Krvavi most

Od sredine XIV. stoljeća pa sve do ujedinjenja 1850. godine susjedni gradovi Kaptol i Gradec vodili su pravne, a ponekad čak i oružane sukobe. Podsjetnik na tu tamnu stranu zagrebačke povijesti danas je kratka i uska ulica koja povezuje Tkalčićevu i Radićevu

Ploča s imenom ulice i kratko objašnjenje koje rasvjetljava samo mali dio nasilne prošlosti tog dijela Zagreba. Neobično ime ulice odmah izaziva interes:”Otkud?“

Kaptol i Gradec, dva naselja podno Medvednice, još su u doba srednjeg vijeka bili na suprotnim stranama u brojnim političkim sukobima. U Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, nakon tatarske provale koja je uništila oba naselja, Gradec je od 1242. Zlatnom bulom Bele IV. postao slobodan kraljevski grad, a Kaptol je ostao upravno i duhovno središte Zagrebačke biskupije koje je imalo i svoje feudalne posjede. Prvi sukobi započeli su u drugoj polovini XIV. stoljeća i bili su uglavnom pravne prirode, primjerice polaganja prava na zemljišne posjede ili želje za prestankom plaćanja različitih nameta. Sukob ipak nije ostao samo na pravnim sporovima pa su tako nakon 1375. godine zabilježeni i neki nasilni slučajevi s korištenjem oružja i smrtnim ishodom. Neki izvori čak govore da je na Badnjak 1391. biskup Ivan II. Smilo (umro 1394.) naredio pucanje iz tri topa s današnjeg Griča na Gradec, nakon što su ohrabreni zaštitom kralja Žigmunda Luksemburškog (1368. – 1437.) građani odbili platiti šesnaestinu Crkvi. Početkom 1392. dolazi do smirivanja strasti, a zatim i potpisivanja nagodbe u kojoj su se građani i kanonici dogovorili oko granica posjeda i plaćanja poreza.

Izopćenje i interdikt

Mir nije dugo trajao. Biskupa Smilu 1394. naslijedio je Ivan III. Šipuški (umro prije 1415.), a sukobi oko šesnaestine opet su bili povod za sukobe. Tadašnji izvori navode da su 1396. godine postojali obostrani oružani juriši na susjedna naselja. Svjedočenja su puna međusobnih optužbi. Primjerice, s Kaptola su govorili da su Gradečani predvođeni gradskim sucem i zastupnicima napadali kanonike, uništavajući im kuće i pljačkajući biskupska dobra. Druga je strana tvrdila da su kanonici često provaljivali u gradsko područje Šoštarska Ves gdje bi ubijali stanare, paleći im imovinu i naposljetku zatvarajući ih u svoje tamnice, nerijetko tražeći otkupninu za njihovo oslobađanje. Kaptolski prepadi bili su učestali i na gradska sela pa je tako netom prije Božića 1396. zabilježen napad gorućim strijelama na gradečka sela Črnomerec, Dedić i Gračane. Na sam Božić, biskup Šipuški proglasio je izopćenje za napadače iz Gradeca te interdikt za sve građane susjednog naselja. Čini se da je kralj Žigmund pritekao u pomoć Gradečanima pa je svojim intervencijama uspio zaustaviti sukob i povratiti građanima njihovu otuđenu imovinu, a biskupu naredio da se ni jedan građanin ne smije sudski progoniti ni izopćiti. 

Stanje relativnog mira trajalo je dvadesetak godina, da bi 1420-ih ponovno izbili ozbiljniji sukobi, vrlo izraženi bili su oni iz 1422. godine u vrijeme biskupovanja Ivana Albena (umro 1433.). Sukobi su u intervalima trajali sve do 1469. i bili su, slično prethodnom stoljeću, iznimno nasilni. Ipak, premda je velik dio srednjeg vijeka bio obilježen njihovim nesuglasicama, Kaptol i Gradec često su surađivali zbog potrebe i obostrane koristi, ponajviše u doba prirodnih nepogoda i epidemija. Potok Medveščak, po kojem se danas zove jedna zagrebačka četvrt, prilično dugačka i široka ulica, a i nekoliko sportskih klubova, najčešće je bio granica između Gradeca i Kaptola. Glavni most kojim se išlo preko potoka da bi se ušlo u jedno od naselja u početku se zvao Pisani (šareni) most. Neki izvori navode da je zastrašujuće ime dobio još na kraju XIII. stoljeća. Tad je na potoku došlo do sukoba pristaša kralja Andrije III. Arpadovića (oko 1265. – 1301.) s ljudima kastelana Medvedgrada Garduna. Kako je bilo nasilja, Medveščakom je potekla i krv.

Kadar snimljen tijekom zagrebačkog adventa pokazuje punu veličinu gornjogradske ulice. Teško je naslutiti da je tu nekad bio drveni most ispod kojeg je tekao prilično širok potok

Od šarenog do crvenog

Ipak, ime simbola i čestog mjesta fizičkih obračuna Gradeca i Kaptola prvi se put u dokumentima spominje 1667. Naime, prilikom pokušaja uređenja protivničkog dijela mosta, obje strane ometale su jedna drugu i uništavale ono što bi se sagradilo, što je kulminiralo teškim sukobom zabilježenim 17. studenog te godine. Šareni most obojen je krvlju i ime mu je zapečaćeno. Mir između dva grada konačno je zavladao u XVIII. stoljeću. Tad je odlučeno da se zajedničkim snagama izgradi most koji će biti dio kratke prometnice Kamenita vrata – kaptolska vrata, u današnjoj Skalinskoj ulici. Ujedinjenjem Kaptola i Gradeca 1850. most je sve više gubio značaj. Premda je na Novu godinu 1887. u ulici Krvavi most broj 2 zahvaljujući Vilimu Schwarzu (1831. – 1905.) otvorena prva zagrebačka i hrvatska telefonska centrala koja je uključena u promet, most je konačno srušen 1899. Jedan od razloga rušenja bila je i sve veća industrijalizacija koja je dovela do zagađenja Medveščaka, pa su se vlasti odlučile na preusmjeravanje i kanaliziranje potoka. Ime ulice koja ima samo tri kućna broja sačuvalo je sjećanje na burnu povijest. Sukobi Kaptola i Gradeca i tajanstveno ime mosta te ulice postali su inspiracija hrvatskim književnicima. Popularna autorica Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.) napisala je roman Tajna krvavog mosta. Mirko Bogović (1816. – 1893.) autor je pripovijesti Krvavi most u Zagrebu dok je Dubravko Horvatić (1939. – 2004.) napisao crticu koja je dio zbirke Grički top i druge legende.

TEKST:  Josip Buljan/FOTO  Domagoj Vlahović