Dr Branko KOSTIĆ:
POČECI KOMBINATA ALUMINIJUMA

Redovni profesor crnogorskog Univerziteta u penziji Branko Kostić bio je drugi direktor Kombinata aluminijuma. U KAP-u je proveo od 1969. do 1978. najprije kao savjetnik, a potom kao generalni direktor. "Dan" objavljuje dijelove o radu u KAP-u iz rukopisa njegove još neobjavljene knjige "Zapisi iz života"

Politička borba oko KAP-a

Za izgradnju aluminijumske industrije, osim Crne Gore, konkurisali su još i Hrvatska (Zadar) i Bosna i Hercegovina (Mostar). Odluku je donosilo Savezno izvršno vijeće. Prevagu da to bude Crna Gora donio je projekat izgradnje Hidroelektrane Mratinje (kasnije Piva) i ugovor sa Zajednicom elektroprivrede Srbije (ZEPS), u kojem je regulisano da ZEPS upravlja režimom rada Pive, a da Kombinatu garantuje 15 godina isporuku struje po veoma niskoj cijeni.

Oko lokacije Kombinata aluminijuma nekoliko godina vođena je između Titograda i Nikšića žestoka politička borba, ispunjena lokalističkim nabojima, a ne ekonomskim rezonima. Spjevana je bila i pjesma: "Gradićemo Kombinat u Dajbabe, za inat".

Na tada pustom Ćemovskom polju 12. februara 1969. godine republički sekretar za privredu Vlado Stijepović sjeo je na traktor i zaorao prvu brazdu, što je bio simboličan početak izgradnje Kombinata, iako odluka o lokaciji formalno još nije bila donijeta, ali je opredjeljenje bilo sasvim izvjesno. Taj datum se danas obilježava kao Dan Kombinata. Zbog nepostojanja formalne odluke, ovoj svečanosti nije prisustvovao niko iz državnog i političkog vrha Crne Gore. Naravno, kasnije smo i mi morali pričekati odluku da bismo pristupili ugovaranju i preuzimanju finansijskih obaveza.

U samom početku Kombinat je bio zaokružena tehnološka cjelina, jer je u sastavu imao Rudnike boksita i HE Piva. Kasnije je crnogorski parlament, i pored našeg protivljenja, odlučio da se Rudnici i elektrana izdvoje iz sastava Kombinata. Uz odluke o lokaciji Kombinata i o izgradnji energetskog izvora za drugu fazu (TE Pljevlja), ovakvo razbijanje Kombinata kao zaokružene tehničko-tehnološke i ekonomske cjeline predstavljalo je najkrupniju stratešku grešku donosioca ovih odluka. U pozadini svake od ovih bili su politički, a ne ekonomski motivi.

Deset godina koje sam proveo u Kombinatu aluminijuma, od maja 1969. godine, bio je najkreativniji period u mom radnom vijeku. Prvu godinu sam bio savjetnik za razvoj. To vrijeme sam iskoristio da forsirano završim magistarski studij, jer još nijesam imao premnogo operativnih zaduženja. A onda sam izabran za komercijalnog direktora i ostao na toj dužnosti pet godina. Komercijala je u svom sastavu imala službe nabavke, prodaje i transporta. Na mjesta šefova sve tri službe doveo sam ljude koji su već imali iskustva na tim poslovima, tako da sam uz njih i ja učio i ulazio u poslove. Za generalnog direktora izabran sam 1974. godine, u 35. godini života.

Zaista sam bio mlad za tako odgovornu i složenu funkciju. Prihvatio sam je sa mnogo strahova i premišljanja hoću li uspjeti da se snađem. Najmanje sam zazirao od poslovnih odluka, jer je Kombinat imao dosta uspješnih kadrova svih struka, od inženjera do pravnika i ekonomista, na koje sam se mogao osloniti. A već sam bio stekao naviku timskog rada. Više me brinulo hoću li uspjeti da ostvarim uspješnu saradnju sa najbližim saradnicima, jer su svi bili stariji od mene, kako ću uskladiti odnose između brojne inženjerske strukture raznih struka, između održavanja i proizvodnje, između pojedinih proizvodnih cjelina, a posebno sa Boksitima i Elektroprivredom. Očekivao sam da ću se lakše snaći u komunikaciji sa radnicima. Djetinjstvo i mladost sam proveo po domovima i internatima i stekao naviku na kolektivni život. Bio sam zadojen idejama pravde i humanizma i još uvijek sa previše idealizma gledao na život. Politički rad na Univerzitetu omogućio mi je da upoznam psihologiju studentske sredine, a psihologija i ponašanje studenata i radnika, kada su u masi, ima mnogo sličnosti.

IZBOR ENERGETSKOG IZVORA KAP-a ZA DRUGU FAZU

Političke promašaje plaćamo i sada

Politička odluka da se gradi TE Pljevlja za potrebe druge faze Kombinata je najkrupnija greška ondašnjeg državnog i političkog vrha Crne Gore. Posljedice se vide, osjećaju i sada - iz Rudnika uglja jadikuju da će morati obustaviti proizvodnju uglja za Termoelektranu, jer nemaju čim platiti naftu, dok im Elektroprivreda Crne Gore duguje 20 miliona eura. EPCG se žali da je ugalj skup i prijeti da KAP-u neće moći isporučivati struju po nižoj cijeni, kao dosad. Građani, neobaviješteni o svemu, žale se na skupu struju za domaćinstva. Praktično, u čitavom dosadašnjem periodu, a pogotovu sada, i privreda i stanovništvo plaćaju ceh političkog voluntarizma u izboru novog energetskog izvora za potrebe druge faze KAP-a.

Odluka o izgradnji druge faze nije se mogla donijeti dok se prethodno ne riješi pitanje energetskog izvora, jer je struja najkrupnija stavka u troškovima KAP-a. Pljevaljske političke strukture vršile su jak pritisak na državni i politički vrh da se gradi Termoelektrana. Čak su projektom predvidjeli da se izgradi i fabrika cementa, jer otkrivku uglja čini laporac - sirovina za proizvodnju cementa. Računali su da će to pojeftiniti proizvodnju uglja, a time i cijenu struje. Međutim, i tako izračunata cijena struje bila je previsoka i rukovodni tim KAP-a je kategorično odbacivao to rješenje, saopštavajući da neće odgovarati za posljedice.

Insistirali smo da nas puste da sami nađemo rješenje, koje smo već nazirali kroz kontakte i razgovore sa rukovodstvom ZEPS-a. Na jednom sastanku u Investicionoj banci Titograd, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća (vlade) Marko Orlandić, pred oko 30 učesnika i uz prisustvo generalnog direktora banke Sava Lakića, dao nam je "odriješene ruke".U kratkom roku sa ZEPS-om smo postigli dogovor. KAP je trebalo da produži ugovoreni rok, koji je utvrđen kod izgradnje prve faze, sa 15 na 25 godina za HE Piva. Trebalo je da ZEPS-u ustupimo 20 milijardi dinara iz robnog kredita SSSR-a, predviđenog za finansiranje izgradnje druge faze, s tim da taj iznos oni vraćaju. Dogovoreno je da se utvrdi dugoročna formula za obračun cijene električne energije na bazi procenta od važeće prodajne cijene aluminijuma na svjetskom tržištu i da ZEPS garantuje KAP-u stopostotnu isporuku potrebne struje u narednih 25 godina.
Uspjeli smo dogovoriti da cijena struje bude 20 odsto od prodajne cijene aluminijuma. To praktično znači da bi, pri prodajnoj cijeni aluminijuma od 1.000 dolara po toni, cijena struje bila dva dolarska centa po kilovat času, a pri cijeni od 2.000 dolara četiri dolarska centa.

U međuvremenu, dok sam u SSSR-u dogovarao listu robe za robni kredit, na Zlatiboru su se sastala rukovodstva Crne Gore i Srbije s namjerom da postignu saglasnost o prevođenju dijela Tare u Moraču. Crnogorsko rukovodstvo je u tim razgovorima istaklo, kao glavni argument za jeftinu hidro energiju, izgradnju druge i treće faze KAP-a. Rukovodstvo Srbije ih je obavijestilo da je rješenje za drugu fazu već dogovoreno između KAP-a i ZEPS-a. Na povratku iz Moskve dočekalo me ružno pismo od premijera. Odgovorio sam mu umjerenije i podsjetio ga na ovlašćenje koje nam je dao. Kasnije, kada je počela povika na mene, tražio sam ta pisma u dokumentaciji KAP-a, ali ih nijesam našao.

Tako je državni vrh Crne Gore onemogućio zaključenje sporazuma sa ZEPS-om. Predsjednik Vlade me je pitao koju bi cijenu KAP prihvatio u dugoročnom ugovoru sa EPCG. Kazao sam da su to uslovi dogovoreni sa ZEPS-om. U roku od nekoliko dana pozvao me i kazao da sa rukovodstvom EPCG zaključimo takav sporazum. Pošto su oni već bili instruisani, ugovor je zaključen za tri dana. Bio je nešto nepovoljniji, ali prihvatljiv, sa rokom trajanja 25 godina. Tek nakon toga počela je izgradnja druge faze.

POSLOVANJE SA ISTOKOM I ZAPADOM

"Pešine" tražio 15 odsto provizije

Prva faza Kombinata aluminijuma je bila tek polukorak u razvoju preduzeća. Drugom fazom su zaokruženi proizvodni kapaciteti i otklonjena uska grla u Fabrici glinice i, što nije manje važno, izgradili smo, pored ostalog, i Fabriku silumina za proizvodnju sekundarnog aluminijuma. Kasniji razvoj događaja potvrdio je da KAP, bez druge faze, ne bi uspio preživjeti višegodišnje ekonomske sankcije.

Kada smo istraživali mogućnosti za finansiranje izgradnje druge faze Kombinata aluminijuma, lično sam osjetio kako se partneri sa zapada odnose prema onima koji ne poznaju posao koji rade, a kako prema onima drugima. Za izgradnju druge faze, osim robnih kredita sa istoka od kojih smo obezbjeđivali dinarska sredstva, bila je potrebna konvertibilna valuta za plaćanje tehnološke opreme sa zapada. "Pešine" je ponudio da nam obezbijedi potrebne devize pod uslovom da sa KAP-om zaključi dugoročni ugovor o komercijalizaciji, koji je podrazumijevao obavezu Kombinata da im ustupi ekskluzivno pravo za prodaju cjelokupne proizvodnje aluminijuma iz druge faze i to na duži rok.

Na razgovorima u Titogradu načelno smo prihvatili tu ideju i dogovorili se da u Parizu sa njihovom komercijalnom kućom testiramo koju bi cijenu aluminijuma Kombinat imao ako bi se takav ugovor primijenio u trenutku pregovaranja, dakle u odnosu na aktuelne cijene na svjetskom tržištu. Kada sam pošao u Pariz, prvog dana su organizovali razgovor sa nekim njihovim referentom. Poslije dužeg razgovora bili smo na početku. Cijena koju mi je on dao sadržala je i njihovu proviziju za obezbjeđenje deviznog kredita, ali mi je, prema mojim kalkulacijama, ona i dalje bila niža za 15 procenata od cijene koju sam očekivao. Pri kraju radnog dana priključio se razgovorima i njegov šef i opet smo ostali na istom.

Narednog dana već sam dospio do razgovora sa direktorom Komercijalne kuće i na kraju nijesmo odmakli od početka. Sve vrijeme pokušavali su me ubijediti da koristim pogrešne podatke. Treći dan primio me na razgovor predsjednik čitave korporacije "Pešine". Pokazao sam mu dijagrame kretanja cijena za krupne proizvođače, sitne proizvođače i domicilnih cijena u pojedinim zemljama za period od 30 godina. Pitao sam ga gdje je tih 15 procenata koji nedostaju, jer su podaci koje koristim uglavnom uzeti iz zvaničnih publikacija. Predsjednik je bio pravi gospodin. Bez okolišenja mi je rekao da je to cijena njihovog rizika za posao, ali je nijesu uključili u kalkulaciju. Razgovor je nastavljen u srdačnom tonu, a ja sam mu saopštio da će, vjerovatno, ti uslovi biti za nas neprihvatljivi. Po povratku u Titograd obavijestili smo ih da ne možemo prihvatiti ponuđene uslove, ali to nije uticalo na, inače, vrlo uspješnu saradnju, jer je "Pešine" bio solidan partner.

Nekoliko mjeseci kasnije, kad su se uvjerili da je naše odbijanje ozbiljno, "Pešine" je najavio dolazak svoga tima u Titograd. I oni su bili zainteresovani za realizaciju druge faze, jer smo tu mogućnost ostavili u ugovoru o plaćanju tehničke pomoći za prvu fazu. A bila je u izgledu i nova nabavka tehnološke opreme u Francuskoj.

Očekujući da dolaze sa novim predlogom, prihvatili smo dolazak delegacije. Tek sam preuzeo dužnost generalnog direktora, a u razgovorima je učestvovao Miladin Jovanović i brojna ekipa inženjera, ekonomista i pravnika. Pregovarali smo dva sata, uglavnom rezimirajući prethodne razgovore. Kada je nastao tajac, kazao sam da očekujemo njihov novi predlog. Odmah su odgovorili da nemaju novih predloga, već da ih očekuju od nas. Vidio sam da se radi o nesporazumu i da su pogrešno protumačili našu saglasnost da dođu u Titograd. Kazao sam im doslovno: "Gospodo, onda nema smisla da nastavljamo pregovore i da gubimo vrijeme. Vaši uslovi su potpuno neprihvatljivi za KAP. Žao mi je, ali sam uvjeren da će se naša uspješna poslovna saradnja nastaviti kao i dosad. Prekidam pregovore".

Na to je Miladin Jovanović, bez ikakve konsultacije, intervenisao da to nije prekid, već pauza, da treba da ostavimo da prespava do sjutra itd. Odmah sam ponovio da nema smisla odlagati, jer sjutra nećemo biti pametniji u vezi sa ovim pitanjem kada smo o njemu već toliko razgovarali. Time smo prekinuli razgovore i gosti su odmah pošli nazad, a mi smo dosta brzo našli povoljnije rješenje sa drugim partnerom.

Istoga dana, Jovanović je došao kod mene u kabinet. Požalio se da sam nesmotreno reagovao na njegov predlog, da će napustiti KAP ako mi smeta, da sam ga uvrijedio, posebno pred brojnim kadrovima Kombinata itd. Odmah sam kazao da bi pričinio veliku teškoću KAP-u i meni ako bi otišao, da mi ni u čemu ne smeta, već da mi je najvažniji oslonac u poslovima za koje smo zajedno odgovorni. Skrenuo sam pažnju da bi trebalo ja da budem više ljut na njega, jer me omalovažio pred našim ljudima i gostima. Objasnio sam da je njegova intervencija shvaćena ovako: generalni direktor Branko Kostić je još mlad i neiskusan pa se istrčao, samo što nije to tako otvoreno rekao. A odlaganje nije imalo nikakvog smisla jer bi kod druge strane podstaklo očekivanje da se dvoumimo. Sve dok mu nijesam skrenuo pažnju na moje viđenje toga, Miladin nije o tome razmišljao. Njegova namjera nije bila da ugrozi moj autoritet. Gurala ga je prevelika želja da riješimo finansiranje druge faze, za koju je živio više nego za prvu.

EKOLOGIJA - NEPOZNAVANJE PROBLEMA

Trovanje vode i zemljišta

Brzo se pokazalo da će ekološka zaštita zadavati mnogo glavobolje. Tri najveće opasnosti po okolinu prijetile su od fluora u Elektrolizi, koji zagađuje atmosferu< od fenola u Fabrici anoda, koji, prodiranjem u tlo ozbiljno i na dugi rok zagađuje podzemne vode< i od lužine (NaOH) i crvenog mulja u Fabrici glinice. Lužina, sadržana u crvenom mulju, kao otpadnom materijalu, može zagaditi površinske i podzemne vode, a prašina sa bazena crvenog mulja rasipa se po okolišu i površinski zagađuje, posebno kad duva sjeverni vjetar, što je u Podgorici često.

"Pešine" nije zanemario ova pitanja u svojim rješenjima. Fluorno zagađenje je najopasnije od svih po zdravlje ljudi. Zato su kabine u kojima sjede poslužioci ćelija u Elektrolizi bile hermetički zatvorene i napajale su se svježim vazduhom sa vrha krova hale. Međutim, poslužiocima je smetalo staklo, posebno kada se na njega sa spoljne strane nakupi prašina, pa su zbog slabije vidljivosti sami lomili ta stakla, da bi imali neposredniji kontakt sa ćelijom i kranom, kojim su obavljali sve radne operacije. A prije određivanja mikrolokacije Kombinata snimane su ruže vjetrova, kako bi se grad najbolje sačuvao od aerozagađenja.
U drugoj fazi, na halama Elektrolize bili su ugrađeni uređaji za sakupljanje i prečišćavanje fluornih gasova. Za fenol u Anodama iskopan je vodonepropusni taložnik. Za odlaganje crvenog mulja u Glinici urađen je posebni bazen, iznutra obložen vodonepropusnom masom. Međutim, zbog ljudskog faktora događali su se manji ili veći ispadi. Jednom prilikom, radnik koji je radio na istakanju lužine iz vagona u rezervoar, greškom je postavio crijevo u šahtu atmosferske kanalizacije umjesto u šahtu rezervoara. Lužina je dospjela u Moraču i došlo je do masovnog pomora ribe. Nastala je prava panika. Mnogi su mislili da je riba otrovana.
U stvari, kad veća količina lužine dospije u vodu razvija se velika temperatura usljed koje se oduzima ribama kiseonik. Riba, najvećim dijelom, strada zbog visoke temperature i nedostatka kiseonika. Smanjenjem koncentracije lužine u velikoj količini vode ova opasnost prestaje, a lužina koja dospije u Skadarsko jezero veže se u neka čvrsta jedinjenja koja su sa neutralnim dejstvom na biljni i životinjski svijet.

Ekonomista sam po struci, a ne hemičar ili biolog, ali sam i ovo morao upoznati. Izložio sam se opasnosti da sam u nečemu, kao laik, pogriješio, ali ovo su objašnjenja koja su mi dali stručnjaci za ovu oblast, jer Kombinat je imao posebnu službu koja se bavila redovnom kontrolom vazduha, zemlje i vode. Međutim, sa tom vrstom problema mogli smo se lakše boriti pooštravanjem radne i tehnološke discipline zaposlenih.
Pravi problem je nastao kada je ustanovljeno da lužina iz bazena crvenog mulja prodire u podzemlje i zagađuje bunare mještana okolnih sela. Tada sam išao u obilazak ugroženih mještana i razgovarao sa njima. Za tri sela izgradili smo vodovod, iako smo zbog velikih kredita i visokih kamata poslovali sa gubitkom. O ovoj vrsti zagađenja okoline najviše se pisalo, jer je ono vidljivo, a manje je opasno po okolinu od aerozagađenja fluorom, ili zagađenja podzemnih voda fenolom.

Banjević me više ne zove

Iako sam iz KAP-a pošao prije 26 godina i danas mislim da je odluka o njegovoj izgradnji u Crnoj Gori bila ekonomski ispravna iz više razloga, kaže Kostić.

Sve vrijeme za ovih 25 godina interesovao sam se za rad Kombinata i radovao se svakom njihovom uspjehu. Tamo nijesam odlazio da im to ne bi smetalo, ali sam svake godine bio redovno pozivan i redovno sam prisustvovao obilježavanju Dana kombinata 12. februara. Posljednje četiri godine, otkad je dužnost direktora preuzeo Mihailo Banjević, poslije dužeg vršenja te funkcije Danila Vuksanovića, ne dobijam pozive za Dan kombinata. A mislim da mi još uvijek kroz vene teče aluminijum!

Ako bih danas pravio rekapitulaciju svega što se zbivalo u vezi sa Kombinatom aluminijuma bilo bi to teško učiniti, bez bojazni da se nešto ne propusti.

Ne upuštajući se u raspravu o pojedinim konkretnim pitanjima sada aktuelne privatizacije Kombinata, jer o tome nijesam informisan više od bilo kog prosječnog građanina, ipak mogu izvesti nekoliko globalnih konstatacija, koje se ne moraju odnositi samo na Kombinat. Iako sam iz KAP-a pošao prije 26 godina i danas mislim da je odluka o njegovoj izgradnji u Crnoj Gori bila ekonomski ispravna iz više razloga. Crna Gora raspolaže respektabilnim potencijalom neiskorišćene hidro energije, čija je niska proizvodna cijena mogla garantovati Kombinatu prihvatljivu cijenu za proizvodnju aluminijuma. Raspoložive rezerve boksita, kvalitet rude i uslovi njegove eksploatacije u Crnoj Gori nijesu konkurentni najvećim i najbogatijim ležištima u Australiji, Africi i Srednjoj Americi, ali imaju komparativne prednosti u odnosu na Evropu. Luka Bar i željeznica obezbjeđuju dobru saobraćajnu povezanost za sve inpute i outpute Kombinata. Veliki višak mlade i nezaposlene radne snage, sa relativno niskim primanjima, u odnosu na razvijene zemlje Zapada, i malim učešćem zarada u troškovima Kombinata.

Više odluka koje su bile motivisane političkim, a ne ekonomskim razlozima, koje su diktirali državni i politički organi u prošlosti, u značajnoj mjeri su devalvirali početne komparativne prednosti KAP-a. Među te odluke posebno izdvajam sljedeće:
Izdvajanje Rudnika boksita i HE Piva iz sastava Kombinata< odluku o izgradnji TE Pljevlja za potrebe druge faze Kombinata< nedovoljnu fleksibilnost državnog i političkog vrha Crne Gore, koja je onemogućila dogovor sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom o prevođenju dijela voda Tare u Moraču i izgradnju hidroenergetskih kapaciteta, koji danas, sigurno, u proizvodnoj cijeni struje ne bi imali premca u Evropi (nije riječ o već izgrađenim hidrocentralama, posebno onim u Norveškoj, već o novim koje bi se mogle izgraditi). Ovim ključnim elementima dodao bih još i lokaciju Kombinata, a njen uticaj nije toliko nepovoljan za perspektivu KAP-a, kao tri prethodna.

Politički voluntarizam u donošenju odluka o pitanjima koja su od strateškog značaja za KAP, pokušava se prikriti bacanjem prašine u oči s namjerom da se prikriju učinjene greške. Na ovo upozoravam ne s namjerom da bilo koga prozivam, već prvenstveno radi toga da se danas ne ponove greške od prije 30 i više godina. Danas bi pametnije bilo uložiti znanje, ideje i energiju kako proces privatizacije Kombinata iskoristiti da se ove pogrešne odluke iz prošlosti isprave. To bi praktično značilo da u procesu privatizacije Rudnici boksita i HE Piva treba da dijele sudbinu KAP-a, a strateškom partneru koji bi kupio ove kapacitete dati koncesiju i omogućiti mu da gradi novi hidroenergetski izvor za potrebe Kombinata. Jer, nikad nije kasno. Eventualne negativne posljedice danas donijetih pogrešnih odluka neće plaćati generacija koja ih donosi, nego buduće generacije građana Crne Gore.

Pripremila: J. RABRENOVIĆ
Tekst objavljen u nastavcima u listu DAN, od 25. do 29. avgusta 2004.