MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja

Humor, satira i karikatura

Dr Gligor Stanojević:
CRNA GORA OD PADA CRNOJEVIĆA DO VLADIKE DANILA PETROVIĆA

(Monografija Crna Gora, Beograd, 1976, strane 176 - 193)

CRNA GORA I BOKA KOTORSKA POD TURSKOM I MLETAČKOM VLAŠĆU

Crna Gora obuhvatala je u prošlosti najkrševitiji i najsiromašniji dio današnje Crne Gore, od rijeke Morače do Kotora i od Ostroga do Sutormana. Ta oblast nazvana u XIX vijeku stara Crna Gora prisutna je u istoriji kroz puna četiri vijeka. Najvjerovatnije je ime dobila po gustim šumama. Oblast Crna Gora nekada dio Gornje Zete, obuhvatala je planinski kraj iznad Kotora. Kada su se krajem XV vijeka političke prilike izmijenile i jezgro države postala Crna Gora to ime je počelo da istiskuje staro državno ime Zeta. Prijenos prijestonice iz Žabljaka na Cetinje simbolično izražava završetak istorije Zete i početak istorije nove države Crne Gore. Kasnije će se geografski pojam Zete ograničiti na nahiju Zetu kod Podgorice. Sjeveroistočno od stare Crne Gore su brdska plemena "Sedmoro brda": Bjelopavlići, Piperi, Bratonožići, Kuči, Vasojevići, Morača i Rovci. Sjeverno od stare Crne Gore su hercegovačka plemena: Nikšići, Banjani, Piva i Drobnjaci. Sjevernu granicu današnje Crne Gore završavaju gradovi: Pljevlja, Bijelo Polje i Rožaje. Pljevlja ili Taslidže, prvi put se spominje kao trg 1469, a od sredine 1576. postaje sjedište hercegovačkog sandžakata. Prema moru stara Crna Gora graniči s mletačkim posjedima. Primorski pojas od Sutorine do Bojane, bio je u prošlosti podijeljen između Turaka i Mlečana. Godine 1481. Turci osvajaju Herceg-Novi i Risan pa je Bokokotrorski zaliv za dva vijeka ostao podijeljen između Turaka i Mlečana. Grbalj je pripadao Turcima, a Budva, Lješevići i Paštrovići Mlečanima. U kiparskom ratu (1570-1573) Turci zauzimaju: Ulcinj, Bar i Spič (Sutomore). Svoje posjede na današnjem crnogorskom primorju Mlečani su zvali "Mletačka Albanija". Godine 1687. Mlečani preotimaju od Turaka Herceg-Novi i Risan. Otada počinje jedinstvena politička istorija Boke Kotorske. Granica između Osmanskog carstva i Venecije u Boki ustaliće se tek Požarevačkim mirom 1718. godine. Iako su Crna Gora i crnogorsko primorje vjekovima bili podijeljeni pod vlašću dva osvajača, njih vezuje privredno i etničko jedinstvo.

Crna Gora ulazi u sastav Osmanskog carstva kada je ono bilo na vrhuncu svoje moći. Đurađ Crnojević upravljao je Crnom Gorom kao turski vazal do kraja 1496. kada je smijenjen i na njegovo mjesto postavljen mu brat Stevan. Đurađ Crnojević sa ženom Jelisavetom, rodom iz mletačke plemićke porodice Erico, i djecom prelaze u Veneciju đe će doživjeti neprilike pa čak i biti hapšen. Od tada do 1498. godine Crna Gora je bila pod nadzorom skadarskog sandžak-bega kada je priključena skadarskom sandžakatu ali kao posebna oblast. Tako je nestao i posljednji trag nezavisnosti Crne Gore. Geopolitički položaj Crne Gore između Turaka i Mlečana biće od presudnog značaja za njen istorijski razvoj.

Godine 1499. izbio je rat između Venecije i Osmanskog carstva (1499-1502). Borbe su se vodile i na crnogorskom primorju. Mlečani su uspjeli da sačuvaju svoje posjede. Crna Gora tek što je pala pod tursku vlast diže glavu i pokušava da se pomoću Mlečana oslobodi Turaka. Početkom 1500. Đurađ dolazi u Crnu Goru, ali ga Turci upućuju u Anadoliju đe je dobio timar i tu završio život. Politički cilj Crnogoraca bio je obnova vladavine Crnojevića na čelu sa Đurđevim sinom Solomonom, pod zaštitom Venecije. Rat se završio nesrećno za Republiku. Time su sahranjeni i politički planovi Crnogoraca o zbacivanju turske vlasti. Mlečani će se još boriti da prisvoje Grbalj, ali neće u tome uspjeti.

Otpor započet neposredno poslije gubitka nezavisnosti neće prestati ni kasnije. U ljeto 1505. skadarski sandžak-beg se uputio na Crnu Goru sa 6000 ljudi i "iznenada napao onaj narod neposlušan njegovom gospodaru". Mnogo svijeta je ubijeno i počinio je vrlo velika zvjerstva. Crnogorci su ponovo 1510. godine bili spremni da oružjem dočekaju skadarskog sandžak-bega koji je htio da upadne u zemlju. Godine 1513. oni "nijesu htjeli da plate harač sultanu". Tada pokušaše da se stave pod zaštitu Ugarske.

Odlučan otpor Crnogoraca primorao je Portu na popuštanje. Za crnogorskog sandžak-bega postavljen je 1513. Skender Crnojević, Ivanov sin, kao legitimni nasljednik svoje kuće. Iako po porijeklu hrišćanin, on se pokazao kao i svaki turski feudalac koji je nastojao da pojača eksploataciju naroda. Njegovo nasilje natjeralo je narod na bjekstvo preko granice i uskoro na bunu. Početkom 1520. turska vojska od 15000 ljudi napala je Crnu Goru s ciljem da "ukroti one koji neće da ostanu pod sultanovom vlašću". Crna Gora je tada teško stradala. Poslije toga njegova nasilja i zloupotreba još će više porasti. Ostao je na upravi Crne Gore do 1530. godine.

Narodno predanje u Crnoj Gori sačuvalo je živo sjećanje na Crnojeviće koji su izumrli u Veneciji 1621. godine. Tradicija o Crnojevićima u rnoj Gori, koja se nadovezuje na Nemanjićku podgrijevala je i jačala državotvorna stremljenja crnogorskih plemena.

Turci nijesu mogli uspostaviti potpuni timarski sistem u Crnoj Gori. Prilikom prvog popisa 1497. uvedena su dva timara za spahije i jedan za kadiju. Spahije su bili Crnogorci. Pored spahija bilo je 53 muselima ili kneza čije su baštine bile oslobođene poreza. Uvođenjem tri timara samo je neznatni dio Crne Gore bio potčinjen turskom feudalnom sistemu. Kada je Skender-beg Crnojević postavljen za crnogorskog sandžak-bega, stanovništvo je proglašeno slobodnim, spahijama nepotčinjenim filurdžijama. Uvođenjem filurdžije (dukata, odnosno 55 akči) još više je učvršćeno društveno jedinstvo naroda Crne Gore, što će doprinijeti daljem jačanju i povezivanju crnogorskih plemena. Povlastice koje su Crnogorci izvojevali u borbi protiv turske države imaće veliki značaj za unutrašnji i spoljnopolitički razvitak Crne Gore. Ostavljajući Crnu Goru kao jedinstvenu oblast bez vlasti u nahijama i knežinama, Turci su se ograničili na uzimanje samo određenog danka i usluga od Crnogoraca.

Crnogorskom sandžakatu pridodat je i Grbalj, ali samo kao carski has. Crnogorci su bili obavezni da svake godine rade po petnaest dana na solanama u Grblju. Ovaj kuluk, s prekidima, Crnoorci su vršili do morejskog rata. I Grbljani su radili na solanama i bili oslobođeni poreza ili su plaćali filuriju.

Krajem XVI vijeka staru Crnu Goru sačinjava pet nahija: katunska, riječka, crmnička, lješanska i pješivačka, sa približno oko 3000 kuća.

Crnogorsko društvo u XVI vijeku, uzevši u cjelini, očuvalo je svoje najbitnje karakteristike iz vremena posljednjih Crnojevića s naglašenom prevagom plemenskog uređenja. Iako je Crna Gora bila pod turskom vrhovnom vlašću, privredno je bila vezana za mletačka tržišta u Boki Kotorskoj. Političke granice i vjera nijesu razdvajale Bokelje i Crnogorce.

2. Nadiranje Turaka i pad Crne Gore pod njihovu vlast, uticaće i na istoriju Boke Kotorske i čitavog primorja. Svi mletački gradovi na crnogorskom primorju očuvali su komunalno uređenje iz srednjeg vijeka. Kotor, Budva, Bar i Ulcinj imali su izvjesnu sudsku i upravnu samoupravu od kojih na kraju mletačke vladavine nije ostalo gotovo ništa. Politička vlast u gradovima bila je u rukama plemstva Najpotpunija staleška organizacija izgrađena je u Kotoru. U plemićki savjet ili veliko vijeće ulazili su svi članovi plemstva od 18 godina života. Veliko Vijeće biralo je Malo Tajno Vijeće od devet članova koje je zasjedavalo i riješavalo bez prisustva mletačkih predstavnika. To je bio najvažniji plemićki politički organ u Kotoru. Pored ova dva plemićka tijela, postojalo je i vijeće građana koje je zastupalo interese svoga staleža, ali nije imalo neke upravne kompetencije. Plemstvo i građanstvo bili su u čestim sukobima. Narod ili puk bio je organizovan u bratovštine, u stvari, strukovne organizacije zanatlija, koje su štitile profesionalne interese svojih članova. Ostali gradovi imali su sličnu stalešku podjelu kao Kotor ali ne toliko izgrađenu.

Okolinu Kotora sačinjavalo je dvanaest sela od kojih su pet pravoslavnih, zbor sv. Mihaila, imali izvjesne samouprave. Najširu i najizgrađeniju samoupravu pod mletačkom vlašću imali su Paštrovići. Izgrađujući svoju samoupravu na plemenskoj organizaciji, Paštrovići su uspjeli da za čitavo vrijeme mletačke vlasti očuvaju svoje povlastice. Tokom vremena mnoga manja mjesta u Boki steći će status opštine, što znači, dobiće trgovačke povlastice.

Čitava terirorija Boke Kotorske bila je siromašna i zemlja uz najveći ljudski napor nije mogla obezbijediti ishranu stanovništva ni za nekoliko mjeseci. Oskudnost obradive zemlje gonila je ljude, da na moru traže sredstva za život. Bokelji postaju pomorci i trgovci. Perast postaje najpoznatije pomorsko naselje u Boki. Sa svojom jakom trgovačkom flotom Perast je mogao da izdrži trgovačku konkurenciju Turaka i Dubrovčana. U vezi s pomorstvom razvija se brodogradnja. Od početka XVI vijeka rade brodogradilišta u Kotoru i Perastu u kojima se izgrađuju brodovi manje nosivosti za plovidbu Jadranskim morem. Kotor je upravno središte provincije. Na čelu uprave nalazio se rektor, kasnije providur, sa širokim ovlašćenjima upravnog, sudskog i vojnog karaktera.

Nesmetani promet dobara i ljudi između Boke i Crne Gore odvija se na obostranu korist. Crnogorci kupuju u Kotoru najviše tekstil i druge manufakturne proizvode. Iz Crne Gore i drugih krajeva u Kotor se izvozi: stoka, koža, vuna, sir, usoljeno meso, suva riba, drvo, katran i drugo. U Kotoru cvjeta kožarski zanat. Obrada kože i trgovina njome, postaje najunosniji posao u XVI vijeku. Kotor postaje posrednički trgovinski centar između svog zaleđa i Italije. Kotor i drugi bokeljski gradovi postepeno će razviti živu posredničku trgovinu između Albanije i Italije. Od turskih gradova Risan se razvija kao gabela (trg) na kojoj Mlečani prodaju so. Privredne veze između Crne Gore i Boke doprinijeće učvršćivanju prijateljskih veza između Crnogoraca i Mlečana.

Ratovi Osmanskog carstva s Venecijom bili su ona moćna pokretačka poluga koja je uvlačila Crnogorce u obračun moćnih susjeda. U ratu (1537-1540) između Venecije, cara Karla V i pape protiv Turske, zbili su se važni događaji na Crnogorskom primorju. Saveznička špansko-mletačka flota, pod komandom Andreje Dorije, zauzela je Herceg-Novi 27. oktobra 1538. godine. Mlečani zauzeše Risan blagodareći pomoći mjesnog stanovništva. Turci uspjevaju da se odbrane od saveznika i 7. avgusta 1539. preotimaju Novi od Španaca, koji skupo platiše ovu avanturu. U ovom ratu teško je stradala okolina Kotora, Bara i drugih gradova. Pored svih svojih slabosti, Venecija je uspjela da sačuva svoje posjede na Crogorskom primorju.

Crnogorci su sa simpatijama gledali na borbu Venecije protiv Turaka, ali se nijesu aktivnije angažovali. Jedino Grbljani pokazaše želju da se otrgnu od turske vlasti, ali u tome nijesu uspjeli.
Rat je komplikovao stalni crnogorsko-bokeljski sukob oko granica. Svi ti sporovi oko granica rjšavali su se na bazi običajnog prava široko rasprostranjenog i primjenjivanog s obje strane mletačko-turske granice na crnogorskom primorju. Samo sa izgrađenim običajnim pravom Crnogorci su se mogli očuvati od intervencije turskih sudskih organa. Postepeno sami Turci usvajaju običajno pravo i u odnosima s mletačkim podanicima ili ga prećutno priznaju.

Otpor Crnogoraca Turcima neće prestati ni poslije rata i ispoljiće se još snažnije u vrijeme kiparskog rata (1571-1573) između Venecije i Turaka. U ovom ratu crnogorsko primorje teško će stradati. Početkom 1571. u Kotoru i okolini izbila je kuga od koje je umrlo oko 3500 ljudi. Kuga je zahvatila i Herceg Novi. U ljeto 1571. Turci osvajaju Ulcinj, Bar i Spič.
Budva je bila razorena, a stanovništvo izbjeglo.
Iduće godine Turci su pokušali da uzmu Kotor, ali je mletačka flota uspjela da ga odbrani.
U ovome ratu Crnogorci su pokušali da se oslone na Venaciju. To je u stvari, produžetak onog otpora Turcima koji je stalno tinjao. To još nije bio svjesni opštecrnogorski politički akt koji je imao za cilj zbacivanje turske i prihvatanje mletačke vlasti. Mlečani su bili zadovoljni držanjem Crnogoraca koji su u najkritičnijem trenutku pomogli Kotor. Veći broj Crnogoraca izjasnio se za Veneciju. Grbljani su dali 200 veslača na galije "i bili stražari protiv Turaka i martoloza, kao što su to učinila mnoga sela u Crnoj Gori do 66 na broju". tada je Stara Crna Gora imala oko 90 sela.

Poslije rata Turci uporno nastoje da potčine Paštroviće, ali ne uspjevaju u tome. Crnogorci i dalje održavaju prijateljske veze sa Mlečanima. Od tridesetih godina XVI vijeka Crnogorci postaju pismonoše mletačke diplomatske pošte od Kotora do Carigrada i nazad. Tu će dužnost vršiti sve do kraja XVII vijeka.

BRDSKA I HERCEGOVAČKA PLEMENA POD TURSKOM VLAŠĆU

Iste godine kada su Turci zagospodarili Kosovom i Metohijom u oblasti između Pive i Tare organizovali su od stočara vilajet Nikšićki ili Limski Nikšići. Zatim 1457. osvajaju Medun. Kao što je bio slučaj i sa Crnom Gorom, Turci s brdskim plemenima postupaju obazrivo i prihvataju stanje koje su zatekli. Oni im daju izvjesne povlastice naročito u poreskom opterećivanju. Po defteru iz 1485. godine Kuči, Piperi, Bjelopavlići, Hoti i Klimenti plaćali su po 50 akči od kuće. Ta su plemena imala filurdžijski status, a bilo je i domaćih spahija. I pored povlastica, turska vlast primana je s otporom. Krajem marta 1532. Piperi i Kuči satrli su vojsku skadarskog sandžak-bega od 10 000 ljudi, kada ih je iznenada napao. "Svi njegovi ljudi su uništeni, ko zarobljen, ko poginuo, ko se utopio, a neko je jedva i go život spasio". Koliko su Piperi ojačali tokokm XVI vijeka vidi se iz činjenice da je 1570. prilikom popisivanja u defter raja odbila da im se broje kuće, ali su knezovi pristali da porez plaćaju odsjekom.

Krajem XVI vijek brdska plemena su upravne zajednice u nahiji. Na čelu nahije stajao je turski vojvoda. Pored vojvode postojale su domaće starješine - knezovi, u svakoj nahiji jedan ili dvojica. Kasnije će turske vojvode nestati i ostati samo domaće starješine. Iako brdska plemena krajem XVI vijeka po svojoj unutrašnjoj organizaciji nijesu ono što će kasnije postati, proces ujedinjvanja bratstva dostigao je takve razmjere da pleme postaje moćna snaga kadra da se siprostavi sve većoj opasnosti od nadiranja turskog feudalizma.

Sličan položaj pod Turcima imala su i hercegovačka plemena od kojih su najznačajniji Nikšići.

BORBA ZA SAMOUPRAVU

Kada krajem XVI vijeka, u vrijeme austrijsko-turskog rata (1592-1606), dolazi do živog interesovanja nekih zapadnih država za Balkan, niz starješina brdskih i hercegovačkih plemena pokušaće da se sa oslonom na zapadne države oslobode turske vlasti. Otada pa sve do kandijskog rata, Crnu Goru, Brda i Hercegovinu potresaće razni otpori, bune i ustanci protiv Turaka. Početkom 1597, pobuniše se Bjelopavlići zbog davanja desetka u krvi. Iste godine nikšićki vojvoda Grdan radio je na dizanju bune ali do nje nije došlo. Otuda sve do svoje smrti Grdan i srpski patrijarh Jovan vodiće pregovore sa Špancima, italijanskim vladarima i papom za oslobođenje od Turaka. Svi ti pregovori, vođeni u najvećoj tajnosti, imali su karakter zavjere i nijesu ni do čega doveli. Ipak, starješine brdskih i hercegovačkih plemena uspjele su da zainteresuju neke zapadne države za sudbinu svoga naroda. Istovremeno kada se vode ovi pregovori Crnogorci i Brđani započinju borbu za odbranu svojih privilegija od nadiranja turskog feudalizma, koji se kreće u pravcu slabljenja centralne vlasti u Osmanskom carstvu. Crnogorci ujedinjeni preko opšteg crnogorskog zbora, kao vrhovnog upravnog tijela u zemlji, braniće s uspjehom svoje povlastice od nasrtaja turskih feudalaca. Osim, zbora i cetinjska mitropolija snažno utiče na jedinstvo naroda Crne Gore. Crkva u Crnoj Gori imala je značajnu ulogu. Jačanjem plemenskog društva, crkva se demokratizuje i prilagođava novim društvenim uslovima. Od kraja XVI vijeka cetinjske vladike ističu se kao vodeće političke ličnosti u zemlji. Početkom XVII vijeka Crna Gora se javlja kao čvrsta objedinjena zemlja sa svojim samoupravnim pravima. Crnogorci su izuzeti od svih vojnih obaveza osim odbrane zemlje. U Crnu Goru ne može doći nijedan turski funkcioner da skuplja harač izuzev ličnosti sa sultanovim naređenjem. Tada Turci postavljaju na čelo Crne Gore i spahiju Vuju Rajčeva s Ljubotinja kao pokušaj da stvore protivtežu plemenima katunske nahije i cetinjskom mitropolitu. Na pokušaj zasijecanja turske vlasti u knežinsku i plemensku samoupravu odlučno će reagovati brdska, hercegovačka i crnogorska plemena. Crnogorci su među prvima koji ukrštaju mač s Turcima u odbranu svojih privilegija. Sredinom 1603. Crnogorci dočekaše u Lješkopolju vojsku skadarskog sandžak-bega koji je pokušao da silom upadne u zemlju. U sukobu Crnogorci ubiše preko 80 Turaka. Uskoro se pobuniše i brdska plemena: Bjelopavlići, Piperi, Kuči i Bratonožići. U ljeto 1609. bosanski paša krenuo je s velikm snagama protiv pobunjenika ali nije uspio da ih savlda. Dvije godine kasnije Turci spremiše još veći pohod i sa 40 000 vojnika napadaju Brđane. Ovom prilikom teško su stradali Bjelopavlići i Piperi. Ni ova ofanziva nije ukrotila pobunjenike. Ni kasnije turske kaznene ekspedicije nijesu slomile otpor Brđana sve tamo do prd kandijski rat. Izgleda da je ovaj otpor Brđana uticao na Turke da su neka brdska i albanska plemena dobila izvjesne povlastice.
Tursko-crnogorski odnosi stalno se pogoršavaju od početka XVII vijeka. Crnogorci molbama sultanu i još više oružjem brane svoje povlastice od susjednih sandžak-begova koji nastoje da uzmu danak od Crnogoraca i mobilišu ih u borbi protiv Brđana. Položaj Crnogoraca postaje sve teži. Vladika Mardarije piše 1639. godine da je narod "sve više ugnjetavan i tiranisan, tako da mu ne vrijedi i ne koristi njegovo". U takvoj situaciji Crnogorci se sve više približavaju Mlečanmima. Kotor postaje i centar za povezivanje s Rimom.

Vladika Mardarije primio je uniju i u septembru 1640. izjasnio pokornost papi i izvršio ispovjest vjere prema propisima pape Urbana XVII i kongregacije fide (vjerske propagande). Primanjue unije nije imalo nikakav praktičan značaj za pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.

Opasnost od Turaka gurala je Crnogorce u zagrljaj Mlečana i Pape, jer je osnovna suprotnost toga doba hrišćanstvo i islam. Nasilje Turaka nad pokorenim narodom dovodi do seobe sa Crnogorskog primorja u Istru.

MLETAČKO-CRNOGORSKO RATNO SAVEZNIŠTVO

Sa kandijskim ratom (1645-1669) počinje mletačko-crnogorsko političko i ratno savezništvo, koje će se obnavljati u svim ratovima Venecije i Osmanskog Carstva sve do početka XVIII vijeka. Čim je došlo do mletačko-turske zategnutosti, susjedna plemena pokazuju živo interesovanje za razvoj situacije. Događaj koji je konačno oprijedijelio Crnogorce za Veneciju bio je oružani sukob s Turcima 16. septembra 1646. ispod Pješivaca. Crnogorci i Grbljani poraziše vojsku skadarskog sandžak-bega. Od Turaka se najprije odmetnuše tri crnogorske opštine: Grbalj, Maine i Pobori, koje 1647. zbaciše tursku i prihvatiše mletačku vlast. Primjer ovih opština naveo je i ostale Crnogorce da početkom 1648. zbace tursku vlast i zatraže mletačku zaštitu na bazi unutrašnje samouprave i organizovanja upravnih organa u zemlji. Poslije ovih političkih uspjeha Mlečani u januaru 1649. bez uspjeha napadaju Bar, ali 11. februara zaizimaju Risan uz pomoć Crnogoraca. Istovremeno Nikšići oslobađaju Grahovo. U Nikšić dolaze i dalmatinski uskoci, ali se ubrzo povlače. Sredinom avgusta 1649. Mletačaka vojska od 800 Bokelja dolazi na Cetinje, ali je Turci odmah protjeraše iz Crne Gore.
Istovremeno brdska i hercegovačka plemena ustaju na Turke, ali poslije mletačkog neuspjeha privremeno se smiruju.
Turci napadaju Perast 1654. ali su odbijeni. Iduće godine Turci napadoše Grbalj i počiniše velike štete u Boki. Najznačajniji događaj bio je turski napad na Kotor 1657. godine. Turska opsada Kotora trajala je dva mjeseca, ali je završila neuspjehom. Hercegovačka plemena mnogo su pomogla Mlečane prilikom opsade grada. Neuspjeh Turaka kod Kotora uzdigao je samopuozdanje plemena i rasplamsao oslobodilačku borbu. Gerilskim akcijama Hercegovci i Brđani nanose velike gubitke Turcima. Venecija je pomogla ovu borbu materijalno, a najviše davanjem plata glavarima. Turci preduzimaju protivmjere i vrše krvave represalije nad starješinama. Godine 1662. sasječeno je 57 knezova iz Nikšića, Pive Drobnjaka i Morače. Katastrofalni zemljotres od 16. aprila 1667. u kojem su teško stradali Kotor i sva naselja u Boki, još je više pogoršao ionako teško stanje naroda.

Rat je izazvao bjekstvo veliko broja turskih podanika u Boku. Tada dolazi do najmasovnije seobe Crnogoraca u Istru - 1655, 1657, i 1659. godine. Jedan dio tih izbjeglica, kao hajduci ostao je u Boki Kotorskoj.

Stvaranje hajdučke krajine u Boki za vrijeme kandijskog rata bio je događaj koji je imao veliki značaj za istoriju Boke i susjednih krajeva. Hajdučki centar postaje Perast. Hajduci dolaze u Boku u toku čitavog rata. Već 1654. pojavljuju se kao dobro organizovana družina. Rodom najviše iz Hercegovine, hajduci u toku rata služe kao posrednici između Mlečana i naroda. Oni su otvorili jedno ratište i skoro 20 godina držali hercegovačke Turke u uznemirenosti. Nijesu bili plaćeni i morali su da se izdržavaju od plijena. Zato hajduci plijene i hrišćansko stanovništvo, a naročito dubrovačku teritoriju. Narodna pjesma opjevaće hajdučke podvige i stvoriti od hajduka uzor junaka i borca protiv nasilja. Mlečani su nizom uredaba regulisali položaj hajduka. Kao pravoslavnima garantovana im je vjerska sloboda. U Boki je bilo najviše do pet stotina hajduka bez porodica. Tada se pojavljuju Bajo Nikolić Pivljanin i niz drugih hajduka opjevanih u narodnoj pjesmi.
Sa završetkom rata 1699. Venecija je bila prinuđena da ukloni hajduke iz Boke kako bi izbjegla sukobe sa Turcima. Republika je 1671. dala hajducima privilegije slične paštrovskim povlasticama i preselila ih u okolinu Pule. Oko 600 hajduka s porodicama iseljeno je u Istru (selo Peroj). Loša klima i epidemije samo za jednu godinu pomoriše ih skoro polovinu. Poslije toga nastaje bježanje hajduka u Dalmaciju ili Boku. Godine 1673. u Istri su ostale samo 33 hajdučke porodice. To je bila najteža tragedija koju su hajduci doživjeli u svojoj istoriji.
U kandijskom ratu prvi put je ostvarena široka politička i borbena saradnja hercegovačkih, crnogorskih i brdskih plemena sa Venecijom. U procijepu između Turaka i Mlečana ova plemena stalno se kolebaju. Borba protiv Turaka, započeta i dovršena na plemenskoj bazi, nije dala značajnije vojne rezultate. Povremeni plemenski savezi ostavrivani u toku rata nijesu dobili dovoljnu mletačku podršku, niti su imali čvršće unutrašnje povezanosti. Kandijski rat otkrio je mogućnost Crnogorcima, Brđanima i Hercegovcima da ratovanje Venecije s Osmanskim Carstvom koriste za jačanje oslobodilačke borbe u dotada nepoznatim razmjerama. To isto iskustvo izvukli su i Mlečani: da u ratu protiv Turaka mogu računati na ova plemena.

Kratak predah do novog morejskog rata (1684-169) bio je nastavak politike iz kandijskog rata. Crnogorci daju otpor Turcima, odbijaju plaćanje harača, četuju po turskim zemljama i održavaju prijateljske odnose s Mlečanima. Turci ulažu velike napore da smire buntovna plemena ali u tome ne uspijevaju.

Pohod Turaka na Beč 1683. godine i njihov poraz bio je izvanredan događaj koji će sudbonosno uticati na istorijski razvoj srednjeevropskih naroda i jednog dijela Balkana. Iduće godine Venecija je ušla u rat protiv Osmanskog Carstva. Isti problemi postavljeni u kandijskom ratu ponoviće se i u Morejskom, ali u znatno povoljnijijm uslovima ratovanja i borbe.
Još prije ulaska Venecije u rat neka hercegovačka i brdska plemena bila su spremna da ustanu na Turke. Nikšići i Kuči odmah uspostavljaju veze sa Mlečanima. Morejski rat zatekao je Crnu Goru u teškoj plemenskoj krizi. U početku samog rata 1684. godine polovina crnogorskih knežina pristupa Mlečanima. Tako se Crna Gora na početku rat našla podvojena.
Borbu započinju bokeljski hajduci pod vođstvom proslavljenog četovođe Baja Pivljanina. Hajduci zajedno s Paštrovićima noću 22. avgusta 1684. napadaju Herceg-Novi. Oni upadaju u Hercegovinu kao vjesnici novih borbi i nemira. Do proljeća 1685. sva crnogorska hercegovačka plemena su uz Veneciju. Pivljani i Banjani upućuju četu vojnika u Boku da se pridruži hajducima.
Skadarski paša Sulejman da bi odvojio Crnogorce od Venecije, napada Crnu Goru. Mlečani svom savezniku upućuju pomoć. Početkom maja 1685. jedan odred sastavljen od hajduka, Bokelja i Nikšićana pod komandom Baja Pivljanina dočekao je Turke na Vrtijeljci i pretrpjeo poraz. Tu je poginio i proslavljeni četovođa Bajo. Njegova smrt bila je veliki gubitak za hajdučki i narodni pokret u ovom kraju. Sulejman-paša je bez otpora ušao u Cetinje đe se zadržao četiri dana. Za odmazdu popalio je niz sela i teško globio Crnogorce. Za dugo vremena poslije poraza na Vrtijeljci Crnogorci će ostati po strani.. Turci uspjevaju da smire brdska i hercegovačka plemena. Izgledalo je da su dokrajčili saradnju Venecije sa ovim plemenima.
Događaj koji je označio ratnu prekretnicu na crnogorskom primorju bio je mletačko osvajanje Herceg-Novog 31. septembra 1687. godine. U borbi za Novi istakli su se Crnogorci i Dalmatinski uskoci. Osvajanje Novog bio je veliki vojni i politički uspjeh Venecije. Učvršćeno je prijateljstvo i sardanja Mlečana sa susjednim plemenima. Svuda se zapaža smjelost i samopouzdanje.
U borbi protiv plemena Turci trpe i neuspjehe. U martu 1688. Kuči poraziše vojsku Sulejman-paše. Turci su samo imali mrtvih 1500 ljudi.
Skadarski paša Sulejman ponovo u maju 1688. napada Kuče, ali je odbijen "sa gorom štetom nego ranije". Pobjeda Kuča i povoljni politički uslovi podstakli su Crnogorce da u ljeto 1688, na zboru donesu odluku o zbacivanju turske i prihavatanju mletačke vlasti bez ikakvih uslova. Iduće godine na Cetinje će doći jedan odred mletačke vojske pod komandom Kotoranina Ivana (Zana) Antonija Bolice. Okupacijom Cetinja Mlečani su smatrali Crnu Goru osvojenom teritorijom.
poslije zauzimanja Hercg-Novog Mlečani počinju sa osvajanjem Hercegovine uz pomoć hajduka, crnogorskih i hercegovačkih plemena. Dok su Mlečani i njihovi saveznici nizali uspjehe u Hercegovini, skadarski paša Sulejman spremao se da protjera mletačku vojsku sa Cetinja i pokori brdska plemena. Sredinom jula 1691. paša je sa znatnim snagama napao Pipere i Bjelopavliće ali je bio poražen. Iduće godine krajem septembra Turci zauzimaju Cetinje. Mletačka vojska pod uslovima časne kapitulacije napušta glavno mjesto Crne Gore. Prilikom odlaska mletačka vojska je minirala cetinjski manastir. Od proćerivanja Mlečana sa Cetinja nastaje nova etapa u mletačko-crnogorskim odnosima. Ovo je bio posljednji boravak mletačke vojske u Crnoj Gori. Poslije neuspjeha u Crnoj Gori Mlečani se okreću Hercegovini i tu postižu zapažene uspjehe. Godine 1694 zauzimaju Trebinje i Klobuk.

Proćerivanjem Mlečana sa cetinja Turci ponovo povratiše Crnu Goru pod svoju vrhovnu vlast. I pored svih unutrašnjih i spoljnih teškoća, stanje u Crnoj Gori postepeno se sređuje. Poslije smrti mitropolita Visariona Borilovića 1692. crnogorski glavari tek će sredinom 1694. izabrati novog vladiku Savatija. Vladika je izabrao "za našega pastira duševnogo i starješinu... po zapovjedi preosvestenago arhiepiskopa Arsenija Crnojevića, patrijarha srpskago". Ni u ovo vrijeme ni kasnije sve do 1708. narod i sveštenstvo nijesu priznavali pećkog patrijarha Grka Kalinika kojega su Turci postavili na taj položaj.
Krajem rata 1696. Mlečani napadaju Ulcinj, glavno tursko gusarsko gnijezdo u jadranskom moru. To je bio posljednji mletački vojni poduhvat u ovome ratu. Godine 1699. zaključen je mir u Karlovcima između saveznika i Osmanskog Carstva.
Nijedan raniji mletačko-turski rat nije imao toliki značaj za istoriju naših naroda kao morejski rat. Venecija je konačno ovladala Bokokotorskim zalivom i dobila Ledenice. Boka je očišćena od muslimanskog stanovništva koje se povuklo u Hercegovinu i Bosnu. Republika nije uspjela da zadrži osvojenja u Hercegovini. Za vrijeme rata i poslija njega Boku naseljava pravoslavno stanovništvo iz Hercegovine i Crne Gore. Broj doseljenika bio je dva puta veći od starosjedelaca. Time je konačno učvršćeno etničko jedinstvo Boke sa zaleđem.
Doseljenici su donijeli sa sobom dosta elemenata plemenskog društva.