Safer Grbic

SAŽETAK
U ovom će se radu predočiti odnos vjerovanja i znanja tokom povijesti mišljenja nastojeći ova dva fenomena prvo prikazati općenito, a potom konkretno u novom vijeku; dakle, uvjetno rečeno, od Talesovog napuštanja mitologije do Kantovog napuštanja dogmatizma. Na tom tragu, Kantovo napuštanje dogmatizma bit će predočeno od njegovog pretkritičkog, preko metafizičkog do kritičkog perioda, koji je predstavljen u njegovom glavnom djelu Kritik der reinen Vernunft. Hipoteza ovog rada, kao sud za koji se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na temelju činjenica, jest teza da se odnos vjerovanja i znanja u epistemologiji Immanuela Kanta najbolje objašnjava nakon kritike racionalne teologije koja je izgubila svaku mogućnost i kredibilitet da se samoproglasi znanošću.
Ključne riječi: vjera, znanje, religija, znanost, metafizika, racionalna teologija, Bog.

ABSTRACT
This study will present the relation between belief and knowledge in the course of history of thinking. It attempts, at first, to think about these two phenomena in general, and then later, in Early modern philosophy. Therefore, tentatively, it begins with Tales’ abandonment of mythology and includes Kant’s abandonment of dogmatism. Following this line of reasoning, Kant’s abandonment of dogmatism, which has got its explanation in his capital work Kritik der reinen Vernunft, will be presented beginning with his pre-critical, then metaphysical and finally critical period. Hypothesis, as a presupposed truthful judgment in order to explain certain facts or as a supposition based on facts, manifests in thesis that the relation between belief and knowledge in Immanuel Kant’s epistemology best materializes its explication after a critique of rational theology; namely the one that has proven to have lost every possibility and credibility for materializing tendencies of proclaiming itself a science.
Keywords: belief, knowledge, religion, science, metaphysics, rational theology, God.

Prilog komparativnim filozofijama i komparativnim religijama u ranoj muslimanskoj literaturi: sanskritsko – perzijsko učenje oslovljeno primarnim naslovom kao Al-Bīrūnījev uvod u hinduizam je komentar djela تحقيق ما للهند من مقولة مقبولة في العقل أم مرذولة u akademskim krugovima Oksidenta poznatog kao Kitāb al-Hind ili Indika. U našem slučaju korišten je arapski original oslovljen kao Naučna studija o razumski prihvatljivim ili neprihvatljivim učenjima u Indiji, u izdanju Medžlisa Dairetul-me‘arifil-Usmanijje u Hajderabadu,  uz podršku Ministarstva obrazovanja Indije iz 1377. po H. i engleski prijevod oslovljen kao Alberuni's India, priređivača Edward C. Sachaua, u izdanju Kegan Paul, Trench, Trubner & Co. iz 1910. po K. Transkripcija i transliteracija ključnih pojmova je u osnovi korištena prema standardu engleskog jezika, osim u slučajevima kada su naši jezici odveć posjedovali transliteraciju istih za određene pojmovnosti sanskrita ili arapskog jezika. Bibliografija literature, koja je dodatne vrijednosti, ali nikako sekundarne važnosti, a koja je citirana, konsultirana ili preporučena, sačinjena je i predočena na marginalijama, kao i indeks ključnih pojmova tretiranih u poglavljima:
[1.] gdje smo nastojali predočiti uvodni govor kao predgovor, ukazati na al-Bīrūnījeve motive za koncepciju jednog ovakvog djela koje se po prvi puta u poznatoj svjetskoj povijesti bavi komparativnom metodom u domenu filozofija i religija na sasvim transparentan način, te al-Bīrūnījevom postavkom hinduizma kao fiktivne monoteističke religije;
[2.] gdje al-Bīrūnī problematizira definiranje pojma Prvog uzroka, ideje djelanja, posredništva, pitanja o pojmovima kojima imenuju božanstva i slično, a sukladno različitim školama unutar hinduizma, kao što je tradicionalna, skolastička, ortodoksna, i sl.;
[3.] gdje al-Bīrūnī ukazuje na distinkciju interpretacija istih pitanja između učenih i neukih hinduista, razmatra kompariranje interpretacija u pogledu Prvog uzroka, duše, imenovanja božanstva kod hinduista, sa interpretacijom istih pitanja kod Grka, sufija, Jevreja, Sirijaca, Arapa, manihejaca, i dr.;
[4.] gdje al-Bīrūnī postavlja pitanje skolastike između ortodoksije i neortodoksije u hinduističkim interpretacijama djela hinduističkog kanona, oko čije sadržine ne postoji konsenzus, te nastoji predstaviti cjelokupni hinduistički sistem u pogledu filozofskih i religijskih postavki ključnih za religijsku praksu;
[5.] gdje al-Bīrūnī interpretira pitanja metempsihoze kod hinduista, komparativno sa razumijevanjem istih pitanja kod Grka, manihejaca i sufija;
[6.] gdje al-Bīrūnī interpretira definiranje vrsta svjetova u sistemu hinduizma, a kroz koje duše putuju - usporedno sa definiranjem istog pitanja kod Grka, manihejaca i sufija, izostavljajući ključne pojmove na kojima savremene interpretacije insistiraju, kao što je pitanje karme i samsare;
[7.] gdje al-Bīrūnī govori o oslobođenju duše od supstancije kod hinduista i Grka, o mogućim preprekama na putu pomenutog oslobođenja, posezanju za alhemijskim pripravcima u svrhu oslobođenja duše, o stanju onih koji ne postignu oslobođenje, sve povezujući sa sličnim tezama koje su zastupale sufije u al-Bīrūnījevom vremenu;
[8.] gdje al-Bīrūnī navodi klase stvorenja i pravi paralele sa istim pitanjem u navodima drugih tradicija, a pri tome misleći na bića koja nisu pojavnog karaktera u srednjem stepenu ustrojstva svijeta;
[9.] gdje al-Bīrūnī ukazuje na kaste, klase, pitanje duhovne i svjetovne vlasti, pitanje uspostavljanja države u onovremenoj Indiji, a praveći usporedbu sa kastama u drugim društvima primjerice Perziji;
[10.] gdje al-Bīrūnī postavlja pitanje o izvorima religijskog i građanskog prava u Indiji, pitanju poslanstva u smislu revidiranja zakona ili dokidanja istog, te u konačnici da li zakoni u hinduizmu, a samim tim i hinduističkom društvu, mogu biti dokinuti ili ne;
[11.] gdje se al-Bīrūnī, naposljetku, zanima za pitanje pojavljivanja idolopoklonstva među hinduistima, ali i drugim narodima kao što su Jevreji i Grci.
Iz gore navedenoga, čitateljstvo u ovoj priredbini ima priliku vidjeti oslanjanje isključivo na izvorno djelo al-Birūnīja ne prikazujući usporedno njegova učenja sa učenjima Akbara, Dārā Shukūha i nekolicine drugih koji netom poslije nastavljaju usporednu analizu koju je al-Birūnī otpočeo, kao niti suvremene komparativiste koji se sasvim sigurno uvijek vraćaju na al-Birūnīja kao što je k tomu slučaju kod Daryusha Shayagana, Jalal al-Din Ashtiyanija, Nur al-Din Chahardihija i  kod nas prevođenog Fathullah Mujtabaija, kao i drugih. Napose, ono na čemu je insistirano o ovomu radu jeste vraćanje na sam al-Birūnījev izvornik ne konsultirajući u mnogomu ona djela koja su kritizirala ili afirmirala al-Birūnījevo učenje, a sve u svrhu nužnosti povratka izvoru: ne možemo misliti al-Birūnīja dok ne naučimo albirūnījevski misliti. Na tomu tragu, kao hipoteza mogla bi se postulirati tendencija povratku albirūnījevskog načina mišljenja na način razumijevanja al-Birūnījevog djela u našem vremenu kroz interpetaciju njegovog komarativnog određenja glede teoloških i filozofskih pitanja hiduizma - putem metoda koje smo ovdje koristili, a koje se ogledaju u prevođenju, interpretiranju, komentiranju, približavanju izvornika našem vremenu i ukazivanju na ono što je al-Birūnī držao za neophodno: insistiranje na sličnostima, a nikako na različnostima.
Na tome tragu, značajnu podršku pri koncipiranju sadržine ovoga djela, određivanju ključnih pojmova hinduizma uz kritičke komentare, pružile su nam kolege sa Odsjeka za indologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i redovni profesor dr. Nevad Kahteran na Kolegiju Historija istočnjačkih filozofija Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a za što iskazujemo same riječi zahvalnosti. Napose, djelo oslovljeno kao Al-Birunijev uvod u hinduizam ne pretenduje na osobitu znanstvenu akribičnost, stoga što predstavlja tek sažetak studentskih spisa: pisanih bilješki, studentskih razgovora, prvociklusnih analiziranja ove oblasti od strane potpisnika ovih redova, a vođenih, između ostalog, na Kolegiju HIF1 i HIF2 Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Prilikom rada na ovome djelu nastojali smo studentske spise sistematizirati, vrativši se na izvornik teksta koliko je to bilo moguće, te sve popratiti navodima korištene literature, no valja ukazati da na nekim mjestima se toliko al-Bīrūnījev izvornik i bilješke potpisnika ovih redova isprepleo da ih je u docnijem priređivačkom poduhvatu bilo veoma teško, a mjestimično i nemoguće razdiobiti. Pitanje prevođenja al-Birūnījevog djela u naš jezik podrazumijeva neophodnost napominjanja kako veliki korpus djela koje koristi al-Birūnī i na koje se poziva u svojemu radu nisu prevedeni u naš jezik, a od onoga što i jeste prevodeno u naš jezik poput djela antičke Grčke ili teološko-filozofskog sistema hinduizma uslijed prevođenja prevođenih prijevoda izgubile su jasnost na osnovu koje bi se moglo iznaći koji pasaž je tačno al-Birūnī navodio, osim u slučajevima kada je to bilo moguće raspoznati što je objašnjavano u fusnotama. Osim pomenute poteškoće u mnogomu veliki broj djela na koja se al-Birūnī oslanjao u svojemu radu danas ne postoje stoga što su izgubljena, a od onih koji postoje mnogo toga je zagubljeno stalnim prepisivanjima, osobito kada je riječ o djelima hinduizma na što je pozornost skrenuo i sam al-Birūnī. Ipak, neka djela posjedujemo i danas u našem jeziku što smo konsultirali i naveli u fusnotama. Glede pitanja bilješki i komentara, shodno stanovištima suvremenih heremeneutičkih istraživanja kao i teza koje zatičemo unutar suvremenih istraživanja analitičke filozofije, u ovoj priredbini mogli smo samo subjektivitet učiniti prilježnim za tumačenje al-Birūnījeva djela držeći kako ne postoji apsolutni objektivitet, pa držeći se toga i same opaske smo pisali unoseći osobni misaoni habitus u sam tekst kao i podesan komentar u vidu podnaslova ili fusnota: samo takav način vidjeli smo kao jedini zgodan za približavanje izvornika našem vremenu i ozbiljenje one teze na kojoj je al-Birūnī zasnivao svoje djelo: insistiranje na sličnostima, a nikako na različnostima.
U svakom slučaju, djelo predočeno ovdje predstavlja krajnje napore studenata filozofije Sarajevskog univerziteta u istraživanju ove oblasti, sve sa željom za upoznavanje Drugog - svakako nedovoljno akribično koliko iziskuje savremena znanost, a zbog čega priređivač insistira na daljnjim produbljivanjima objavljenog teksta koji može služiti tek kao nacrt rasprave s ciljem upoznavanja teološko-filozofskog sistema hinduizma. Na tome tragu Al-Bīrūnījev uvod u hinduizam i nosi produljeni naziv - Prilog komparativnim filozofijama i komparativnim religijama u ranoj muslimanskoj literaturi: sanskrtsko – perzijsko učenje.

Recepcija Heideggerovoga djela od njegovih studentskih dana do suvremenosti je doista različna: od sumnjičavosti preko glorificiranja, od negiranja do propagiranja, od kritiziranja do dogmatskoga slijeđenja. Njegova biobibliografija koja pobuđuje tako oprečne reakcije kod čitateljstva doista da je povodom da Heidegger bude naposljetku optužen na zastranjivanje u filozofiji, nagovaranje na iracionalizam i potonji odlazak u misticizam. Jer, bili afirmativnoga stava spram Heideggerovoga djela ili pak negativnoga, moramo se složiti kako njegov treći period mišljenja sadrži mnoštvo eksplicitnih iskaza koji logiku izvrgavaju ruglu, znanstvenu metodu relativiziraju, iracionalnost drže dijelom racionalnosti ili mnoštvo
eksplicitnih iskaza koji zazivaju mistike i evanđeliste, pitaju bez da imaju
namjeru pružiti odgovore, onečišćavaju čisti um, itd. Na tomu tragu ovaj rad ima namjeru dokazati hipotezu o mnoštvu evidentnih elemenata misticizma u Heideggerovu trećem periodu mišljenja (1947-1976) – i to, kroz davanje prvenstva pjesništvu nad mišljenjem, uvođenje teologije u filozofiju kao i indikativnome svođenju mišljenja na mnijenje.
Ključne riječi: Heidegger, misticizam, mišljenje, pjesništvo, teologija,
filozofija, mnijenje

In this paper, aligning with the focus international researchers have dedicated to Heidegger's major works in order to contribute to the elucidation of his teachings, our intention is to establish a hypothesis grounded in Heidegger's secondary literature spanning his first, second, and third periods of thought. This will be accomplished through an examination of his speeches, presentations, lectures, correspondences, notes, interviews, and the like. Thus, the hypothesis of this paper is aimed at demonstrating that Heidegger's body of work does not constitute a static and definitive delineation of philosophy that commences and concludes in a prescribed manner: instead, it represents a contemplation of the concept of philosophy throughout his entire oeuvre, achieved by engaging in the discourse of philosophy, problematizing metaphysics, and scrutinizing ontology. In this vein, this essay delves into Heidegger's understanding of the relationship between philosophy and metaphysics during his first period of thought, his comprehension of the problem of metaphysics in his second period of thought, and his interpretation of the interplay between ontology and theology/teologics in his third period of thought. The ultimate objective is to shed light on Heidegger's methodology, which underpins both his initial phenomenology and subsequent thought: the method of posing questions. Specifically, the act of questioning has led to a critique of the obscuring of the ontological difference between Sein and Dasein, a critique that delivers an essential disruption to philosophical thought. Consequently, this underscores the necessity of establishing the foundations for the task of thinking.

Fenomen dijalektike razračunavanja u Heideggerovu djelu Sažetak U suvremenim sustavima za pohranu akademskih članaka možemo pronaći mnoštvo radova pisanih o tome što je Heidegger mislio, ali mali je broj radova koji nastoje razotkriti kako je Heidegger mislio. Ovaj članak pretendira ukazati na jedan aspekt pitanja »kako?« Heideggerova mišljenja. U djelima interpreta, povjesničara filozofije i mislilaca, prevladava stav da je pitanje bitka središnje pitanje onoga »što?« Heideggerova mišljenja. Budući da je pitanje »kako?« izvornije od pitanja »što?«, te stoga što povijest mišljenja ukazuje kako sadržaj mišljenja uvijek biva mišljen prema nekom prethodno zadanom sustavu mišljenja, ovaj rad ima za cilj dokazati hipotezu o jednom izvornijem, prvotnijem, prisutnijem i kontinuiranijem fenomenu od pitanja bitka u Heideggerovu opusu; fenomenu na kojemu je sazdano i samo pitanje bitka. To je fenomen koji možemo imenovati »dijalektika razračunavanja«. Zadatak je dokazati da se odgovor na pitanje »kako?« Heideggerova mišljenja daje u dijalektici razračunavanja, koja »pastira bitka« čini »pastirom razračunavanja«.

Sažetak Povijest Aristotelovih posthumno sabranih, uređenih, objavljenih i imenovanih spisa kao Metafizika (τὰ μετὰ τὰ φυσιϰά) jeste povijest njenih interpretacija; i od prvih komentara Aristotelove Metafizike do suvremenih interpretacija njegovih posthumno objavljenih spisa stoji dvijehiljadegodišnja tradicija. No, tradicija interpretiranja Aristotelove potrage za traženom naukom (ἡ ζητουμένη ἐπιστήμη) jeste takva da je u suvremenosti svedena na raspravu odnosa E i Λ knjiga Metafizike kroz odnos ontologije i teologike u Aristotelovome sustavu. Na tomu tragu u ovomu radu ćemo izložiti isporuku tražene nauke kao temeljnoga pitanja Aristotelovih posthumno objavljenih spisa, kratko skiciranje Aristotelovih posthumno objavljenih spisa u Metafizici i isporuku povijesnog problem E i Λ knjige Metafizike da bismo u konačnici izložili negativnu kritiku suvremenih interpretacija Aristotelovih posthumno objavljenih spisa. Hipoteza ovoga rada ogleda se u dokazivanju negativnoga učenja posthumno objavljenih Aristotelovih spisa putem kritike suvremenih interpretacija Aristotelove Metafizike što ima za cilj sukladno dostignućima suvremene znanosti izložiti Aristotelovu traženu nauku u Aristotelovome projektu kao negativnu, tj. kao nedovršivu i kao izvjesno nedovršenu.

Jedan od razloga suvremene Heideggerove aktualnost u filozofiji jest njegovo oporučivanje posthumnih djelanja: kada će koji intervju biti objavljen i kada će koje djelo biti tiskano - tako i u suvremenosti se suočavamo s objavljivanjem novih Heideggerovih djela koja pobuđuju propitivanje pređašnjih sudova o Heideggerovim glavnim učenjima temeljenim u odsustvu novih saznanja. U tomu smislu ovaj rad ima dva cilja: prvo da na relativno nedavno otkrivenim Heideggerovim ranim radovima prikažemo skolastička ishodišta njegova najavljenog životnog projekta, a potom da tragom toga u docnijim Heideggerovim djelima prvoga perioda mišljenja (1922-1933) prikažemo način mišljenja, upotrebu metoda dokazivanja, donošenje sudova i zaključaka koji se isporučuju kao Heideggerov neoskolasticizam. Naposlijetku, upravo Heideggerov odnos spram skolastike u njegovim ranim radovima pobuđuje postuliranje hipoteze koja se ogleda u dokazivanju realizacije ranonajavljenoga životnog projekta u docnijim djelima prvoga perioda mišljenja (1922-1933) - što se u konačnici isporučuje kao Heideggerovo neoskolasticizam. Dakle, neoskolasticizam kao izravno ili neizravno referiranje na srednjokovjekovna učenja na dogmatski način. Konačno, takva hipoteza se ima dokazati na način pretresanja Heideggerovih učenja prvoga perioda mišljenja (1922 – 1933) s ciljem dokazivanja postulirane hipoteze.

Ključne riječi: Heidegger, (neo)skolastika, teologija, filozofija, metafizika, metoda, životni projekt.

UDK 2:341.485] Sažetak U prvoj rečenici "Vorworta" iz 1918. godine za Tractatus Logico-Philosophicus Ludwig Wittgenstein piše da je zapravo riječ o djelu koje će biti u prilici razumjeti samo onaj koji je odveć razmišljao o onome što problematizira predmetno djelo, neovisno o mislima iznesenim u predmetnom djeluili barem mislima njima sličnim. Bertrand Russell napisao je drugi "Introduction" 1922. godine za Tractatus nakon što je Wittgenstein u svojim pismima iznio primjedbu o tome da je Russell krivo razumio njegovo djelo. Stoga, cilj ovoga rada jest predstaviti Russellov "Introduction" u Wittgensteinov Tractatus, koji upravo započinje iskazom da je riječ o djelu koje se ima držati važnim događajem u filozofskom svijetu. Stoga, u svome posljednjem "Introductionu" Russell izvodi trenutke koje smatra najznačajnijim u Tractatusu: logičku strukturu propozicije, prirodu logičkog zaključivanja, teoriju znanja, principe fizike, etike i mistike (das Mystische). Konačno, cilj ovoga rada ogleda se u izlaganju Russellovog razumijevanja temeljnih Wittgensteinovih učenja dovodeći ih u vezu s Wittgensteinovim primjedbama o Russellovom nerazumijevanju, pa, na tome tragu, hipoteza rada se ogleda u dokazivanju Wittgensteinovih primjedbi o Russellovome nerazumijevanju koje nalazimo u pismima, ali i izlaganjem temeljnih primjera Russellovog (ne)razumijevanja Wittgensteinova učenja u Russellovom "Introductionu".

U kontekstu pitanja metafore posebice značajnu ulogu u povijesti mišljenja zauzima Jacques Derrida koji u svojemu djelu La mythologie blanche sa bitnim podnaslovom: la métaphore dans le texte philosophique između ostalih pitanja upravo problematizira povijest problema metafore, implikacije  koje proizlaze iz povijesnoga i suvremenoga određenja metafore, te mogućnostima odnošaja znanosti spram iste. I, stoga što se pitanje metafore u teologijskome tekstu daje kao jedan od bitnih izvora religijskih sukoba u ovomu radu se ima problematizirati pitanje metafore u teologijskome tekstu, a na tragu Derridinih misaonih dostignuća. Drugim riječima: u ovomu radu se ima za čitati jedno pitanje metafore u filozofijskome tekstu kao pitanje mogućnosti metafore u teologijskome tekstu. Tragom novovjekovnih misaonih postignuća hipoteza ovoga rada koja se ima za dokazati jeste da religijski sukobi nastaju uslijed dihotomije mnoštva različnih fenomena koje možemo u svesti pod najmanji zajednički sadržilac imenovan kao neznanje podrazumijevajući pod tim odsustvo znanja kao izvjesnosti. U ovomu kontekstu kao izvor predmetnog neznanja - među mnoštvom drugih fenomena - daje se i metafora u teologijskome tekstu: stoga, nema se namjeru ovdje dokazivati postojanje metafore u teologijskome tekstu negoli mogućnost postojanja metafore u teologijskome tekstu i to na tragu Derridinih misaonih dostignuća na osnovu čega se Derridino djelo La mythologie blanche daje kao prilog nesuvislosti religijskih sukoba.

Koji značaj ima Kantova kritika metafizike i posebice jedna kritika
racionalne teologije u kontekstu pitanja nesuvislosti religijskih sukoba? Upravo, glede toga odnosa, u ovomu radu će biti razmatrana kratka povijest mišljenja jednoga fenomena imenovanoga kao racionalna teologija, potom će biti u tomu kontekstu razmatrano Kantovo pretkritičko djelo i docnije izlaganje jedne kritike racionalne teologije, a sve u kontekstu dovođenja u pitanje odnos pobrojanoga s religijskim sukobima. Hipoteza ovoga rada se ogleda u dokazivanju odnosa između
Kantove kritike racionalne teologije i ideje nesuvislosti religijskih sukoba na način da se nesuvislost religijskih sukoba temelji zapravo u rezultatima Kantovoga kriticizma: nemogućnosti uspostave ontologijskog, kozmologijskog i fizikoteologijskog ili teleologijskog dokaza za egzistenciju religijske ideje Boga na nivou objektivnosti, izvjesnosti i znanja. Dakle, naposljetku, a shodno rezultatima Kantovoga glavnog djela Kritik der reinen Vernunft: zašto uopće ozbiljivati religijske sukobe kada ne možemo objektivno dokazati egzistenciju religijske ideje Boga – zbog koje se sāmi religijski sukobi po svojoj definiciji i ozbiljuju!?

Ključne riječi: spoznajna teorija, teologijska epistemologija, racionalna teologija,
Immanuel Kant, religijski sukobi, triplet, objava, razum, srce

Kozmologija, poglavito kao predkopernikansko pitanje metafizike, predstavljala je jedno od centralnih pitanja mišljenja tijekom povijesti horizonta Zapada: sa Kopernikovim glavnim djelom o kozmologiji doveden je u pitanje odnos metafizike i kozmologije, a poglavito u postkopernikanskoj literaturi kada je doveden u pitanje i status same metafizike. Na tomu tragu, Hans Blumenberg (†1996) u svojemu djelu „Geneza kopernikanskoga svijeta“ jeste predstavio povijest mišljenja kozmosa od antičke kozmologije kroz odnos kozmosa i tragedije do postklasičnoidealističkog razvoja znanosti i kozmologije unutar područja prirodne znanosti, a pri tomu enciklopedijski predočavajući rezultate svojih istraživanja. Glavna hipoteza ovoga rada ogleda se u dokazivanju kako Blumenberg izlažući genezu kopernikanskoga svijeta i iznoseći tezu o „dvosmislenosti neba“ zapravo izlaže pretpostavke za razvoj moderne znanosti u području prirodno-znanstvenog mišljenja. Naime, suvremena znanost jeste zapravo rezultanta jedne povijesti mišljenja sa svim njenim bitnim zasadama ka putu jasnosti i izvjesnosti, pa na koncu do vrhunca znanosti koji se teorijski očituje u egzaktnosti. Krajnji cilj rada jeste - na primjeru djela Blumenberga - predočiti genezu dvosmislenosti neba do suvremene kozmologije i kozmoloških istraživanja u suvremenosti, napose.

Ključne riječi: Blumenberg, kozmogonije, kozmologije, metafizika, znanost, dvosmislenost, dualizmi.

SAŽETAK U ovome radu je predstavljena na izvjestan način prelogomena za estetiku s poveznicom islama koja jeste prolegomenska estetička rasprava, ali u izvjesnom smislu pomenuta rasprava zadire i unutar pi-tanja epistemologije, ontologije, analitičke filozofije, kao i teologije. U tom kontekstu prolegomena ukazuje na distinkciju između onoga što je ukazano u podnaslovu ove prolegomene, a to je distinkcija s zahtjevom za odvojene predmete istraživanja koje podrazumijeva islamska esteti-ka, estetika u islamu i estetika u muslimanskom društvu, a sve s ciljem da se odgovori na zahtjeve autora, estetičara, filozofa iz drugih gnosisa kao i unutar istog i orijentaliste u pogledu zamršene literature po ovo-mu pitanju. Izvedeno je kako islamska estetika i estetika u islamu jesu predmeti istraživanja unutar estetike s poveznicom islama, a koje treba okarakterizirati jednim zasebnim skupnim terminom-el-husn kao es-tetike koja ima uporište u izvorima vjere, dok estetika u muslimanskom društvu kao treći predmet istraživanja unutar estetike s poveznicom islama podrazumijeva ono što nije pod sistemom estetike el-husn, od-nosno ono što je nastalo u muslimanskom društvu, a što nema uporište u izvorima vjere što bi bilo evidetno i verifikabilno nakon forbiranja jed

Estetizacija aporija: postavljanje pitanja o distinkciji između političkog i umjetničkog djela Aestheticism of aporia: questioning the distinction between the political and the work of art Sažetak:

Suvremene teorije iz područja estetike imaju tendenciju da uproštavaju komplek-sna estetička pitanja vođene posmodernističkim određenjem raspolućenja istine, te na tomu tragu, zloupotrebljavajući takvo određenje pojma istine u postmoderni, odbijaju ponovno misliti osnovna pi-tanja estetike negoli kao zadaću uzimaju postavljati pitanja o mnoštvu fenomena estetike i iz postavljenih pitanja izvoditi nova pitanja, dakle. Kao hipotezu želimo istaknuti tendenciju dolaska do odgovora na takvo stanje stvari problematizirajući estetiku i estetsko kroz pitanje o distinkciji između autora umjetničkog djela i samoga umjetničkog djela kao polaznog pitanja za postavljanje pitanja o distinkciji između umjetničkog i političkog djela. Potonja distinkcija između umjetničkog i političkog djela vođena raspravom o djelu "Limeni doboš" Güntera Grassa pokazati će evidentnosti aporija u estetici i ukazati na ideju o estetizaciji aporija. Dakle, vođeni pitanjem aporičnosti estetike i distinkcije između umjetničkog i političkog kao jedan od fenomena suvremenosti je ukazala se estetizacija aporija kao odgovor na aporičnost estetike.

Od Baumgartenovog pokušaja zasnivanja estetike, čemu je pre-thodilo uvođenje pojma estetike kao nauka o spoznaji osjetilnog uzima-jući takvo određenje i bez ulaženja u raspravu o kakvoći takvog određen-ja, možemo kazati da estetika nije u mnogomu napredovala u svojemu stremljenju ka jednom sigurnom putu znanosti. I ono što je u srednjo-vjekovlju bila metafizika, koja se prema Kantovim riječima objavila kao poligon pogodan za svakojake igrarije i kojom se bavio ko god je že-lio, danas jeste estetika. Spoznaja osjetilnog je tako neograđen prostor koji srazložno k tomu nikada nije dopustio estetici da uspostavi jedan konačan sud koji će biti suveren presuditi da li nešto jeste estetsko ili nije zbog čega je estetika primorana računati o predmetima estetike na takav način da nikada ne daje krajnje sudove. Hipoteza kao sud za koji se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene čin-jenice ili kao pretpostavlja na temelju činjenica se ogleda u dokazivanju aporija estetike kroz primjer pjevanja od novovjekovlja do suvremenos-ti jednom vremenskom interpretacijom iz Sada. Naime, vidjeti ćemo na primjeru pjevanja od novovjekovlja do suvremenosti objavljivanje tako očite aporičnosti na koju je estetika pristala u svojemu začetku i od koje se nije u mnogomu odvojila zbog njezina ostavljanja otvorenog prostora kome je drago da iznosi sudove o tomu što jeste i što nije estetsko.

Mišljenje religijskih sukoba kao sukobljavanje epistemologija Sažetak U ovomu radu će biti prikazana distinkcija između vjerovanja, religijskog vjerovanja, religije, teologije kao religijskog naučavanja vjerovanju, eksplikacija pojma religijskih sukoba, (ne)mogućost ozbiljenjaideala teološke epistemologije, te mišljenje religijskih sukoba kao sukobljavanje epistemologija. Hipoteza kao sud za kojega se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na temelju činjenica ogleda se u tezi da religijski sukobi se ozbiljuju kao sukobljavanje epistemologija ukoliko se iz područja fenomena kojima religije u mnogomu operiraju uzdignemo na područje principa na osnovu kojih se ti fenomeni kao takvi. Tako će biti mišljeni religijski sukobi kroz pitanje teoloških epistemologija koje su svodive na tri osnovne: theologiau fundamentalis koja kao izvor vjere ima Objavu ili Sveti tekst, thelogiau rationalis koja kao izvor vjere ima razum, te theologiau spiritualis koja kao izvor vjere ima osobno zrenje ili otkrovenje. Iako je predmet radamišljenje
religijski sukoba kao sukobljavanje epistemologija, ipak će se
pokazati za neophodno i mišljenje konkretnih religijskih
fenomena koji se kao takvi daju na osnovu neke od teoloških
epistemologija, a s razložno neophodnosti razumijevanja
fenomenalnog područja gdje se i ozbiljuju religijska
sukobljavanja. Ipak, glavna tendencija rada jeste mišljenje
sukobljavanja teoloških epistemologija kao eksplikacija
religijskih sukoba.

Ključne riječi: religija, sukobi, vjera, teologija, epistemologija,
principi, fenomeni, Objava, razum, zrenje.

U ovomu radu će biti prikazana distinkcija između vjerovanja, religijskog vjerovanja, religije, teologije kao religijskog naučavanja vjerovanju, eksplikacija pojma religijskih sukoba, (ne)mogućost ozbiljenja ideala teološke epistemologije, te mišljenje religijskih sukoba kao sukobljavanje epistemologija. Hipoteza kao sud za kojega se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na temelju činjenica ogleda se u tezi da religijski sukobi se ozbiljuju kao sukobljavanje epistemologija ukoliko se iz područja fenomena kojima religije u mnogomu operiraju uzdignemo na područje principa na osnovu kojih se ti fenomeni kao takvi daju. Tako će biti mišljeni religijski sukobi kroz pitanje teoloških epistemologija koje su svodive na tri osnovne: fundamentalna teologija koja kao izvor vjere ima Objavu ili Sveti tekst, racionalna teologija koja kao izvor vjere ima razum, te spiritualna teologija koja kao izvor vjere ima osobno zrenje ili otkrovenje. Iako je predmet rada mišljenje religijski sukoba kao sukobljavanje epistemologija, ipak će se pokazati za  neophodno i mišljenje konkretnih fenomena religije koji se kao takvi daju na osnovu neke od teoloških epistemologija, a srazložno neophodnosti razumijevanja fenomenalnog područja gdje se i ozbiljuju religijska sukobljavanja. Ipak, glavna tendencija rada jeste mišljenje sukobljavanja teoloških epistemologija kao eksplikacija religijskih sukoba.
Ključne riječi: religija, sukobi, vjera, teologija, epistemologija, principi, fenomeni, Objava, razum, zrenje

U različitim tradicijama postavljanje pitanja bitka proizlazilo je shodno različitim epistemologijama koje su tradicije zastupale: oni koji su slijedili racionalnu metodu postavljali bi pitanje bitka na način koji bi mogao biti dokaziv racionalnim putem, oni koji su zastupali tradicionalnu metodu po-stavljali su pitanje bitka tako da su na njega mogli odgovarati iz svoje tra-dicije, ili pak oni koji su zastupali gnostičku metodu koji su postavljali pi-tanje bitka tako da nisu željeli slijediti niti tradiciju niti racionalni način dokazivanja, nego lični razvoj u razotkrivanju predmetnog pitanja. U tom kontekstu, iako se počinjalo iz različitih epistemologija, vrijeme je pokazalo kako, iako su epistemologijska polazišta različita, u nekim slučajevima je moguće doći do istih odgovora na pitanje bitka bez obzira na to da li se ko-risti racionalna, tradicionalna ili gnostička metoda. Na tomu tragu, u ovomu radu razmotrena je jedna slika svijeta s pozicije gnostičke i racionalističke epistemologije: hipoteza kao sud za koji se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice, ili kao pretpostavka na temelju činje-nica, ogleda se u tezi da objavljivanje bitka kao bića možemo pronaći ne sa mo u gnostičkoj epistemologiji, na čemu se insistiralo u teističkim krugovima, nego i u racionalističkoj epistemologiji, što ćemo pokazati, dakle, kroz pri-mjere trojice mislilaca: Ibn Arebija, Majstera Ekharta i Baruha de Spinoze. Najzad, kao krajnji rezultat ovoga rada imaćemo pretenzije da postavimo pitanje šta se mislilo pod objavljivanjem bitka kao jednosti bića – slijedeći implikacije koje ćemo u ovomu radu prethodno predstaviti.

U ovome radu je predstavljena na izvjestan način prelogomena za estetiku s poveznicom islama koja jeste prolegomenska estetička rasprava, ali u izvjesnom smislu pomenuta rasprava zadire i unutar pitanja epistemologije, ontologije, analitičke filozofije, kao i teologije. U tom kontekstu prolegomena ukazuje na distinkciju između onoga što je ukazano u podnaslovu ove prolegomene, a to je distinkcija s zahtjevom za odvojene predmete istraživanja koje podrazumijeva islamska estetika, estetika u islamu i estetika u muslimanskom društvu, a sve s ciljem da se odgovori na zahtjeve filozofa, estetičara iz drugog gnosisa kao i unutar istog i orijentaliste u pogledu zamršene literature po ovomu pitanju. Izvedeno je kako islamska estetika i estetika u islamu jesu predmeti istraživanja unutar estetike s poveznicom islama, a koje treba okarakterizirati jednim zasebnim skupnim terminom – el husn kao estetike koja ima uporište u izvorima vjere, dok estetika u muslimanskom društvu kao treći predmet istraživanja unutar estetike s poveznicom islama podrazumijeva ono što nije pod sistemom estetike el husn, odnosno ono što je nastalo u muslimanskom društvu, a što nema uporište u izvorima vjere. Napose, prelogomena predočena ovdje uvažila je sve stvavove i mišljenja, ali je zastala pred potrebom Kanona za ono što smo označili kao el-husn stoga što je pomenuti Kanon predmet izrade od strane teologa, te nikako ne može biti predmet filozofske analize iako će sačinjen Kanon svakako biti neophodni predožak daljnim filozofskim i teološkim analizama ovoga pitanja.

Ključne riječi: estetika, religijska estetika, islamska estetika, estetika u islamu, estetika u muslimanskom društvu

Ponovno postavljanje pitanja o bitku, nakon što je palo u zaborav, otpo-čeo je Martin Hajdeger što je obilježilo njegovo cjelokupno filozofsko djelo. Na tome tragu, rad naslovljen kao " Objavljivanje bitka kao ništa u djelu Mar-tina Hajdegera " razmatra u kratkim crtama povijest pitanja o bitku od Par-menidovog istraživanja na ovu temu, preko kršćanske dogmatike, Hegelove Znanosti logike i postavke bitak–biće–ništa, pa sve do Hajdegerove distinkcije između bitka, bića i ništa u fenomenu tjeskobe na tragu egzistencijalnih pro-mišljanja Kjerkegora. Hipoteza kao sud za koji se pretpostavlja da je istinit kako bi se njime objasnile određene činjenice ili kao pretpostavka na teme-lju činjenica ogleda se u tezi da Hajdeger postavljajući pitanje o smislu bitka i o tendenciji dolaska do njegova pojma u fenomenu tjeskobe, osobito ka-snijim govorima, dolazi do objavljivanja bitka kao ništa, ali ne dajući kona-čne odgovore nego smatrajući samo postavljanje pitanja o takvomu odnosu uspješnicom.

[Tekst gostujućeg predavanja održanog u velikom atriju Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, 23. marta/ožujka 2017. godine]

Kako se rađa pjesnički, kako se živi pjesnički, kako se umire pjesnički - postavlja se pitanje, ali ukoliko se misli da će biti riječi o pjevanju toga se odričemo.

Zaključni govor:
Suvremenost nikako ne isključuje povijesne subjekte, naprotiv, insistira da se koristimo metodom historicizma u ponovnom vraćanju i interpretiranju pitanja suvremenosti koja su proistekla iz osnova pređašnjeg vremena. Svakako, u ovomu kontekstu glede predmeta proučavanja od strane al-Birunija, pitanja koje su pokrenuta imaju intencije spram mnogih pojava u suvremenosti: otvaranje svijeta spram indijskog potkontinenta i otvaranje indijskog potkontinenta spram svijeta u svim oblicima otvorenosti, proces globalizacije i nipodaštavanje partikulativnih identiteta, širenje hinduističkih učenja u zapadnome društvu, prihvatanje drugosti i odbacivanje svojega ili odbacivanje drugosti i držanje svojega, orijentalističko jednoumlje glede teologije i filozofije hinduista, etc.
Interpretaciju al-Birunijevog rada o teologiji i filozofiji Indije predstavili smo kroz [1] al-Birunijev dolazak u zemlju Hinda, [2] al-Birunijevo djelo između komparativnih religija i komparativnih filozofija, [3] al-Birunijevu interpretaciju hinduizma kao fiktivne monoteističke teologije, te [4] pregled filozofije hinduizma kao pitanje komparativnih filozofija u prvih jedanaest od osamdeset poglavlja u cilju razrađivanja hipoteze o pionirskome radu priznavanja hinduističkih teoloških i filozofskih učenja hinduista.
Napose, odgovori na suvremena pitanja glede onoga što povlači al-Birunijev rad u mnogomu su razriješena još u njegovu vremenu, zbog čega je neophodno ponovno vraćanje ovomu djelu, popularizacija samoga perzijskog mislitelja al-Birunija i njegovog djela, uopće; što je i bio cilj ovoga rada, između ostalog, naravno.

Summary:
Modernity does not exclude historical subjects, on the other hand, modernity insists on the use of historicism in recovering and interpreting contemporary issues stemming from the basis of past times. Of course, in the context of the object of study by al-Biruni. Questions have been raised about many phenomena’s in modern times: the opening of the Indian subcontinent to the world in all forms of openness, the process of globalization and the hatred of individual identity, the spreading of Hindu teachings in western society, the accepting and rejecting of other believers from different faiths, the orientalist single-mindedness with regard to theology and philosophy of Hindus, and etc.
In the interpretation of al-Biruni's work of the theology and philosophy of India, we are presented with: [1] al-Biruni's arrival in the country of Hinda, [2] al-Biruni's work between comparative religion and comparative philosophy, [3] al-Biruni's interpretation of Hinduism as a fictitiously monotheistic theology, and [4] the review of Hinduism philosophy as a matter of comparative philosophy in the first eleven out of eighty chapters with the aim of elaborating the hypothesis of pioneering work recognition, theological, and philosophical teachings of Hinduism.
In particular, answers to contemporary questions regarding what al-Biruni's work had largely resolved in his time, which is why it is necessary to restore his work, to familiarize oneself with the Persian thinker al-Biruni and his work in general; which was the goal of this work, among other things, of course.
Keywords:
Al-Biruni, hinduism, comparative religion, comparative philosophy, early muslims literature, India, Brahman, manichaeism, zoroastrianism, judaism, christianity, islam, Sankhya, Gita […]

The Critique of the Pure Reason as the main work of Immanuel Kant has taken precedence over his entire oeuvre, and modernity does not give as much importance to his works from the natural science period as it does to his works from the critical period, having in mind his exceptional contribution to contemporary scientific research. In this regard, this paper aims to expose the genesis of natural science research in the work of Immanuel Kant from the work from 1749 to 1781 and the publication of the Critique of the Pure Reason. The hypothesis of this paper is reflected in proving the importance of Immanuel Kant's scientific research and the impact of his research on other contemporary naturalists as well as his main work entitled Critique of Pure Reason. So, the basic literature for this research will be:

Konferencija se organizuje uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku delatnost Zabranjeno preštampavanje i fotokopiranje. Sva prava zadržava izdavač i autor. Sadržaj i stavovi izneti u ovom delu jesu stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Izdavača, stoga Izdavač ne može snositi nikakvu odgovornost prema njima.

SAFER GRBIĆ: BLUMENBERG'S GENESIS OF THE AMBIGUITY OF HEAVEN

Department of Philosophy, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Ivana Lučića 3, Zagreb, Croatia
safergrbic@hotmail.com

Cosmology, especially as a pre-Copernican question of metaphysics, represented one of the central questions of thought throughout the history of the Western horizon: the relationship between metaphysics and cosmology was questioned with Copernicus major work on cosmology and especially in post-Copernican literature where the position of metaphysics alone was questioned. Following this, Hans Blumenberg (†1996) in his work "Genesis of the Copernican world" presented the history of cosmos thinking from ancient cosmology through the relationship of cosmos and tragedy to the postclassicalidealistic development of science and cosmology within the field of natural science, encyclopedically presenting the results of his research.
The main hypothesis of this paper is reflected in proving how Blumenberg, by expounding the genesis of the Copernican world and presenting the thesis of the "ambiguity of heaven", actually sets out the preconditions for the development of modern science in the field of natural science thinking. Namely, modern science is in fact the result of a history of thought with all it’s essential principles on the path of clarity and certainty, and finally to the pinnacle of science which is theoretically manifested in exactness. The ultimate goal of the paper is to present the genesis of the ambiguity of heaven to modern cosmology and cosmological research in modern times, especially - on the example of Blumenberg's work

[1] Hans Blumenberg, Geneza kopernikanskog svijeta, Demetra, Zagreb, 2010.
[2] Nikola Copernicus, De revolutionibus orbium coelestium, Akademska knjiga, Novi Sad, 2014.
[3] Frederick Copleston, Istorija filozofije, BIGZ, Beograd, 1999.