 524 ha, po 67,4 ara na 1 domaćina;
kosa livade 1.792 ha, po 2,3 ha na 1 domaćina;
ovaca i koza 47.307, po 60 brava na 1 domaćina;
goveda 4.001, po 5,15, grla na 1 domaćina;
konja 1.115, po 1,43 grla na 1 domaćina.
Prema ovome ukupno imovno stanje stanovništva u toku od 20 godina nije uvećano, no je čak može se reći opalo, jer na istom zemljištu i sa istim brojem grla domaće stoke - izuzevši ovaca - živi danas 127 domova više no što ih je bilo 1911 god. Broj sitne stoke povećan je usled toga što ima dovoljno pasišta po planini u Durmitoru i što su bile nekolike poslednje godine rodne travom.
Iz podataka o produktivnom i neproduktivnom zemljištu vidi se da u Župi ima 50% zemljišta pod šumom, dok naprotiv u Planini nema ni 10%. Župa je sva u osoju a Planina u prisoju, a poznata je činjenica da su u našim karsnim predelima mnogo šumovitije osojne no prisojne strane.
Veliki su kompleksi šuma u Župi oko Mratinja, na Budnju i Brljevu, po Kručici, oko Ravnoga, na Goliji, od Ledinaca do Vojnika i u Brijegu. Mratinjska, budnjanska i brljevska šuma je krstata gora, uglavnome bor; na Goliji i Vojniku je bor, smrča i jela, a ima dosta i bukve; po nižim krajevima i u dolini Vrbnice i Sinjca prevlađuje pitoma šuma.
Brijeg, koji je od Vojnika do Šćepan Polja dugačak oko 50 km., u pogledu flore je vrlo interesantan. On je ceo pod šumom, i šuma je mnogo gušća i bujnija na levoj strani, u osoju. Tu je: bor, smrča, jela, tisa, mulika, bukva, beli i crni javor, beli i crni jasen, leska obična i međeđa, grab, klen, brest, iva, mukinja i drugo. Desna, prisojna, strana Brijega suvlja je i izbrazdana točilima, prlima, vlakama, usovinama sa ispalim golim krečnim hrbatima od reke pa do vrha Brijega. To je slika da se retko gde takva može videti. Bor, koji je drvo čistoga gologa karsta, raste pod tim golim hrbatima, na goloj krečnoj steni, da se čovek divi kako se tu može održati. Rasut po tim hrbatima, sa svojom crnom masnom bojom u odnosu prema zelenilu pitome gore po točilima i vlakama, daje kanjonima naročitu čar i divljinu.
U Pivskoj Planini ima šume oko Crne Gore, u kanjonima Sušice i Tare i po D. Crkvicama, ali je nema dovoljno ni za građu ni za gorivo, te su seljaci iz sela duž Brijega prinuđeni goniti japiju iz Golije ili Vojnika, a drva iz Brijega.
Pivljani oko Brijega seku leti list za koze i goveda preko zime. Mesto, gde seku list oni nazivaju "listober" i "listosek".
Kao što je pokazano napred u II odeljku ovog rada, Piva kao župa, tj. kao naseljen kraj, pominje se u HII veku u Dukljaninovoj hronici, a u Sveto-Stefanskoj hrisovulji (1313-1318) piše: "dahü mou Gücko i Pivou da si birü bere"...[74] U XV veku već se češće pominje. Tako se na pr. jula meseca 1453 god. Vladislav, sin Hercega Stjepana, koji se bunio protiv oca, miri s njim u planinama Pive.[75] Mnogi nazivi i kulturni tragovi iz XV veka pokazuju takođe da je Piva u to doba imala naselja i imala svoje vlastito stanovništvo. I narodno predanje veli da je Herceg Stjepan imao svoj dvor u selu Stabnu, gde i danas postoje neke zidine, zvane Ercegova Gradina, i njive zvane Vinogradi Ercega Šćepana; zatim u podatke ove vrste spadaju: ime zaseoka Gornjeg Unča Ercegova Strana i pored nje Sandaljevi Doli, pa Soko, više stava Pive i Tare, "grad Ercega Šćepana"; pa razvaline crkve Rače, koje su ispod samoga grada, zadužbina Hercega Šćepana, pa najzad ime malog naselja Šćepan-Polja, na samim stavama Pive i Tare. Sve to pokazuje da je Piva u današnjim svojim granicama igrala izvesnu ulogu u državi Hercega Stjepana.
Stanovništvo Pive, u to doba, besumnje su bili Srbi (po selima u Župi), možda izmešani sa Vlasima na planinama, po katunima.[76]
Konstantin Jireček u svojoj knjizi o Vlasima[77] pominje Wlachi Pilatusi (Vlasi Pilatovci ili iz Pilatovaca), a Vukadin iz Pilatovaca godine 1616.[78] zaveštava zapis Manastiru Pivi, svake godine, "starú ulła" (star.= 40 oka), i dade vola za ulje. Pilatovac je u Oputnoj Rudini, pograničnom kraju Pive, a Piva je između Drobnjaka, Gacka i Oputne Rudine, pa pošto se u ova tri kraja, koji opkoljavaju Pivu, pominju ti Vlasi, stočari, možda ih je bilo i po katunima u Pivi. Ima naselje Pilatovac na JI od Bileće, do samih Banjana, pa možda su i ovi Pilatovci izdizali na Durmitor.
Prema klimatskim prilikama i tragovima vinogradarstva i voćarstva centar srpskog življa u Pivi u XIV i XV veku bila su sela Stabna (sa zaseocima Sedlarima i Kovačima.) i Plužine (sa Magudama). Ondašnji zaseoci sela Stabna: Mutafdžije, Tufegdžije, Suknari i Brašnari[79] danas ne postoje. Postoje samo selišta i živo narodno predanje da je taj kraj nekada bio zanatski kraj u državi Hercega Stjepana i da su se tu izrađivali samari, sedla, razni alati, "mutafi", oružje, sukno i raša i da se mlelo žito za potrebe Hercega Stjepana, te su im po tome data imena.
Sa navalom Turaka u XV veku i sa propašću Hercegove države (1482 g.) pivsko se stanovništvo proredilo i izgubilo dotadašnji svoj karakter. Po sili nagona za samoodržanje stočari su u masi, bilo sa stokom, ako im ova nije bila zaplenjena, bilo sa golim životom, pobegli u slobodne mletačke i dubrovačke krajeve, gde su imali dosta poznanika; a od zemljoradnika i zanatlija iselilo se u slobodne hrišćanske zemlje bilo na severu bilo na zapadu takođe ono što je bilo bogatije i istaknutije. Ostalo je u Pivi siromašno seosko stanovništvo i male zanatlije, i oni su se svi prikupili i grupisali radi lakšega održanja u kanjonu Vrbnice, oko jakih sela Stabna i Plužina i u kanjonu Komarnice i Sinjca, oko Rudinica i Kruševa. Možda je nešto malo stanovnika ostalo i u selu Mratinju i na Šćepan-Polju.
Ovo zaostalo pivsko stanovništvo bilo je krajem XV i početkom XVI veka vrlo malobrojno i kao da ima mesta ono predanje među Pivljanima koje kaže: da je sve današnje pivsko stanovništvo postalo od dva brata, Ruđa i Branila. Ono veli, kako je neki paša (dakle u tursko vreme) došao u Pivu i doveo sa sobom dva, ropčeta, dva brata, Ruđa i Branila. Sveštenik "iz Polja"[80] otkupi od paše ta dva mladića, pokrsti ih i Branilu da ime Jovan a Ruđi Nikola. Kako su u Pivi dve glavne slave, Sv. Jovan (7-I) i Sv. Nikola (6-HII), Pivljani vele: da su od Ruđa-Nikole svi Nikoljštaci, a od Branila-Jovana svi Jovanštaci. Prema tome su, po njihovom kazivanju, od Ruđa: Gagovići, Glomazići, Pejovići, Krunići i Suknovići; a od Branila: Kulići, Tadići, Sočice, Topalovići, Jovovići, Blečići., Mićanovići, Lučići, Bakrači, Gojkovići, Balandžići i Bajagići.
Ima i druga verzija ovoga predanja, po kojoj su se preci Ruđa i Branila, odmah posle Kosovske bitke, preselili odnekle sa Kosova ili Metohije u Banjane. Pošto su Turci osvojili sve srpske zemlje, odmetne se od sultana jedan Turčin, poznat kao veliki napasnik i zlikovac. Ovaj Turčin zatraži od Branila da mu pošlje u logor sestru i još neke stvari. To Branilo ne učini, nego pozove Turčina na megdan i nešto prevarom (bio mu je sasuo punu torbu "luga" u oči) a nešto okretnošću pogubi Turčina. To junaštvo Branilovo dočuje sultan i iz zahvalnosti što je pogubio carskog odmetnika da mu dosta zemlje da na nju ne plaća danak i da bira zemlju gde on hoće. Ruđo i Branilo pođu iz Mostara da traže podesnu zemlju za sebe. Dođu na Polje Nevesinjsko i zatim Gatačko, zemlja im se dopadne ali tu ne ostanu ("Jedan je Turčin dao, ali će drugi uzeti polje"), nego produže preko Ravnoga i dođu u dolinu Vrbnice i tu se nasele u Magudama, blizu današnjega sela Plužina. "Ovde su brda i planine, sputno je, a zaklonjeno od svakoga; može nam doći vruće brašno iz mlina (blizu su mlini na Vrbnici), samo drvo pred kuću (vodom) i živa riba iz vode", govorahu oni međusobno.
Kako su braća slavila istu, slavu Sv. Jovana, njihovi se potomci, da bi mogli dolaziti o slavi jedni kod drugih, podele i Ruđini potomci uzmu za slavu Sv. Nikolu, a Branilovi ostanu pri Sv. Jovanu. Otuda danas svi pravi Pivljani, pa ma gde oni bili, slave "ili Nikoljdan (6-HII) ili Jovanjdan (7-I).
U toku XVI veka pivsko se stanovništvo podmladilo i umnožilo priraštajem i doseljavanjem. Piva je ostala u zaleđu Turaka, koji su je prošli i otišli ka granicama Dubrovnika, Mlečića i Ugarske. Bila je mirna, te je stanovništvo nesmetano radilo svoje poslove i napredovalo kako u zemljoradnji tako i u stočarstvu, jer je sve unaokolo bilo pusto. Obnovili su se stari zanati i svakoj izrađevini bilo je prođe, pošto je sve što je narod ranije imao bilo propalo i uništeno u ratovima i nemirima.
Posle kosovske propasti i prvih navala turskih, veliki broj Rašana i ljudi sa Kosova i Metohije napuštali su i svoje domove:[81] jedni se kretali, u manjem broju, ka severu, Beogradu i Smederevu, a drugi u većem, ka. zapadu. Od ovih koji su se kretali ka zapadu neki su posle etapnoga zadržavanja u Zeti i Dalmaciji (Adžići, Lješevići, Gagovići) dospeli u Pivu i tu se nastanili. Starosedeoci su bili mnogobrojniji, bogatiji i etnički jači od doseljenika i ove su u se pretopili i nametnuli im svoje običaje i slavu (Adžići npr. napuštaju svoju slavu Veliku Gospođu i uzimaju opštu, Sv. Jovana), ali i doseljenici unose u domaće stanovništvo svoju fizičku snagu, pokretljivost i iskustvo.
Izgleda da se mešavinom starosedelaca sa doseljenicima naglo počelo uvećavati pivsko stanovništvo, te već krajem XVI veka, na sto godina posle propasti Hercegovine, imamo u Pivi stanovništvo koje podiže veliku crkvu i daje bogate priloge crkvi. "1573 god. podiže manastir na vrelu Sincu Savatije, mitropolit hercegovački, a docnije patrijarh pećski, otčastvom od Pive, podrijeklom Ruđić"[82] Na 14 godina docnije popisa se manastir,[83] a godine 1626. popisa se preprata u manastiru Pivi trudom kir-Avramije igumana i vojvode Pavla Draškovića i trudom Duke Vukovića.[84] 1673. godine starac Rade i pop Simeun Dučić sa sinovima Ivom i Jovom i Andrija Radović sa braćom i Leka Majstorović i Sekulovi sinovi Marko i Bobovac priložiše Bare manastiru.[85] Već 1711. godine pominje se kao prepisač u manastiru đakon Vasilije Pivac.[86] Dalje, godine 1732. pominju se kao svedoci na obnovi priloga Bara (napomena 4) manastiru Pivi: knez Milija Krunić, knez Vukoman Petrović, Vukoman Vuinović i knez Jovan Tadić i Vučić Kulić i Petar Kujundžić i Mićan Golianin.[87]
Sačuvale su se tri tapije na osnovu kojih Manastir Pivski polaže pravo na. zemlju zvanu Bostani u selu Orahu. Tapije su na turskom jeziku: jedna iz XVI, jedna iz XVIII a jedna sa početka XIX veka. Sve su tri prevedene, ali vrlo rđavo. Prevodio ih je neko ko nije dobro znao srpski, a otštampane u Bosanskoj Vili za godinu 1895, na str. 298. Ove su tapije znatne koliko radi svoje sadržine, u kojoj se pominju mesta i imena ljudi, toliko radi rasvetljenja ondašnjih administrativnih i političkih prilika. Zbog toga donosim u napomeni prve dve tapije u celini a treću u izvodu.[88]
Svi su ovi navodi dokaz da se pivsko stanovništvo nije gasilo niti starosedelačko prekidalo od Nemanjićskoga doba pa do naših dana. Bilo je prilika da se jako smanjilo, kao ono u vremenu ratova Hercega Stjepana i njegovih sinova sa Turcima, ali se zatim opet namnožavalo koje priraštajem koje doseljavanjem, te već u XVII i XVIII veku vidimo čitave povorke Pivljana kako se sele iz Pive i jedni idu u Bosnu ka Glasincu i Srebrnici, a drugi u severozapadni deo beogradskog pašaluka, u Podrinje. U Pivi danas ima starosedelaca 61.2.8% (u Župi 55.30% a u Planini 59.8%) dok u okolnim plemenima - Drobnjaku, Nikšiću, Goliji, Rudinama i Gacku - ili ima nešto malo starosedelaca ili ih nema nikako.
Ime porodice |
Slava |
Današnje mesto stanovanja u Pivi i sa |
Svega |
Ko su po poreklu; starosedeoci ili doseljenici |
Avdići |
muslimani |
Božurov Do u kanjonu Tare |
3 |
doseljenici iz Zlatnoga Bora iza Tare |
Aprcovići |
sv. Ilija |
Osojni Orah 13, Miljkovac 3 |
16 |
doseljenici s Čeva od Gardaševića |
Arapovići |
muslimani |
Božurov Do |
1 |
doseljenici iz Azije pre 45 godina |
Adžići |
sv. Jovan |
Lisina 20, Plužine 6, Miloševići 4, Brljevo 5, Sedlari 10, Goransko 5, Vojinovići 3 |
54 |
doseljenici iz Metohije ili sa Kosova; došli preko Banjana matica u Pivi: Lisina |
Babići |
sv. Stefan |
D. Crkvica 3 |
3 |
starosed. iz Babića |
Bajagići |
sv. Jovan |
Zukva 21, Stubice 2, G. Crkvice 1 |
24 |
starosed. mat. Zukve |
Bajovići Čepuri) |
sv. Nikola |
Rudinice 2, Bezuje 6 |
8 |
starosed. u Rudinicama i neposredni potomci Baja Pivljanina |
Bakrači |
sv. Jovan |
Goransko sa Sinjcem 26 |
26 |
star. matica Sinjac |
Balandžići |
sv. Jovan |
Plužine 6, Hercegove Strane 7 |
13 |
matica Plužine |
Baturani |
sv. Tripun |
Crna Gora 6, Nedajno 1, Babići 1 |
8 |
iz Drobnjaka od Badnjara iz Tepaca |
Baucale |
sv. Đorđije |
G. Crkvice-Nikovići 4 |
4 |
starinci iz Pivske Župe |
Bjelakovići |
sv. Jovan |
Hercegove Strane 4 |
4 |
iz Gacka od Slijepčevića |
Blagojevići |
sv. Đorđije |
Bukovac 56, G. Brezna 6, D. Rudinice 2 |
64 |
iz Gacka |
Blečići |
sv. Jovan |
Seljani 24 |
24 |
starosedeoci |
Bogdanovići |
sv. Jovan |
Pišče 14 |
14 |
star. matica Plužine |
Bojati |
sv. Đorđije |
G. Crkvice-zas. Bojati 13, D. Crkv. Odžića Glavica 2 |
15 |
iz Drobnjaka od Jaukovića |
Bošnjaci |
sv. Luka |
Bezuje 10 |
10 |
sa Zagrada iz Župe Nikšićke |
Bučaline |
sv. Nikola |
Miljkovac 1 |
1 |
starinac |
Varezi |
sv. Nikola |
Smriječno 5 |
5 |
doselili se na miraz, po svoj prilici iz Drobnjaka |
Vasovići |
sv. Aranđeo |
Budanj 7, Brljevo 13 |
20 |
iz Banjana iz s. Petrović |
Vergovići |
sv. Jovan |
Lijećevina-Brijeg 1 |
1 |
od Delića iz Borkovića |
Verusi |
sv. Luka |
Mratinje 1 |
1 |
od Prijepolja |
Vojvodići |
sv. Luka |
G. Crkvice 4 |
4 |
Trebješani |
Vojinovići |
sv. Jovan |
Vojinovići 12 |
12 |
star. matica Plužine |
Vranići |
sv. Jovan |
Žeično (D. Crkv.) 3, Polje (D. Crkv.) 4 |
7 |
iz Drobnjaka |
Vračari |
sv. Nikola |
Bezuje 9, G. Brezna 2 G. Crkvica-Šarići 4 |
15 |
od Gagovića |
Vukovići |
sv. Aranđeo |
Mratinje 15, Pišče 9, Zagrađe 3, Papratište 7, Šćepan Polje 6 |
40 |
s Čeva iz Crne Gore matica Mratinje |
Vukosavljevići |
sv. Jovan |
Seljani 8 |
8 |
starosedeoci |
Gagovići |
sv. Nikola |
Bezuje 21 |
21 |
od Prizrena, matica Kruševo |
Gašići Gašovići |
sv. Đorđije |
D. Crkvice-Polje 4 D. Crkvice-Polje 11 |
15 |
iz Drobnjaka iz Tušine od Cerovića |
Gvozdeni |
sv. Nikola |
Zagrađe (D. Crkv.) 2 |
2 |
iz Drobnjaka |
Glomazići |
sv. Nikola |
D. Rudnice 12 |
12 |
starosedeoci |
Govedarice |
sv. Nikola |
Smriječno 1, Jasen (zas. Stabna) 1 |
2 |
iz Gacka |
Gogići |
sv. Đorđije |
G. Rudnice 7 |
7 |
Drobnjaci iz Ibarskog Kolašina |
Gojkovići |
sv. Jovan |
Plužine 4 |
4 |
starosedeoci |
Golubovići |
sv. Nikola |
Prisojni Orah 22, Lisina 1 |
23 |
starosedeoci |
Grgurevići |
Šćepan dan |
Ravno |
4 |
od Gackoga |
Greda |
sv. Arhanđeo |
Kulići 1 |
1 |
ustaš iz Mostara (1875) |
Grubači |
sv. Đorđije |
D. Crkvice 7, Lijećevina |
11 |
iz Drobnjaka |
Gutovići |
sv. Nikola |
G. Rudinice 7 |
7 |
starosedeoci |
Davidovići |
Srđev-dan |
Nedajno 3, Đendove Luke (Brijeg) 1 |
4 |
došli na miraz pre 70 god. iz preko-Tare |
Dakići |
sv. Jovan |
Crna Gora 31 |
31 |
starosedeoci od Tijanića iz Stabana |
Damljanovići |
sv. Nikola |
D. Rudinice 5 |
5 |
starosedeoci |
Delići |
sv. Jovan |
Borkovići 17 |
17 |
starosedeoci, matica Kruševo ili Plužine |
Dobrilovići |
sv. Luka |
Pišče 8, Goransko 1 |
9 |
starosedeoci, matica Plužine |
Doderi |
sv. Đorđije |
Ravno |
15 |
iz Popova, drugi iz Hloga (Hercegovina) |
Dondići |
sv. Đorđije |
Vojinovići 7 |
7 |
iz Popova, matica Plužine |
Dubljevići |
sv. Đurđic |
Dubljevići 28, Pirni Do 2 |
30 |
iz Duba-Bjelice u Crnoj Gori |
Durutovići |
sv Arhanđeo |
D. Brezna 15 |
15 |
iz Šipačna, starinom s Čeva |
Đajići |
sv. Nikola |
Stabna 1 |
1 |
ustaš iz Hercegovine |
Đakovići |
sv. Jovan |
Plužine 1 |
1 |
starosedelac |
Đapići |
sv. Jovan |
Miloševići 6 |
6 |
iz Nikšića došli pre 70 godina |
Đačići |
sv. Nikola |
Rudinice 4 |
4 |
rod (s Nikolićima iz G. Rudinica |
Đikanovići |
sv. Nikola |
G. Rudinice 12, G. Brezna 3 |
15 |
starosedeoci u Rudnicama |
Đođići |
sv. Jovan |
Miloševići 8, Budan, 6 |
14 |
iz Jasena iz Gacka |
Đukići |
sv. Đorđije |
D. Crkvice 3 |
3 |
doseljeni po pričanju njih samih iz Pošćenja iz Drobnjaka |
Đurkovići |
sv. Nikola |
G. Brezna 16 |
16 |
iz Kula od Prekića |
Žarkovići |
sv. Jovan |
Nedajno 17 |
17 |
starosedeoci, po nekima preci iz Gacka |
Živkovići |
sv. Đorđije |
G. Crkvice 11, D Crk. 4, Zagrađe 3 |
18 |
iz Drobnjaka iz Tušine |
Žudovići |
sv. Jovan |
Stubica |
6 |
starosedeoci |
Zukanovići |
muslimani |
Božurev Do (D. Crk.) 7 |
7 |
iza Tare |
Ivanovići |
Mioljdan |
Donje Crkvice 3, Likića Do 1 |
4 |
iz Ograđenice iza Tare |
Jankovići |
sv. Nikola |
Crna Gora 5 |
5 |
iz Drobnjaka (iz Tepaca) |
Jaredići (Mirići) |
sv. Nikola |
G. Rudinice 2 |
2 |
starosedeoci |
Jovićevići |
sv. Jovan |
Bajovo Polje 1 |
1 |
iz Oraha-Piv. Župa |
Jovovići |
sv. Jovan |
Bajovo Polje 23, Zabrđe 25 |
48 |
od Tadića sa Smriječ. |
Jojići |
sv. Jovan |
Pišče 6, Zagrađe 1 |
7 |
star. matica Plužine |
Jokanovići |
sv. Đorđije |
Trsa 22, G. Crkvica 1 |
23 |
iz Banjana zvali se Kojovići |
Jokovići |
sv. Jovan |
Zagrađe 1, Vojinovići 4, Pirni Do 2, G. Brezna 2 |
9 |
starinom iz Banjana |
Kandići (Šužići) |
sv. Nikola |
Stabna 14 |
14 |
starosedeoci rod Kojovića i Pejovića |
Karabasili |
sv. Nikola |
G. Crkvice 7 |
7 |
od Nikolića iz Rudin. |
Kecojevići |
sv. Jovan |
Pirni Do (Boričje) 17 |
17 |
starinom iz Banjana |
Kneževići |
sv. Đorđije |
G. Crkvice 14, Đendove Luke 1 |
15 |
iz Drobnjaka |
Kokanovići |
sv. Arhanđeo |
Mratinje 1, G. Crkv. 1 |
2 |
starosed.-Mratinje |
Koprivice |
sv. Nikola |
Nedajno 14 |
14 |
iz Banjana od Kopriv. |
Kostići |
sv. Tripun |
Žeično 1 |
1 |
starosedelac |
Kostići |
sv. Ilija |
Smriječno 4 |
4 |
doseljenici ne zna se odakle |
Kraljačići |
sv. Đorđije |
Trsa 2 |
2 |
od Jokanovića |
Krunići |
sv. Nikola |
D. Unač 23, G. Unač 3, Lisina 1 |
27 |
starosedeoci rod sa Pejovićima |
Kužići |
sv. Jovan |
Brljevo 3 |
3 |
starinom iz Banjana |
Kulići |
sv. Jovan |
Kulići 9, D. Crkv. 5 Prisojni Orah 4 |
18 |
starosedeoci matica Prisojni Orah |
Lečići |
sv. Arhanđeo |
Borkovići 1 |
1 |
ustaš od Mostara |
Likići |
sv. Đorđije |
Crkvice-Likića Do 3 |
3 |
iz Drobnjaka od Cerovića |
Londrovići |
sv. Jovan |
Borkovići 5 |
5 |
starosed. od Radovića matica Kruševo |
Luburići |
sv. Nikola |
Plužine 2, Goransko 1 |
3 |
iz Rudina u Goliji, starinom od Vujačića sa Grahova |
Lučići |
sv. Jovan |
Goransko sa Sinjcem 16 |
16 |
starosedeoci-Sinjac |
Lješevići |
sv. Jovan |
Budanj 1, Brljevo 10, Goransko 4 |
15 |
iz Metohije matica Gusić u Župi |
Mazići |
sv. Jovan |
Nedajno 9 |
9 |
od Adžića iz Lisine |
Malovići |
sv. Jovan |
Plužine 5 |
5 |
starosedeoci |
Mandići |
sv. Đorđije |
G. Crkvice-Nikovići 1 |
1 |
starinom od Trebinja od Đurića |
Madžari |
sv. Jovan |
Plužine 5 |
5 |
Doseljenici iz Bosne |
Miličići |
sv. Nikola |
G. Unač 4 |
4 |
od Krunića |
Milići |
sv. Đorđije |
Plužine 1 |
1 |
iz Foče (1882) |
Markovići |
sv. Jovan |
Gornji Unač 3 |
3 |
star. mat. Plužine |
Mitrići |
sv. Đorđije |
Mratinje 8, D. Crkv. 8, G. Crkvice 4 |
od Ognjenovića iz Mratinja |
|
Mićanovići |
sv. Jovan |
Pirni Do 7, Goransko 10 |
17 |
star. mat. Goransko |
Mostići |
sv. Đorđije |
D. Crkvice-Polje 1 |
1 |
iz Trebinja |
Mumini |
sv. Đorđije |
Crna Gora 11 |
11 |
iz Drobnjaka |
Nedići |
sv. Jovan |
Brezna 3, Borkovići 23 |
26 |
starosedeoci; po nekima od Koprivica |
Nikovići |
sv. Luka |
G. Crkv. 8, D. Crkv. 1 |
9 |
Trebješani |
Nikolići |
sv. Nikola |
G. Rudinice 8 |
8 |
starosedeoci |
Ninoševići |
sv. Jovan |
Plužine 1 |
1 |
starosedeoci |
Nišići |
sv. Đorđije |
D. Crkvice 2 |
2 |
ne zna se odakle su; po nekima iz Drobnjaka |
Ognjenovići |
sv. Đorđije |
Mratinje 13, G. Crkv. 3 |
16 |
starosed; po nekima starinom iz Banjana |
Ogrizovići |
sv. Nikola |
G. Crkvice-Nikovići 1 |
1 |
iz Nevesinja |
Odžići |
muslimani |
D. Crkvice-Odžića Glavica 3 |
3 |
ispreko Tare |
Pantovići |
sv. Arhanđeo |
Mratinje 1, D. Crkv. 5 |
6 |
starosed. iz Mratinja, od Vukovića |
Pantovići |
sv. Nikola |
Bezuje 6 |
6 |
od Vračara iz Bezuja |
Patići |
Srđev dan |
G. Crkvice 2 |
2 |
iza Tare (1882) |
Pejovići |
sv. Nikola |
Miljkovac 24, Osojni Orah (pod prezimenom Đukova) 9 |
33 |
starosedeoci |
Pješčići |
Šćepandan |
Ravno 22 |
22 |
iz Hercegovine |
Ploščići |
sv. Đorđije |
G. Crkvine (Kneževići) 1 |
1 |
od Dodera iz Gacka |
Poleksići |
sv. Jovan |
Dubljevići 5 |
5 |
starinom iz Banjana |
Popovići |
sv. Đorđije |
D Crkvice 20 |
20 |
od Skadra |
Popovići |
sv. Nikola |
G. Crkvice 3 |
3 |
od Plevalja |
Prodani |
sv. Jovan |
Stabna 2, Kovači (zas.) 1 |
3 |
doseljenici |
Radovići |
sv. Jovan |
Borkovići 20, Babići 3 |
23 |
star. rod s Delićima |
Radovići |
sv. Jovan |
Mratinje 5, D. Crkvice 15 Miloševići 1 |
21 |
rod s Čavićima s Pišča |
Radojevići |
sv. Arhanđeo |
G"Brezna 14 |
14 |
s Čeva iz Crne Gore |
Radojičići |
sv. Jovan |
Stabna 5, Kovači zas. Stabna 8 |
13 |
starosedeoci |
Rančevići |
M. Gospođa |
D. Crkvice-Babići 2 |
2 |
iz Ozrinića-župa Nikšićska |
Ristići |
sv. Nikola |
Miljkovac 2 |
2 |
iz župe Nikšićske |
Rovići |
sv. Đorđije |
D. Crkvice-Polje 4 |
4 |
od Kneževića iz G. Crkvica |
Ružići |
sv. Đorđije |
Miloševići 6 |
6 |
iz Gacka, došli pre 110 god. |
Sekulovići |
sv. Jovan |
Seljani 14 |
14 |
starosedeoci |
Simunovići |
sv. Jovan |
Stubica 21 |
21 |
starosedeoci |
Smajići (Osmajić) |
sv. Jovan |
Miloševići 20 |
20 |
starosedeoci |
Sočice |
sv. Jovan |
Plužine 2, Goransko 1 |
3 |
star. mat. Plužine |
Suknovići |
sv. Nikola |
Stabna-zasel. Jasen 12 |
12 |
starosedeoci |
Tadići |
sv. Jovan |
Smriječno 41, Stabna 1 |
42 |
starosedeoci |
Talovići |
sv. Nikola |
Borkovići 1 |
1 |
od Radovića s Borkovića |
Taušani |
sv. Jovan |
Bezuje 4 |
4 |
od Vračara |
Tijanići |
sv. Jovan |
Stabna 7, Kovači (zas. Stabna) 10. Stubica 1 |
18 |
starosedeoci |
Todorovići |
sv. Arhanđeo |
D. Brezna 9 |
9 |
iz Šipačna od Nikšića |
Tomčići |
sv. Jovan |
Crna Gora 15 |
15 |
od Adžića iz Lisine |
Topalovići |
sv. Jovan |
Plužine 3 |
3 |
starosedeoci |
Tripkovići |
sv. Jovan |
Pišče 9, Orah Prisojni 1 |
10 |
star. mat. Plužine |
Tufegdžići |
sv. Jovan |
Stabna 10 |
10 |
starosedeoci |
Ćalasani |
sv. Đorđije |
Mratinje 20, G. i D. Crkv. 5, Brljevo 10 |
35 |
starinom iz Sarajeva matica Luzatina |
Ćorovići |
Šćepandan |
Ravno (doseljeni iz Hercegovine) |
4 |
dos. ne zva se otkuda |
Ćurčići |
sv. Đorđije |
Žeično 5 |
5 |
po nekima su od Prodana ia Stabna |
Ušćumlići |
sv. Jovan |
G. Unač 4, Nedajno 2, D. Crkv.-Brijeg 3 |
9 |
od Adžića |
Čavići |
sv. Jovan |
Pišče 6 |
6 |
starosed. iz Plužina |
Cicmili |
sv. Đorđije |
Stolac 25, Pišče 5, Pirni Do 2, G. Crkv. Šarići 10, Pluž. 2 |
44 |
starin. iz B. Kotor. |
Šabanovići |
muslimani |
D. Crkv.-BožurevDo 1 |
1 |
ispreko Tare |
Šainovići |
muslimani |
D. Crkv.-BožurevDo 3 |
3 |
od Nevesinja |
Šarci |
sv. Jovan |
Nedajno 10, Stabna zaselak Orah Osojni 1 |
11 |
od Radojičina iz Stabana |
Šašovići |
sv. Jovan |
Vojinovići 6 |
6 |
od Vojinovića |
Šimuni |
sv. Arhanđeo |
Mratinje 5, Brljevo 3 |
8 |
od Vukovića iz Mrat. |
Šipčići |
sv. Ignjatije |
Crna Gora 21, Pirni Do 3 |
24 |
starinom iz Knež. Dola u Rudinama |
Škiljevići |
sv. Jovan |
Pirni Do 2 |
2 |
iz Banjana od Pejovića |
Šumići |
sv, Nikola |
Stabna-zasel., Jasen 5 |
5 |
starosedeoci |
Šućuri |
sv. Nikola |
G. Rudinice 3 |
3 |
doseljeni [89] |
Posle starosedelaca u Pivi ima najviše Drobnjaka, 6,29%. Oni su svi u selima na Planini (najviše ih je u Gornjim i Donjim Crkvicama), a doselili su se većinom oko sredine XIX veka, samo neki u novije doba.
Posle Drobnjaka dolaze po broju Gačani, sa 5,68%, pa onda doseljenici iz Stare Crne Gore, sa 5,28%.
Ima pet porodica sa 12 kuća za koje se zna da su doseljenici, ali se "ne zna odakle su".
One su besumnje svoju kuću i ognjište napustile zbog kakvog kažnjivoga dela, pa da ne bi nova sredina saznala ko su i šta su, one su krile u početku svoje poreklo, a docnije se to i zaboravilo, te njihovi potomci zaista i ne znaju otkuda su im stari došli.
Pada u oči da u Pivi ima mnogo prezimena, iako u njoj ima dosta starosedelaca. Tako nije u ostalim plemenima. Svakako je tako u Pivi zato što su Pivom Turci dugo upravljali i što je u njoj bilo dosta čifčija, te je turski način pravljenja. prezimena, da se deca prezivaju po ocu, preovladao i potisnuo stara prezimena.
Dok su se u ponekim krajevima srpskih zemalja, na pr. u Vojvodini, vodile koliko toliko tačne knjige o broju domaćina u pojedinim selima i krajevima, dotle se u Crnoj Gori i u srpskim plemenima oko nje slabo na to obraćala pažnja. Jedino ako je neki putnik, naučnik prilikom prolaska zabeležio koliko otprilike ima neko pleme ili mesto domova ili stanovnika, inače drugih podataka nema. I turske vlasti su vodile neku statistiku o broju domova po pojedinim naseljima zbog harača, zbog vojnice, zbog desetka i drugih dažbina, ali to je sve toliko netačno da se čovek na to nikako ne sme osloniti niti na osnovu tih data izvoditi ma kakve zaključke. Podatke za te turske statistike obično su davali seoski knezovi ili plemenski oberknez i, razume se, oni su uvek podnosili manji broj domova, da bi se manje dažbina plaćalo. Oni su u tome išli toliko daleko da su čitave krajeve pojedinih sela ili čitava sela izostavljali, samo ako su mogli. Na pr. u jednoj turskoj statistici iz 1851-52 godine o Drobnjaku[90] izostavljena su sela Petnjica i Tušina i pola naselja u Šarancima, koji su se tada računali u Drobnjak.
Ni naši sveštenici nisu ranije vodili knjige rođenih, umrlih i venčanih. I sami su bili ili nepismeni ili polupismeni, te nisu takve knjige ni mogli ni umeli voditi. I u Pivi i u Drobnjaku te crkvene knjige počele su se voditi tek od osamdesetih godina prošloga veka.
Otkada je Piva potpala pod Crnu Goru vodila se statistika broja domaćina po selima, kao i broj domaće stoke i broj rala i kosa obrađene zemlje zbog poreze. U ovim podacima broj domaćina prilično je tačan, ali nigde nema broja stanovnika, a statistika domaće stoke i obrađene zemlje netačna. je, jer su to seljaci sami prijavljivali. Tako se pored najvećega truda da se kakvi tačniji statistički podaci o Pivi i njenim naseljima iz ranijih vremena priberu nije u tome uspelo.
Ukoliko je poznato prvi je Giljferding, pedesetih godina prošloga veka, zabeležio da Piva ima 270 kuća, da svaki domaćin plaća po 126 groša poreze, 150 groša vojnice i 3 červonca desetine na godinu.[91]
Piva je ušla u sastav Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878 godine, a izvršen je popis u njoj 1883 godine.[92] Po ovome popisu u celoj Pivi bilo je 926 domova sa 5.766 duša (tj. po 6,18 duša na jednu kuću) Pada u oči velika razlika u broju domova po navodima od Giljferdinga (1857 godine) i ovih od 1883 godine - dakle više za 656 domova po popisu od 1883 no što je Giljferding zabeležio, što bi činilo priraštaj na godinu po 25 domova i nešto više. To nije mogućno i nesumnjivo su Giljferdingovi podaci netačni. Seljaci su svakako bili prijavili broj domaćina samo upola iz bojazni od plaćanja raznih dažbina državi i spahijama.
Imamo statistiku od 1911 god. koju sam ja izvadio iz knjiga za naplatu poreza. Po toj statistici bilo je u Pivi:
1) U Kapetaniji Župa Pivska, u 26 naselja, 790 domaćina. 2) u kapetaniji Planina Pivska, u 31 naselju, 651 domaćin. Dakle, svega 1441 domaćin. Iz ovoga izlazi da je priraštaj, prema popisu od 1883 god., za 28 godina 155,6%.
Selo |
Broj stanovnika |
|
1931 g. |
1921 g. |
|
Bajovo Polje |
121 |
117 |
Brljevo |
219. |
146 |
Budanj |
80 |
49 |
Bukovac |
180 |
233 |
Goransko |
414 |
374 |
Gornja Brezna |
369 |
380 |
Donja Brezna |
121 |
|
Gornje Rudinice |
266 |
338 |
Donje Rudinice |
125 |
|
Duba[93] |
123 |
|
Zabrđe |
138 |
130 |
Zukva |
103 |
83 |
Jasen |
96 |
90 |
Kovači[93] |
109 |
72 |
Lisina |
120 |
|
Miloševići |
199 |
226 |
Miljkovac |
166 |
159 |
Mratinje |
511 |
465 |
Orah Osojni |
126 |
260 |
Orah Prisojni |
157 |
|
Plužine |
178 |
187 |
Ravno |
312 |
284 |
Sedlari[93] |
49 |
230 |
Seljani |
270 |
|
Smriječno |
268 |
232 |
Stabna |
221 |
281 |
Stolac |
111 |
131 |
Stubica |
132 |
94 |
Ukupno |
5.284 |
4.511 |
Za 1921 i 1931 god. imamo statistiku po zvaničnom popisu od tih godina. Tako po popisu od 1921 god. imamo u Pivskoj Župi 886 domova sa 4.511 stanovnika -po 5,2 na jedan dom; a u Pivskoj Planini bilo je 640 domova sa 3.395 stanovnika -po 5,3 stanovnika na jedan dom.
Po popisu iz godine 1931 bilo je u opštini Pivska Župa 970 domova sa 5.284 stanovnika približno po 5,4 stanovnika na jedan dom; a u opštini Pivska Planina bilo je 811 domova sa 4.487 stanovnika - oko 5 stanovnika na jedan dom.
Selo |
Broj stanovnika |
|
1931 g. |
1921 g. |
|
Babići |
109 |
26 |
Bezuje |
302 |
281 |
Bojati |
105 |
80 |
Boričje (Pirni Do) |
231 |
142 |
Borkovići |
415 |
272 |
Brijeg (Sva naselja u kanjonu Tare) |
325 |
147 |
Dubljevići |
188 |
174 |
Žeično |
97 |
74 |
Jerinići |
72 |
60 |
Kneževići |
207 |
157 |
Nedajno |
315 |
228 |
Nikovići |
136 |
98 |
Vojnovići |
193 |
404 |
Pišče |
334 |
|
Trsa |
195 |
68 |
Unač |
285 |
247 |
Crkvičko Polje |
515 |
511 |
Crna Gora |
383 |
337 |
Šarići |
100 |
89 |
Ukupno |
4.487 |
3.395 |
Interesantno je posmatrati priraštaj stanovništva po pojedinim selima u Pivi u toku desetogodišnje periode od jednoga popisa do drugoga. Bilo je dosta raseljavanja u ovom periodu, te otuda neka sela imaju manje stanovnika 1931 no 1921 god., a u nekima pak priraštaj je bio veliki. To se najbolje vidi iz dveju ovde priloženih tabela.
U popisu od 1921 god. neki zaseoci ili gornji i donji deo sela nisu uzimati kao samostalna naselja, te ih i nema u spisku naselja, dok se u popisu od 1931 god. pominju kao zasebna sela i imaju svoj broj domova i stanovnika. Otuda i izlazi veći broj sela (popisnih jedinica) u 1931 no što ih je bilo u 1921 godini.
Ona hercegovačka izreka "Hercegovina cio svijet naseli a sebe ne raseli" može se lepo primeniti i na Pivu. Piva je mala, njena su prva naselja malobrojna, ali Pivljana ima po svima srpskim krajevima.
Iseljavanje iz Pive počelo je rano. Već krajem XVII veka imamo Pivljana u Boki Kotorskoj[94] kao viđenih porodica. To se iseljavanje nastavlja kroza sva vremena i traje do najnovijeg doba.
Prema predanju i podacima moglo bi se reći da su bila tri glavna perioda u iseljavanju Pivljana: jedan u drugoj polovini XV veka, u vremenu propadanja srpskih državica; drugi u prvoj polovini XVIII veka, u vremenu ustanaka. i seoba pod patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom; i treći krajem XVIII i početkom XIX veka, u doba Kočine krajine i ustanaka za oslobođenje. Iseljavanje je u prvom periodu bilo upravljeno ka Boki Kotorskoj, Dalmaciji i ka severozapadu; u drugome ka Bosni i Podrinju, odnosno Slavoniji, a u trećem ka Starome Vlahu, odakle su se neki iseljenici etapno spuštali u Podrinje, u Valjevsku Podgorinu i u Šumadiju. Tako ima danas Pivljana u Boki, u Hercegovini, u Bosni, u oblasti stare Raške i u severnoj Srbiji. Svi oni znaju da su poreklom iz Pive, a neki znaju kad su se iselili i od koga su roda.
Prema podacima u dosadašnjim knjigama Akademijine publikacije "Naselja i poreklo stanovništva" ima Pivljana izvan Pive u ovim predelima:
1) U Drobnjaku su Pivljani:
Božovići, Golubovići i Picurići u Dubrovsku. Oni su od Ušćumlića i doselili su se oko sredine prošloga veka na zemlju drobnjačku kao čifčije.[95] A Raketići na Dobrijem Selima[96] i Vukovići[97] na Borovcu raniji su doseljenici iz Pive.
Svi slave Sv. Jovana (7-I).
2) U Polimlju i Potarju su Pivljani:
Bajilovići [98]) u Vranovini, slave Sv. Jovana, Vasilijevići[99] u Orlju, slave Sv. Đorđija, Pivljani[100] u Krću, slave Sv. Arhangela, Pijevci[101] u Golešu i Slavotiću - slave Sv. Jovana, Pijuci u Kričku, muslimani, Puzi[102] (Rvi, Vlasonje, u Đurašićima, Toocima, Baricama, Babinama, Džurovu i Izbičnju - slave Sv. Nikolu, Stanojevići[103] u Crnuzi, Tešovići[104] u Ograđenici, slave Sv. Đorđija, Šalipuri[105] u Goleši, Toocima i Mažićima, ima ih u Srbiji, slave Sv. Jovana.
3) U Višegradskom Starom Vlahu Pivljani su:
Staševići i Totići u Prijevorcu i Jovanovići u Zubaču, svi slave Sv. Jovana. Ove su tri porodice istoga roda, a rod su sa Jelisavčićima u Bioski u Užičkom okrugu. Svi su od Bajagića iz Pive.[106] Krunići u Štrbačkoj Rijeci od Krunića iz Pive, tu doseljeni pre 150 godina; slave Sv. Jovana.[107] U Srebrničkom srezu ima Krunića pod imenom Tomića i Miličića. Prvo su se otselili iz Pive u Peć pa onda u Srebrnicu.
4) U Užicu su Pivljani:
Lješevići doseljeni šezdesetih godina prošloga veka;[108] i Cicvarići u selu Nikojevićima od Gagovića s Bezuja.
5) U Valjevskoj Kolubari i Podgorini Pivljani su:
Pimići (njihov su rod: Panići, Brankovići, Antonijevići, Stankovići, Adamovići) u selu Dupljaju, svi slave sv. Jovana[109]. Terzići u s. Klanici, slave sv. Jovana[110] (s njima su rod Mijatovići, Mosorovići i Ristići). Dudići (rod sa Džodićima) u Klincima, slave sv. Đorđija[111]. Todorovići u Ključu i Đuričići u Rajkoviću, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka - slave sv. Đorđija[112]. Pivaljevići i Tanasijevići u Ključu, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka - slave sv. Đorđija[113]. Perišići u Sušici (Kolubara), doseljeni u prvoj polovini XVIII veka - slave sv. Đorđija[114]. Vujičići i Alimpići u Tuđinu doseljeni u prvoj polovini XVIII veka - slave sv. Đorđija[115]).
6) U Sarajevskom Polju Pivljani su:
Jošilovići u Dolcu, doseljeni pre 135 godina, zvali, se u Pivi Pijuci - slave sv. Arhanđela[116]. Vasići u Lukavicama, u Krupcu, u Staroj Gori, u Kijevu, u Poljanama od Adžića su - slave sv. Jovana[117]. Anići u Nedžarićima: od Vasovića[118]. Radojevići u Lužanima od Radojevića; doseljeni pre 80 godina - slave sv. Nikolu[119]. Šoje u Osijeku, od Bajovića - slave sv. Nikolu[120]. Čepici u Osijeku od Aprca - slave sv. Iliju[121]. Mićići u Reljevu, od Boškovića - slave sv. Nikolu[122]. Moćevići u Slatini, od Adžića - slave sv. Jovana[123]). Jevtanovići u Sarajevu - sv. Savu[124].
7) U Gornjem Dragačevu - Srbija - Pivljani su:
Mikanovići i Miševići doseljeni pre 140 godina - slave Ignjatijev-dan[125]).
8) U Hercegovini Pivljani su: Starovići, Slijepčevići, Popovići i Davidovići u Samoboru - slave sv. Savu[126].
9)U Lepenici (Šumadija): Gojkovići u Beloševcu, slave sv. Jovana,[127].
10) U Valjevskoj Tamnavi: Kovandžići u Jabučju, doseljeni, u prvoj polovini XVIII veka - slave sv. Đurđic[128]. Krsmanovići u Zabrežju, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka; slave sv. Jovana[129] Kuzmanovići u Bukoru, doseljeni prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Jovana[130]. Marići u Ljuticama, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Nikolu[131]. Popovići u Paljusima, doseljeni u drugoj polovini XVIII veka, slave sv. Đorđija[132]. Simonići u Radljevu (zovu se i Ivkovići) doseljeni u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Jovana[133].
11) U Boki Kotorskoj Pivljani su:
Pivljani u Podima, tu se pominju 1693 godine; slave sv. Đorđija[134]. Milutinovići u Kruševicama - tu se pominju 1693 godine - slave sv. Nikolu[135].
12) U Rađevini Pivljani su:
Živkovići, Obradovići, Brankovići, Tadići, Purići, Tamići, Đukanovići, Matići, Purkovići, Vasiljevići, Ćirkovići, Markovići, Stepanovići, Nedeljkovići, Đurići, Ćirići, svi u Kostajniku, doseljeni u početku XVIII veka; slave sv. Arhangela[136].
Mitrovići, Markovići, Ilići, Despotovići, Petrovići, Miškovići, Kovačevići, Vujići, Markovići, Blagojevići, Đurići, Mićići, Tadići, Jakšići, Grujičići, Simići, Pantići, Mijatovići, Pešići, Jokići, Grbići, Đukići, Bojići, Despići, Gajići, Kuzmanovići, Lukići, Stevanovići i Petkovići - svi u Cerovu, doselili se u XVII veku, slave sv. Đurđija[137].
Divljakovići u Kržavi, doselili se u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Arhangela[138].
13) U Jadru Pivljani su:
Antonići, Nikići, Ilići, Jovanovići i Bogdanovići u Zajači, doselili se početkom XVIII veka, slava im je sv. Đurđic[139]. Matići, Tomići, Vosiljevići i Jovići u Zajači, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Jovana[140]. Pantići, Đunići, Kovačevići i Antonići u Paskovcu, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka, slava im je sv. Đurđic[141]. Ćor-Ilići u Ploči, doselili se u prvoj polovini XVIII veka, slave Srđev-dan[142]. Jerinići (staro prezime Kujundžići) u Klupcima, doseljeni u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Nikolu[143]. Dragićevići i Dobrilovići u Tršiću, doseljeni u drugoj polovini XVIII veka, slave sv. Jovana:[144]. Ignjatovići u Koreniti, doseljeni u drugoj polovini XVIII veka, slave sv. Đurđic[145]. Lazići, Gajići, Stevanovići, Matići i Petrovići - svi u Pomijači, doselili se u prvoj polovini XIX veka - slave sv. Jovana[146].
14) U Gruži Pivljani su:
Tijanići u Gledićima, doseljeni iz Kolašina u vreme Karađorđevo, slave sv. Petku[147]. Markovići u Ljuljacima, doselili se u prvoj polovini XVIII veka, slave sv. Jovana, od potomaka Baja Pivljanina[148]. Pavlovići, Petronijevići, Mijatovići u Ljuljacima rod s Markovićima, doselili se pre Karađorđa, slave sv. Jovana[149]. Markovići (Pantelići, Filipovići, Dragovići i Aleksići) u Ljuljanima, doseljeni pre Karađorđa, slave sv. Jovana[150]. Milići, Krasojevići, Radoševići i Sarići, rod s Markovićima;, u Ljuljacima, slave sv. Jovana[151]. Bačarevići u Radmiloviću, doselili se pre Karađorđa, slave sv. Jovana[152] Mrlješi (Pavićevići, Sinđići) u Toponici, slave sv. Jovana (24-VI)[153]. Mićići (rod Markovićima u Ljuljacima) u Oplanićima, došli posle Karađorđa iz Čajetine, slave sv. Jovana[154]).
Besumnje ima osim ovih izređanih porodica još dosta Pivljana u našim krajevima. Nadati se, kad izađe ova knjiga da će se mnogi javiti da su Pivljani i da će se ova glava ispraviti i dopuniti.
Usled neprestanoga seljakanja i usled turske uprave mnoge su naše porodice izgubile svoje staro prezime, a mnoge su prezime često menjale. Zbog toga često nalazimo kod nas da celo jedno selo slavi istu slavu i da su mu sve porodice jednog porekla, a međutim imaju po deset, pa i više, rodova sa raznim prezimenima. Dobro bi bilo da se prosto zakonom zabrani da se prezimena menjaju.
Ovako široko rasprostranjenje Pivljana izvan matice u Pivi: po susednim predelima Hercegovine i Crne Gore sa Bokom Kotorskom, po Potarju, Polimlju, Višegradskom Starom Vlaku i ostaloj staroj Raškoj, po Gruži, Lepenici i ostaloj Šumadiji, po Rađevini, Jadru i ostalom Podrinju, po Dragačevu, Užičkom kraju, Valjevskoj Podgorini, Kolubari, Tamnavi sa drugim krajevima Srbije, Sarajevskom Polju i ostaloj Bosni, - odakle su iseljeni Pivljani održavali veze sa svojom maticom u Pivi, - doprinelo je izvesnoj naročito istaknutoj istoriskoj ulozi ove (planinske oblasti u staroj Hercegovini. To je ne samo održavanje nacionalne veze između Pive, sa arhimandritom Pivskog Manastira Arsenijem Gagovićem na čelu, i ustanika u Srbiji, sa Karađorđem na čelu (vidi dalje str. 491-492). Već je to takođe i predlog Pivskog arhimandrita Arsenija Gagovića, podnesen lično u Petrogradu 21 novembra / 13 decembra 1803 godine, dakle uoči Ustanka u Srbiji, o. osnivanju Slovensko-srpske države pod zaštitom Rusije.[155]
Pivljani su čist tip Hercegovca, dinarskoga čoveka; koji je u planini živeo, sam se razvijao i sam sebi svoju kulturu stvarao.[156] Ima kod Pivljana nešto u psihi što ih razlikuje od Drobnjaka i od drugih crnogorskih Brđana, a to je neka vrsta povučenosti, skromnosti i nepoverljivosti, što je po mome nahođenju došlo od dosadašnje njihove usamljenosti. Kad su u polju, seljaci pivski rado stupaju s čovekom u razgovor i hoće da učine svaku uslugu; međutim na skupu, u hanu ili na trgu teško stupaju u razgovor i još teže se poveravaju stranu čoveku, što je sušta protivnost Drobnjacima. "Pivljani polako idu, polako ali zrelo misle, polako govore i sve je kod njih odmereno i kao sa nekom nategom", vele naši ljudi.
Pivljani su fizički vrlo razvijeni; i spadaju među najbolje razvijene delove našeg naroda. Rasta su, obično visoka[157], pleći i prsiju širokih, grudni koš im je više četvrtast no obao, snažni su "kao zemlja", imaju dosta veliku glavu i prilično debele usne, kukovi i karlične kosti su im dosta razvijeni, sporoga su hoda, debelih nogu (razvijenih listova), velikoga koraka i širokih stopala. Dlakavi su (rutavi) po- ramenima, leđima i grudima[158]. Boja im je kose i očiju većinom mrka (vidi sl. 23 i 24).
Teže je utvrditi duševne osobine Pivljana. Zna se da između Župljana i ovih sa Planine ima neke razlike. Vojvoda Lazar Sočica često je koreo Župljane sa Planincima i govorio: "Pogledajte: kako su ovi sa Planine otresiti i kako na njima sve lijepo stoji, pa makar i poderano bilo". I među samim Pivljanima postoji mišljenje da su Župljani skromniji i bistriji no Planinci, a ovi da su ponositiji, bolji domaćini i gostoprimljiviji[159]. Pa i između seljaka u Planini ima razlike. Oni u selima duž kanjona Pive kud i kamo su otresitiji nego oni ispod Durmitora i oko Sušice. Tako isto nisu ni svi Župljani jednaki.
Pojedine porodice u Pivi se ističu izvesnim psihičkim crtama. Zna se da su Kulići i Vojinovići okretni i živi, velike šaldžije i kad se šale dobro je, inače su naprasiti i zlopamtila. Za Tadiće i Šipčiće vele da su okretni i dovitljivi, sposobni za šalu, za smeh, za trgovinu, za život i uopšte za sve. Bajagići dobro pričaju i političari su. Tako se isto zna da su takvi i Brežnjani, naročito Durutovići i Đukanovići[160]. Serdarstvo je bilo u Pivi u kući Gagovića; prvo vojvodstvo u kući Jokovića, pa prešlo na Lješeviće, a sa ovih na Lazara Sočicu.
Dokle su Pivljani u Pivi ovakvi kako su okarakterisani, dotle su, kad napuste svoj kraj i dođu u novu sredinu, ljudi koji se umeju snaći, okretni i živi, sposobni trgovci, dobri domaćini; njihova fizička pojava i prirodna bistrina daje im nadmoćnost nad meštanima, te ih ovi cene i ističu nad ostalima; jednom reči sposobni su za život, ali su sposobni i za zlo. Za Pivljane u Loznici Cvijić veli: "Pivljani su stari doseljenici. Pripadali su nekim uglednim porodicama iz Pive. Svi su bili imućni, imali zemlje, koju su davali pod "arendu". Sami su malo radili, ali su umeli "raspolagati", kako se onda govorilo. Svet se čudio njihovoj veštini da s malo rada vrlo dobro žive. Nije kod njih bilo razmetanja junaštvom i hvalisavosti, a imali su neke bolje težnje i neku vrstu otmenosti; osim toga oštar ponos i način ponašanja koji je ulivao respekt i starincima. Retko su se s kim sprijateljili, a bili su verni prijatelji na koje se moglo u najtežim prilikama osloniti, a one su onda u Loznici bile česte"[161]. "Pivljani su ubojice, tako je naša naopaka krv", reče mi jednom u razgovoru Miloš Bajagić, plemenski kapetan. Ova opaska jednog viđenog Pivljanina objašnjava pojavu što su gotovo svi čuveni hajduci iz druge polovine XIX veka u zapadnoj Srbiji bili poreklom Pivljani (Josovac od Jelisavčića iz Zaovina, starinom Bajagić, Soldatović iz Dragačeva, Brkić iz Papratišta, Bolmazi iz Dubrave kod Ivanjice itd. Svi su starinom Pivljani). Ljuba Pavlović, ispitivač valjevskoga i podrinskoga kraja, gde ima dosta doseljenika iz Hercegovine, -naročito iz Pive, veli: "Banjani, Grahovljani i Pivljani su čuveni hajduci i večiti nezadovoljnici, a među njima nikada sloge i bratstva, večita podvojenost i samoća".[162]
Pivljani su strogo moralni ljudi. Žene se obično iz susednih ili daljih plemena, vrlo retko iz susednoga sela a iz svoga nikada osim "pogreškom".[163]
Mnogo se vodi računa o kući iz koje se devojka uzima i od koga je devojačka majka. "Ništa gore no nesoja u kuću dovesti" i "kakva majka onakva i ćerka", vele Pivljani. Kad devojku daju iz kuće i svatovi je povedu, otac ili najstariji rođak, ovako joj govori u vidu blagoslova: "Pođi, postupi (poslušaj), sreti, isprati za godinu dana, tako ti ne bila prokleta naša hrana".
Ako se desi - što je vrlo retko - da neka devojka dobije vanbračno dete, onda je ona prezrena od njenoga bratstva i zabeležena u celome plemenu.[164] Ovo ide u divljaštvo i nimalo nije čovečno, ali patrijarhalni moralni zakoni su teški i strogi. Ako pak neki viđeni čovek nema dece sa svojom ženom, onda mu se gleda kroz prste ako dobije vanbračno dete i usini ga, samo da mu se ne bi trag utro. Razvod braka u Pivi ne postoji.
Pivljani su, kao i ostali srpski seljaci u Hercegovini, pobožni: mole se bogu uoči praznika i nedelje, poneka kuća ima "ikonluk" sa kandilom i ikonom krsnoga imena. Imaju sada priličan broj crkava, a do pre 80 godina manastir im je zamenjivao seoske crkve i on je opšti. Neki predak Delića, kao dečko bi odveden u Carigrad, poturči se i stupi u carske delije (otuda i prezime Delić), vrstu janičara. Postane starešina delija i obogati se. Pod starost vrati se kući i ponova se pokrsti. Da bi svakome pokazao da je bio i muslimanin, on još za života načini "nišan" na "mazar" (spomenik za grob) i na samrti naredi da mu se taj nišan stavi čelo nogu, a krst čelo glave. To i učini i tako je grob imao obeležje hrišćanstva i muslimanstva[165] Pivljani grob zidaju. Strane groba zovu se "bedrimice" a grob se pokriva pločom, te zemlja ne pada neposredno na mrtvaca. U slučaju smrti na putu oni mrtvaca sahrane u najbližem groblju, samo ako je srpsko.
Dokle su Pivljani izvan Pive skloni i na kaznima dela, dotle su u svome mestu pošteni i ne pamti se da je bilo razbojništva ili ubistva iz koristoljublja. Leti je puna planina goveda; i konja bez čobana, idu kuda hoće i pasu gde, hoće i nikad se nijedno ne izgubi. Sitna se stoka čuva zbog vukova, a ne zbog čega drugoga.
Sa kapetanom Bajagićem pošao sam iz manastira (5 avgusta 1912 godine) za Brezna. Kapetan je nosio "daciju" (porez) oko 6.000 perpera u bisagama na svome jahaćem konju. Zanoćili smo u Donjim Breznima, na drumu, u nekoj košari bez poda i bez stakla na prozorima, koju su oni zvali han. U hanu su bila dva odeljenja: jedno za spavanje gostiju, a drugo sa tezgom za piće, a po sredini je bio hodnik (po njihovome "portik"). Cela kuća sa svim pokućanstvom i pićem nije vredela ni 500 dinara. Bajagić skinuvši bisage s novcima baci ih u hodnik do samih vrata. Posle maloga odmora mi htedosmo izaći da se prošetamo i kapetan Bajagić reče mehandžiji: "Dreka (tako se zvao mehandžija), boga ti, ubaci ove bisage sa dacijom tamo iza banka (tezge) da ne stoje ovdje u portiku". Na to Dreka planu: "Zar ti, kapetane, možeš i posumnjati da u mojoj kući može što nestati? Ako si što tako mislio odmah da mi ideš iz kuće, jer je to za mene sramota. Ne samo što će te bisage prenoćiti tu u portiku, no neću ni vrata zatvarati". Kapetan se stade izvinjavati Dreki da on to nije ni mislio, no da se ljudi ne spotaknu noću na bisage, ako bi ko ulazio... I bi kako Dreka reče: bisage sa novcima ostaše u hodniku i vrata ostaše celu noć otvorena... Sutradan se kapetan i ja rastadosmo, ja pođoh za Drobnjak a on sam preko Vojnika za Nikšić.[166]
Zadruge su se bile očuvale u Pivi do pred I Svetski rat. Istina, nije bilo suviše velikih zadruga, ali ih je bilo vrlo mnogo od desetoro do petnaestoro čeljadi, naročito u selima na Planini, gde je glavno zanimanje stočarstvo, koje se bez zadruge ne može razvijati niti održavati. Najveća zadruga 1912 god. bila je u Spasoja Radojevića na Breznima. Starešina zadruge i "domaćin" je obično otac ili najstariji član po godinama. Posle oca dolazi najstariji sin, a ako ovaj ne valja, onda najsposobniji i najvredniji ("ko snaguje, taj starešinuje", vele Pivljani). Uveče se naređuje šta se ima sutra raditi, i tu nema protivrečenja. U kući je nevesta najmlađa, pa devojka. Domaćica je najstarija posle domaćina, ona je starešina unutra u kući.
U zadrugama deca sa mlađim ženama zasebno sede za trpezom, a ljudi i svi odrasliji zasebno. Najamnici (sluge) ručavaju sa ljudima i smatraju se kao članovi porodice.[167] Ujutru prvo ustaju neveste i devojke, pometu i uspreme kuću i nalože vatru; zatim ustaju žene, pa tek onda ljudi.
Iako se Pivljani smatraju kao spori mislioci, oni ipak imaju oštro oko i fini sud. Glavna smetnja, njihovu razvijanju bila je u tome što su bili kroz sva vremena bespućem odvojeni od celog sveta, što nisu imali škola i što su imali za najbliže susede gatačke Srbe muslimane, koji su bili nadaleko po zlu čuveni. Dokle je kroz Drobnjak prolazio glavni drum, koji je od najstarijih vremena vezivao Primorje i žive trgovačke i kulturne centre Onogošt i Vrhobreznicu (Riđane-Taslidžu, danas Nikšić, Pljevlja), dotle kroz Pivu niti je kad bilo niti sada ima ikakvog življeg saobraćaja. Ali prirodna bistrina i zdravo rasuđivanje postoji i kod Pivljana isto onako kao i kod ostalih naših Brđana, samo što je to prikriveno i neizrađeno. Dodirom sa kulturnim sredinama i školom ta se darovitost pojavljuje i Pivljani u tome malo kome ustupaju.[168] Njihove poslovice: Zlu bravu zla paša ne gine; Hristos se rodio, a ja sam se bačio; Ništa gore no nesoja u kuću dovesti; Zna gara đe je bara;[169] Mnogoga mi je prazna kuća usrećila; Konj se poznaje po hodu, a čovek po zboru, itd., pokazuju bistre i oštroumne ljude.
Tako isto i pripevi uz gusle pokazuju bistrinu Pivljana, kao ovi:
Teško vuku mesa ne jedući,
A junaku vina ne pijući,
Dobru konju zobi ne zobljući,
Praznoj ćesi često kumujući.
Teško kapi na ćelavoj glavi,
A kopčama na krivim nogama;
Teško zvoncu na šugavu jarcu
A brcima na slinavu starcu.
Teško mene silom pjevajući,
U budžaku babi slušajući,
Udovici samoj spavajući,
Kaluđeru na nju gledajući.
Teško pušci u strašljivoj ruci,
A junaku u bratstvu nejaku;
Teško vatri od ljeskove grane,
A punici od zetovske hrane.
Teško selu kuda vojska prođe,
A đevojci koja sama dođe,
Prvo ti je jutro prekorena:
"Da si dobra, ne bi došla sama".
Nema laži bez sijede brade,
Ni veselja bez momčadi mlade;
Nema ljeta bez Đurđeva dana,
Niti brata dok ne rodi majka;
Nema ognja bez strževa panja,
Ni milosti bez nevjeste tuđe,
Ni ljubavi prave bez đevojke...[170]
I danas u Pivi postoji moba, i to samo za kosidbu i građenje kuće. Sami seljaci dođu na mobu samoranici i pokose joj livadu. Bogatiji domaćini koji imaju dosta zemlje, te im je teško to srediti sa svojom čeljadi, pozivaju mobu. Većina mobara dolaze na mobu iz čistog poštovanja prema domaćinu, a ostali dolaze što ih je domaćin zadužio sa nečim opet u radu oko sređivanja letine: bilo da im je dao volove za svuču sena, bilo konje za vršaj, bilo da mu je prošle zime pozajmio malo piće za stoku. Ovakav domaćin mora dobro da ugosti mobare. Čim se izjutra skupe da im se ručak: obično sira, cicvare i kisela mleka sa hlebom; za užinu im zakolje prema broju kosači ili dvizicu ili ovcu jalovu ili ovna; a za večeru spremi im se pita sa dosta kisela mleka i skorupa. Piće se ne daje za ručak i užinu iz bojazni da se kosci prilikom utrkivanja ne bi kosama isekli; a poneko daje po jednu čašu rakije pred večeru i kafu negde pre jela, a negde posle jela. Kosci na mobi odrede između sebe jednoga za "kozbašu", koji će ići pred koscima i upravljati kosidbom, - a to je obično najbolji kosac - i jednoga za "ostojbašu", koji ide u redu poslednji. Obično je to kakav šaljivčina, koji pravi smeh u družini.
Za užinu kozbaša dobija glavu od zaklanog brava a ostojbaša trticu sa repom. Moba je veselje u dotičnoj kući; sva su čeljad na nogama u čistom ruhu, a kosci svi u belom, te izgledaju na livadi kao labudovi kad idu jedan za drugim. Ceo se dan čuje pesma, a uveče negde se i kolo poigra...
Moba za građenje kuće je drukčija. Tu seljaci, a negde i plemenici, dođu domaćinu koji je počeo kuću graditi sa volovima i konjima da mu pomognu da svuče "japiju" i dotera "klak" (kreč) i kamen za kuću. I to se radi u jedan dan, kad se seljaci dogovore. Na mobu za građenje kuće dolaze ljudi bez ikakva poziva ili kakve ranije obaveze. To je stari običaj koji se još i danas čuva i poštuje. To je ono plemensko: svi za jednoga a jedan za sve.[171]
Krsno ime je praznik kuće i "kućnjega šljemena". Da se ne bi kuća (odnosno domaćin) postidela pred gostima i zvanicama, Pivljanin slavi slavu svečano i što bolje može.
 |
|
Sk. 9. - Oblici slavskih sveća.
|
Zna se otprilike ko su zvanice i koliko će ih biti. Zvanice dolaze uoči krsnoga imena i ma večeri toga dana odredi se jedan između njih za "dolibašu". Dolibaša je glavni gost: on sedi u čelu trpeze, zna najbolje napijati (držati) zdravice i od njega zdravica počinje.
Na dan krsnoga imena, posle ručka (na selu je ručak oko 91/2-10 sati a večera oko 61/2 do 7 sati), zvanice sa domaćinom prave krsnu sveću, koja je uvek trokraka (sk. 9). i može biti raznoga oblika; a domaćica mesi "krsni hleb" krsni Kolač (sk. 11) - od pšeničnog brašna. Krsni kolač je presan - vrsta pogače - išaran proskurnikom i drugim šarama.
 |
|
Sk. 10. - Kabao sa slavskom svećom na dan slave.
|
Žito se ne kuva za slavu.
Na večeri na dan krsnoga imena je glavni slavski obred. Prvo se postavi trpeza, pa domaćin, opkoljen gostima, zapali slavsku sveću i prilepi je na kabao[172] (sk. 10) u koji se muze mleko i u kome treba da ima malo vode "da ovce ne presušuju". Kabao sa svećom namesti se na kakvo vidno mesto da ga "sofra" (trpeza) može gledati. Zatim se ustaje u "slavu svetitelja" i napija prva zdravica u slavu božiju.
 |
|
Sk. 11. - Slavski kolač.
|
Posle se seda za trpezu i u tom domaćica donosi krsni kolač i predaje dolibaši. Dolibaša ga prima, stavi na kolena, okreće ga i čita mu molitvu: "Koliko u tebe zrnaca, onoliko u našega brata domaćina ovaca, jaganjaca, žutica (napoleona) i svake dobre sreće,. a najviše muških glava; koja te rijeka mljela onoliko u našega brata - domaćina sira i mlijeka" itd. Onda se hleb lomi i utakmica je između onih koji kolač lome ko će naj veći komad dobiti. Polovina kolača deli se gostima, a druga polovina se ostavlja popadiji. Sutradan po krsnom imenu gosti se razilaze. Sveštenik dolazi da prekadi (da očita slavski obred) kad stigne, jer jedan sveštenik ima po nekoliko sela, u kojima su kuće veoma rasturene, te ne može nikako dospeti ni u desetu da izvrši prekadu na sam dan slave. Njega čeka polovina kolača i pola slavske sveće, koja se pali kad popa dođe da vrši prekadu.[173]
O krsnom imenu domaćin služi goste dobrim jelima i raznim pićima, najviše medovinom i rakijom. Retko se desi da se na slavi neko napije. Uza svaki obed drže se zdravice, namenjenu domu i domaćinu, "kućnjem šljemenu" ("šljeme mu stasito, ime mu glasito" ...), berićetu, kumovima i prijateljima, gostima i zvanicama, putniku i namerniku.
Do pre osamdesetih godina u Planini Pivskoj nije bilo u selima nijedne crkve. Danas ih ima devet, i od njih je najstarija ona u Kneževićima (zaselak u Crkvicama), građena šezdesetih godina prošloga veka. U Župi su bile nekolike. Manastir je bio opšti i on je bio zajednička crkva za sve pleme.
Svaka crkva slavi svoga sveca (patrona), i na taj dan se skuplja iz okolnih sela narod kod crkve: drži se "vašar", kako Pivljani danas vele. - Kod manastira je sabor na Veliku Gospođu. Na saboru se na jednoj straći čuje pesma i igra, a na drugoj kuknjava i tužaljka. Mladež igra i peva. Igraju se obično: zetsko oro, "dvoje i dvoje" i neke druge stare igre. Oni koji su u žalosti okupe se oko žene koja tuži i tu se dobre "tužilje" (naricaljke) izređaju u tuženju i pominju u naricanju sve mrtve onih koji su tu na okupu.
Na vašarima se ne vodi nikakva trgovina, samo se prodaje piće i voće.
Do Balkanskoga rata roditelji su u Pivi tražili devojku za sina, a otada se to izmenilo, i danas obično na saborima i na vašarima, zagleda se momak u devojku, pa to saopšti roditeljima ili, ako ovih nema, starijoj braći ili rođacima i zamoli ih da mu tu devojku prose. Ovi idu kući devojačkoj na prenoćište i ponesu plosku (bukliju) rakije. Otac devojački dočeka ih lepo kao i druge goste. Kad sednu za večeru prosioci će reći: "Vi nas ne pitate zbog čega smo došli, niti vam mi kazujemo ... Dohvatite onu rakiju" ... Domaćin odgovara: "Nećemo rakiju, jer je starije jutro od večeri, pa ćete ujutru kazati zbog čega ste došli". Tako ostane do ujutru. Sutradan se prosi devojka, pa ako se isprosi, pije se rakija,[174] ako ne, ide se kući i nosi rakija natrag. Ako se devojka isprosi, prosioci se vraćaju kući mladoženjinoj, ispeku jednog brava (ovcu jalovu ili dvizicu), namese kolača i uzmu bocu rakije. i sve to nose kući devojačkoj. Ovo je "ugovorna rakija".[175] Posle svršene prosidbe oba prijatelja sazivaju svoje susede na rakiju.
Zatim domaćin mladoženjin kupi svatove. Svaki svat kad polazi na svadbu ponese kući mladoženjinoj litar rakije, zaklano jagnje ili dvize, pogaču ili pitu. Pošto se svati okupe, dele se zvanja: "muštulugdžija", onaj koji najavljuje svatove[176]; "prvenac" (prvijenac), mlad svat koji ide pred svatovima; "stari svat", starešina i, zapovednik u svatovima; "vojvoda", "barjaktar" (ova:t koji nosi barjak), "domaćin" svatova, "kum", dva "devera", "čauš" (tera -komoru, usput bije kokoške i njemu nema suda) i "pustosvati". Svatovi idu na konjima i red je da noće u kući devojačkoj. Sutradan, kad se u toj kući postavi trpeza i oko nje iskupe svatovi, braća ili rođaci izvode devojku i predaju je deverima. Ona tada svakog svata poljubi u ruku. Potom devojački otac ili drugi srodnik, ako oca nema, predaje devojci "moletvenu čašu" (tj. čašu sa nekim pićem) i kaže: "Kćeri, hajde pođi iz svoga sretnoga roda u taj sretni tvoj dom; sreo te sveti Toma, te mi zdravo došla doma; naredio sveti Spas, desio ti se dobri čas ko Hristu i Jovanu na Jordanu; dao bog da se kitiš srećom ko pšenica pljevom".
Posle toga svatovi polaze i vode devojku, ali paze da ne odu istim putem kojim su njenoj kući došli (da ne bi devojka bežala od muža), a tako isto paze i kad dolaze kući mladoženjinoj. Kad svatovi poizmaknu od kuće devojačke, jedan od svojte devojačke zove devojku po imenu. Deveri paze da se devojka na taj poziv ne okrene (da se deca ne bi umetala na ujčevinu). Pre no što se dođe kući mladoženjinoj, svrati se u crkvu i izvrši se venčanje, jer se nevenčana devojka ne sme dovesti kući mladoženjinoj. Kad svatovi dođu kući, dodaju mladoj nakonjče, ona, ga prima, tri puta ga oko sebe okrene i najzad poljubi. Zatim joj dodaju rešeto sa žitom, i ova baca žito na kuću i oko kuće, pa onda rešeto baci preko kuće.
Tek pošto se svrši ovaj obred svatovi i devojka odjašu s konja, ulaze s mladom u kuću i nastupa prava svadba. Deveri obvode mladu tri puta oko ognjišta, ona razgrće vatru i na ploču stavlja srebrn novac, a zatim se sa svima ukućanima i svadbarima koji su oko ognjišta redom pita i to je kao neka vrsta pretstavljanja i prvoga upoznavanja. Za vreme dok jedan dever obvodi mladu oko ognjišta, drugi jaše konja mladinoga i goni ga oko kuće "da ne bi đevojka pobegla".
Svadba traje tri dana, i ona se provodi veselo: mladež sa igrom i pesmom a stariji sa mudrim razgovorom i šalom. Razume se da nikada ne izostaju gusle i pesma. Trećega dana, kada se hoće svatovi i svadbari da razilaze, postavi se "velika trpeza". Kad svi posedaju, onda mlada sa kondirom (ibrikom) vode a dever sa ručnikom (ubrusom) i legenom dolaze i pre no što se počne jesti dever svakome svatu i svadbaru podnosi legen, a mlada posipa da opere ruke. Pošto ovaj opere i obriše ruke, vadi srebrn novac, a bogatiji i zlatan, i baca u legen. Tako se izređaju svi. Ovaj običaj se zove "poljevačina" (od polivati), i novac dobiven na poljevačini pripada mladi. Neka mlada za taj novac kupi sebi nešto stvari, a neke dadu svekru, te im on nabavi neku ovcu ili kakvu junicu za priplod. To se hrani i umnožava sa domaćom stokom. Ceo prihod od ovako stvorenog mladinog imanja pripada mladi i takvo imanje zove se "osobina". "Osobina" je mnoge velike zadruge rasturila i upropastila, jer se stvarala zavist i zla krv među jetrvama zbog većih i manjih "osobina".
Tamo nema miraza niti se kakav miraz daje uz devojku, ali devojka nosi kovčeg i u njemu svoje haljine i boščaluke (darove) za domaće i za glavne svatove, i nosi, ako je malo bogatija, haljine za spavanje: dušek, jastuk i ponjavu, sve od vune. To je sve natovareno na jednoga konja i ide sa svatovima.
Pivska Župa danas obuhvata sva pivska naselja na levoj obali Komarnice-Pive. U najranije doba Župa je obuhvatala samo naselja u dolini reke Vrbnice i delila se na Gornju do Plužina i Donju od Plužina do reke Pive. Docnije se Donja Župa proširila na Mratinje i na naselja oko Sinjca. Ova naselja imaju blažu klimu i drukčiju privredu od ostalih pivskih sela, te je otuda i došlo ime Župa.
Kao i ranije, Župa se i sad deli na Gornju i Donju. U Gornjoj Župi su sela: Zabrđe, Kovači, Orah Osojni i Prisojni, Jasen, Lisina, Stubica, Zukva i zaseoci: Krivodo (gde su Pješčići) i Poljana Doderska; a u Donjoj su: Smriječno, Stolac, Goransko, Plužine, Mratinje, Budanj, Brljevo, Miloševići, Sedlari, Stabna, Rudinice i Seljani.
Župa je, u celini uzeta, valovita, tj. izdeljena je na predeone celine dolinama Pive, Vrbnice i Suvodola. Saobraćaj je između ovih pojedinih delova vrlo težak i mučan, što mnogo ometa promet i mešanje stanovništva između sebe. Tih predeonih celina ima sedam. Počevši od juga ka severu dolazi: 1) Površ, u kojoj su sela: Brezna, Bajovo Polje, Bukovac, Miljkovac, Rudinice i Seljani; 2) Goransko sa svojim zaseocima i sa Zarisnikom; 3) Rbat između Bukovice, Vrbnice i Orašnice sa najvišim vrhom Panosom; po stranama ovoga Rbata su sela,: Stolac, Zabrđe, Smriječno, Kovači, Lisina i Orah Golubovića, a u čelenci Vrbnice su: Jasen, Orak Aprcovića, Zukva i Stubica. 4) Prisoje reke Vrbnice u kome su sela: Stabna, Sedlari i Miloševići. ravan Budanj između Vrbnice i Suvodola. b) Brljevo između Suvodola i Pive; i 7) Mratinje sa okolinom. Pregledaćemo u svakoj od ovih predeonih celina naselja i poreklo njihovih porodica.
Selo je na levoj obali Pive, najsevernije od svih sela župskih. Seoski potok razrio je kanjon Pive, stvorio sebi prostrano, dosta plitko, korito, i u tome je koritu selo. Selo je okrenuto ka reci. Oko sela su: na S planina Ulobić, na J brdo Oblik i na SI zaravan Prepeličje. U selo se može ući samo na dva mesta i to putem pored reke Pive (ovo je uska staza preko stena i točila) i preko planine Ulobići, koji je put još vrletniji i opasniji no prvi.[177]
Mratinje je bogato tekućom vodom: pored potoka, koji kroz selo protiče, ima u selu dosta, izvora i česama.
Njive su po selu i oko njega:. Livade su im: Kutije, Barni Do i Duba na Planini prema Mratinju.
Oko sela je čitav pojas borove šume, zvani Omar. Glavna seoska gora je u Prepeličju, i ona je sastavljena od jelove, jasenove, bukove i brestove šume.
Selo se deli na Gornje i Donje, a sredina sela zove se Koštan. Selo je na visini od 887 m. nad morem.
Mratinje se smatra za jedno od najstarijih sela u Pivi. Ono je matica za mnoga naselja u oblasti. Njegovo je stanovništvo staro.
Rodovi i porodice: Kokanovići (1 kuća, slavi Sv. Arhanđela). Smatraju ih za osnivače i prve stanovnike Mratinja. Priča se da je predak Kokanovića čuvao kokoši u Hercega Stjepana u Sokolu; Herceg ga zavoli kao dobra i vredna čoveka, da mu zemlju u Mratinju i od koka prozovu ga Kokanović. Ćalasani (20 k., sv. Đorđije), starinom su od Sarajeva. Kuće su im na Koštanu. Od Ćalasana je Cijuk i Pervanović. Mitrići (8 k., sv. Đorđije) su u D. Selu, a jedan živi u Barnom Dolu u Katunu. Ognjenovići (13 k., sv. Đorđije); od Ognjenovića je i Turudija. "Oni su se doselili u Mratinje iz Banjana zbog ubistva. Ognjenovići i Mitrići su isto bratstvo. Radovići (5 k., sv. Jovan) su u D. Selu; došli su s Pišča. Verusi (1 k., sv. Luka), doseljeni iz Prijepolja, gde i danas ima dosta Veruha (1. p. j. Veruh, množ. Verusi). Vukovići (15 k., sv. Arhanđeo). Preci Vukovića su starinom od Ozrinića sa Čeva u Crnoj Gori. Bila dva brata: Vuko i Vukota. Vuko je bio hajduk, ubiju čoveka na Čevu i od krvi pobegnu čak u Mratinje da bi se sklonili od osvete. Nastane se u Gornjem Selu, gde i danas žive samo Vukovići. Ovo je bilo, kako pričaju, u vreme zidanja Pivskog Manastira. Rod su im Neimarevići u Mostaru i u Drobnjaku.[178] Mratinjani nisu rado gledali ove dobeglice i činili su im velike nepravde. Tako Vukovići od nasilja Mitrića odbegnu u Dabar u Bosni. Tamo su bili 40 godina. Jedan od ovih iz Dabra ode u Banjane i tamo se oženi i nastani. Pogine od čobana, a žena mu sa šestoro dece ostane tu, pa i danas u selu Miljanićima žive njegovi potomci. Ostali se iz Dabra vrate na očevinu u Mratinje. Od Vukovića su Šimuni (5 k.) i Pantovići (1 k.) u D. Selu (oboji: slave sv, Arhanđela). "Pasovi" Vukovića: Vuko-Tripko- Ilija-Vaso-Joksim-Radovan-Lazar (danas [1912] čovek od svojih 45 godina). Masnići (3 k., sv. Đorđije) su rodom iz Zubaca iza Grahova. 1889 god. otselilo se iz Mratinja 19 domaćina u Srbiju. Od ovih su Ognjenovići u Staroj Banji u Jablaničkom srezu.
Selo je vrlo staro i jedno od najlepših sela u Pivi. Nalazi se u dolini reke Vrbnice, blizu njenoga ušća u Pivu. To je lepa prostrana dolina sa puno -proplanaka, zaravni i ledinjaka. Oko sela su velika brda, seoski komuni: na S Jazbine; na SZ je blaga strana Vinogradi, što je znak da su tu bili nekada vinogradi; na 3 Žagrica; na JZ Krastavica; na J Gola Glava i na I Zarisnik. Selo je sve u pitomoj šumi. U selu ima dosta izvora, ali su slabi. Vrbnica nikada ne presušuje.
Plužine se dele na krajeve: Plužinsko Brdo, Gradac, Gojkovića Do, Seoce i zaselak Magude. Kuće su po krajevima podignute bez ikakvoga reda; njive su u selu, a livade u selu i na planini; staje su takođe u planini i po selu.
Katuni su Topalovića i Balandžića na Pišču, a Malovića na Zarisniku.
Kao najstariji rodovi u Plužinama smatraju se:
Topalovići (3 k.), koji su se ranije zvali Đukanovići po Đukanu koji je bio sakat u nogu i zvali ga Topal. Od ovih Đukanovića je knez Laloš, važna ličnost u životu Pivljana. Balandžići (b k.), Sočice (2 k.) i Gojkovići (4 k.). Svi su istoga roda i slave sv. Jovana. Staro im je prezime Budakovići, pa se docnije razrodili. I danas se svojataju.
Adžići (b k.) su od Adžića iz Lisine. Tasovci (2 k., sv. Arhanđel); doseljeni 1882 g. iz sela Trebijeva kod Trebinja. Madžari (5 k., sv. Jovan), rod su Simunovićima iz Stubice a to prezime dobili su zbog nekoga pretka koji je išao izvan Pive da radi pa se vratio u kaputu i pantalonama. Đaković (1 k.), došao s Pišča. Ninošević (1 k., sv. Jovan), starosedeoci; od njih je bio knez Ninoš. Milić (1 k., sv. Đorđije) i Božović (1 k., sv. Nikola), oba ustaši, doseljeni iz Foče 1882 g. žive na Sočičinoj zemlji. Luburići (2 k., sv. Nikola) su od Luburića iz Golije, a starinom od Vujačića sa Grahova. Cicmili (2 k.), od Cicmila iz Stoca. Malovići (2 k., sv. Jovan), starosedeoci. Stanković (1 k., sv. Petka), došao od Nikšića pre 35 godina, zovu ga "Crnogorac".
Selo je nad samim kanjonom reke Pive i potoka Suvodola, na jednoj zaravni, ia zemljištu talasastom. Po selu nema šume, ali je ima oko sela sa sviju strana. Iznad sela je planina i katun Javorak, a nad planinu se nadneo Ulobić sa mnogim snežnim nametima (smetovima).
Selo je postalo od nekadašnjeg katuna. U selu ima izvor ali je slab. Njive i livade su u selu oko kuća, a staje su zajedno sa kućama.
Kuće su bez ikakvoga reda po selu rasturene. - Na Brljevu žive Lješevići (10 k., sv. Jovan). Lješevići su rodom iz Metohije, iz nekoga mesta između Đakovice i Prizrena. Posle Kosovske bitke otselili su se iz Metohije u Lješko Polje u Zeti, blizu Titograda. Iz Lješkog Polja jedan se otselio u Krtole, u Boki Kotorskoj i osnovao selo Lješeviće (i danas postoji) kod Ljuštice; a drugi ode u Pivu i na mestu zvanom Gusić, gde je danas Pivski Manastir, osnuje selo Gusić. Tu su živeli do kraja treće četvrtine XVI veka, dok im nije zemljište oduzeto za podizanje manastira. Oni se onda rasele: jedni odu na Glasinac u Bosnu, gde ih ima i danas pod imenom Lješevići i Kandići, a drugi se otsele na matune na Brljevu i tu kuće podignu i selo osnuju. Preci Lješevića: Luka-Šćepan-Vojvoda Tomo Vojvoda -Žarko-Krsto-Milosav (1924-čovek od 40 godina). Adžići (6 k.) od Adžića iz Lisine; Ćalasani (10 k.) od Ćalasana iz Mratinja; Šimuni (3 k.) od Šimuna iz Mratinja; Kužići (3 k., sv. Jovan), starinom iz Banjana od Pejovića. Vele, neki njihov predak doneo bolest kugu, pomorio svet a on ostao živ i po tome prozovu ga Kužić. Vasovići (13 k., sv. Arhanđeo), starinom iz Banjana, iz sela Petrovića; prvo su se nastanili na Budnju gde ih ima i danas.
Selo je nad levim kanjonom reke Vrbnice, ispod planine Kručice, na jednom talasastom tavanku. Kuće su rasturene po tome tavanku bez ikakvoga reda.
U selu ima jedan slabiji izvor sa koga seljaci piju vodu.
Njive su u selu, a livade su po selu i na Budnju (nom. Budanj). Staje su zajedno sa kućama, a ima ih i na Budnju. Budanj je bio ranije katun za Miloševiće pa se vremenom pretvorio u selo. Danas je katun Miloševića u Štirnom.
I Miloševići su staro naselje. U selu žive: Đorići (8 k., sv. Jovan) starici. Smajići (20 k., sv. Jovan) starinci. Adžići (4 k.) od Adžića iz Lisine; Đalići (b k.) pre 70 godina došli iz Nikšića; slave sv. Jovana. Ružići (6 k. sv. Đorđije). Pre 100 godina došli iz Jasenika iz Gacka. Jovovići (1 k.) od Jovovića sa Zabrđa..
Budanj je blizu Brljeva. Selo je postalo od katuna sela Miloševića; nalazi se na zaravni između kanjona Suvodola i Vrbnice. Teren je blagi karst sa mnogo vrlo velikih i dubokih vrtača, koje propuštaju vodu.
Na Budnju nema izvora; ima ubao sa koga narod pije vodu.
Njive su i livade u selu i oko njega; tako su izmešane staje i kuće. Planina i katun je zajedno sa Miloševićima u Štirnom.
Na Budnju su: Lješevići (1 k.), došli s Goranska. Vasovići (7 k., sv. Arhanđeo); predak im se doselio iz Petrovića u Banjanima[179]. Đođići (6 k.) od Đođića iz Miloševića. Rebići (2 k., sv. Đorđije), pre 100 godina došao im predak iz Jasenika iz Gacka.
Na levoj strani reke Vrbnice, ispod planine Kručice, u jednoj suvoj prodoli, na. visini od 900-1050 m. nalazi se selo Stabna. Prodo je prisojna, župna i otvorena ka dolini Vrbnice. U selu ima jedan izvor sa koga sve selo nosi vodu. Selo se deli na krajeve: Do, Glavica, Bare, Poda i Međa.
Kuće su rasturene po prodoli i pojedinim krajevima bez ikakvoga reda. Njive su u selu, a livade u selu, u Kovačima i u Kručici. Staje su pomešane sa kućama. Katun je u Kručici. Selo ima dosta šume ona se sa planine spušta do iznad samih kuća.
Stabna sa svojom okolinom smatraju se među najstarija naselja u Pivi. U selu i danas ima jedna gradina, zvana Ercegov Grad, a jedna prisojna strada ispod te gradine zove se: Vinogradi Ercega Šćepana, što sve znači da to naselje ima veze sa Hercegom Stjepanom. Kad se ovome doda živo narodno predanje - potkrepljeno imenima mesta i krajeva - da je Herceg Stjepan imao u Stabnu i neku vrstu dvora za letnje stanovanje, a oko Stabna male zaseoke, u kojima su živeli njegovi ljudi - zanatlije: kovani, sedlari, samardžije, mutavdžije, tufegdžije, suknari, Onda, besumnje, ovo je naselje najmanje iz početka XV veka. Već 1579 god. pominje se u jednoj tapiji imao selo Orah u opštini Piva[180] a to je zaselak Stabna.
Stabna imaju zaseoke: Kovači, Jasen, Orah, Sedlari i Jezera.
Kovači su nekada bili katun za Stabna. Nalaze se na desnoj strani Vrbnice. Danas u Kovačima živi po koja kuća od svake stabnjanske porodice.
Njive i livade su u selu; livada ima i u Kručici. Staje su izmešane sa, kućama.
Jasen. I Jasen je na desnoj obali Vrbnice, u strani nad samim gredama. Njive su tu oko kuća, a staje i livade na Rudnim Brdima.
Orah. Imaju dva Oraha: Prisojni ili Golubovića i Osojni ili Aprcovića. Oba su na desnoj obali Vrbnice i to Prisojni na blagoj strani ispod Lisinske Poljane, okrenut JZ, zbog čega se i zove Prisojni; i Osojni na blagim stranama: ispod Lisine, okrenut SI, te mu je otuda i to ime došlo.
Njive i livade u oba Oraha su oko kuća. Prisojni Orah ima livada i u. Jezercu. Staje su zajedno sa kućama. Katun Golubovića Oraha i jednoga dela Stabna: je u Kornati.
Poreske vlasti danas vode u svojim knjigama obadva Oraha kao zasebna sela.
Sedlari su se doskora računali kao zaselak sela Stabna; danas se već vodi m porezničkim knjigama kao zasebno selo. Ono se nalazi između Miloševića i Stabna, u podnožju planine Greda, koje se vežu za planinu Kručicu. Kručica je velika krečnjačka masa, bogata dobrom pašom. U Sedlarima su kuće rasturene po selu bez ikakvoga reda.
Jezera su zaselak u podnožju same Kručice, u vrhu Stabna.
U selu su: Radojičići (12 k. od ovih su 7 k. na Kovačima, sv. Jovan) starinci su. Radojičića ima u Počitelju, u Nevesinju, u Srbiji i u Bosni. Tufegdžići (21 k., od ovih 8 kuća prezivaju, se Kondići; 2 k. Tufegdžića su na Kovačima;. slava sv. Jovan). Radojičići, Tufegdžići i Šarci na Nedajnom jedan su rod pa se razrodili. Mutap Lazar, Karađorđev vojvoda, je od ovih Tufegdžića iz Stabna. Njegovo se mlinište i danas poznaje na reci Vrbnici prema kući Radojičića. Tijanići (17 k., od ovih 10 kuća žive na Kovačima, slava sv. Jovan), starinci su. Tijanića ima u Srbiji i Bosni. Prodani (2 k., sv. Jovan), doseljenici su, ali se ne zna odakle. Đajić (1 k., sv. Nikola), ustaš iz Zubaca u Hercegovini.
Na Jasenu su: Suknovići (12 k., sv. Nikola,), starinci. Oni su od nekoga Suknen-spahije, koji je imao svoje valjavice (stupe) na Vrbnici pod Jasenom, pa otuda Suknovići. Šumići (5 k., sv. Nikola), doseljeni. Govedarica (1 k., sv. Nikola), ustaš iz Gacka.
Na Prisojnom Orahu su: Golubovići (22 k., sv. Nikola), starinci su Kulići (4 k.), iz Kulića sa planine. Tripkovići (1 k.) sa Pišča. Dvožak (1 k.) austrijski zarobljenik, pokrstio se i ostao.
Na Osojnom Orahu su: Aprcovići (15 k., sv. Ilija), starinci su s Čeva iz Crne Gore od Gardaševića. Pejovići (Đukovi, 19 k.), od Pejovića s Miljkovca.
U Sedlarima su: Adžići (10 k.), od Adžića iz Lisine; bili na Čengića zemlji i tu ostali.
Selo je u podnožju planine Brštevca, u prisojnoj strani rečice Sutulije sa velikim nagibom ka Vrbnici. Imaju i vode i šume u izobilju. Njive i livade su po selu a staje zajedno sa kućama. Planina i katun im je u Brštevcu.
U selu su: Simunovići (21 k., sv. Jovan), starinci su. Rod su im Madžari u Plužinama. Žulovići (Peulovići) 6 k., sv. Jovan), starinci su. Bajagići (2 k.) od Bajagića sa Zukve.
Pod planinom Brštevcem, s njegove zapadne strane je Zukva. To je malo selo, nekadašnji katun naselja iz doline Vrbnice. Selo ima dosta vode i šume. Njive i livade su po selu i oko njega, a planina i katun je u Brštevcu.
Na Zukvi su:
Bajagići (21 k., sv. Jovan), starinci su, rodom iz Stubice. Vrlo su otresiti ljudi i svi dobro pevaju uz gusle. Ima ih u Bosni, u Vlasenici i na Glasincu pod imenom Bajagići; u Srbiji u Žitnom Potoku kao Bajagići, a pod imenom Jelisavčići u Užičkom okrugu. Preci Bajagića: Marko-Ivan-Nikola-Šundo-Nikola (sada 1924 ima oko 70 godina).
Selo su osnovali Adžići[181] i ono je u stranama Lisinskog Potoka, koji utiče u Orašnicu, a ova u Vrbnicu. Selo ima dosta vode a malo šume, te im poplave dosađuju. Iz godine u godinu sve je više goleti i potočina. Zemlja je vrlo nerodna i posna. Njive su u selu, a livade i planina im je na Ravnome. Zimnji stanovi su zajedno sa kućama.
Adžići (20 k., sv. Jovan). Adžići su stara porodica. Starinom su iz Metohije ili sa Kosova, pa se posle propasti, negde krajem XIV ili oko početka XV veka, otselili u Zetu; iz Zete se otselili u Kosijere u Katunskoj nahiji (okr. cetinjski). Tu jedan deo ostane gde ih ima i danas, a drugi odu u Dalmaciju i živeli su u Kninu. U Kninu im nije bilo dobro i krenu se na jug da traže bolje mesto. Dođu u Banjane i nastane se pod Tupan (selo u Banjanima). Odatle su izdizali na Nedajno u Pivskoj Planini. Zvali su se Zečevići i svi su slavili prvo Vel. Gospođu, a zatim Malu Gospođu, što i danas slave svi Kosijeri. Na Nedajnom, u katunu, ostali su da. zimuju i stalno da žive dva brata Zečevića: Bora, koji je bio dobar čovek, i Krivača, koji je bio zao i rđav čovek. Narod je hteo da ubije Krivaču, koji je bio kao neki starešina u katunu. Ovaj poturi brata Boru i narod ga stavi pod gomilu. Tada se Mara, Borina udovica, sa decom i Krivača otsele sa Nedajnoga u Župu i Krivača dobije za naselje Lisinu, a Mara zaselak Kovače kod Stabna. Od ovoga Krivače su, po predanju, svi Adžići, tako prozvani po nekom pretku adžiji; a od Borine udovice Mare su: Radojičići, Tijanići, Tufegdžići i Kandići. Svi su staru slavu napustili i primili opštu pivsku slavu sv. Jovana. Njihovo doseljenje u Pivu moglo je biti pre jedno 230 do 260 godina. Jedni Adžići su se otselili u Srbiju i od njih su Demirovići.
Selo je na visoravni koja je oko 1400 m. nad morem; prostire se od Glasovite do Treštenima, na kome je bila granica između Gacka i Pive. Na Ravno su izdizali Adžići iz Pive i pojedine srpske porodice iz Gacka i današnje selo postalo je od katuna. Imaju dosta vode i šume, a snežni nameti drže se skoro preko celoga leta. Ono malo njiva, što ih ima, livade i ispaše nalaze se između kuća i zimnjih stanova i oko sela.
Selo se deli na krajeve: Krivodo, Mramor, Poljana Doderska, Bare i Okolišta.
Stanovnici se u glavnome zanimaju stočarstvom, a pomalo seju ječma i raži, sade kupus i seju krompir koji dobro rodi.
Ravno je bilo do I Svetskoga rata pod kapetanijom goliskom i zato nije ni ušlo u upis pivskih sela. Od ujedinjenja je pristalo Srezu šavničkom, opštini Župa-Pivska.
Svi današnji stalni stanovnici Ravnoga su starinom Gačani i to iz gatačkih sela Burešice i Šljivovice. Tu su: Doderi (5 k.), u Doderskoj Poljani pod Mramorom; s njima su Miletići. Jedni Doderi su iz Popova (Popovci) (slava sv. Luka); drugi su iz Uloga u Nevesinju, ovi slave sv. Đorđija. Izgonili su ovce na letovanje i u Miljkovac. Pješčići (22 k., Šćepan-dan - sv. Stefan), žive u Krivodolu; Grgurevići (Grguri) (4 k. Šćepan-dan), žive u Barama; i Ćorovići (4 k. Šćepan-dan) žive u Okolištu i još nekoliko raznih porodica sa po jednom ili dve kuće. Svega na Ravnome ima, po poslednjem popisu, 54 kuće.
Selo je u podnožju planine Ledenica sa severne strane. Kuće, su podignute na zemlji peskuši po oblim glavicama i valama; one su rasturene po selu, bez ikakvoga reda. Zimnji stanovi su zajedno. sa kućama. U selu ima dosta. vode a na Ledenicama dosta šume.
Njive i livade su po selu i oko sela. Glavne su livade na. Muratovici a katuni su im na Ledenicama.
Smriječno se deli na krajeve: Dolovi, Glavica i Bare.
Na Smriječnu su: Tadići (41 k, sv. Jovan), starinci su. Godine 1732. pominje se knez Jovan Tadić[182]. Tadići su rod sa Blečićima, a od ovih su Sekulovići. Najpre su živeli u Plužinama, pa se narodili i Tadići dobili Smriječno, a Blečići Seljane. Od Tadića su Petkovići u Trebinju. Kostići (4 k., sv. Ilija), odavno su se doselili u Pivu, ali se, ne zna odakle. su. Vele da su bili stanovnici u Sinjcu još pre Ruđa. Od Kostića je bilo i vladika. Varezi (5 k., sv. Nikola), doselio se na miraz. Govedarica (1 k., sv. Nikola), ustaš iz Gacka.
Selo je na visini od preko 1200 m., na jednoj visoravni optočenoj planinama sa sviju strana. U selu ima dovoljno žive vode. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po selu na prljuši. Njive i livade su u selu, a zimnji stanovi izmešani sa kućama.
Planine su oko sela: Bučinje, Goraždansko Polje, Žagrica iznad Maguda, Muratovica, Međeđa, Glasovita (mesto gde su izginuli Srbi i Turci 1875 g.) više Lisinske poljane na Ravnome.
Na Zabrđu žive samo Jovovići - (ima ih 25 k., sv. Jovan); oni su od Tadića. Predak im se otselio sa Smriječna na katun i selo osnovao.
Njihovi preci: Jovo (Jovovići)- Stanoje-Antonije-Mi-Mitar-Boško-Lazar -(čovek 1924 od svojih 35 godina).
Selo je na jednoj visoravni, u uglu između kanjona Vrbnice i Presjeke, više zaseoka Maguda. Planina Žagrica sa svojom bogatom šumom dopire Do samoga sela. Njive i livade su u selu i oko njega; kuće i staje su izmešane.
Na Stocu žive samo Cicmili (ima ih 26 k., sv. Đorđije), starinom su iz Grblja iz Boke Kotorske. Pop Nikola, predak Cicmila, ubije u Grblju svoga komšiju i pobegne na Stolac. Tu se jedan od njegovih sinova oženi kćerkom nekoga kneza (neki vele kneza Laloša), čiji se sinovi otsele u Bosnu a domazet ostane na zemlji tastovoj i od njega su Cicmili. Pričaju da je ovaj predak Cicmil osnovao i uredio carinu na mostu na Pivi.
Naselje je u uglu nad kanjonom Pive i Sinjca, više manastira Pive. Kuće su podignute na zemljištu talasastom i neravnom, punom vrtača i oblih glavica. Nemaju dovoljno vode. Nema nikakvoga reda u podizanju kuća, no zida svako na svojoj zemlji. Njive i livade su oko kuća.
Goransko se deli na varošicu Goransko i na selo. Varošica je ono nekoliko kuća što se vidi na fotografiji sl. br. 5, a seoske su kuće po dolinama oko varošice, te se ne mogu s jednoga mesta ni pregledati. Krajevi su sela: Šume, Sinjac i Okrajci. Sinjac se računa kao zaselak i on se nalazi u izvorištu reke Sinjca. Kuće su mu rasturene po stranama reke Sinjca, a njive i livade su oko kuća.
Na Goransku) danas žive: Sočica (1 k.), starinom iz Plužina. Lješevići (4 k.), od Lješevića sa Brljeva. Mićanovići (10 k.) i Bakrači (26 k.) - jedan su rod; starinci su i svi slave sv. Jovana. Lučići (16 k., sv. Jovama), od odive su Bakrača i Mićanovića. Rod su sa Lješevićima. Govedarice (2 k.) su od Govedarica iz Gacka iz sela Mioljače, slave sv. Nikolu. Adžići (b k.) od Adžića iz Lisine, i još nekolike porodice sa po jednom kućom kao zanatlije i dućandžije.
U Sinjcu živi po neka kuća: Lješevića., Bakrača, Lučića i Mićanovića.
Među najstarija naselja u Pivi spadaju i Seljani. Nalaze se pri vrhu kanjona reke Komarnice, s leve strane, na visini od 960 m.
Njive su po selu i oko sela; livade su u Zakamenu; staje su u Puhovu i Zakamenu; katun je za celo selo u Tun-Dolu. Selo ima dosta vode i šume.
Seljani imaju tri zaseoka: Puhovo, Vodice i Kruševo. Prva su dva zaseoka iznad Seljana, a Kruševo je ispod Seljana, a u samom kanjonu. Od Kruševa pa do Kondžila, ceo je Brijeg pod šumom.
U selu su: Sekulovići (14 k.); Vukosavljevići (8 k.) i Blečići (24 k.). Svi slave sv. Jovana i svi su starosedeoci. Ima jedna kuća Beslema, ustaša iz Hercegovine.
Na Kruševu žive Blečići i jedna kuća Glomazića s Rudinica; a u Puhovu i Vodicama su Sekulovići.
Južno od Seljana, na talasasto-nagnutom zemljištu, u levom kanjonu Komarnice a na visini od 959 m. nalaze se Rudinice. Selo je besumnje to ime dobilo, što se nekada u njemu vadila kakva ruda. U gornjem delu sela ima jedna glavica od crvenice - Ruđino Guvno - sa velikim procentom gvožđa. U selu ima dosta vode, za Gornje Rudinice je česma Todorovac, a za Donje izvor Korita.
Selo se deli na Gornje i Donje Rudinice.
Kuće su rasturene po selu bez reda. Njive su oko kuća a livade su u Polju. Staje su oko kuća, a ima staja i kuća na Ravnima rudiničkim. Katuni su na Gornjim Brdima i u Dolima (nom. Do). Planina im je Vukodo u Goliji. Drva dogone iz Brijega i Vukodola.
Rudinice se smatraju kao jedno od najstarijih naselja u Pivi. Danas u Rudinicama žive:
U Donjim: Glomazići (12 k., sv. Nikola), starinci. Damljanovići (5 k., sv. Nikola), starinci. Blagojevići (2 k.) od Blagojevića s Bukovca.
U Gornjim: Nikolići (8 k.), Đačići (tako prozvani po nekom svom đaku) (4 k.), Đikanovići (8 k) i Gutovići (7 k.), svi su jedan rod i svi slave sv. Nikolu i starinci su. Šućuri (3 k. sv. Nikola), starinci. Golići (7 k. sv. Đorđije), došli za odivom iz Ibarskoga Kolašina, poreklom Drobnjaci. Bajovići (zvani Čepuri) (2 k. sv. Nikola). Bajovići su od Bajeva Polja. Oni su neposredni potomci Baja Nikolića Pivljanina[183].
Na rudinicama živi još po jedna kuća: Jaredića (Mirića), koji su starinci, Vujinovića i Popovića skorašnjih doseljenika.
Selo je u prisoju, na talasastoj strani na putu od Goranska za Brezna. Selo je lepo i vrlo čisto. Kuće su u grupama i sve su šindom ili šticom pokrivene. Njive su i livade oko kuća, a tu su i zimnji stanovi.
Selo je postalo pre 200 godina na katunu. Njegovi raniji stanovnici bili su Doderi i Milovići; od Milovića danas nema ni traga, a Dodera ima na Ravnome.
Na Miljkovcu su: Pejovići (24 k. sv. Nikola), starinci su; Bučalina (1 k., sv. Nikola), starinci; Aprcovići (3 k.) od Aprcovića iz Osojnog Oraha; Ristići (2 k. sv. Nikola), sa Oraha su iz Župe Nikšićske.
Pejovići su od današnjega stanovništva najstariji u selu. Preci su im: Pejo-Gligor-Jovan-Simeun-Toma-Dekica-Bogdan-Simeun (danas (1924) živ pop Simo) - Bogdan. Pas se uzima oko 25 godina, što čini oko 225 godina.
Selo je između Štiverovca i Brijega na jednom talasastom zemljištu. Selo je staro, ima čatrnju (gustijernu) za koju, vele, da su je "Grci" gradili. Njive su u selu između kuća, a livade su nešto oko sela a nešto u Dubi.
Bukovac ima zaselak Dubu, koja je doskora bila zasebno selo. U Bukovcu su kuće i staje zajedno, a katuni su pod Golijom u Zaborju. Terasasto su poređana: Brezna, Bajovo Polje i Zaborje.
U selu žive sami Blagojevići (56 k., od ovih 21 kuća su u zaseoku Dubi), svi slave sv, Đorđija.
Za svoje poreklo pričaju oni sami ovo: Živela nekada u Bukovcu 3 brata: Aleksa, Marko i Blagoje pa pobegnu od krvi u Gacko. Posle izvesnoga vremena Blagoje se povrati na Bukovac i od njega su Blagojevići. Aleksin potomak Aleksa iz Gacka se otseli u Drobnjak i od njega su Aleksići (Mirko) na Malinsku; Marko ode u Crnu Goru i od njega su Markovljani. Od ovih su Markovići u Izgorima a ima ih 2 kuće i na Grahovu.
Blagojevići se u Bukovcu ne uzimaju među sobom osim u slučaju "pogreške". Preci su im: Petko-Ivan-Vučeta-Joko-Dragić-Risto-Spasoje (1924 g. od 30 godina); ili druga grana: Blagoje - Stanoje - Arsenije - Đuro-Ćetko-Vaso-Todor (1924 čovek od 50 godina).
Selo je dobilo ime po Baju Pivljaninu, koji je prvoga Turčina, vele, tu ubio. Ono se nalazi na jednom poljicu iznad Potrka brezanskog. Poljice je talasasto sa puno dolina i vrtača, po kojima su kuće rasturene bez ikakvog reda.
Njive i livade su po selu i oko njega. Katuni su pod Golijom, a staje su u selu između kuća.
Selo je postalo 1862 god., u vremenu privremenog oslobođenja Pive.
U selu su: Jovovići (23 k., sv. Jovan), oni su od Jovovića sa Zabrđa; bili su im katuni; u Bajovom Polju pa tu i selo osnovali. Jovovići su se mnogo razrodili, ali se ipak između sebe uzimaju samo u slučaju "pogreške". Jovićević (1 k., Nikoljdan). Oni su od Pejovića sa Oraha.
Selo je u Poljani brezanskoj između Vojnika i levog kanjona reke Komarnice. Dobilo je to ime po mnogim brezama koje tu rastu. Selo se deli na Gornja i Donja Brezna.
Donja Brezna su između Štiverovca i Stojkovca. Imaju živu lokvu: Gojsavu za pojenje stoke i stublinu, nasred puta, sa vodom za narod. Kuće su podignute po samoj ivici kanjona bez ikakvoga reda. Njive su oko kuća, a livade u Ljeljinim Dolima, oko sela i ispod Golije. Staje su u selu, između kuća i oko sela.
Katun Durutovića su Poda pod Golijom. To je tipsko karsno zemljište sa mnogim sniježnicama i vrtačama. Poda su odvojena od Brezana Osojem, koje je celo pokriveno šumom bukovom i smrčevom. Šuma je jedinstveno lepa. Ima u izobilju drveta preko 30 m. u visinu, a 70 do 100 cm. u prečniku. Na Podima se ne seje, niti se kadgod što sejalo.
Gornja Brezna su u vrhu polja na samim gredama ispod Prisoja i Tušine Glavice u podnožju Štuoca. Vodu piju iz stubline, koja je u polju, blizu stubline Donjih Brezana. Iz ovih stublina voda otiče i nikad ne presušuje.
Kuće su rasturene po ivici polja do same šume. Staje su u selu oko kuća i između njih. Katun je u Vojniku, ispod Štuoca i ispod Osoja.
Brezna je jedna karsna zaravan - talasasto karsno polje - ali bez ikakve veze i sličnosti sa pravim karsnim poljima u Hercegovini. Pod vrlo tankim slojem crne prljuše nalazi se posna riđuša sa oštrim kremeštavcem i crvenim sitnim peščarom.
Ono malo zemlje, što ima u Polju brezanskom, postalo je od gnoja (đubreta), ugari ili truljenjem trave i strna. U Breznima se oranice vrlo teško zaledinče; prođe i deset godina pa ne postane ledina kao što je bila.
U Polju brezanskom ima mnogo malih novih vrtača. Postaju i danas i to na jedan dosta interesantan način. Oranjem ili kakvim drugim mehaničkim dejstvom dođe se do krečnjačke podloge u Polju. Na toj podlozi ima dosta pukotina i šupljina, kroz koje sa vodom, za vreme poplava, propada i onaj trošni materijal i oko toga otvora stvara se vrtača. Vrtače su plitke do 0,50 cm. u dubinu a u prečniku imaju 1-3 metra. Izgleda kao da ima ispod Brezana velika subterenska pećina, koja omogućava tako brz postanak tih vrtača. Ova su Brezna izgleda nekada orana. Međutim, preci današnjeg stanovništva su se isključivo zanimali stočarstvom i Brezna samo kosili. Brezna su bila do pre 80 godina katun Šipačnjana. Tu su poneki Šipačnjani imali staje za ovce i tu su zimovali.
Donja Brezna su osnovali Durutovići. Oni su starinom s Čeva iz Crne Gore. Pre 200 godina napuste Čevo i otsele se ujaku Grboviću, u Drobnjak; ovaj ih naseli pod Vojnik u Šipačno, gde ih ima i danas. Sinovi Vukosava Durutovića, koji je bio član suda u Nikšiću, po izgori Šipačna, 1862 g., presele se na katun u Brezna, tu zimuju, docnije načine kuće i osnuju selo Donja Brezna. Danas na D. Breznima žive: Durutovići (15 k., sv. Arhanđeo). Durutovići su: pop Durut-pop Risto-Stanoje-Vukosav-Risto-Janko-Dimitrije (1924 od svojih 50 godina). Todorovići (U k., sv. Arhanđeo), od Todorovića su iz Šipačna; oni su 1862 g. sa Durutovićima došli na Brezna i podigli kuće. I danas imaju zemlje u Šipačnu. Nedići (1 k.) od Nedića su sa Borkovića.
Gornja Brezna su osnovali Đurkovići (16 k., sv. Nikola). Đurkovići su - poreklom iz Kuča od Prekića. Oni su rođaci Dakovića na Grahovu. Prvo su iz Kuča prešli na Grahovo, pa iz Grahova se otselili u Riđane kraj Nikšića.
Pop Stojan Đurković iz Riđana, savremenik sv. Petra, kada je bila buna na Nikšić (1787 g.) otselio se na Brezna, gde su im bili katuni, tu načinio kuću i osnuje selo Gornja Brezna.
Jedan su isti rod: Đurkovići na Breznima i oni na Dubrovsku, u Drobnjaku, Dakovići i Kovačevići na Grahovu, Radovići u Nevesinju, Pekovići na Dubrovsku i Delibašići u Rudinama. Radojevići (14 k., sv Arhanđeo), rodom su s Čeva, pa se otsele u Šipačno, a godine 1862 presele se zajedno sa Durutovićima na katun u Brezna. Jokovići (2 k.), najstariji u Breznima. Vračari (2 k.) od Vračara s Bezuja,. Nedići (2 k.) od Nedića s Borkovića. Đikanovići (3 k.) od Đikanovića s Rudinica, doseljeni pre 40 godina. Blagojevići (6 k.) od Blagojevića iz Bukovca. Tadići (2 k.) od Tadića sa Smriječna. Lalići (1 k., sv. Petar), od Lalića s Duži u Drobnjaku. Šahotić (1 k.) skori naseljenik.
Durutovići, Todorovići i Radojevići su jedan rod. Razrodili se, uzimaju se između sebe, pa čak i sami se Durutovići uzimaju međusobno.
Pivska Planina obuhvata sva naselja na desnoj obali Komarnice-Pive sa pivske strane i naselja s leve strane Tare od Jezika pa do Šćepan-Polja. Sva su ova naselja, izuzevši Donjih Crkvica i naselja oko Šćepan-Polja, postala na katunima, neka ranije a neka u najnovije vreme, te stoga imaju i drugi tip no ona starija naselja u Župi. Ova su naselja gola, bez šume, bez vode, na velikim karsnim visinama, bez ikakvih uslova za kakav bolji i kulturniji život. Primitivno stočarstvo i sejanje ovsa, ječma, raži i krompira i gajenje kupusa jedino je zanimanje ovih naših planinštaka.
Selo je na gredama kanjona reke Komarnice u podnožju Osmo Gomile. Tvrde stene kanjonske, koje su ispod sela, nisu dale da se ivice kanjona; survavaju, no se načinio kao podinjak-zaravan sa dolinama i vlakama raznoga pravca. Tle je sela tvrdi krečnjak sa trošnim materijalom, rasturenim po tom podinjku, snet sa Osme Gomile i Velike Oble Glave. Selo je na koti 1046 m. a korito Komarnice na 683 m., te je visina kanjona ispod Bezuja 363 m. Iznad sela su Strme Strane, gole sa rastresitim krečnjakom i priličnom ispašom.
Teren je čist karst, te niti u selu niti igde u blizini ima žive vode. U vrhu sela, pod rtom Pištetom, nalazi se pištet, jedna gustijerna (bistijerna) dosta primitivno načinjena sa malom količinom vode i to samo zimi, inače svaka kuća ima ispod streje velika korita (vidi fotografiju br. 14) za hvatanje kišnice i za topljenje snega iz sniježnica. Iz ovih korita, kišnicu, a tako i sniježnicu piju čeljad, a i stoku odatle poje. Ovo je najbezvodnije selo u celoj Pivi.
Seoske su kuće bez ikakvoga reda rasturene po stranama dolina i vlaka. Kuće su sve od kamena i većinom šindom pokrivene. Jedne su "na ćelici", a jedne na izbi.
Njive su po selu i oko sela, a livade iznad sela, u Dragaljevu i po planini. Letuju na planini, a katuni su im: Katin Do, Ravna Doca i Duboki Do. Sva je planina seoski komun i tu se ništa ne seje, jedno zbog velike visine, a drugo što nema nigde drveta za ogradu. Seoski je komun i Brijeg u udutu sela, Staje su sa pribojima u Dragaljevu, u Polju, u Nadublju i u Vroštici. Čobani zimi dolaze kući na noćište.
Selo su osnovali Gagovići na katunu; pre jedno 140 do 150 godina. Miro Gagović, rođen oko 1830 g., pamti Bezuje sa 16 kuća: 8 Gagovića, 6 Vračara i 2 Bošnjaka. Matica Gagovića je današnji zaselak sela Rudinica: Dolje Kruševo[184].
Na Bezuju su: Gagovići (21 k., sv. Nikola). Ovo je jedna od starijih i uglednijih porodica u Pivi. U njoj je uvek bilo dobrih i otresitih ljudi, koji su bili poznati i izvan Pive. Takav je bio arhimandrit Hadži-Arsenije Jovanov Gagović krajem XVIII i početkom XIX veka. On je igrao važnu ulogu u Prvom ustanku, održavao vezu između Karađorđa i hercegovačkih Srba. Arhimandrit Arsenije, kao Hilendarski jeromonah, odlazio je manastirskim poslom u Rusiju 1783 godine[185], pa je posle bio glavna veza između ruskoga otseka za srpske poslove i Srba. Arhimandritu Arseniju Karađorđe šalje proklamaciju da se Srbi dižu na Turke. Ova je proklamacija: "pisato podú Błogradomú u taboru serbskomú KZ (27) avgusta aωd(1804)" i na njoj je deset potpisa: prvi Karađorđe Petrovićú a poslednji kapetan Radićú Petrovićú u ime cele Serbłe.[186]
Po jednoj zabeleženoj priči[187] Gagovići su starinom iz Metohije. "Po propasti carstva na Kosovu tri brata, pretka Gagovića, pošli su iz svoga rodnoga mjesta iz Metohije sa ostalim narodom ka moru. Došli su u Banjane i tu jedan ostane i od njega su Petrovići u Banjanima. Drugi brat ode u Gacko i od njega su Zvizdići. Potomak ovoga, Đuro Zvizdić, dao je ime svome selu: Metohija (u Gacku) kao sjećanje na Metohiju u St. Srbiji, odakle su rodom. Treći, pak, brat ode u Pivu, naseli se u Donjem Kruševu; i od njega su Gagovići. Ovo je sve bilo za vreme Sinan Paše".
Staniša Gagović, starac od svojih 80 godina (1912), pričao mi je da su Gagovići starinom od Prizrena, pa su se iz Prizrena prvo otselili u Peć, u Metohiji. Iz Peći su digli i došli na Jasen pod Ravno u Pivi. Iz Jasena su se preselili na Kruševo kod manastira, U Kruševu su dugo živeli, bili su kneževi, imali su svoj dvor i svoju pridvornu crkvu, pa su sve to Turci razrušili. Iz Kruševa su se otselili na Bezuje na tursku zemlju. Imali su svoje zemlje po Bukovcu i po Breznima.
I sam arhimandrit Arsenije kaže u svome pismu Svjatjejšemu Praviteljstvujuščem Sinodu od 4 marta 1814 godine: da su njegovi preci podigli manastir Uspenija Sv. Bogorodice, zvani Piva, i da su živeli u selu Donjem Kruševu: V' sem' mjestje bil' predkov' moih' zimnij dvorec' s pridvornoju cerkoviju Svjatago Nikolaja Čudotvorca.[188]
Rodonačelnik Gagovića je, po pisanju arhimandrita Arsenija: Knjaz Vukašin, koji se prezivao Rudič. Vukašin je imao dva sina: Savatija, patrijarha srpskog, koji je podigao manastir Pivu 1573 g., i Gavrila po kome su se oni i prozvali Gagovići.[189]
Preci Gagovića |
|
Vukašin |
|
Savatije Patrijarh |
Gavrilo Od Gavrila do Jovana ne znaju pretke po imenu ali tvrde da ima pet pasova |
Jovan-arhim. Arsenije-Atanasije-Sava-Miro (1912 imao oko 80 godina)-Lazar (od 35-40 god.). Gagovića ima 30 kuća na Glasincu u Bosni, od njih su Cicvarići u Srbiji. Neki Jovan Gagović, a zvali ga i Jovča i Jovčeta, otseli se s Bezuja u Pljevlja, i tu je bio trgovac. Jedan od njegovih unuka, koga su zvali Jovan (Jovča) Cicvara, ode iz Pljevalja u Užički kraj i od njega su Cicvarići u selu Nikojevićima.
Vračari (19 k. sv. Nikola). Od ovih 19 kuća prezivaju se: Vračari 8 kuća, Bajovići 4 kuće, Taušani 4 kuće i Pantovići 3 kuće. (Ne uzimaju se između sebe). Vračari su od Gagovića. Jedan Gagović vračao (gatao), i njegovi se potomci po njemu zovu Vračari. Vračara ima u Lici. Gagovići i Vračari su među sobom slični. Svi su oni crnomanjasti ljudi, crne kose i prilično kosmati. Bošnjaci (7 k., sv. Luka), starinom su sa Zagrada iz Župe Nikšićske. Po razuri Trebjese otsele se u Bosnu, otuda im i prezime Bošnjaci, pa se iz Bosne vrate na Bezuje na tursku zemlju.
Nad kanjonom Pive, na visini od 1425 m. je selo Dubljevići. Kanjon je pod selom dubok oko 750 m. Selo je na talasastom zemljištu. Selo nema žive vode; piju kišnicu i sniježnicu (topljenicu). U selu ima jedna privatna gustijerna i iz nje se daje seljacima voda samo o slavi i kakvom veselju. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po stranama vlaka i dolina. Nigde nema ni dve kuće zajedno.
Ono malo njiva i livade su u selu i oko njega. Planina je Dubljevića od sela do Kolijevke. Katun im je: Dubljevića Katun. Svi izdižu i zdižu po dogovoru u jedan dan. Zimnji stanovi su zajedno sa kućama; sve u selu i sve zajedno. Komun je sva planina i Brijeg. Selo je golo, bez ijednoga drveta. Drvo za gorivo gone iz Brijega. Groblje im je nasred sela; nemaju crkve. Selo je postalo na katunu.
U selu su: Dubljevići (28 k., sv. Đurđic, 3 nov.). Oni su rodom sa Duba (nom. Dub) između Cuca i Bjelica u Crnoj Gori, od porodice Milića u Bjelicama. Prvo su odigli u Nevesinje i tu jedni ostali a drugi zbog krvi preselili se u Pivu na kupovinu.
Jedna grana od ovih Dubljevića otselila se u Tepca u Drobnjaku i tamo se zovu Popovići.
Dubljevića ima u Gacku, Borču, Jabuci i Izgorima. U Nevesinju ima selo Dubljevići i od ovih su Dubljevića Rnjez i Poleksići (5 k.). Oni su od Jokovića sa Brezana.
Selo je na visini od 1397 m. nad kanjonom Pive. Zemljište je talasasto sa oblim niskim glavicama i prostranim dolinama.
Selo je osnovano pre 80 godina na katunu. Izdizali na planinu u borje, od čega je došlo ime "Borkovići", pa tu i selo stvorili.
Prvo selo Borkovića bilo je Kruševo u kanjonu; i danas svaki seljak iz Borkovića ima svoje zemlje u Kruševu.
Selo nema žive vode; imaju gustijerne i sniježnice.
Njive su i livade u selu i oko sela. Katun im je Nikolin Do u planini. Imaju livade po stranama brda Božura, u Ružiglavice, po Brdima i na Mramorju. Zimski stanovi su u selu i u Seljkovcu, selištu u kanjonu,. Na lepom vremenu dolaze zimi čobani iz Seljkovca kući na noćište.
Kuće su u grupama rasturene po glavicama a ne u dolinama zbog velikih smetova (nameta). U dolinama su njive. U selu nema nigde drveta; zimi gone drva iz Brijega.
Selo je vrlo čisto; više njega ima brdo Božur.
Imaju novu crkvu, ona je izvan sela, nad samim Brijegom, i oko nje je groblje.
U selu ima četiri kraja sa imenom porodica koje u njima žive.
Tu su bratstva: Radovići (24 k.), Nedići (19 k.), Delići (12 k.) i Londrići (4 k.), svi slave sv. Jovana i starinci su.
Po pričanju seljaka bila su tri brata: Bogić, Jovan i Vuko. Od Bogića su Radovići, koji su se zvali i Đurovići; od Jovana su Londrovići[190], a od Vuka Delići. Nedići su, po jednima, rodom iz Banjana iz sela Zeba i rod su Koprivicama. Izdizali, vele, u Durmitor na katun (i, danas ima u planini Borkovića mesto što se zove: Banjski Katun), pa jedan od njih, zet nekoga Delića po Nedi, ostao u Borkovićima, zapopio se i po majci Nedi prozove se Nedić. Od njih je, pričaju, bilo devet popova.
Po svemu izgleda da su svi oni jedno bratstvo pa se u toku vremena razrodili i namnožili[191].
Delića[192] ima u Sarajevu, na Glasincu pod imenom Renovići, u Jajcu, u Trebinju i Šumi, u Banjoj Luci (Lazar Delić). Radovića ima u zvorničkoj okolini, na Glasincu i u Srbiji. Londrovića ima u Zagorju pod imenom Talovići, a pod tim imenom ima jedna kuća u Borkovićima.
Selo je u jednoj otvorenoj dolini, čije je zaleđe u Prutašu a otvorena strana vezana za kanjon. Visina mu je nadmorska 1202 m. Dolina se nalazi između Piščanskih Greda i Brda Boričkoga. Na plimama zajezeri se najniži deo Pirnoga Dola. Izgleda da je to bila nekada živa lokva pa poronula u zemlju, došavši u vezu, kanalom sa kakvom podzemnom rekom, kojih ima i suviše ispod Pivske Planine.
Zemlja je u selu crna prljuša, a strane su sastavljene od čvrstoga krečnjaka. Osoje je prema Boričju, koje je katun za Pirni Do i tu se sada stvara novo selo, koje čini celinu sa maticom; prisoje je prema Pišču.
U selu ima jedan ubao sa živom vodom: Zminjak i jedan jak izvor: Sopot, ispod crkve. Kuće su u razbijenim grupama rasturene po stranama doline, a ima ih i po samom dnu doline. One su bez ikakvoga reda podignute jedne prema drugima. Njive su oko kuća u selu, a livade na Boričju. Zimnji su stanovi u selu.
U selu su: Kecojevići (17 k., sv. Jovan). Najstariji su stanovnici sela, a doseljeni su iz Banjana nazad 250 godina. Vele, bila četiri brata i hajdukovali. Turci su ih gonili i oni su morali da beže iz Banjana. Jedan se otseli u Herceg Novi, krajem XVII veka[193] a već 1726 g. pominje se u opštini Topla: seća Jovo Kecojević[194]. Drugi pobegne u Pivu i nastani se u Pirnom Dolu. Ubrzo pogine i ostane mu žena Kanda[195] sa četvoro dece. Treći brat pobegne u Nevesinje, tamo promeni prezime i zaturi trag, a s četvrtim šta je bilo ne zna se. Dubljevići (2 k.) od Dubljevića iz Dubljevića. Šipčići (3 k.) od Šipčića iz sela Crne Gore. Mićanovići (7 k.) od Mićanovića s Goranska. Jokovići (2 k.), rod s Jokovićima na Breznima. Cicmili (2 k.) od Cicmila iz Stoca.
Selo je u talasastom Piščanskom Polju, koje je golo i bez ijednoga drveta. Postalo je od katuna, a nadmorska mu je visina 1453 m. Selo nema žive vode.
Kuće su rasturene po prostranim dolinama, te se s jednoga mesta ne mogu ni videti, a samo imaju nekolike po stranama tih dolina.
Njive su oko kuća i ispod sela po Krstačama, a livade su sve u selu. Katuni su im: Semunica, Staro Gladište, Turski Do i Okolišta; a zimnji su stanovi u selu.
Drva gone leti iz Poklečja, iznad katuna, iz šume Mataruge a zimi iz Brijega.
Pišče[196] ima svoju crkvu i oko nje groblje.
U selu žive: Dobrilovići (8 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina[197]. Čavići (6 k.), Bogdanovići (14 k.) i Jojići (6 k.), isti su rod, slave svi sv. Jovana. Starinom su iz Plužina i tamo su se zvali Maničevići. Od tri brata: Maničevića Joje, Bogdana i udovice trećega brata Čave postali su svi. Od Čavinog sina Rada postali su Radovići u Mratinju. Tripkovići (9 k., sv. Jovan), starinom su iz Plužina. Vukovići (9 k.) od Vukovića iz Mratinja; došla dva brata Vaso i Vuko pre 125 godina na tursku zemlju kao čifčije i tu ostali. Njihovi su preci: Ilija - Vuko - Jovan - Radovan - Đorđije (1924 od svojih 40 godina). Ovih Vukovića ima na Glasincu i u Sandžaku. Cicmili (5 k.) od Cicmila sa Stoca.
Selo je u velikim karsnim dolinama, vlakama i vrtačama na visini od 1407 m. U selu nema žive vode; piju kišnicu i sniježnicu. Kuće su rasturene po stranama tih dolina i vrtača. Teren je bez šume a samo na ponekim mestima, u osojnoj strani, ima pomalo čečara - zakržljale bukve.
Njive i livade su u selu i oko njega, a planina im je sa katunom- Kulića Katun - u Rudom Polju. Zimnji su stanovi - staje i priboji - u selu zajedno sa kućama. Drva za
ogrev gone iz svoje planine, gde ima svaki domaćin svoj gaj (zabran) za seču.
U selu su: Kulići (9 k.) od Kulića iz Prisojnog Oraha. Podigli su selo na katunu. Greda (1 k., sv. Arhanđeo) iz Mostara i kao ustaš 1875 g. doselio se u Cernicu, pa u Goransko, pa na Pišče, pa u Kuliće.
Selo je podignuto na uvali ispod Razvršlja, Javorka i Ljetišta. Selo je bez vode; imaju gustijerne, a u Licu je gustijerna sa živom vodom. Kuće su bez ikakvoga reda rasturene po sekundarnim vlakama te uvale. Zaselak (priselak, kako oni kažu) Lice nalazi se blizu sela sa nekoliko kuća rasturenih po stranama karsnih dolina.
Njive i livade su im oko kuća, a tako i staje. Katun im je u Pribjanovićima, više sela; a Vojinovića je planina: Turska Glava, Planinica, Poglečje, Ruđin Do (ovde ima Živa voda), Zelena Glavica i Lukavice.
U planini svaki domaćin ima svoj zabran iz koga dogoni Drva za ogrev.
U selu su: Vojinovići (12 k.), Šašovići (7 k.) i Dondići (7 k.). Svi su starinom iz Plužina i svi slave sv. Jovana. Jokovići (4 k.) od Jokovića sa Brezana, Adžići (3 k.) od Adžića iz Lisine. Deda ovih Adžića došao je kao domazet na miraz u Vojinoviće.
Selo se sastoji iz tri kraja: Donji Unač, Gornji Unač i Ercegova Strana.
Donji Unač se nalazi nad samim gredama Pivinih kanjona u jednoj talasastoj vali, na visini od 1374 m. Kuće su rasturene po stranama te vale bez ikakvoga reda.
Gornji Unač je na valovitim stranama Bobotina Vrha i Jagodina Vrha. Kuće su podignute po dolinama tih vala.
Ercegova Strana (zaselak Gornjeg Unča), nazvana tako po katunima Hercega Stjepana, koji su tu bili, - nalazi se ispod Ploča i Brda, ogranka Jagodina Vrha.
Ovi krajevi nemaju žive vode. Donji Unač pije kišnicu i sniježnicu, a Gornji Unač i Ercegova Strana imaju građene vode. Za stoku grade lokve u planini.
njive i livade su po selu, i oko sela. Katuni su im u planini pod Velikim Vrhom. Staje i zimnji stanovi su u selu i oko sela. Drva za ogrev gone iz Sumarove Gore blizu kuća. Unač ima svoju crkvu.
Na Donjem Unču su: Krunići (23 k., sv. Nikola) po predanju su iz Izgori u Hercegovini; preselili su se-iz Izgori u. Banjane a iz Banjana u Pivu u selo Orah, i tada su se prezivali Pejovići. Jedna Pejovića udovica Kruna preuda se za kneza Balandžu i dovede mu dva sina od prvog muža. Knez Balandža Kruninom sinu Petru prepiše pola, Ercegove Strane. Potomci Krunini prozovu se Krunići. Krunića ima mnogo oko Srebrnice u Bosni.
Na Gornjem Unču su: Miličići (4 k., sv. Nikola) od Krunića su, a prozvali su se Miličići, po Milici, supruzi praunuka Krunina Milutina (Kruna-Petar-Tomaš-Marko -Milutin i Milica) Krunići (3 k.) od Krunića iz Donjeg Unča. Ušćumlići (4 k., sv Jovan) su Od Adžića iz Lisine, pa po jednom Adžiću, koji je često išao na turski sud - ućumat - prozvali ga Ušćumlija, a njegovo potomstvo: Ušćumlići. Rod su Ušćumlićima Tomčići u selu Crnoj Gori i Božovići na Dobrovsku u Drobnjaku.
Na Ercegovoj Strani su: Balandžići (7 k.) od Balandžića iz Plužina. Bjelakovići (4 k., sv. Jovan), starinom su iz Gacka od Slijepčevića; pre jedno sto i nekoliko godina doselio se pod Ercegovu Stranu Bjelak i od njega su ovi Bjelakovići.
Selo je na talasastoj ravni sa mnogim tanjirastim vrtačama i krševitim, oblastim glavicama. Sa sviju strana selo je opkoljeno ovećim brdima: Ljeljenak sa S, Borova Strana sa SZ i Urljaj na I. Selo ima građene vode.
Njive i livade su u selu i u polju. Katuni su im niže Ljeljenka i Urljaja. Staje su zajedno sa kućama. Kuće su rasturene po dnu brda oko polja. Imaju dosta šume; drva za ogrev gone iz Milogore.
U selu su: Kraljačići (2 k., sv. Đorđije) rodom su iz Banjana od Vujadinovića, a starinom od Skadra. Prvi stanovnici na Trsi bili su preci ovih Kraljačića. Zbog ubistva dva Mirkovića na Unču, otsele se u Bosnu u Glavičice, više Bijeljine. Bilo ih je svega 12 kuća i svih se 12 otseli, i selo osta pusto trsilo zbog čega se i nazove Trsa. Jedan potomak ovih iseljenika Komnen kao momčence vrati se natrag u Trsu na dedovinu i od njega su Kraljačići. Preci su im: Komnen - Stojan - Mićo - Jovan - Ilija - Mićko (1924 čovek od 40 godina).
Potomaka onih iseljenih Kraljačića ima i danas u Glavičicama. 1911 godine Mušan Kraljačić sa Trse bio je kod tih svojih rođaka u gostima mesec dana. Ovi su Kraljačići u Glavičicama vrlo viđeni ljudi; bilo je dosad od njih šest sveštenika.
Jokanovići (22 k., 9 u Podgori a 13 na Trsi, sv. Đorđije), starinom su iz Banjana, iz sela Miljanića. Pradeda Jokan, po njemu Jokanovići, rođak Kraljačića, došao na Trsu i kupio zemlju od otseljenih Kraljačića. Najpre su na Trsi imali katune a zimovali su u Banjanima.
"Ne da Čelik polja Čelikova, ne da Žarko sela Nedajnoga" i zbog toga se zove Nedajno, vele Pivljani.
Selo je podignuto na jednoj prostranoj plitkoj dolini na kanjonima reke Sušice, na visini od 1466 m. U selu ima ubao sa živom vodom. Kuće su rasturene bez ikakvoga reda po dolini. Njive su oko kuća iznad sela i ispod sela, a livade ispod sela u Poljanama (nom. Poljane). Katuni su im:
Pod Gomilom, Za Oštrom Glavicom i Burev Do.
Milogora je njihova šuma. Ona se proteže od Nedajnoga do Ercegove Strane; sva je obrasla raznom šumom.
U selu su: Žarkovići (17 k., sv. Jovan) najstariji su stanovnici u selu; po jednima su oni iz Plužina od Branila a po drugima su rodom iz Gacka. Koprivice (14 k. sv Nikola) iz Banjana su od Koprivica. Šarci (10 k.) i Mazići (9 k.) rod su, slave sv. Jovana, starinom su iz Stabana iz Župe. Pričaju daje bilo vrlo jako bratstvo pa usled pomora ostala samo dva brata, od kojih je jedan bio šaren u licu zbog boginja i od njega su Šarci, a drugi vadio maziju (kleo se) i od njega su Mazići. Baturani (1 k., slava sv. Trifun) doselio se iz Crne Gore. Ušćumlići (2 k.) od Ušćumlića s Unča. Davidovići (3 k., jesenji Srđevdan) su Zatarci iz sela Velinića.
Selo je na tavanku između kanjona Sušice i Tare. Dobilo je to ime po četinarskoj (crnoj) šumi, a postalo je od turskoga čifluka - nekada katuna.
Selo se deli na Gornje i Donje. Gornje Selo ima živu vodu - česmu - Zaboj, a Donje pije topljenicu i sniježnicu. Prve su kuće postale u Donjem Selu.
Njive su u selu i oko sela, a livade oko sela i u planini: Dolovi i Nadgorje. Katun je za Donje Selo: Nikolića Ograde, a za Gornje Selo - Ograde.
Zimnji stanovi su u selu zajedno sa kućama, koje su rasturene po jednom dolu a opkoljene omanjim brdima. Ovo je selo na najvećoj nadmorskoj visini, leži na preko 1500 m.
U Donjem Selu: Dokići (31 k., sv. Jovan); po jednima su rodom iz Lisine a po drugima od Tijanića iz Stabna. Mumini (11 k., sv. Đorđije) iz Tušine su iz Drobnjaka. Baturani (6 k., sv. Trifun) su od Badnjara iz Tepaca iz Drobnjaka.
U Gornjem Selu: Šipčići (21 k., sv. Ignjat) starinom su iz Rudina iz Knež-Dola. Pobegli na Ravno u Pivi od krvi, pa se docnije naselili u Crnoj Gori na turskoj zemlji. Po jednom pretku, koji je bio visok a tanak kao šipka prozovu se Šipčići. Tomčići (15 k., sv. Jovan), su od Adžića iz Lisine. Petar Avram (1 k., Srđevdan) ispreko Tare je, iz Zlatnog Brda. Jankovići (2 k., sv. Nikola) su iz Tepaca iz Drobnjaka. Sve su pobrojane porodice bile čifčije na turskoj zemlji pa tu i ostale.
Ovo se mesto zvalo do pre 100 godina Korita, pa po mnogim crkvištima na Kapavici prozvalo se Crkvice. Starije ime Korita pokazuje da se selo nalazi u predelu punom korita, plitkih vrtača - nad kanjonima Tare i Sušice. U selu nema žive vode, vode su građene i pije se kišnica i sniježnica.
Selo se deli po rodovima na krajeve: Kneževići, Vojvodići, Šarići, Jerinići, Nikovići, Baucale i Bojati. Neiskusnu posmatraču izgleda kao da su ovi krajevi zasebna sela, te ih i zovu: selo Kneževići, selo Jerinići, selo Nikovići. Ova neučvršćenost između sela i kraja znak je da su to nova naselja.
Selo je vrlo prostrano. Njive i livade nalaze se u selu između i oko kuća. Zimnji stanovi - staje - i letnje kolibe su zajedno. Nisu daleko od kuća, te se čeljad nikada ne razdvajaju, no su uvek svi zajedno "i na dadu i na čanku", što je veoma dobro za boljitak ekonomskog razvitka ovih planinštaka.
Kuće Nikovića su na talasastom zemljištu sa mnogim oblim glavicama. Na zapadnoj strani od kuća nalazi se trospratna i bogata četinarska šuma. Kraj je na visini od 1382 m. Ima svoju crkvu. Kuće Jerinića su takođe na talasastom zemljištu, rasturene po dolinama i glavicama bez ikakvoga reda. Šarići su na brdovitom terenu; kuće su podignute po brdima iznad talasastoga polja. Vojvodića Kraj je na visini od 1335 m., na zemljištu bez ikakvoga tačno određenog oblika Tu su prave karsne vrtače, doline svakoga oblika i pravca, oble glavice i vlake. Kraj ima svoju crkvicu. Kneževići su JI od Vojvodića na samim kanjonima Sušice. Kuće i staje su rasturene bez reda po glavičastom terenu, prepunom glavica, kosa, dolina i vlaka.
U Nikolićima žive: Nikovići (8 k., sv. Luka); Trebješani. Po poslednjoj razuri Trebjese (1789) uskoče Trebješani u Moraču, pa iz Morače pređu u Drobnjak, u Sirovac i Podstrug i taj se kraj drobnjački po njima, kao uskocima, prozove: Uskoci. Iz Uskoka tri brata Trebješanina: Drago, Joko i Niko odu i nasele se u Gornje Crkvice. Drago i Joko vrate se u Uskoke, a Niko ostane i od njega su Nikovići. To seljakanje bilo je pre sto deset godina[192]. Preci Nikovića su: Niko - Jole - Risto - Petar - Miloš, čovek od svojih 30 godina (1924). Nikovića ima u Srbiji.
Baucale (4 k., sv. Đorđije). Ovo je najstariji rod u Nikovićima. Ne zna se otkuda su došli. U Drini do Foče ima dosta muslimana Baucala, koji su se tu doselili iz Nikovića iz kraja Korita. Kod crkve u Nikovićima ima tursko groblje koje se zove: "Baucalsko groblje". Kod Bijeljine se nalazi jedno selo Baucale. Od Baucala su Avdići u Donjim Crkvicama.
Bojati (13 k., sv. Đorđije) su od Jaukovića iz Drobnjaka. Bojo Jauković služio kod jednoga Kneževića i tu ostao i po njemu se njegovi potomci prozovu Bojati. Bojata ima u Srbiji.
U kraju Jerinića žive: Živkovići (11 k., sv. Đorđije) starinom su iz Drobnjaka od Cerovića iz Tušine. Doselio se Živko, po njemu Živkovići, a po njegovoj ženi Jerini poznat kraj Jerinići. Rod su im Gašovići i Likići.
Patići (2 k., Srđevdan) su iz sela Velinića ispreko Tare. Jokanovići (1 k.) od Jokanovića sa Trse. Bajagići (1 k.) od Bajagića sa Zukve. Cicmili (10 k.) od Cicmila iz Stoca. Vračari (4 k.) od Vračara s Bezuja. Oboji žive na zaseoku "Šorići".
Vojvodići (4 k., sv. Luka), Trebješani su, rod Nikovićima.
U Kneževićima su: Kneževići (14 k., sv. Đorđije) starinom iz Drobnjaka. Ognjenovići (2 k.) od Ognjenovića iz Mratinja. Popovići (2 k., Mala Gospođa); došli ispreko Tare; ranije se zvali Karimani. Ploščići (Ploska) (1 k.) i Kovačevići (2 k.)
Selo se prvo zvalo Crvenik, pa se po nekoj babi, koja je šest sinova othranila, prozvalo Babići. Zemljište na kome je selo tipski je karst. Selo je postalo od katuna.
U Babićima danas žive:
Radovići (3 k.) od Radovića iz Mratinja. Rančevići (2 k., Mala Gospođa) su iz Ozrinića kod Nikšića. Mitrići (2 k.) od Mitrića iz Mratinja. Baturani (1 k.) od Baturana s Nedajnoga.
Na zaseoku Kutiješu žive: Mitrići (2 k.) od Mitrića iz Mratinja. Ćalasani (2 k.) od Ćalasana iz Mratinja. Ognjenovići (1 k.) od Ognjenovića iz Mratinja. Kokanovići (1 k.) od Kokanovića iz Mratinja.
Selo je malo i nalazi se u karsnim dolinama i valama. Bezvodno je, a ima dosta šume. Njive i livade su zajedno, a zajedno su kuće, kolibe i staje. Selo je postalo od katuna.
U selu su: Vranići (3 k., sv. Jovan) oni su od Savovića iz Komarnice u Drobnjaku. Ćurčići (5 k" sv. Đorđije), tu su od pre 150 godina. Kostići (1 k., sv. Trifun), najstarija porodica u selu. Babići (1 k., sv. Stevan), iz sela Babića.
Donje Crkvice su u uglu, gde se kanjoni Pive i Tare sučeljavaju. Više gornjega dela sela nalazi se brdo Soko (1452 m.) sa gradinom Hercega Stjepana. Naselje je starijega postanka i selo se deli na Gornje i Donje Polje. U Gornjem Polju ima jak izvor: Slavanj, a u Donjem Vrba. Prema ovome Donje Crkvice su jedino veće naselje u Planini, koje ima živu vodu. Selo je podeljeno na krajeve: Ratkovići, Pobrnjica, Rudina, Čengića Polje i Vraca. Rudina je središte sela i to je bila varošica - kasaba - u vreme tursko za ceo taj kraj. Nalazi se na visini od 1125 m.
Njive i livade su u selu i oko njega. Kuće i staje su pomešane. Katun je Donjeg Polja u Grubač-Vrhu, a Gornjeg po Žeičnu i Jerinićima.
U Gornjem Polju su: Babići (2 k.) iz sela Babića. Dadovići (15 k.) od Radovića iz Mratinja. Karabasili (7 k., sv. Nikola), s Rudinica iz Župe. Gašovići (Gašići) (15 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su. Kulići (5 k.), od Kulića iz Prisojnog Oraha. Nišići (2 k., sv. Đorđije) od Nikšića su. Đukići (3 k., sv. Đorđije) od Đukića iz Drobnjaka. Mitrići (8 k.) od Mitrića iz Mratinja. Živkovići (4 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su.
U Donjem Polju su: Popovići (20 k., sv. Đorđije) starinci su u selu a preci su im od Skadra. Neki pop pobegao od turskoga zuluma. i posle dugoga lutanja nastani se u Donjim Crkvicama. Potomci mu se prozovu Popovići i vele da je od njih bilo 19 popova. Bojati (2 k.) od Bojata iz Gornjih Crkvica. Šainci (3 k., sv. Luka) Trebješani su od Nikšića. Ivanovići (3 k., Mioljdan) iz Brijega su iz kanjona Pive. Grubači (7 k., sv. Đorđije) iz Drobnjaka su. Pantovići (5 k.) od Pantovića su iz Mratinja. Ćalasani (3 k.) od Ćalasana iz Mratinja.
36 Đendova Luka je na jednom tavanku (terasi) u kanjonu Tare ispod sela Crne Gore. Ima u izobilju i vode i šume.
Stanovnici su: Davidovići (1 k.), doseljeni ispreko Tare, slave sv. Đorđija; i Kneževići (1 k.), od Kneževića sa Crkvica.
37. Božurev Do je u kanjonu do same Tare. Staro je naselje, tu još iz vremena turskoga.
Stanovnici su: Šainovići (3 k.), Avdići (3 k.) i Šabanovići (1 k.), svi su ispreko Tare; Zukanovići (7 k.) iz Hercegovine; svi su muslimani i tu naseljeni kao čifčije. Ima i Arap-Odža 1 kuća; to je neki melez, došao po verskom poslu pa tu i ostao.
38. Odžića Glavice sa 3 kuće Odžića, muslimani, rodom ispreko Tare i 2 kuće Bojata iz G. Crkvica.
39. Markov Do sa dve kuće Ivanovića, slave Mioljdan, rodom" iz Ograđenice ispreko Tare.
40. Likića Do sa 3 kuće Likića, starinom od Živkovića iz Crkvica; 1 kuća Ivanovića i 1 kuća Mijatovića.
41. Lijećevina u kanjonu do same reke Stanovnici su: Grubači (4 k., sv. Đorđija) iz Drobnjaka iz Tušike; Vergovići (1 k.) ispreko Tare.
42. Jasen sa tri kuće Ušćumlića sa Unča i 1 kuća Milića, ustaši ispreko Tare od Čajniča.
43. Papratišta sa 7 kuća Vukovića iz Mratinja.
44. Zagrađe, najveće naselje u Kanjonu Tare. Nalazi se više samog Šćepan-Polja na jednoj zaravni. Tu je stara crkva Rača u polurazrušenom stanju.
Stanovnici su: Vukovići (3 k.) od Vukovića iz Mratinja; Jokovići (1 k.) od Jokovića iz Brezana; Živkovići (3 k.) od Živkovića iz Crkvica; Gvozdeni (2 k., sv. Nikola) su iz Drobnjaka, iz Tepaca; Jojići (1 k.) od Jojića s Pišča.
45. Šćepan-Polje je na samim stavama Pive i Tare, na postanku Drine, na luci - terasi - visokoj nad letnjim nivoom Pive i Tare 4,40 m., a nad morem 454 metra. Kuće su oko te luke a po luci su njive i livade. Na Šćepan-Polju je brod (prelaz) na Tari, "kod Huma", na putu ka Foči. Doskora se tu Tara prelazila na plutima, a sada ima gvozdeni most.
Više Šćepan-Polja je Šćepan-Grad sa mnogim starim grobovima oko njega (v. sl. 15).
Stanovnici su: Vukovići (6 k.) od Vukovića iz Mratinja i 1 kuća Milića.
46. Čokove Luke jedino naselje u kanjonu Pive s desne strane. Stanovnici su Jovovići (4 k.) od Jovovića sa Zabrđa.
1 Na ovome mestu imam da zahvalim Maksimu Topaloviću, plemenskom kapetanu u penziji, iz Plužina i Sekulu Kecojeviću, sudiji iz Pirnoga Dola (Boričja), na uslugama i podacima koje su mi dali kako bi ovaj rad bio što potpuniji.
2 "Granica" je usečen krst na kakvom stancu kamenu (velika nepomična stena koja je većim delom u zemlji) i obeležava međe raznih uduta.
3 Ovu granicu Pive kazao mi je, u julu 1912. god., serdar Miro Gagović sa Bezuja, starac onda od svojih oko 75 do 80 godina. Ova se granica Pive u svemu ne poklapa sa, granicom prema Drobnjaku kako pričaju Drobnjaci, naročito na Vojniku i dalje od Studene do vrha Prutaša (vidi Naselja srpskih zemalja knjiga I, s. 360), niti na Vojniku prema nikšićskim naseljima, kako pričaju Šipačnjani,
4 Posle oslobođenja Pive, izlazila je osamdesetih godina XIX veka državna. komisija sa Cetinja, te je povlačila granicu Pive i uduta pojedinih njenih sela. Ove granice, povučene od komisije, mogu se i danas naći u zvaničnim knjigama na Cetinju.
Sekule Kecojević, sada sudija u Prokuplju, Pivljanin, dao mi je ovu granicu Pive: Durmitor - Ćirova Pećina - Prijespa - Studena (izrađeni kamen) - Kamenica u Dragaljevu - Čečevo Vrelo u Vojniku- Pećina u Živoj - Bajevo Ždrijelo u Goliji-Ružarica u Goliji-Vlastelino Ždrijelo u Latičnom -Treštenik - Kresojevića Lokva u Brštovcu - Vlasulja - Maglić - Vučevo - Sastavak Pive i Tare - Tara - Dezik (niže Crne Gore) - Štulac - Durmitor.
5 Rečnik mesta od 1925 god. s. 318.
6 F. Šišić: Letopis popa Dukljanina s. 327.
7 K. Jiriček: Istorija Srba, knj. I, s. 86.
8 St. Novaković: Zakonski spomenici srpskih država Srednjega veka s. 624.
9 Lj. Stojanović: Stari srpski zapisi i natpisi br. 949, 1994, 3043.
10 Bosanska Vila: godina. 1885, s. 298.
11 Jovan N. Tomić: Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI i početkom HVI veka, knj. I, s. 496.
12 St Dimitrijević Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka (Srp. akad. nauka Spomenik LIII, drugi razred, s 110)
13 "Idem na Rijeku", "nadošla Rijeka", "potopili se ljudi u Rijeci", "gonimo stoku da pojimo čak na Rijeku"
14 Austr. đeneralštabna karta 1: 76 000 Gacko-Orahovac, zona 33 kol. XIX
15 Reka Komarnica ima dva dela: "Gornja" Komarnica od njenoga izvora do sastava sa Bukovicom pod Dužima, i "Donja" Komarnica, odatle do ušća. Sinjca - do postanka reke Pive. U dolinama obe ove Komarnice bilo je od najstarijih vremena naselja, ali po svemu izgleda da su naselja na levoj obali Donje Komarnice (današnja pivska sela: Rudinice (Gornje i Donje) i Seljani sa svojim zaseocima: Puhovo, Vodica i Kruševo, Gornje i Donje) starija nego drobnjačko selo Komarnica.
Župa Komarnica popa Dukljanina to je današnji Drobnjak, naročito njegovo korito, koje zahvata srednji i donji tok drobnjačkih reka: Komarnice, Bukovice, Tušinje, Bijele i Šavnika, Drobnjačko Korito, odnosno župa Komarnica nalazi se između župa Morače i Pive tačno kako navodi pop Dukljanin.
16 J. Cvijić: Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore (Glas Srp. akademije nauka LVII s. 106 i 107).
17 Sa Zarisnika se vidi gotovo sva Piva i njena sela. U planini se vide sela: Borkovići, Seljkovac, Boričje, Pišče, D. Unač, G. Unač, jedan deo Kulića i Vojinovića i Trsa, u Župi se vide: Brljevo, Budanj, Plužine, Miloševići, Sedlari, Stabna, Stolac, Smriječno, Goransko, Bajovo Polje, G. i D. Brezna.
18 J. Cvijić: Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore (Glas Srp. akademije nauka, LVII, s. 108).
19 Sa Golije se vidi ceo Vojnik i preko njega Lola, Maganik, ceo Drobnjak, cela Piva, Durmitor i najveći vrhovi u Sinjajevini: Starac i Jablan, cela Pivska Župa i sve ravni u njoj. (Vidi sl. 1).
20 Janko Dukin, čovek od 75 godina, pričao mi je 1901 godine da on pamti kada su pojedini delovi Divana i Vojnika bili pod busikom (živa trava) i klekom, dok su sada go krš.
21 Svet. Tomić: Drobnjak, (Naselja srp. zemalja knj. I, s. 373).
22 Bukovica izvire u Jezerima, ispod Ranisave, ogranka Durmitorovog. U nju se ulivaju s leve strane: Tušina i Bijela, a s desne Šavnik.
23 St. Novaković: Srpske oblasti u H i XII veku (Gl. Srp. uč. dr. knj. 48 s. 72).
24 J. Cvijić: Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore (Glas Srp. akademije nauka knj. LVII s. 103).
25 Ibid., c. 113.
26 Narod zove strane kanjona rečju "brijeg". - "Idem u brijeg da nasiječem drva"; "Niz brijeg je teško sići na Rijeku"; "Goni koze u brijeg da brste".
27 1923 g. jedan dečko od 14 godina "pomeo se" na putu između Dubljevića i Borkovića, i to danju.
28 "Zakrsti sveti Krste a namigni sveto Bogojavljenje da ona "paščad" (iz Gacka) ne prelaze preko Ravnoga", ima izreka kod Pivljana.
29 1935 god, nastavljeno je građenje ovoga puta, a 1938/39 načinjen je do Brezana.
30 Spustio sam se takvom jednom stazom ka reci od Dube i od Brezana, a ispeo sam se kroz Ždrijelo ispod Duži, pa ne želim da se to kad više ponovi. Spuštanje traje jedan sat, a, penjanje 1,45 do 2 sata. Aneroid je pokazivao kod Dube na vrku kanjona, 627 mm, temp. 16°; a na gazu, u dnu kanjona, 684 mm, temp. 20°; razlika 57 mm. Ako se uzme da visina raste ili opada na 1 mm 10,5 do 11 m, onda je dubina, kanjona ispod Dube oko 625 metara).
31 Do ove, 1932, god. na Šćepan-Polju se Tara prelazila na plutima ili na žici u korpama, a sada je načinjen dobar gvozdeni most, i time olakšan saobraćaj sa Fočom.
32 Bos. Vila: godina 1886, s. 298, Sarajevo.
33 Ibid.
34 Ibid.
35 Svet. Tomić i Dr M. Drobnjaković: Spisak fermana i povelja porodice Drobnjak iz Risna, s. 14.
36 Svet. Tomić: Drobnjak (Naselja srp. zemalja, knj. I s. 4411).
37 U Muhameda Sulejmanpašića, činovnika u Presbirou, pre osam godina, video sam hartiju na kojoj je bilo napisano na turskom ovo što ide: "Rab Boži Mahmud (Bušatlija) 9 ramazana 1201 (1786) god. postavlja popa Toma (Lješevića) za vojvodu Pive i Crkvica da izvodi raju na put poslušnosti".
38 Tako je postavio za vojvodu drobnjačkog Stanišu Aleksina Abazovića s Pošćenja mimo zbora plemenskoga. Drobnjaci Stanišu nisu hteli da slušaju niti su ga priznavali za vojvodu, dok se on držao Skadra; a kad se odreče Skadra i prizna travničkog vezira za svoga gospodara, Mahmud-paša pošlje svoje ljude (Cimiriote), te ubiju vojvodu Stanišu u G. Bukovici, gde i danas postoji "Stanišin mramor" na putu ispod Urljača, u katunu Vemića.
39 Bosanska Vila: godina 1885, s. 298.
40 Vlad. Ćorović: Luka Vukalović, s. 33, Beograd 1923.
41 Ibid. s. 123.
42 Ibid. c. 127.
43. D. Vuksan: Spomenica o hercegovačkom ustanku s. 31 (Beograd 1928).
44 Jedan ovaj sukob, koji bi se mogao nazvati prvi u celom ustanku, stavljaju nešto malo docnije.
45 Vojvoda Mašo Vrbica, onda prva i najkrupnija ličnost na Cetinju, piše ovo pismo u Drobnjak: "G. Komandiru Grubanu Ceroviću u Tušinu pozdrav. Odma, čim primiš ovo pismo, objavi svijema uskocima (iz Pive), koji se nalaze u cijelome Drobnjaku, koi je junak i sposoban nositi oružje, neka se dobro oruža i naredi izuzimajući ostragušu [tj. da uskoci ne nose ostraguše, da se ne bi videlo da imaju veze sa Crnogorcima], pa neka ide Vulu Adžiću i Lazaru Sočici na Troglav ili đe ih oni pozovu. Njihov će poslanik doći odma tamo. Dakle, čim poslanik dođe, neka su uskoci gotovi da idu. - Tako znadi i da si zdravo! - Vojvoda Mašo Vrbica". (Ovo je pismo kod mene. Našao sam ga među pismima moga oca Boža, koji je bio pismen i prepiska sa plemenom išla je preko njega. - (Sv. T.).
46 Dr. M. Žerdić: Spomenica o hercegovačkom ustanku 1875 godine, s. 77, Beograd 1928.
47 Nikola Bajagić pričao mi je, da je ovaj sukob bio 31 jula, na Gospođine poklade, a ne 1 avgusta.
48 Ovom prilikom je Risto Vojinović skočio nizamu na leđa da ga udavi, a nizam ga poduhvati rukama i ponese u kulu. Risto zapomaga za pomoć i Milutin Kulić opali kuburom na Turčina, pogodi ga u pleća i ubije, ali i probije obe ruke Risti, koje je ovaj držao sklopljene oko Turčina.
49 U ovom boju je poginulo Turaka 760, a Srba 57. Od ovih je bilo Pivljana 29 na čelu sa Vulom Adžićem (Stilman: Hercegovina i poslednji ustanak, s. 64, Beograd 1932 g.).
50 Danas, posle ujedinjenja, Piva sačinjava sa Drobnjakom jedan srez - srez šavnički - sa sedištem u Šavniku.
51 Na jednoj sedeljci u Odžakliji Knez mu za to prebaci i reče: "To se od tebe, Vlaše (tako je Knez zvao Sočicu), nijesam nadao, jer sam ti mnogo učinio i mnogo sam te zadužio". "Isusa mi" (ovo je bila uzrečica Vojvodina), Gospodaru, više sam ja tebe zadužio no ti mene. Ja sam tebe od hiljadu motika stvorio hiljadu najboljih pušaka, a šta si ti mene!? Da nijesam valjao ne bi me ni držao za vojvodu" odgovori mu Sočica. (Po pričanju prisutnih: Janka Vukotića i drugih).
52 Narodna prosveta: Rečnik mesta Kraljevine SHS (zvanično izdanje, Beograd, 1925) s. 146. Ja sam samo Gornje i Donje Crkvice uzeo kao zasebna sela, a sva naselja u kanjonu Tare kao jednu celinu, a tako i Gornja i Donja Brezna, i Gornje i Donje Rudinice, i Gornji i Donji Unač, kao po jedno selo.
53 Na više grobova u docnije vreme neko je počeo da uklesava ili krst ili zvezdu ili kakvo ime. Na jednom grobu neko je uklesao: Ban Gruban, pa je tu zastao. Taj ban Gruban je sigurno Gruban Cerović, kapetan i komandir drobnjački.
54 Mramorjem narod obično zove ono groblje u kome ima nadgrobnih ploča koje stoje uspravno.
55 Pričaju: O Petrovu dne pao sneg do kolena po celoj Pivi. Prekonoć udari sever, te sve zamrzne i stvori se površica, koja je držala tri dana. Zbog toga to staro stanovništvo sa ovcama i ostalim živim pobegne u Drinu gde je humnije. U prilog ovome što kazuje priča da navedem ovo. 1901 godine, uoči Sv. Ilije, prešao sam Taru kod Levera i tu sam noćio. Preko noć bila je nepogoda kakva se samo zamisliti može. Grmelo je, sevalo, pljuskovi sa gradom i snegom celu noć padali, vuci vijali i ja teško noć proveo. Na Sv. Iliju ujutru izišao sam na Jezera i zatekao ceo Durmitor i sva Jezera pod snegom debelim 10 cm. Bilo je vedro i ilinsko sunce do uveče sve istopi.
56 St. Stanojević: Istorija srpskog naroda 123.
57 V. Kalić: Povjest Bosne, c. 26.
58 Vlad. Ćorović: Istorija Jugoslavije, s. 233, drugi stupac, veli, "Stjepansko područje, koje je hvatalo od bokokotorskog zaliva do blizu Olova u Bosni i od Cetine do Morače i Lima dobija naziv: Hercegovina". St. Stanojević: Istorija srpskog naroda s. 190.
59 U Mekim Dolovima na Durmitoru ima oko 70 ploča istih onakvih kao što su one na ovim grobljima (P. Rovinski, Černogorija, knj. II s. 103 gradina). Izgleda da su se tu vadile ploče za stara groblja po Jezerima, jer ih odatle nije suviše teško spustiti do u Ravan. Ne pamti se, niti se priča da je iko od Drobnjaka ili Pivljana vadio kakve ploče u Mekim Dolovima, te je sigurno da su te ploče ostale tu iz davnih vremena.
60 St. Stanojević: Nar. enciklopedija, knj. IV, s. 1083.
61 Po propasti Hercegove države crkva je napuštena i propala, pa su je svakako posle muslimani, što se da zaključiti po izradi lukova u arapskom stilu, opravili sebi za bogomolju (džamiju), i najzad je i oni napustili.
62 Vidi zapise u Lj. Stojanovića: Stari srpski zapisi i natpisi, knj. I, s. 267 i 268 (broj zapisa 949 i 950).
63 Nikifor Simonović, iguman Pivskoga Manastira, piše mi 12. VIII. 1924 god.: "Prva slika, na desnu ruku, do zida od preprate, okrenuvši se k njima - slika je čoveka u ćurku sa kapom na glavi, gdje desnom rukom pruža sliku pivske crkve drugome, gologlavome čovjeku, a lijevu ruku sklonio je na prsi".
"Ovaj drugi čovjek isto tako desnom rukom pruža istu sliku crkve Sv. Bogorodici, koja sjedi u tronu, a lijevu drži na prsima," ... Kad sam snimao ovu fresku nisam mogao primetiti model crkve na desnoj ruci ovoga čoveka u ćurku, kao što piše iguman Simonović, a taj se model ne vidi ni na mojoj fotografiji. Prepukli zidovi i primitivno krpljenje istih mnoge su freske iskvarili, te su izgubile i istorisku i umetničku vrednost.
N. R. Knežević u svome članku: "Manastir Piva" veli za ovu sliku: "Na jednoj fresci, kod južnih vrata manastira, vidi se Turčin prirodne veličine, sa čalmom na glavi, sede brade, obučen u svilenu anteriju, opasan pasom i zaogrnut ćurkom postavljenim krznom. Turčin je stavio levu ruku na prsa, a desnom dodaje nacrt crkve patrijarhu. To je osnivač (ktitor) crkve, jer se po starom običaju osnivač živopiše kod južnih vrata"... (List sarajevska "Prosveta" za 1938 god., sveska za mart, s. 70).
64 I danas Čengići u Sarajevu smatraju Pivski Manastir kao svoj vakuf (zadužbinu).
65 Svet. Tomić: Drobnjak (Naselja srp. zemalja, I knj. s. 456).
66 1889 g. sedamdeset domaćina iz sela Plužina otselilo se u Srbiju. Njihove kuće i zemlju kupio je vojvoda Lazar Sočica i tu naselio, kao čifčije, ustaše iz Hercegovine. Da li iz pažnje prema ovim ustašima, ili iz pažnje prema vojvodi Lazaru, koji je bio "sve i svja" u Pivi, ovim čifčijama priznato je pravo uživanja komuna i pravo na deo. Tako je vojvoda Lazar prećutno dobio i komune sa kupovinom kuća i okućnica. Ko zna kako bi se ovo uzelo, da je vojvoda Lazar sam svu zemlju obrađivao.
67 Beskućnikom zovu čoveka koji nema zemlje i kuće.
68 Na njivu se nanese pomalo slame a po njoj se pokupi korov i busenje. To se sve ravnomerno rasturi po njivi, pa se zapali i izgori. Na tome ugaru rodi dve godine po nešto raži i ovsa, ali posle toga niti može šta da rodi, niti se njiva može da zaledini za nekih 10 godina.
69 Pop-Jovo Radović u Crkvicama ima moderan uljanik (pčelanik) i dosta suda pčela.
70 Pustiti u "simpas" to je kad se jalova goveda i konji koji se ne upotrebljavaju za rad o Đurđevudne isteraju u planinu, tu ostanu do jeseni, a niko ih ne čuva no pasu sami po planini i noćivaju gde ih noć zatekne. Domaćin svoj mal obiđe nedeljom i omrsi ga (da mu šaku soli).
71 Seljaci sami grade i "saoni" i rala i plužicu i jaram i "teljige" i vile i grablje i kosišta i sve potrebe za obrađivanje njiva i livada. Ima seljaka, kako ovi kažu, što očima vidi to rukama stvori.
72 Jedan Rus lekar, izbeglica, beše 1924 g. na Goransku.
73 Statistički podaci za 1911 g. Vađeni su iz knjiga od "dacije" a podaci za 1931 g. uzeti su iz zvaničnog državnog popisa od 1931 godine.
74 St. Novaković: Zakonski spomenici srp. država srednjeg veka, s. 624.
75 K. Jireček: Istorija Srba, knj. II, s. 163, Beograd, 1923.
76 Rovinski kaže: "U Pivi nikada nikakvih žitelja ne zna se da je bilo do čistih Srba", Černogorja, knj. II, s. 103, Sanktperburgú. 1897.
77 Dr. C. Jiriček: Die Wlachen und Maurowlachen in den Denkmalern von Ragusa, c. 145, Prag, 1897.
78 Lj. Stojanović: Zapisi i natpisi, knj. I, s. 284, br. 1024.
79 Na r. Vrbnici, ispod Jasena, u udutu sela. Stabna, bilo je nekada mnogo, a i danas ima nekoliko, valjavica (stupa) za sukno i rašu i dosta mlinova za brašno.
80 Ovo će biti ili Šćepan-Polje ili Crkvičko Polje, jer se samo ta dva mesta u Pivi kao naselja zovu imenom Polje.
81 J. Cvijić: Balkansko Poluostrvo knj. I, s. 163, Beograd 1922, Rovinski: Černogorija knj. II, čast 1/110. Sanktpeterburgú. 1897 god.
82 Vidi napomenu br. 2 u IH/5 odeljku.
83 Lj. Stojanović: Zapisi i natpisi knj. I br. 950.
84 Ibid br. 1177.
85 Ibid br. 1689.
86 Lj. Stojanović: Zapisi i natpisi knj. II br. 2216.
87 Ibid., br. 2603. I danas postoje porodice Krunići, Kulići i Tadići u Pivi.
88 Prva tapija: "U okružju Hercegovina, kotaru cerničkom, općini Pivi, u selu Orahu leže zemlje "bostani", na temelju zakona imadu pravo na dotičnu zemlju kaluđeri, popi manastirski, uz pristojbu od 60 ahčeta. Tapija se izdaje i da posjedu nema nikakve smetnje.
Dano 1 ramazana 987 g.
(tj. 16 februara: 1579).
Murteza sin Hasanov"
Druga tapija: Posle 200 godina kaluđeri pišu molbu bosanskom veziru u Bosnu i navode da su manastirsku zemlju u selu Orahu, zvanu "bostani" zauzeli Ilija i braća Simova iz sela Stubice protivu šerijata i zakona i mole da se manastiru zemlja vrati.
Na ovu molbu dolazi:
Naredba: "Kadiji i tabi-paši u Cernicu, Molitelj i kaluđeri manastira Pive, što se nalaze dokazi u njihovim rukama, ušljed njihova prava nalaže se da se napadači od posjeda otstrane i svima na znanje stavilo i javilo.
Dano 1 sefera 1189 g.
(tj. 1776 g. 20 februara).
Mehmed Mišir kajmakam bosanski"
Treća tapija: Nakon 30 godina, godine 1805, Hadži-Arsenije Gagović, starešina manastira Pive, žali se turskom sudu - kadiji nevesinjskom - da su neki seljaci, njegovi parohijani, pritisli zemlju zvanu "bostani." Zemlje vrate manastiru, i parnicu dobija.
89 U nekoliko sela ima po jedan čovek ili porodica skoro doseljeni kao radnici ili zanatlije. Ovi su nestalni, često menjaju mesto prebivanja i zbog toga nisu uneti u ovaj pregled porodica. Takvih ima u celoj Pivi svega 16 porodica sa samcima.
90 Svet. Tomić: Drobnjak (Naselja srpskih zemalja knj. I, s. 477).
91 Giljferding: Bosna i Hercegovina i St. Srbija, s. 346.
92 P. Rovinski: Černogorija, knj. II, s. 195. Sanktpeterburgú 1897.
93 Godine 1921 Duba se računala kao zaselak sela Bukovca, a Kovači i Sedlari kao zaseoci sela Stabna. Stoga nisu ni unošeni u statistiku od te godine kao samostalna naselja. A po popisu od 1931 godine sva tri ova naselja su uzeta kao samostalna sela.
94 Toma K. Popović: Hercegnovi, s. 139, navodi 1701 g. Nikolu Kecojevića kao doseljenika, a Kecojevići su Pivljani.
95 Svet. Tomić, Drobnjak, Naselja srp. zemalja, knj. I, s. 446.
96 Ibid., s. 447.
97 Ibid., s 448.
98 Petar Mrkonjić (Atan Pejatović): Srednje Polimlje i Potarje, Naselja srpskih zemalja, knj. I, s. 315.
99 Ibid., s. 317
100 Ibid., s. 332.
101 Ibid., s. 331.
102 Ibid., s. 331.
103 Ibid., s. 336.
104 Ibid." s. 337.
105 Ibid., s. 341.
106 Pop Stjepo Trifković: Višegradski Stari Vlah, Naselja srpskih zemalja, knj. II, s. 647.
107 Ibid., s. 650.
108 Lj. Stojanović: Glasnik Geografskog društva, Beograd, sv. 7- 8. s. 164.
109 Ibid., s. 983.
110 Ibid., s. 703.
111 Ibid., s. 711.
112 Ibid, s. 719.
113 Ibid., s. 908.
114 Ljub Pavlović: Kolubara i Podgorina, Naselja srp. zemalja, knj. IV s. 983.
115 Ibid., s. 989.
116 Pop Stjepo i Vlad. Trifković: Sarajevska okolina, Naselja srp. zemalja knj" V s. 103.
117 Ibid., s. 118.
118 Ibid., s. 133.
119 Ibid., s. 164.
120 Ibid., s. 176.
121 Ibid., s. 177.
122 Ibid., s. 227.
123 Ibid., s. 247.
124 Jevto Dedijer: Hercegovina, Naselja srpskih zemalja, knj. VI s. 1. 24.
125 Kosta Jovanović: Gornje Dragačevo, Naselja srpskih zemalja knj. V s. 400.
126 Jevto Dedijer: Hercegovina, Naselja srpskih zemalja, knj. VI s. 123.
127 T. Radivojević: Lepenica, Naselja srpskih zemalja, knj. VII s. 242.
128 Lj. Pavlović: Valjevska Tamnava, Naselja srpskih zemalja, knj. VIII s. 552.
129 Ibid., s., 553.
130 Ibid., s. 554.
131 Ibid., s. 571.
132 Ibid., s. 585.
133 Ibid., s. 596.
134 Pop Sava Nakićević: Boka, naselja srpskih zemalja, knj,. IX s. 405.
135 Ibid., s. 503.
136 Borivoje Ž. Milojević: Rađevina i Jadar, Naselja srpskih zemalja, knj. IX s. 757.
137 Ibid., s. 700.
138 Ibid., s. 704.
139 Ibid., c. 746.
140 Ibd., c. 746.
141 Ibid., c. 747.
142 Ibid,., c. 755.
143 Ibid., c. 756.
144 Ibid., c. 698.
145 Ibid., c. 770.
146 Ibid., c. 796.
147 Mihailo Dragić: Gruža, Naselja Srpskih zemalja, knj. H s. 241.
148 Ibid., c. 294.
149 Ibid., c. 296.
150 Ibid., c. 296.
151 Ibid., c. 297.
152 Ibid., c. 319.
153 Ibid., c. 330.
154 Ibid., c. 303.
155 D-r Dušan Pantelić, Beogradski Pašaluk pred Prvi srpski ustanak (1794-1804), Posebna izdanja Srpske akad. nauka, knj. CXLVI, Odeljenje društvenih nauka, knj. 57, Beograd 1949, str. 384 i dr. - Gor. stav s ovom napomenom uneo redaktor.
156 Jov. Cvijić: Balkansko Poluostrvo, knj. I s. 29 i 33.
157 Ivan Kecojević iz Pirnoga Dola, osamdesetih godina prošlog veka, bio je najviši čovek u Crnoj Gori: imao je oko 2.10 m.
158 Anrija Jovićević: Riječka Nahija (Naselja. srp. zemalja, knj. VII, s. 664).
159 U kolibi L. Jokovića u Boričju (Katun Pirnoga Dola) zapitao sam planinku: ima, li karlicu mlijeka da mi proda. - "Imam da ti dam a ne da ti prodam", odgovorila mi je.
160 "A da nu, ti Drobnjače, mene kaži, ka ovo sve znaš, kakav milet živi na mjesecu", pita me nepismen seljak sa Brezana Jašo Đurković.
161 J. Cvijić: Balkansko Poluostrvo knj. I s. 215.
162 Lj. Pavlović: Valjevska Tamnava (Naselja srpskih zemalja. knj. VIII c. 628).
163 Namora se momak da uzme devojku s kojom je imao dete "pogreškom" da je manje bruke i sramote.
164 1912 godine naišao sam u Plužinama na devojku Maru Đakovićevu, koja je dobila dete. Brat je isterao iz kuće, ona pobegla u šumu, tamo na komunu načinila savardak i u njemu sa detetom živi. Radi u selu na nadnicu, te se izdržava.
165 Taj je grob doskora postojao na Borkovićima. Prokopije Vračar, sadašnji, iguman (1912 g.) manastira Pive, pamti taj grob i veli, da je sve kamenje od staroga groblja uzidano u temelje ove crkve na Borkovićima pa i taj.
166 Kakva razlika sa vremenom u 1924 godini? Onda nije smeo niko nikuda da makne kroz Crnu Goru bez pratnje, a ubistva činila su se svakodnevno.
167 Najamniku, čoveku, je bila plata 1912 g. 80 do 100 forinata austriskih (160 do 200 perpera) godišnje. On je radio sve u kući: orao, kopao, kosio, čuvao zimi stoku, dogonio i cepao drva itd. Nadnica radniku je bila od 1 do 2 perpera prema poslu.
168 1924 god. u nikšićskoj gimnaziji imalo je preko 700 učenika iz Okruga nikšićskoga u koji ulaze: Drobnjaci, Piva, Golija, Banjani, Rudinjani, Graovljani, Župljani, i pričali su mi profesora te gimnazije da su đaci iz Pive, naročito iz Župe, među najboljima i po učenju i po vladanju.
169 Zna i ovca (gara) đe je dobra paša.
170 U ovim pripevima ima oko dve trećine stihova sasvim novih, a ostalo je opšte. Ni sam ih nigde naišao ni u knjizi niti ih čuo ovako sređene kao ovo u Pivi.
171 Viđeni, a inokosni, seljaci - tu je na prvom mestu sveštenik - s jeseni zamole dobre domaćine da im prime po jednu ovcu na ishranu. Ovi to prime i tako poneki od njih ishrane po pet, pa čak i deset, tuđih ovaca sa svojim stadom.
172 Neko slavsku sveću prilepi pod ikonu na "ikonluku", neko na jaram, a neko na kravljaču (sud u koji se takođe muze mleko).
173 Kao što sam napomenuo, Pivljani, kao i ostala okolna plemena, ne prave žito za slavu. Tamo se koljivo (tj. pšenica) kuva samo na zadušnice, pred velike poste, i to se kuva velika količina, nosi se u crkvu i posle službe iznese se na groblje i razdaje narodu za dušu mrtvima.
174 Za ovu se rakiju kaže "prošla riječ" i "popila se buklija".
175 Ugovori se kad će biti svatovi i koliko će ih biti.
176 Muštulugdžija je lice koje javi neki dobar glas i zato dobija muštulukdar.
177 U staro vreme čim bi kakva, opasnost zapretila selu, Mratinjani bi ove puteve zakresavali i zapaljivali kamenjem da niko spolja ne bi mogao u selo ući. Pričaju da je na prevaru u selo ušao 1862 g. Dedaga Čengić, popalio selo i posekao hadžiju Sočicu, igumana manastira Pive, koji nije hteo da beži iz sela kao ostali narod, no je poverovao turskoj besi.
178 Neki Vuković zbog otmice jedne devojke ubije dva brata Lješevića i pobegne u Mostar. Tamo se bavio zidarstvom i brzo se pročuo kao odličan neimar. Vele da je popravio most na Neretvi u Mostaru, što niko nije mogao, i po njemu njegovo potomstvo prozovu Neimarevići.
179 Bila dva brata: Đuro i Vaso. Živeli u Petrovićima u Banjanima, a katun im bio u Štirnom. Slavili su svi sv. Iliju. Ubiju čoveka i Đuro pobegne u Gacko, poturči se i od njega su Zvizdići; a Vaso se nastani u Priljepe, na levoj obali Vrbnice prema Magudama. Potomci ovoga iz Priljepa presele se na Budanj. S Budnja se jedni otsele na Brljevo, gde su im bili katuni, a dvojica, Mijo i Gavrilo, otsele se na Glasinac, gde im i danas žive potomci. Genealogija Vasovića na Budnju je: Vaso-Božo-Sava-Ostoja-Spasoje-Tripko-Simo -Milutin-Vaso (danas momak od svojih 30 godina).
180 Bosanska Vila za 1895 god. s. 298. Sarajevo.
181 Andrija Jovićević: Riječka Nahija, Naselja knj. VII s. 627 i 623.
182 Lj. Stojanović: Stari srpski zapisi i natpisi knj. II s. 90. Br. 2603.
Preci Tadića od kneza Jovana na ovamo: Jovan - Ostoja-Jakov Mijat- Stojan-Tadija-Miro-Tadija-Spasoje (čovek danas od -svojih 40 godina).
183 Bajo Pivljanin je iz Rudinica; zidane njegove kuće se još i danas poznaju, nalaze se na južnoj strani sela, u kraju zvanom Ivanovići. Bajo je poginuo na Vrtijeljci, blizu Cetinja 1685 g. Od njegove su porodice Nikolići na Rudinicama.
Porodica Bajova bila je prokleta. Prokleo je sam Bajo. Vele, bilo je sedam braće. Bajo pođe u hajduke i pozove braću. Oni ne htednu no ostanu kod kuće. Tada im on reče: "Ni se iskopali, ni se razrodili a zemlje vam uvijek dosta bilo". Svi su Pivljani znali za ovo prokletstvo. Na molbu plemenskoga kapetana Vasilija Đačića dolazio je u kuću Čepura, potomaka Bajovih, mitropolit Crnogorski Mitrofan Ban, čitao molitve, skinuo kletvu i blagoslovio kuću.
184 Hadži Arsenije Gagović, krajem XVIII veka, pominje svoje selo Donje Kruševo, u njemu Gagovića kule i pridvornu crkvu sv. Nikole. St. Dimitrijević: Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka (Spomenik Srpske akademije nauka, knj. LIII. C. 110 i 111).
185 St. Dimitrijević: Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka (Spomenik Srpske akademija nauka LIII s. 88).
186 St. Dimitrijević Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka Spomenik Srpske akademije nauka, LIII s. 88).
187 Bosanska Vila za 1895 s. 297, Sarajevo.
188 St. Dimitrijević: Građa za srpsku istoriju iz ruskih arhiva i biblioteka (Spomenik Srpske akademije nauka LIII s. 112).
189 Ibid,. s. 110
190 Prozvani tako po jednom sinu Jovanovu, koji je pravio londre (nom. londra) od ovčijih buraga za podapinjanje prozora mesto stakla.
191 Svi su oni starinom iz Plužina. Ranije su se prezivali Lalovići (Laloševići) i iz Plužina se jedni presele u Gusić a drugi u Kruševo. U Gusiću su bila dva brata, Rade, od koga su Radovići, a drugi je odveden u Carigradu kao mali, bio janičar u delijama i od njega su Delići.
192 U Pivskom Manastiru ima i danas ikona sa ovakvim natpisom: "Siju ikonu pisa knez Vuk Delić sinu svome Mitru za zdravlje a sebi za dušu u manastir Pivu Bogorodici. Togda bist vladika kir Filotej (1742), ruka Rafaila pisa".
193 Na molbi, koju su doseljenici, ustaši Srbi iz Hercegovine podneli duždu mletačkom Alvizu Moćenigu II da im da zemlje oko Herceg Novog, pisanoj 19 jula 1701 godine - stoji među 6 potpisa i ime Nikola Kecoević (Kecović). (Toma K. Popović: "Hercegnovi" s. 139).
194 Glasnik Etnografskog muzeja: knj. VIII s. 31. Beograd 1933.
195 Kandu su hteli Piščani kao doseljenika da oteraju iz Pirnoga Dola i uzoru ceo Do i poseju ječam. Kanda noću preore njive i poseje eldu. Odu kadiji na daviju i on zapita čiji je usev u njivama? Kanda odgovori moja elda. Na to će kadija: čiji je usev, toga je i zemlja Tako Kanda ostane i od nje su Kecojevići u Pivi.
Po predanju Kecojevići su sa Kosova od nekoga Tripka vojvode, pa se posle Kosovske bitke krenuli na zapad sa ostalim narodom da traže novu otadžbinu. Tako lutajući na kraju se nastane u Banjanima. Od ovoga Tripka vojvode, vele, da su i ovi pivski rodovi: Jokovići, Banovići i Pejovići.
196 Narod priča da je Herceg Stjepan putovao iz Stabna za Soko preko planine, pa mu na Pišču umre dete, a on rekne: "a, oh, pište mi dijete" (Umre im dijete) i od te reči: "pište" selo je dobilo ime Pišče.
197 Od ovih Dobrilovića sa Pišča pričaju da je Stojan Čupić, junak iz prvoga ustanka. Otišao je iz Pive sa ocem u Srbiju kada mu je bilo 7 godina i docnije se najmio u nekoga Čupe da služi. Ovaj ga kao vrednog i poštenog usini i da mu prezime Čupić.
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /