Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Vojislav Miljanić:
DETALJI IZ ŽIVOTA PREDAKA PETROVIĆA - NJEGOŠA
ZA VRIJEME BORAVKA ISPOD PLANINE NJEGOŠ

 

Preci pripadnika državotvorne crnogorske dinastije Petrović-Njegoš na Njeguše su došli iz sela Muževice, ispod planine Njegoš. Prema predanju, ali i zapisima nekih istoričara, tamo su stigli iz Bosne, krajem 14. vijeka. Članak “Detalji iz života predaka Petrovića-Njegoša za vrijeme boravka ispod planine Njegoš”, prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi br 3-4, za 1989. godinu

 

Preci Petrovića - Njegoša živjeli u Muževicama

 

Prostrana karsna visoravan, zvane Rudine, koja je ranije pripadala Hercegovini, omeđena je Gatačkim poljem na sjeveru, dolinom rijeke Trebišnjice na zapadu, Grahovom i Pustim liscem na jugu, te Nikšićkim poljem i Golijom na istoku. Ta visoravan je, iako bezvodna, obilovala bogatom živom stočnom hranom koja je, i u zimskim danima, a naročito poslije otapanja snijega bila vrlo svježa i zelena.
Dobrom ispašom za stoku, iako sa nedovoljno obradive zemlje, Rudine su privlačile mnoga plemena koja su se rado naseljavala na ovom području. U tome su prednjačili Banjani, koji čine središnji dio Rudina i zahvataju nešto više od jedne trećine visoravni. Preostali dio Rudina čine Oputne i Nikšićke Rudine, dok je manji dio visoravni pripao Grahovu. Međusobne granice su se povremeno mijenjale, tako da navedene cjeline ni kasnije nijesu predstavljale čvrstu plemensku zajednicu sa nepromjenljivim teritorijama.

UKRATKO O RUDINAMA

Mišljenje mnogih da su Rudine ranije bile slabo, a po nekima i uopšte nenaseljene, opovrgavaju brojni spomenici materijalne kulture. U poznatoj pećini, zvanoj Crvena stijena, koja se nalazi iznad rijeke Trebišnjice, otkriven je (1954. godine) 31 sloj raznih etapa razvitka ljudskog društva. Na osnovu njih je utvrđeno da su počeci ljudskog života na teritoriji današnje Crne Gore povezani sa opštim razvitkom starijeg kamenog doba u oblasti Mediterana.
U Rudinama ima i nekoliko lokaliteta (Petrovići, Klenak, Vraćenovići koji sadrže ostatke iz bronzanog doba. Kod Petrovića (Gradova gradina) otkrivene su sjekire dalmatinsko-albanskog tipa, karakteristične za razvijeno bronzano doba. Brojni tumulusi iz okoline Petrovića predstavljaju kulturu razvijenog gvozdenog doba.
Pretpostavlja se da su na ovom području živjeli Iliri, iako ni ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima, nijesu ostavili neke značajnije tragove. Takođe ni Rimljani nijesu mimoišli Rudine ni Banjane u njima, jer su u današnjim Riječanima imali stanicu zvanu Sallunto, koja se nalazila na putu Skadar – Narona, što se vidi po brojnim ostacima materijalne kulture, uključujući i Pojtingerovu tablicu, rađenu vjerovatno u 4. vijeku iz koje se vide glavne rimske komunikacije iz tog perioda.
Brojne gomile i groblja, kojima naročito obiluju Banjani, ukazuju da je na ovom području život neprekidno tekao. Tomić tvrdi da u Banjanima ima oko 500 većih i manjih gomila, između kojih ističe jednu na Badovini, kod Rusenovića, čija visina iznosi 5-6 metara, dok joj je prečnik osnove preko 30 metara. Oko navedene gomile bilo je još oko 40 gomila različitih veličina. U vezi nadgrobnih spomenika Tomić je zapisao: ''Po šarama i ukrasima na nadgrobnim pločama i stećcima moglo bi se zaključiti da su to tragovi Huna, koji su u IV i V vijeku živjeli na Balkanskom poluostrvu''.
Istočni Goti su gospodarili ovim prostorima od 480. do 536. godine, kojom prilikom su utvrdili granični Anagastum (Nikšić) radi odbrane osvojene teritorije. Krajem 6. i početkom 7. vijeka i Prevalitanija je bila meta upada avarsko-slovenskih plemena, pa se može pretpostaviti da ta plemena nijesu mimoišla teritoriju Rudina ni Banjana u njima. Dotadašnje ilirsko-romanske centre su narednih vjekova naseljavala slovenska plemena, naročito u vrijeme Vojislavljevića. Tada se pominje župa Onogošt u čijem sastavu su bile i Rudine, pošto su njoj gravitirali svi važniji granični centri.
Rudine su oko 200 godina pripadale srednjovjekovnoj državi Nemanjića, da bi 1373. godine zajedno sa Onogoštom ušle u sastav bosanske države (kralj Tvrtko), a 1448. godine u sastav novoosnovane Hercegovine za vrijeme Stjepana Vukčića Kosače. Kako je Onogošt 1465. godine pao pod tursku vlast, to je ista sudbina zadesila Rudine i širu okolinu Onogošta. Od osvojenih teritorija Hercegovine osnovan je vilajete Hersek i priključen bosanskom sandžaku, da bi januara 1470. godine bio osnovan hercegovački sandžak, kojom prilikom je Onogošt sa svojom okolinom ušao u sastav drinskog vilajeta. Godine 1477. u oblasti Onogošta pominje se i nahija Banjani, da bi padom Novog (1482) bio osnovan novi kadiluk u koji su ušli i Banjani.

ETAPNA STANICA ZA MNOGE

Ovih nekoliko opštih podataka istaknuto je radi upoznavanja zbivanja u Banjanima, ili šire, na teritoriji visoravni Rudine. Ovo i zbog toga što se pouzdano zna da su od druge polovine 14. vijeka prvenstveno Banjani, a i cjelokupne Rudine, predstavljali etapnu stanicu mnogih srpskih porodica i bratstava. To je utoliko shvatljivije, kada se zna da su se mnogi stanovnici Raške i drugih krajeva, naročito poslije boja na Kosovu, selili iz svoje uže domovine u pravcu slobodne Zete, s nadom da će ona, zbog svog povoljnijeg položaja pružiti otpor Turcima. Istovremeno, imali su u vidu Mletačku Republiku, koja je krajem 14. i početkom 15. vijeka vodila borbu protiv Turaka i utvrđivala primorske gradove u neposrednoj blizini Zete (Ulcinj, Bar, Budva, Kotor).
U pravcu Zete, preko Hercegovine, kretala su se i razna bratstva iz Bosne, posigurno i prije dolaska Turaka u Bosnu, jer su ih na to prisiljavali građanski sukobi, vjerski obračuni i kojekakve druge nedaće. Nije isključivo da seoba tih bratstava nije otpočela ubrzo nakon Tvrtkove smrti (1391.), koja je s različitim intenzitetom trajala dosta dugo. Naravno, ta bratstva nijesu pošla u istom pravcu niti su se kretala jednakom brzinom. Oni koji su pošli u pravcu Zete, zadržavali su se, ukoliko nijesu i ostali, u pojedinim krajevima izvan prvobitnog mjesta boravka, te su preostali u različita vremena stizali na teritoriju Hercegovine, a potom Zete. Kako su na tom putu stočarska plemena Rudine predstavljale odličan teren, to su se u njima i najduže zadržavali.
Ostataka materijalne kulture, preko kojih bi se provjerila navedena teza, nema mnogo, jer se stanovništvo služilo šatorima, kolibama ili savardacima napravljenim od drveta, koji su lako i brzo građeni, da bi isto tako brzo nestajali njihovi tragovi. Mada nema dovoljno ostataka od naselja stanovništva ni iz 14. u kasnijih vjekova, ipak se pouzdano zna da su na tom terenu živjeli Mataruge i Drobnjaci, od kojih je ostalo više topografskih naziva. Drobnjaci, su, pored ostalih teritorija, držali istočni, a Mataruge zapadni dio današnjih Banjana.

NOVLJANI KAO OSNIVAČI

Prema Luburiću, Drobnjačko pleme su osnovali Novljani, jedno srpsko pleme, koje se u vrijeme doseljavanja Srba na Balkan doselilo u Bosnu, u okolinu Travnika, da bi nešto kasnije prešlo u Hercegovinu i naselilo na banjskoj visoravni. Odatle su, kako dalje piše Luburić, u zajednici sa još nekim srpskim plemenima potisli starosedilačko stanovništvo tako da je Novljanima pripalo prostrano zemljište kojem je sem Drobnjaka u današnjim granicama pripadao dio Korjenića, Pive, Gornje Morače, Nikšićkih Rudina i veliki dio Nikšićkog polja. Kasnije se pleme razdvojilo na dva dijela, tako da je manji dio, koji nas ovdje interesuje, zauzimao zemljište između Banjana i starih Riđana.
''Granica ovog zemljišta prema Banjanima počinjala je od Matejeve crkve i išla prema sjeveru do na vrh Vjetrenoga brda više sela Usputnice, odatle je okretala istoku preko Tanureva brda izlazila na Šuškovaču više Jelića. Otadle je granica skretala pravo na sjever i išla na Štrbačku crkvu, Drobnjačku među (više Prigradine), Drobnjački gradac (u plan. Jelovici), Bukorov Do (u Zlatnoj strani), Lučevi gradac i izbijala na vrh Njeguša na Oblu glavicu.
Granica prema Riđanima počinjala je od Matejeve crkve, gdje je bila tromeđa Banjana, Drobnjaka i Riđana i išla pravom linijom na Jasen, a odatle preko Božurovog brda na Cerovo brdo, pa na Ćešor. S Ćešora je granica išla preko Piskove ljuti na vrh Kite, a odatle na Milojev do i Lađansko brdo, pa na Ćurkov mramor u Zloj gori''.

 

Po predanju došli iz Bosne

 

Na zemljištu, koje je tada pripadalo Drobnjacima, nalazila su se sljedeća sela: dio Vilusa, banjski Broćanac, Kešeljeva Gradina, dio Tupane, Bolosave, Maočići, Riječani, Smrduša, Cerovica, Muževice, dio Kamenska i Trepča sa svim svojim zaseocima. U time selima je 1929. godine, u vrijeme kada je Luburić vršio istraživanja, bilo preko 600 domova.

SEOBA MATARUGA

Luburić ne navodi kada su Drobnjaci konačno napustili ovaj teren, ali smatra da je to bilo prije dolaska Turaka i da zemljište nijesu izgubili borbom, jer su isto kasnije prodavali. Prema predanju, na koje se poziva Luburić, мada po tom pitanju nema spora, Cerovići su sve do pogibije vojvode Rada Cerovića (1785. godine) dobijali hak sa svog zemljišta koje se nalazilo u Cerovici, njihovom ranijem prebivalištu.
Od tadašnjih drobnjačkih porodica mnoge danas žive u Drobnjacima, dok su se Mataruge raselile, tako da u Banjanima sada žive svega nekoliko porodica koje, po predanju, vode porijeklo od Mataruga.
Uporedo sa doseljavanjem drugih porodica, i dužim ili kraćim zadržavanjem u Banjanima, doselili su se i preci Petrovića – Njegoša. Oni su se naselili u Muževicama (tada pripadale Drobnjaku), ispod planine Njegoša, prema predanju, ne mnogo kasnije poslije boja na Kosovu. Muževice se nalaze na tridesetom kilometru, sjeverozapadno od Nikšića. Leže u jednoj udolini (988 metara nadmorske visine) između planina Njegoša (1721 m.) i Jelovice (1260 m.), koji ih skoro paralelno omeđavaju sa dvije strane, te Zlatne strane (1100 m) i Buska (1022 m) – sa druge dvije strane. Njegoš je, može se reći dosta velika karsna masa koja se proteže SZ – JI i u ranije vrijeme je obilovala bogatim pašnjacima, a imala je i dosta borove i jelove šume.

SELO MUŽEVICE ISPOD NJEGOŠA

Podnožje Njegoša i čitava Jelovica obilovale su pitomom šumom kao što je hrast, jasen, javor, bukva i drugo listopadno drveće. Same Muževice su dosta valovite sa manjim uzvišenjima i dubokim dolovima podesnim za obradu. One su ranije sa graničnim planinama i uzvišenjima obilovale bogatim pašnjacima, мada je erozija učinila svoje, pa se umjesto mnogih livada i pašnjaka pojavio kamenjar.
Iako se nalaze na dosta velikoj nadmorskoj visini i bezvodne su, ipak su pogodne za gajenje žitarica (ječam, ovas, raž, pa i kukuruz) i povrća (luk, pasulj, kupus, naročito krompir). Od voća uspijevaju šljive, kruške, jabuke, мada se voću, zbog gajenja stoke (ovce, koze, goveda) nikada nije poklanjala odgovarajuća pažnja. U njima je uoči Drugog svjetskoga rata živjelo svega dvadesetak porodica.
Odakle su preci Petrovića doselili u Muževice i u koje vrijeme nije dovoljno rasvijetljeno. Prema tradiciji, a i zapisima nekih istoričara, doselili su iz Bosne, iz okoline Zenice, ili Travnika i da su u Drobnjake doselili, kako navodi Kovijanić, krajem 14. vijeka.
Kovijanić je u kotorskom sudsko-notarskim spisima pronašao i prepisao sljedeće:
''Od Đurđa Bogutovića iz Drobnjaka i njegovih sinova Vukca, Radina, Heraka, Pribila i Ostoje primio je 1. marta 1399. godine Dapko Vasilijev, ugledni i imućni kotorski vlastelin u depozit ove stvari: šest srebrnih pojaseva, zavijenih u šest marama, težine 19 i po funti, dvije tacne sa izvjesnim srebrnim pucadima, težine pet unči, takođe dvije kutije perla sa svitom i sa četiri puceta perla, težine u svemu 10 unči''.
U zapisu su navedeni i uslovi pod kojima su se mogle podići založene stvari, što za nas u ovom radu nema nekog većeg značenja.
Na osnovu navedenih i drugih izvora, Kovijanić je utvrdio da je Đurađ Bogutović imao sina Heraka, po ocu prozvanom Đurđević, a ovaj takođe sina Heraka, koji se isto tako po ocu prozvao Heraković i da od njega potiču Herakovići. Pošto je Kovijanić proučavajući životni put i ostalih sinova Đurađa Bogutovića, utvrdio da je Pribil imao sina Rajiča (Rajka), koji se po ocu nazvao Pribilović, na osnovu čega je utvrdio da Herak i Rajič nijesu bili rođena braća, kako je mislio Erdeljanović, već braća od strica. Na osnovu toga Kovijanić je utvrdio da je Boguta najstariji poznati predak Petrovića i da je njegov sin Đurađ, a možda i on, živio u Muževicama, ispod planine Njegoša već 1399. godine.

U VEZI SA VUKOM BRANKOVIĆEM?

Vjerovatno je zajedno sa precima Petrovića, ukoliko ne i ranije, iz Bosne u Muževice doselio Punoš, koji je po predanju vodio porijeklo od Vojinovića. Erdeljanović smatra da je Punoš doselio u Muževice po padu Bosne i Hercegovine, što se ne može prihvatiti kao tačno, jer je Punoš doselio znatno ranije. Erdeljanović, takođe, smatra da je Punoš sa svojim sinovima, a možda i rođacima ili zemljacima, proveo neko duže vrijeme ispod Zlatne strane, prije nego je preselio u Njeguše, jer se na drugi način ne bi tako dugo održalo predanje da je Punoš živio ispod Zlatne strane, kako su izjavljivali njegovi potomci u vrijeme Erdeljanovićevog boravka u Njegušima.
Kovijanić otkriva da je sa deponovanjem dragocjenosti Đurađa Bogutovića, to istovremeno uradila i Mara Vuka Brankovića sa svojim sinovima Grgurem, Đurađem i Lazarom, što mu je poslužilo da izvede zaključak da je Đurađ Bogutović sa sinovima bio u službi u pratnji Brankovića. Da li je istovremeno deponovanje dragocjenosti Đurađa Bogutovića i Mare Branković bilo slučajno, ili je Đurađ Bogutović, kako kazuje Kovijanić, bio u službi Brankovića teško je utvrditi.
To što se Kovijanić poziva na kazivanje Šobajića da su Brankovići iz Korijenića od Klobuka nije pouzdana garancija, jer je Vukov otac Branko, kao što je poznato, bio sevastokrator u Ohridu, polovinom 14. vijeka, a Vuk kasnije nezavisan gospodar Kosova polja, Prištine, Vučitrna, Zvečana i Skoplja, tako da je pored kneza Lazara bio najmoćniji srpski feudalac i vladar. Zna se da je Vuk, poslije poraza na Kosovu, postao turski vazal, ali i da su ga Turci, poslije pobjede nad Mađarima, 1396. godine, protjerali zbog njegove saradnje sa Mađarima.
Uspostavljanje takvog prijateljstva, a istovremeno i povjerenja između Brankovića iz Srbije i Đurađa Bogutovića iz Bosne, na osnovu kojeg su Brankovići primili Đurađa Bogutovića u službu u vrijeme kada su bili protjerani sa turske teritorije, teško je povjerovati, мada nije nemoguće.
Različita su i mišljenja da li su sa precima Petrovića na teren Rudina doselila istovremeno i drobnjačka plemena Cerovića, koji su se naselili u Cerovici, Balotići (Tomići) u Dukatu, Đurđići u Đurđevom Dolu i još neka bratstva, kako piše Tomić.
Da li je između predaka Petrovića i Cerovića bilo kakvih srodničkih veza, takođe nije utvrđeno – od negiranja bilo kakvih veza od strane Luburića, do postojanja bliskih veza, što su tvrdili kako Cerovići tako i Petrovići – Njegoši. Negiranje bilo kakvih veza i vremena zajedničkog doseljavanja od strane Luburića nema pouzdanih dokaza, jer je bliža ili dalja srodnička veza mogla postojati, kao što se i mogla uspostaviti u vrijeme zajedničkog življenja u neposrednoj blizini na teritoriji Rudina.

VEZE PETROVIĆA I CEROVIĆA

To što dosadašnja istraživanja nijesu mogla razriješiti to pitanje, izuzev nagađanja ili vlastitog mišljenja, ne daje za pravo Luburiću da tako zaključuje. Tvrđenje Luburića da su Cerovići doselili u današnje Drobnjake iz sela Rudina (ranijih Drobnjaka) u današnje Drobnjake trajala je vrlo dugo. Ovo je utoliko shvatljivije kada se zna da su katuni Drobnjaka iz Rudina duže vremena bili na Durmitoru u njegovoj široj okolini, da su tamo, potom, osnovali sela i čitavom kraju nametnuli svoje ime.
Pored toga, Luburić priznaje da o dalekoj prošlosti Cerovića nema podataka, te da se najstariji Cerović (Sekule) javlja tek u drugoj polovini 16. vijeka i da se misli da je bio vojvoda. Ovim se, kao što se vidi, ne isključuje mogućnost da Cerovići nijesu doselili iz Bosne i u 14. vijeku i da između njih i predaka Petrovića nije postojala, ili je uspostavljena, prijateljska veza, jer preci Petrovića nijesu u Muževicamna živjeli izolovano i bez saradnje sa susjednim bratstvima.
Takođe, nije izučeno zašto su preci Petrovića doselili baš na drobnjačku teritoriju, te da li i to ima neke veze sa porodicom Cerović. To što su Cerovići i neka druga drobnjačka bratstva preselili kod svojih u Drobnjake, a preci Petrovića u Njeguše, vjerovatno zbog svojih veza u Kotoru, a i poznanstava sa Punošem, odnosno njegovim potomcima, ne umanjuje pretpostavke u pogledu postojanja međusobnih veza.
No, bez obzira da li se između Cerovića i predaka Petrovića postojale kakve srodničke veze, jedno je pouzdano tačno: potenciranje odnosne veze dobro je poslužilo i jednoj i drugoj strani – Petrovićima da iskoriste jako durmitorsko pleme i uticajnu porodicu Cerović u njemu, dok je Cerovićima koristilo da ukažu na svoje srodničke veze sa dinastičkom kućom Petrović i tako povećavaju svoj ugled u plemenu i šire.

 

Mnogo pretpostavki i neutemeljenih tvrdnji

 

Ostataka materijalne kulture na osnovu kojih bi se izveo zaključak da su na ovom terenu živjeli preci Petrovića, nema mnogo. Međutim, preko postojećih ostataka i tradicijom sačuvanih detalja, uz respektovanje mjesta i vremena, ipak će se steći jedna dosta vjerodostojna slika i otkloniti mnoge nedoumice koje u tom pogledu postoje.

NASELJE BEZ VODE

Poznato je da se na sjevernom dijelu sela, skoro u uglu gdje se dodiruju Njegoš i Zlatna strana, nalazi lokalitet Zidinice (Zidine) koju čini jedna zaravan (250 x 130 m) iznad dva prostrana i duboka dola, na kojoj se nalazilo naselje koje se prema ranijim zapisima sastojalo od četiri zgrade. Sada se na tom mjestu nalaze ostaci zidina dviju zgrada, dok su tragovi ostalih uklonjeni radi stvaranja obradivog zemljišta. Glavna zgrada dužine 19, a širine 10 metara, građena je od tesanog masivnog kamena zidanog na redove čija debljina zidova iznosi više od jednog metra. Dužina većine uzidanog kamena, naročito spoljnjeg, kreće se od jednog do 1,50 metara, dok je njihova visina približno ista i daleko manja. Ne može se utvrditi da li je zgrada bila pregrađena, jer je zarasla šibljem i nagomilana drugim materijalima. Kako izgleda, odmah do nje i to u polukrugu, nalazile su se dvije-tri zgrade.
U neposrednoj blizini zaravni nalazi se druga omeđina od neke zgrade (veličine 12 x 6 m), koja je iz nekih razloga bila udaljena iz kompleksa ostalih zgrada. Da li je ta zgrada služila kao štala za stoku, ili je pripadala nekoj porodici koja nije bila u istom rodu kao i ostale sa zaravni, teško je utvrditi. Kako se iz ostataka omeđine vidi, ova zgrada nije brižljivo rađena kao glavna zgrada o kojoj smo već govorili.
Na kraju južnog dijela zaravni, i to na jednom malo uzvišenijem mjestu, ranije se nalazilo više oblikovanih kamenja raspoređenih u vidu polukruga. Kamenje su kasnije razbijeno i uklonjeno, a zemljište iskorišćeno za obradu. Pretpostavlja se da su na tom mjestu obavljani skupovi i vršeni dogovori, u protivnom, nije poznata njihova namjena.
Karakteristično je da nigdje u blizini naselja nijesu otkriveni tragovi postojanja vode, iako se pretpostavlja da je tu negdje u blizini morala biti bar jedna gustijerna. Istina, pronađena je jedna i to dosta mala gustijerna u Okuću, udaljena nekoliko stotina metara od naselja, мada se smatra da ona nije bila jedina.

“ŠPANJOLICA” POKOSILA MLADEŽ

Na rastojanju od oko jednog kilometra i to jugozapadno od Zidinica, na lokalitetu Riđuša, nalazilo se sve do 1918. godine staro groblje i ''ostaci stare crkvice, sagrađene od borovih turupaca''. Groblje je bilo bez nadgrobnih spomenika izgrađenih grobnica. Ovo je bilo zapušteno i u njemu je rijetko ko sahranjivan od naseljavanja Muževica (poslije 1858. godine) sve do 1918. godine kada je u selu zavladala ''španjolica'' od koje je za kratko vrijeme umrlo osam mladih osoba. Kako je bolest bila zahvatila cjelokupno stanovništvo, preživjeli su umrle sahranjivali u tom groblju, pri čemu nijesu vodili računa o već zaraslim humkama. Kako je i kasnije nastavljeno sahranjivanje u ovom groblju, to od prvobitnog groblja nema nikakvih vidnih ostataka.
Pedesetak metara južno od groblja, pokraj starog puta koji je prolazio kroz selo, nalazila se crkva (5,50 x 4m) čiji se temelji i sada poznaju. Postavljena je kao i ostale crkve istok – zapad i na mjestu i dalje ima nešto razbacanog kamena. Pretpostavlja se da su tamo temelji bili od kamena, a da je sve ostalo (zidovi, krov, vrata) bilo izgrađeno od borova drveta. Nema nikakvih znakova koji bi ukazivali na groblje, kao što je to bilo sa drugim crkvama u ovom kraju.
Od kraja zapadnog dijela groblja, udaljeno oko 120 metara, nalazi se voda – gustijerna sa splovom (zemljište određenog nagiba) dužine preko 150 i širine oko 30 metara. Gustijerna je zidana, a u njenoj blizini nijesu pronađeni tragovi od naselja, te je zagonetno zašto je pravljena na tom mjestu ako u blizini nije bilo zgrada za stanovanje.
Neshvatljivo je kako je Erdeljanović prihvatio mišljenje Luburića da ''u kraljevima oko planine Njegoša nema o tome nikakvih tragova, ni u čemu niti kod ikoga'', u dijelu u kojem se govori da li su preci Petrovića stanovali ispod planine Njegoš. U knjizi nešto dalje Erdeljanović navodi riječi Luburića iz kojih se može zaključiti da su Muževice naseljene tek 1858. godine, te da do tog vremena nije bilo stalnog naselja, izuzev ''možda su samo privremeno stanovale tu kadgod kakve izbjeglice''. Nasuprot Luburiću, Svetozar Tomić, prilikom nabrajanja crkvi i crkvina u Banjanima kaže: ''Crkvine su jedna u Muževicama (negdašnja saborna crkva), jedna na Rusenovićima i jedna u Podljuti''.

NEUTEMELJENE TVRDNJE

Karakteristično je da Tomić crkvu u Muževicama naziva sabornom, što ni u kom slučaju nije mogla biti. Prvo, ona je mala i izgrađena od borovih greda, te znatno mlađa u odnosu na crkvu na Rusenovićima, ili Počivalima, koja je bila od kamenja i ukrašena freskama što je za ono vrijeme bilo vrlo značajno; drugo, Muževice se nalaze ispod planine Njegoš i kao što je već rečeno izdvojene su od drugih naselja, te nijesu činile niti su mogle činiti neki središnji centar.
Pod pretpostavkom da su drobnjačka plemena živjela na već navedenom prostoru u vrijeme kada i preci Petrovića, zna se da im terenski nije odgovarala crkva u Muževicama, jer je bila udaljenija od dvije navedene crkve. Ni eventualni prigovor da se navedene crkve nijesu nalazile na teritoriji Drobnjaka nema bitnijeg značaja, jer su između drobnjačkih plemena i susjednog stanovništva iz Banjana vladali dobrosusjedski odnosi. Vjerovatno Tomić nije bio u Muževicama, već je na osnovu iskaza drugih objavio takav podatak. Crkva u Muževicama mogla je služiti kao saborna crkva jedino radi izgovora pri okupljanju predstavnika pojedinih bratstava ili okupljanja većine stanovništva u cilju dogovaranja, što tradicija nije potvrdila.
Izgleda da su odlaskom predaka Petrovića iz Muževica zapuštene kako njihove kuće, tako i crkva, groblje, gustijerne i ostala imovina, što je vremenom sve propalo. Od kuća su ostale zidine, od crkve borova građa koja se dugo održala, dok su gustijerne zatrpane zemljom. Kako su potom Muževice ušle u sastav nikšićkog kadiluka, to za sve vrijeme turske prisutnosti nijesu bile naseljene, već su uglavnom služile za ispašu njihovih stada.
Zanimljiv je i jedan zapis Leontija Ninkovića sa njegovog puta po Banjanima u kojem navodi da je kod crkve Sv. Save na Počivalima naišao na jednu srednjovjekovnu nadgrobnu ploču, koja je, kako je na njoj pisalo, pripadala grobnici Heraka Misalića, na osnovu čega je zaključio da bi to mogao biti rodonačelnik Herakovića, predaka Petrovića. Na takvo pisanje Ninkovića, što se vidi kod Erdeljanovića, reagovao je Andrija Luburić tvrđenjem da ''Herak Misalić'' nema ništa zajedničko s rodonačelnikom njeguških Herakovića''.

OLAKO NEGIRANJE

Iako se mišljenje Ninkovića, da bi Herak Misalić mogao biti rodonačelnik Herakovića ne može prihvatiti, takođe se ne može olako prihvatiti ni negiranje svega toga od strane Luburića. Radi obrazloženja naprijed rečenoga navešću neke podatke: zna se da se na Počivalima, sjeverno od Velimlja, nalazi crkva Matovića i Krušića i da je posvećena Sv. Savi. Pretpostavlja se da je to jedna od najstarijih crkava u Banjanima. Dosta je mala i u njoj se nalaze freske iz starijeg vremena, vjerovatno iz doba izgradnje, koje su dosta oštećene, i novije, ali znatno slabije.

 

”Ostavili svoje otečestvo i u ovijem gorama utekli''

 

I ta crkva, kao i Miljanićka crkva u Klenju, kraj Velimlja, posvećena sv. Jovanu Krstitelju, bile su po turskom naređenju dobrim dijelom zatrpane zemljom kako bi izgledale manje, jer bi u protivnom bile porušene. Kako je i nadgrobna ploča, o kojoj piše Ninković, bila u zemlji sve do oslobađanja od Turaka, kada je uklonjena nanesena zemlja oko crkve. Nažalost, nadgrobna ploča kod crkve sv. Save na Počivalima ubrzo je izlomljena od strane neupućenih graditelja novih grobnica, te je nije mogao vidjeti ni Luburić prilikom posjete crkvi.

NA GROBLJU NEMA OZNAKA

Povezano sa ovim pitanjima, a na osnovu tragova od izgrađenih kuća, groblja, crkve i gustijerni moglo bi se zaključiti da nije u pravu Luburić ni kada kaže: ''Ako su oni (misli se na Heraka i Rajića, V. M.) možda neko vrijeme i stanovali pod planinom Njegoš, to je moglo biti samo privremeno i trajati kratko''. Da li bi preci Petrovića za to ''kratko vrijeme'' mogli uraditi sve to i da li bi kod njih postojao takav interes. Naravno, na osnovu izloženog, slijedio bi negativan odgovor.
Međutim, moglo bi se postaviti i pitanje – zašto u groblju u Muževicama nije bilo nadgrobnih spomenika, niti nekih izrazitijih oznaka, ako su preci Petrovića ovdje duže živjeli? Pri odgovoru na ovo pitanje moglo bi se reći da su, vjerovatno u tom groblju sahranjivane manje značajnije osobe, a da su ostali sahranjivani negdje drugo, pa možda baš i kod crkve sv. Save, na Počivalima. Iako će izgledati neshvatljivo, slično su postupali i Miljanići iz Muževica sve do 1918. godine, koji su neke umrle sahranjivali u ovom groblju, a ostale kod svoje crkve u Klenju, koja je od Muževica nešto udaljenija u odnosu na crkvu sv. Save na Počivalima. Obje crkve se nalaze u istom pravcu, na udaljenosti oko dva sata brzog hoda od Muževica, pri čemu je trebalo preći preko planine Jelovice. No, sve to, pa i ružna zimska vremena, skopčana čak sa životnim opasnostima zbog vremenskih nepogoda, nijesu sprječavale Miljaniće da desetinama godina vrše takve obrede.

SLAVE I PRISLUGE

U prilog tezi da su preci Petrovića svoje značajnije ličnosti sahranjivali, možda, baš kod crkve sv. Save na Počivalima ide i činjenica što su preci Herakovića i Rajičevića, pored slave Đurđevdana, kako izgleda, prisluživali sv. Savu, što navodi Erdeljanović, na osnovu razgovora sa većim brojem ljudi iz Njeguša. Pored toga, u Herakovićima je 1886. godine podignuta crkva i posvećena sv. Savi, te najveći broj Herakovića (Popovići) prislužuju sv. Savu, kao neki svoj ''zavjet'', poste ''Savinu nedjelju'' i predaju crkvi na sv. Savu ''punje'' i proskure''.
Iako su Herakovići i Rajičevići u Njegušima duže prisluživali Veliku Gospojinu, vjerovatno zbog toga je njoj bila posvećena saborna crkva plemena Njeguša i što je ta prisluga povezivala većinu bratstava u plemenu Njeguši, to nije spriječilo Popoviće da, umjesto te prisluge, prihvate drugu i to baš sv. Savu. Za takvu izmjenu Popovići ºu tada, nesumnjivo, imali neke svoje razloge. Da li su to učinili zbog toga što se bila pojavila neka zarazna bolest, kako se govorilo u kraju, da li su prevladala razna proročanska predviđanja, ili neki predosjećaj u odnosu na svoju staru prislavu i crkvu sv. Save na Počivalima, nije poznato, ali su Popovići to svojevoljno učinili i do danas održali.
Navedeni podaci utiču, naravno do izvjesne granice, da se tako lako ne može odbaciti zaključak Leontija Ninkovića da između Heraka Misalića i predaka Petrovića postoji neka veza, kao što je to bez dovoljno argumenata učinilo Luburić. Nije isljučeno da Herak Misalić nije bio brat, ili neki bliski rod Bogutov, za čijeg sina Đurađa je Kovijanić našao podatke u Kotorskom arhivu. Možda je bilo i drugih nadgrobnih spomenika i natpisa na njima, te da su ranije polomljeni, kao i ovaj o kom je riječ. Da Ninković slučajno nije pronašao ovaj nadgrobni spomenik, sigurno je da se ni za njega sada ne bi znalo. Možda bi neka dalja istraživanja u tom pravcu značajnije rasvijetlila ovo pitanje.

NJEGOŠEVA POTVRDA

Da su preci Petrovića živjeli pod planinom Njegoš s oduševljenjem je pričao vladika Petar I Petrović Njegoš banjskim izaslanicima 1826. godine na Cetinju, kojom prilikom je Vasilija Baćovića imenovao za vojvodu, a Rada Miljanića za serdara banjskog. Vjerovatno je vladika kroz isticanje svoga porijekla i naziva po planini Njegoš želio da što jače veže Banjane za Crnu Goru, što nije ostalo bez uticaja. O tome su banjski izaslanici sa zadovoljstvom pričali Banjanima, a i drugima, povratkom sa Cetinja. Istina, Miljanići su, prema narodnom predanju, znali da su u Muževicama, koje su se tada nalazile u njihovom susjedstvu, nekada davno u vrijeme dolaska njihova pretka Milisava Čevljanina u Banjane (oko 1450. godine), stanovale neke srpske porodice, ali nijesu ni slutili da su to bili preci crnogorskih vladika.
O doseljavanju predaka Petrovića iz Bosne znali su, vjerovatno, svi Petrovići, što se vidi i iz pisma Petra II Petrovića Njegoša Osman-paši Skopljaku, iz 1847. godine u kojem piše: ''Kada je Bajazit (Ilderim nazvani) Bosnu pokorio i kada su divlje orde azijske naše maleno no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i jošte neke odabrane familije koje nijesu tu poginule od Turaka ostavile svoje otečestvo i u ovijem gorama utekli''.
Da li je Njegoš stvarno mislio da su njegovi preci napustili Bosnu pod pritiskom Turaka, ili je tim želio da skrene pažnju Turcima da ostave na miru njegov narod kada ga za toliko vremena nijesu mogli uništiti, ostaje i dalje neizvjesno. Možda je zbog potrebnog mira, kojem je težio, taj vremenski period i nemilosrdni odnos svjesno uveličao radi ostvarenja postavljenog cilja. No, bez obzira kako je mislio, ovim je potvrdio da su njegovi preci došli iz Bosne, a kako i kuda nije imao potrebe da se paši ispovijeda.
Prema pričama pratilaca, koji su kao vodiči bili uz knjaza Nikolu na njegovom putu od Krsca kod Gacka preko Utesa, Crnog Kuka, Dubočaka, podnožja planine Jelovice (odakle se vide Muževice, Zlatna strana i planina Njegoš) preko Nikšićkih Rudina do Broćanca kraj Nikšića, avgusta 1876. godine, knjaz je dosta dugo razgledao Muževice s okolinom i interesovao se za mjesto gdje su bile kuće i crkva njegovih predaka.
Zbog žurbe, da bi s dijelom vojske što prije stigao ''braći u pomoć'' (misli se na južni front, V.M.), žalio je što nema vremena da svrati u Muževice i posjeti ''prađedovsko ognjište''. Knjaz (kralj) Nikola je kroz susrete sa Miljanićima često u šali govorio da mu još nijesu isplatili Muževice niti mu plaćaju nadoknadu za njegovo zemljište. To je potvrdio i prvih godina ovog vijeka kada su ga na Cetinju posjetili Pijo Stojanov i barjaktar Lazar Savin, oba Miljanići, radi dobijanja odobrenja za izgradnju crkve u Muževicama.

NEISPUNJENO OBEĆANJE

Knjaz Nikola nije odobrio Piju izgradnju crkve u Muževicama pod izgovorom da je to njegova obaveza, te da će on podignuti crkvu na mjestu gdje je bila crkva njegovih predaka kada privede kraju neke preuzete obaveze.
Svoje obećanje nije ispunio niti je u tom pogledu vršio kakvu aktivnost.
Vjerovatno je tome doprinijelo i stvoreno stanje ''darivanjem'' Ustava i pojavom Narodne stranke za koju su se u većini izjasnili stanovnici Nikšića i njegove okoline.

 

Život u Muževicama i seoba na Njeguše

 

O životu predaka Petrovića u Muževicama nema pisanih podataka, već se o tome može stvoriti pouzdanija slika na osnovu proučavanja drugih bratstava, koja su u to vrijeme živjela na teritoriji Banjana, odnosno tadašnjih Rudina. Tome treba dodati da je mnoge istorijske i druge događaje očuvala izvanredna narodna tradicija, koja je prenošena s koljena na koljeno, a koju su stari gajili i nasljeđivali kao neki zavjetni kult, izjednačavajući je sa najvećom svetinjom.

KATUNI PORED PIŠTALINA

Na osnovu predanja i drugih podataka zna se da je i kod predaka Petrovića, kao i kod većine tadašnjeg stanovništva, stočarstvo predstavljalo primarnu privrednu granu. To je istovremeno važilo za stanovništvo cjelokupnog dinarskog područja, jer su ih na to upućivale istorijske okolnosti tadašnjih i munulih razdoblja. Iz tih razloga je bavljenje stočarstvom, kao privrednom granom, činilo značajnu osnovu povezanosti veće srodničke zajednice, koja se slično domaćinstvu odnosila prema drugim zajednicama.
Blagodareći brižljivo odgajanim stadima ovaca, čoporima govedi, naročito konja, organizovana je značajna srednjovjekovna trgovina, naročito sa primorskim gradovima. To se odnosilo i na pretke porodice Petrović, koji su doseljavanjem u Muževice koristili bogate pašnjake planina Njegoša i Jelovice. S druge strane, sa stokom su lakše organizovani pokreti prilikom nemirnih godina, lakše su se sklanjali na sigurnija mjesta ili odstupali u druge krajeve, što je u svakom slučaju, važilo i za pretke Petrovića.
U Muževicama za stoku i nije bilo potrebno mnogo hrane, jer je skoro tri četvrtine godine stoka imala hrane po bogatim pasištima, dok je samo u toku zime prehranjivana sijenom, koje je tokom ljeta skupljano sa prostranih livada. I na Njegošu su korišćene brojne livade sa kojih je skupljano sijeno, pa je stoka i preko zime dijelom držana u pećinama Njegoša. Od stoke je korišćena vuna, mlijeko od kojeg su pravili maslo, kajmaka i sir, zatim su koristili meso i kožu.
Preci Petrovića su na Njegošu, lokacija Lučevi gradac, imali svoje katune pored izvora zvanog Pištalina, мada su koristili i nekoliko drugih izvora. Do naseljavanja Muževica, poslije 1858. godine, zadržali su se ostaci i zidine od koliba, na kom mjestu su Miljanići kasnije gradili svoje katune.

BEZ IZVORSKE VODE

Prema predanju, na katunima su preci Petrovića provodili dobar dio godine i zbog toga što su Muževice oskudijevale vodom, pa su u Njegošu pored izvorske vode, koje u toku sušnih ljeta nije bilo u dovoljnim količinama koristili i sniježnice. Pošto u Muževicama nije bilo izvorske vode, koristili su kišnicu koju su sakupljali u gustijernama, specijalno građenim u te svrhe.
Pri izradi gustijerni korišćena su udubljenja između prirodnih stijena, a i zidane su od kamena. Kako cementa nije bilo, koristili su masu dobijenu od pomiješanog kreča i skoro nepropustive ilovače, koju su uzimali sa lokacije Riđuša, vjerovatno tako nazvanom po boji zemljišta. Vješto pomiješana i ugrađena masa služila je skoro kao beton, te su gustijerne dosta dugo trajale. Preko sušnih ljeta, kada bi nestalo vode u gustijernama, za potrebe domaćinstva dogonili su vodu na konjima u mješinama ili drvenim posudama sa izvora ispod planine Njegoša.
Zemljoradnji je poklonjena znatno manja pažnja, iako je zemljišta bilo dovoljno. Iskorišćavani su dolovi i ravne površi, te kako izgleda, nijesu imali potrebe da se bave krečenjem šuma da bi dobili obradivo zemljište. Po pričanju prvih doseljenika u Muževice, nije bilo teško uočiti koje su parcele nekada obrađivane. Pretpostavlja se da je sijan ječam, ovas i raž i da su isti upotrebljavani za ishranu, dok je slama korišćena za prehranu krupne stoke. Vjerovatno su gajili i neke vrste povrća, jer su klimatski uslovi i kvalitet zemljišta, uz obilato korišćenje stajskog đubriva, pogodova kako za navedene vrste žitarica, tako i za poznate vrste povrća.
Za obradu zemljišta koristili su drvenu ralicu i motiku, a za sječu šume sjekiru. Kod naroda je poznato da su preci Petrovića koristili dvokolica (кola sa dva točka) koje su vukli volovi, tako da su dovozili drva, sijeno, žito, razvozili đubre po njivama i slično.
Nema pouzdanih podataka da su se preci Petrovića bavili pčelarstvom, za koje i danas postoje odlični uslovi. Prostranstva Njegoša, Jelovice, Zlatne strane i predjela između njih i danas su obrasli raznim medonosnim biljem, tako da i dalje čine pogodan teren za gajenje pčela. Zna se da je i ranije med višestruko iskorišćavan: za jelo, kao lijek i za pravljenje medovine, poznatog slovenskog napitka još iz daleka starijih vremena. Takođe je vosak iskorišćavan u trgovini, u narodnoj medicini i prilikom vjerskih obreda. Zato je teško povjerovati da su se svih tih blagodeti odricali preci dinastije Petrović Njegoš.

PROSTIRKE OD SLAME

Pitanje je i da li su se tadašnji stanovnici Muževica bavili voćarstvom, koje je bilo rasprostranjeno u nekim sličnim krajevima još od ranog srednjeg vijeka. Prilikom naseljavanja Muževica, poslije 1858. godine, zatečene su mnoge divlje jabuke i kruške, pri čemu bi se moglo zaključiti da su nekadašnje jabuke i kruške usljed zapuštenosti i podmlađivanja izgubile svoja prvobitna svojstva.
Kućni namještaj je, kao i u susjednim krajevima toga doba, bio jednostavan i ograničen na najpotrebnije. Kreveti su bili rijetki, već se spavalo na zemlji pri čemu je korišćena slama i prostirke dobijene od vune ili kože zajedno sa vunom. Korišćene su tronožne stolice, klupice, iskidana stabla tesanog drveta, a rjeđe ''stolovače'' za domaćina ili goste. Posuđe je, naročito bakarno, dobavljano iz primorskih gradova, мada su se služili i posuđem izgrađenim od drveta: karlica (škip) za mlijeko, kabao (drvena posuda za mužu), burilo za vodu, drvena kutlača, kašike, sanduci (skrinje) za ostavu važnijih stvari, žita ili drugih artikala. Služenje drvenim posuđem ne umanjuje saznanje da su preci Petrovića u Muževicama živjeli dobro, te da nijesu imali i skupocjenog posuđa, koje je, kako saznajemo iz drugih izvora, tada bilo dosta skupo i rijetko.
Za ishranu su korišćeni proizvodi od brašna dobijenog od raži i ječma, poznate vrste povrća, ovčijeg i goveđeg mesa, zatim mlijeka, sira, kajmaka i masla. Sir i kajmak su prikupljani i za zimske dane, kao i meso sušeno na dimu. Iskorišćavali su i lipov čaj, jer je teren bogat lipom.

SEOBA NA NJEGUŠE

Nije pouzdano utvrđeno kada su preci Petrovića napustili Muževice. Prema predanju, oni su pred nekom silom pobjegli, tako što su sa sobom otjerali stoku i odnijeli najvažnije stvari, dok su bakarno posuđe i neke druge vrijedne predmete spustili u jednu gustijernu koja tada nije držala vodu, a koju su potom maskirali kako je drugi ne bi mogli pronaći. Erdeljanović smatra da je to bilo negdje oko 1480. godine ili nešto kasnije, što bi moglo odgovarati padu Hercegovine pod Turke. On navodi da su u Njeguše došli Herak i Rajič ispod planine Njegoša i da su prvo živjeli u pećini iznad sadašnjih Rajičevića, da bi tek kasnije izgradili kolibe u Herakovićima. Uz to, Erdeljanović misli da su Herak i Rajič došli u Njeguše po tragu Punoša, pretka Punoševića, koji je, kako je već rečeno, živio izvjesno vrijeme ispod Zlatne strane.
Erdeljanović pretpostavlja da je Punoš bio vlastelin, jer je ubrzo stekao ugled u Njegušima, dobio zemlju na Lovćenu, pa i učestvovao u određivanju granica između pojedinih plemena, dok je njegov sin Bogdan već 1456. godine postao knez u Njegušima.

 

Zašto su preci Petrovića ishitreno pošli iz Drobnjaka

 

Na osnovu brojnih iskaza i prikupljenih podataka, Erdeljanović je došao do zaključka da su Herak i Rajič braća, da su bili vlastelinskog roda, kao i Punoš, da su došli kod njega i ubrzo dobavili popa, što, u protivnom, ne bi mogli učiniti. Takođe je pretpostavljao da u Njeguše nijesu došli sami Herak i Rajič sa svojim porodicama, već da su s njima bili njihovi rođaci, a vjerovatno i srodnici. Pošto su Herak i Rajič imali najviše autoriteta, to su se po njima i prozvali njihovi nasljednici.

RAZLIČITO O VREMENU DOLASKA

Erdeljanović smatra da su se po njima prozvali i potomci njihovih srodnika, jer su time dolazili u povoljniji položaj, što je odgovaralo i potomcima Herakovića i Rajičevića, pošto su time u novoj sredini bili brojniji i jači. Odnosne pretpostavke Erdeljanovića bi se mogle i prihvatiti, naročito poslije saznanja da se 70 Veljokrajaca (Velji Kraj) žalilo Ivanu Crnojeviću na sedam Herakovića i Rajičevića, čije nasilje nijesu mogli trpjeti.
Na osnovu dokumenata iz Kotorskog arhiva, Kovijanić se ne slaže s Erdeljanovićem o vremenu dolaska u Njeguše, kako Punoša, tako ni predaka Petrovića. Sadržina dokumenata upućuje, kako piše Kovijanić, da se Punoš doselio u Njeguše prije 1426. godine. On, takođe, dovodi u pitanje kneževstvo Punoševa sina Bogdana, kao i tvrđenje da su Herak i Rajič braća, već braća od strica, a unuci Đurađa Bogutovića, o kojem smo već govorili.
Đurađev unuk Herak Heraković pominje se 1441. godine kao jemac za Radiča Dobrijevića, koji se te godina nalazio u Trgovištu, kod starog Rasa, odakle je isporučivao olovo Kotoru. Na osnovu toga Kovijanić smatra da bi Herak Heraković mogao biti rodonačelnik Herakovića, мada nije utvrdio kada se on preselio u Njeguše, u prvoj ili drugoj polovini 15. vijeka.
Iako se u pomenutim dokumentima iz 1441. godine Herak Heraković prikazuje iz Drobnjaka, Kovijanić pretpostavlja da bi on i tada mogao biti stanovnik Njeguša, pošto je takvih slučajeva kroz dokumenta našao više. No, i pored toga, Kovijanić smatra da je migracija Orlovića, Vojinovića, Herakovića i nekih drugih bosansko-hercegovačkih rodova u područje crnogorskih brda izvršena prije pada Srbije (1459), a da se i ne govori o padu Bosne i Hercegovine.
Polazeći od predanja, istorijskih zbivanja i logičkog rasuđivanja nijesmo skloni prihvatiti naznačeno vrijeme preseljavanja predaka Petrovića u Njeguše, izrečene kako od strane Erdeljanovića, tako i od Kovijanića. Ovo iz razloga što je morao postojati neki, zaista, veliki uzrok da bi preci Petrovića napustili Muževice i planinu Njoguš, u kojima su imali odlične uslove za život (kuće, štale, torine, gustijerne, njive, livade, pašnjake, pa i crkvu i groblje) i seliti u Njeguše, gdje su morali živjeti u pećini i naseljavati središnje i najniže dijelove Njeguškog polja, koji su u to vrijeme, kako se navodi, predstavljali lužinu i močvaru. Pri tome, kako se iz drugih izvora vidi, nijesu imali boljeg izbora, jer su ostala sela u Njegušima bila naseljena.

RAZLOGA NIJE BILO

Do dolaska Turaka u Banjane, odnosno na teritoriju Rudina, razloga za brzo napuštanje Muževica od strane predaka Petrovića, koliko znamo, nije bilo, niti je Kovijanić za takav postupak naveo neki validan uzrok. Erdeljanović to vezuje za pad Hercegovine, polazeći od činjenice da je Hercegovina konačno pala padom Novog 1482. godine. On nije uzeo u obzir da su Banjani, u kojima se nalaze Muževice i planina Njegoš, dospjeli pod tursku vlast kada i Onogošt, 1465. godine, te da bi to mogao biti uzrok bjekstva predaka Petrovića ispred Turaka.
Pored toga, saznanjem da je Đurađ Bogutović, djed Heraka Herakovića i Rajiča (Rajka) Pribilovića, još 1399. godine deponovao znatne dragocjenosti u Kotoru, a da je Herak Heraković 1441. godine mogao biti jemac jednom poznatom preduzimaču kod kotorskih trgovaca, ne možemo prihvatiti tvrđenje Erdeljanovića da su Herak i Rajič došli u Njeguše ''po tragu Punoša, pretka Punoševića'', koji je izvjesno vrijeme živio pod Njegošem, ispod Zlatne strane. Ovo tim prije, ne osporavajući eventualne veze između predaka Petrovića i Punoša, odnosno njegovih nasljednika, što je, kao što smo već vidjeli Heraku Herakoviću Kotor bio poznat, a takođe i Njeguši, koji se nalaze iznad Kotora.
O ishitrenoj seobi predaka Petrovića iz Drobnjaka Kovijanić se poziva na narodno predanje, prema kojem su sa sobom odnijeli dragocjenosti (srebrnariju), a bakreno posuđe spustili u dno bunara da bi ga kasnije u povratku ponijeli. Naveo je i podatak iz Ljetopisa bratstva Miljanića ''da je u tom bunaru, kad se htjelo provjeriti ovo narodno kazivanje, nađen samo jedan bakreni sud za vađenje vode''.
Ovdje treba reći da je Kovijanić doslovno naveo narodno predanje, ali nije i izveo adekvatan zaključak. Tačno je da je jedna gustijerna slučajno otkrivena 1925. godine, u kojoj je nađen samo jedan bakarni sud, zapremine oko šest litara, koji je služio za vađenje vode iz gustijerne, što nikom ne daje za pravo da sa sigurnošću tvrdi da je to baš ta gustijerna u koju su preci Petrovića smjestili svoje posuđe. Ovo utoliko prije što i dalje postoji vjerovanje da prava gustijerna ni do danas nije otkrivena.

UZROK - PAD ONOGOŠTA?

Međutim, ne isključuje se mogućnost da se preci Petrovića, poslije smještaja u Njegušima, nijesu povratili za svoje posuđe i ponijeli ga u Njeguše, jer Muževice nijesu beskrajno udaljene od Njeguša.
Takođe, treba imati u vidu da su obje pronađene gustijerne, kao i sve druge koje se grade u ovom bezvodnom kraju, morale imati odgovarajući splov sa kojeg se od kišnice slivala voda u gustijernu, pri čemu su ove dugim vremenom nataložene zemjom i zarasle travom, pa su izbrisani svi vidni tragovi na osnovu kojih bi se mogle otkriti njihove lokacije. Do otkrivanja se više dolazi slučajno, ili sa željom da se na podesnoj lokaciji izgradi nova gustijerna, što je bio slučaj i sa ovom, otkrivenom 1925. godine.
Na osnovu izloženog, mogao bi se izvesti zaključak da su preci Petrovića neplanirano napustili Muževice i planinu Njegoš 1465. godine, na što su bili prisiljeni padom Onogošta s okolinom pod tursku vlast.

ZAŠTO NJEGOŠ, A NE NJEGUŠ

Sada bi se moglo postaviti pitanje na osnovu čega su Petrovići, kada su se već tako kasnije prozvali, svom prezimenu dodali naziv NJEGOŠ, a ne NJEGUŠ, kako to i danas neki bez razloga pišu. Ovdje moramo naglasiti da su postojala različita mišljenja o tom nazivu, počev od tvrđenja da su Petrovići svom prezimenu dodali naziv Njegoš po planini Njegošu, ispod koje su njihovi preci doselili u Njeguše, na osnovu čega se i samo mjesto nazvalo po njima, do mišljenja da su Petrovići dobili naziv po Njegušima u kojima su živjeli.
I jedno i drugo polazište su zastupali razni autori, koji su pisali o Crnoj Gori, ili o pojedinim pitanjima iz Crne Gore, pa, i kada su raspravljali o ovom pitanju. Oni su u najviše slučajeva prihvatili nazive kojima su sami Petrovići sebe nazivali, pa iako, kako se već zna, ni jedni ni drugi nijesu uvijek postupali na isti način.
Od Petrovića, iako se on nije prezivao tako, prvi je vladika Danilo svom imenu dodao naziv ''Njegoš'', i to u Moskvi, 1715. godine, što je ponovio i 1732. godine. U svojeručnom zapisu iz 1732. godine, vladika Danilo za sebe kaže: ''Danilü vladika cetinski Negošü voevodičü srübüskoj zemli''.
Karakterisitčno je navesti da su pojedini Petrovići u različitim vremenima i dokumentima upotrebljavali oba naziva. Tako se u jednom pismu crnogorskih glavara ruskoj carici Jelisaveti iz 1742. godine pominju, pored kneza Save Petrovića Njegoša, vladika Danilo i vladika Sava sa istim nazivom Njegoš, da bi na zapisu iz 1745. godine na jednoj ruskoj crkvenoj knjizi namijenjenoj vladici Savi Petroviću pisalo Njegušu, što je, takođe, za sebe ponovio vladika Sava i 1752. godine.

I VASILIJE RAZLIČITO

Vasilije Petrović je u svojoj Istoriji Crne Gore, kako navodi Erdeljanović, za pleme naveo samo oblik Njegoš, dok je za vladiku Danila napisao Njeguš. Vladika Petar Prvi, kao i svi njegovi nasljednici su upotrebljavali naziv Njegoš, dok su svoje saplemenike nazivali Njegušima.

 

Potomci kaluđera Petra utemeljili modernu Crnu Goru

 

Sličnost između naziva Njeguš, Njeguši, Njegoš i Njegoši je uticala na mnoge pisce (Sima Milutinovića, Vuk Karadžića, Milakovića, N. Dučića i druge) te nijesu dovoljno shvatili razlike između navedenih naziva, ili im nijesu pridavali naročitu pažnju, već su ih zamjenjivali, ili čak uporedo pisali u istom redu. Tako je, npr. Dučić, u prvom izdanju svoje ''Crne Gore'' upotrebljavao samo nazive ''Njeguši'', a za vladiku Danila ''Njeguš'', da bi u drugom izdanju ranije nazive zamijenio isključivo sa ''Njegoši'' i ''Njegoš''.

ĐILASOVE ZABLUDE

To što su raniji autori postupali tako donekle se može i shvatiti, što ne važi za savremenije, među kojima se nalazio i Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi “Njegoš”, kada govori o vladici Radu, na jednom mjestu kazao: “Ali se tačno ne zna zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Biće da je to preuzeo od strica, vladike Petra, koji je katkada uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš, valjda da bi se razlikovao od ostalih Njeguša, a ponajprije radi toga što se tako zvao i legendarni rodonačelnik plemena – vojvoda Njegoš, i što se držalo da se pleme neguško doselilo u 16. vijeku ispod Hercegovačke planine Njegoša''.
Šta je navedenim Đilas, zaista, htio reći teško je odgonetnuti, jer je nemoguće povjerovati da njemu nijesu poznate činjenice o kojima govori: da ''dodatak Njegoš'' nije birao vladika Rade, niti on potiče od vladike Petra, već od vladike Danila; da istorijski nije potvrđeno da je postojao ''vojvoda Njegoš'', da se pleme njeguško nije doselilo u 16. vijeku ispod hercegovačke planine Njegoša, već samo nekoliko porodica i to u 15. vijeku, a da je pleme njeguško postojalo ranije i slično.
Istina, nije cilj ovih redova da se polemiše sa Đilasom već, prvenstveno, da se ukaže na različita mišljenja koja dosežu do našeg vremena, a da se i ne govori kakva su ona bila u bližoj ili daljoj prošlosti.
U rasvjetljavanju ovog pitanja treba prvo utvrditi da li su Njeguši dobili naziv po stanovnicima koji su doselili ispod planine Njegoša ili po nečem drugo. Zna se da je u Njeguše prvo doselio Punoš, rodonačelnik Punoševića, i to ispod planine Njegoša, kako je utvrđeno prije 1426. godine. No, kako se Punoš nije značajnije vezivao za planinu Njegoš, to ni njegove nasljednike, koliko se zna, nijesu nazivali tim imenom.

IME SELA PO POTOKU

Karakteristično je za Punoša i njegove nasljednike da su više vezivani za Zlatnu stranu, nego za planinu Njegoš, iako je Punoš živio u Muževicama, u kojima su živjeli i preci Petrovića. Možda je pri podjeli korišćenja zemljišta Punošu pripadala Zlatna strana i dijelovi Jelovice, da bi preci Petrovića bili usmjereni prema Njegošu, jer u protivnom ne bi mogli saznati zašto su se tako kazivali.
Njeguši nijesu mogli dobiti naziv ni po Heraku i Rajiču, doseljenicima ispod planine Njegoša, jer su oni, kako smo već rekli, u Njeguše doselili oko 1465. godine, a Njeguši su (koji se, kako piše Kovijanić, prvi put pominju 1420. godine) bili poznati kao Njeguši (Negusi). Dok se Erdeljanović poziva na Jiričeka, koji plemensko ime Njeguši izvodi od slovenskog ličnog imena Njeguš navodeći da se Njeguši prvi put pominju tek 1435. godine, dotle Kovijanić tvrdi da su Njeguši dobili ime po imenu glavnog potoka Nelgoše (Nelgose), koji je tekao Njeguškim poljem, a pominjao se još 1336. godine, isto kao što je i Cetinje dobilo ime po ponornici Cetinji.
Kovijanić, istovremeno, i to argumentovano, dokazuje da su Njeguši ranije nosili naziv Ledinac, pod kojim nazivom se pominju 1335. i 1336. godine, da tokom 14. vijeka nijesu bili znatnije naseljeni, da su novi naziv dobili tek krajem 14. odnosno početkom 15. vijeka, kada se i pominju kao susjedno pleme Kotora.
Bez upuštanja u dalja dokazivanja izgleda ubjedljivo tvrđenje Kovijanića da Njeguši nijesu dobili naziv po planini Njegošu, odnosno po stanovnicima koji su ispod njega preselili u Njeguše.
Međutim, smatramo da Petrovići svom imenu nijesu dodali naziv Njegoš po mjestu gdje su rođeni, već po planini Njegoš ispod koje su u Njeguše preselili njihovi preci.
Kako je već rečeno preci Petrovića su relativno dugo živjeli mirnim i dosta udobnim životom u Muževicama, ispod planine Njegoša, a veći dio godine i na samoj planini Njegošu, gdje su imali svoje katune. Ako se tome doda da su preci Petrovića, prema ondašnjim procjenama, živjeli bogato, pošto se bogatstvo cijenilo prema broju grla stoke, a uz to vodli trgovinu sa primorskim gradovima, prvenstveno Kotorom – iz kojeg su dobavljali potrebne namirnice, odjeću, obuću, odgovarajući pribor za seoske potrebe – to su Muževice sa planinom Njegošem za pretke Petrovića predstavljale ugodno mjesto za život.
Ovo je utoliko shvatljivije kada se uporedi pristojan život u Muževicama sa teškim prvobitnim životom u Njegušima, gdje su dosta udobne kuće morali zamijeniti pećinom i umjesto obradivih i rodnih njiva morali sjeći šumu i krčiti ledine radi stvaranja obradivih površina. Sve je to teško padalo doseljenicima, koji nijesu rado gledani ni od zatečenog stanovništva, jer su im smanjivali zemljišni prostor dotada neometano korišćen.

PLANOVI VLADIKE DANILA

Istovremeno, preci Petrovića su morali mijenjati i način života, jer su umjesto ustaljenog ritma, gdje su sami gospodarili određenim prostorom, morali savladavati razne prepreke i prilagođavati se drukčijem načinu života, u novonastalim prostornim i vremenskim okolnostima. Vjerovatno su zato žalili i često pominjali velika i prostrana pasišta Njegoša, svoje kuće, crkvu i za ono vrijeme rodne oradnice Muževica, pa su ih po tome tadašnji stanovnici Njeguša i prozvali po planini Njegoš, ispod koje su došli.
Koliko je taj naziv bio odomaćen u Njegušima nije pouzdano utvrđeno, ali se prenosio s pokoljenja na pokoljenje, stoga je za njega znao vladika Danilo, kao i za narodno predanje da su njegovi preci doselili ispod hercegovačke planine Njegoša. Zato nije čudo što je vladika Danilo svom imenu dodao naziv Njegoš, jer je i preko toga nastojao da ostvari neke svoje zamisli: želio je da u očima Rusa naglasi svoje srpsko, i to plemićko porijeklo; da svima stavi do znanja da su njegovi živjeli u Hercegovini, koja graniči sa Crnom Gorom, kao i da istakne perspektivnu mogućnost da se u pogodnom trenutku stavi na čelo pokreta srpskog naroda, prvenstvo onog u Hercegovini, nazivajući sebe ''voevodičü srübüskoi zemli''.
Bez sumnje, ovim je htio da kod Rusa uzdigne ugled Crne Gore i svoje lični, da skrene veću pažnju ne samo na Crnu Goru, već i porobljeni srpski narod. Zato nije isključeno da tom prilikom nije razgovarano i o mogućnostima njegovog stavljanja na čelo pokreta srpskog naroda, ukoliko do takvog pokreta dođe.
Dodajući svom imenu naziv Njegoš, a ne Njeguš, vladika Danilo je, pored uticaja kod Rusa, želio da izdigne svoj uži rod iznad ostalih Njeguša i tako stvori veći uticaj, ne samo kod njih i u Crnoj Gori, već i u Hercegovini, za koju je dijelom vezivao svoje porijeklo i u pravcu koje je Crna Gora bila orijentisana zbog mnogih prirodnih i društvenih sličnosti, kao i obostranih interesa. Vjerovatno se iz već navedenih razloga Petrovići nijesu rado izjašnjavali po kome su Petru dobili svoje prezime – da li po prvom Petru iz porodice Herakovića ili, po njegovom praunuku, kaluđeru Petru.

SAMOLjUBLJE PETROVIĆA?

Erdeljanović smatra, i sigurno nije daleko od istine, da je samoljublje natjeralo dinastiju Petrović da svoje prezime vezuje samo za ogranak koji je potekao od ''kaluđera Petra'', čime su stavili do znanja da su ''jedino oni pravi Petrovići''.
Na taj način se prezime Petrović svelo samo na potomke kaluđera Petra i njegovog sina Šćepca Kaluđerova iako se zna da je u to vrijeme bilo više porodica koje su imale prezime Petrović, pošto su svi vodili porijeklo od Petra Šćepanova, pradjeda kaluđera Petra.
No, sve to nije sprečavalo nasljednike dinastije Petrović Njegoš da umješnošću, upotrebom sile pod okriljem položaja, hrabrošću dostojnom divljenju, kao i svojim izvanrednim umnim sposobnostima, steknu takvu prednost i neosporan autoritet, čime su nadmašili svoje sunarodnike i osigurali slavu, ne samo u Crnoj Gori, već daleko izvan njenih granica.