Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Aleksandar Ranković je, što se kaže, čovek koga ne treba posebno predstavljati. Partizan, narodni heroj, organizacioni sekretar Saveza komunista Jugoslavije i šef tajne policije, što je značilo glavni kadrovik, potpredsednik SFRJ, koji je – i to ga je najviše obeležilo – smenjen sa svih funkcija nakon Brionskog plenuma 1966. godine. U „idejno-političkom“ pogledu, pak, Ranković je bio poznat kao zagovornik tvrdog, etatističkog, prosovjetskog socijalizma.

Prvoslav Raković je praktično anoniman. Pasionirani čitaoci Peščanika mogli su nešto malo da saznaju o njemu iz nedavnog teksta „Prvoslav i Vladimir“ u kome je, da ipak podsetimo, bilo reči o zloj sudbini dva izuzetna, možda ponajveća srpska privrednika, osnivača fabrike automobila u Kragujevcu, odnosno Elektronske industrije u Nišu, koji su stradali kao žrtve obračuna sa liberalima 1972/3. godine, kada je u Partiji pobedio dogmatizam, a u Akademiji nacionalizam. Prvoslav Raković je, dakle, u „srcu Šumadije“ podigao najpropulzivniju industrijsku granu, „pojam“ 20. veka, u praktično još uvek agrarnu zemlju doveo je savremenu evropsku tehnologiju i znanje, otvorivši istovremeno vrata globalnog tržišta, integrišući Srbiju u svet. Teško da se za jednu zemlju u ekonomskom i socijalnom smislu može više učiniti.

Ali, iako su doživeli sličan politički kraj, ni smrt ih zapravo nije približila. Dok je Rankovićevoj sahrani u Aleji velikana prisustvovalo 100.000 ljudi i dok se o njegovom „liku i delu“ raspravlja do dana današnjeg, Rakovićevom poslednjem ispraćaju prisustvovalo je nekoliko desetina najbližih rođaka i prijatelja, a za njegova životna pregnuća i postignuća ni tada ni kasnije, ni šira ni uža javnost nisu pokazivale nikakvo interesovanje.

Ipak, nije namera ovog teksta da ispravlja istorijske „krive Drine“, niti da baca novo svetlo na ulogu i značaj ovih ljudi čija se prezimena tako zgodno poklapaju, mada bi bilo dobro kada bi to neko uradio. I Raković i Ranković ovde su uzeti kao simboli. Prvi kao simbol modernizacije i povezivanja sa razvijenim svetom, drugi kao simbol krute, birokratizovane, partijske države, koja je sa tim svetom po nekim svojim suštinskim odlikama, manje-više u latentnom ili otvorenom sukobu.

Smatralo se, daklem, u Srbiji devedesetih da će sa propašću „Miloševićevog režima“ i (šire gledano) realnog socijalizma sa jedne, odnosno „vesternizacijom“ i demokratizacijom sa druge strane, konačno pobediti prva opcija. I da će druga biti otposlata u „ropotarnicu istorije“.

Mogu ovde, kao ilustraciju, da pridodam i jedno lično svedočanstvo. U ekonomskim novinama, gde sam praktično celog života radio, stalno smo se vajkali kako ekonomske teme nikako da izbiju u prvi plan, već su uvek neke druge – političke, nacionalne i slične – odnosile šnjur i, što je važnije, pare. Računali smo da će posle 2000, sa normalizacijom društva, na red doći za život običnog čoveka suštinske teme, te da će i „nama svanuti“. „Kad ono međutim“, mrak postade još dublji. Ili bar osvit (zoru) još uvek ne dočekasmo, ali dobro, da se time više ne bavimo.

Zoran Đinđić, koji je sav bio okrenut razvoju i dostizanju zapadnog sveta, usvajanju njegovih modusa i regula, brzo je uklonjen, ne samo sa političke, nego i životne scene. Koštunicu i Tadića te stvari nisu zanimale, nisam siguran ni da su ih razumeli, ali sad nije ni važno; uglavnom, njima su drugi ciljevi bili preči.

Vučić je, pak, čim je došao na vlast uhapsio najvećeg srpskog privrednika. To je uglavnom dočekano kao dobar znak, jer Miroslav Mišković, istini za volju, i po svemu sudeći ne sasvim bez razloga, nije bio baš omiljen ni u jednom društvenom sloju. Kako je vreme prolazilo, međutim, sve se više pokazivalo da je to bio Vučićev taktički, a ne strateški potez, da se pokaže da je novi šerif stigao u grad, a ne da se uvode red i pravila igre.

Generalno, ugled domaćih privrednika je mali, oni nisu uzor mlađim generacijama. To je delom i razumljivo, ovih nekoliko na javnoj sceni ili su miljenici vlasti ili su tretirani kao njeni protivnici, što građanstvu šalje poruku da se drugačije ne može ni postojati. Ako se kao ovo drugo uopšte može opstati. Tako da se veliki broj ljudi prosto gnuša privatnog biznisa. U njega se ulazi na veliki lični rizik. I materijalni i moralni.

Otud, u javnom životu Srbije nema dobrih biznismena, koji su svoj kapital stekli bez ikakvih dodira sa vlašću. Što ne znači da ih stvarno nema. Naprotiv. Ali, nema njihovih „svetlih“ primera. Mogu oni imati firmu od milijardu evra, zapošljavati stotine ljudi i plaćati milione poreza – ništa. Njihov uticaj na javno mnjenje, društveni život, nacionalne vrednosti – nikakav je.

Političke veze i državni posao (i dalje) su, više no ikad, recept i za društvenu promociju i za ugodan život. To je posledica činjenice da je politika, tj. (gola) politička sila i dalje glavni izvor nacionalne slave. Država Srbija je, kao i pre 4-5 decenija, partijska, centralizovana i opterećena brojnom, a često nekompetentnom i korumpiranom administracijom. A bogami i kontrolisana policijom.

Paradoksalno je da nacionalizam, kao dominantna ideologija danas u Srbiji – i kod onih na vlasti i u opoziciji – glavni uzrok tog sumornog stanja vidi u – titoizmu. Iako je od Brozove smrti proteklo više vremena nego što je on vladao Srbijom. Zapravo, nikakvog paradoksa nema. Na taj način se želi prikriti gorka istina da je realizacija nacionalnog, tačnije nacionalističkog programa, formulisanog u „nedovršenom“ Memorandumu SANU – iza koga i danas staje glavnina srpske inteligencije – Srbiju koštao gibitka polovine bruto domaćeg proizvoda. O gubitku humanog kapitala da i ne govorimo. Proći će decenije dok ti gubici ne budu nadoknađeni.

U stvari kad pogledamo istoriju Srbije od Drugog svetskog rata naovamo, onda je polovinu tog vremena vladao socijalizam, a drugu polovinu nacionalizam (mada su oba zapravo postajala i bila aktivna celo to vreme, samo je prvo dominirao prvi, a zatim drugi, dok ih je neprekidno povezivala ljubav prema etatizmu). U svakom slučaju, jedino što za tih sedam decenija nije isprobano jeste – liberalizam. Pokušaj liberalizacije s kraja šezdesetih, kakav-takav, potrajao je nekoliko godina i okončan velikom partijskom čistkom; drugi pokušaj, za vreme Đinđića – mada on sam i nije bio neki liberal – prekinut je na još brutalniji način.

Ipak, ništa se u Beogradu tako oštro i bespoštedno ne kritikuje kao liberalizam – jednom pod firmom neoliberalizma, drugi put kapitalizma, treći put globalizma, tj. mondijalizma, četvrti put pod firmom „autošovinizma“… Na kraju, svi se ti putevi stapaju u jedan.

Još se po slavama raspreda kako je poginuo prvi čovek srpske policije Krcun Penezić, ali (se) niko ne pita kako je uklonjen utemeljivač srpske elektronske industrije, Vladimir Jasić. Sad su u Nišu srećni ako mogu da sklapaju kablove, a pravili su mikročipove.

Peščanik.net, 03.01.2017.

Srodni link: Mijat Lakićević – Prvoslav i Vladimir


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)