Neprijateljske jedinice došle su na same ulaze Imperijala te je u jednom trenutku došlo do sulude borbe: četnici i drugi pripadnici napadača ubacivali su bombe u tvrđavu, nasumično se nadajući da će pobiti branitelje, a ZNG-ovci i HOS-ovci su gotovo nasumično pucali po ulazima, spriječavajući time ikome da uđe u unutrašnjost
Prošlo je 20 godina od dana kada je Dubrovnik bio izložen najžešćim napadima u Domovinskom ratu. Pod najjačim naletima bili su tvrđava Imperijal na Srđu te položaji u Sustjepanu i kod Belvederea. Iako su svi iznijeli svoj dio bitke, bitka za Srđ je ona koja gotovo traži scenarista koji bi za filmsko platno napisao priču.
Tog jutra prije 20 godina, u samu zoru, više stotina neprijatelja napalo je tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa s tri strane. Tek je ona strana koja gleda prema samom Dubrovniku bila pošteđena jer su je i inače držale hrvatske snage i bila je jedina komunikacija između Grada i Srđa. U trenutku napada sam Srđ brane 24 pripadnika Zbora narodne garde i HOS-a, a pod silinom naleta jedinica iz Crne Gore i istočne Hercegovine, branitelji se povlače sa svojih položaja. Naime, hrvatska obrana držala je djelomično ukopane položaje do nekoliko desetaka metara od same tvrđave, no to su morali prepustiti neprijateljima u jutarnjim satima tog dana. Sva 24 branitelja povukla su se u tvrđavu Imperijal, jedni držeći desnu drugi lijevu stranu UNESCO-ovog spomenika.
Pavo Urban – umjetnik koji je riskirao sebe
Tog 6.12. 1991. godine poginuo je na ulicama Starog grada u Dubrovniku i Pavo Urban. Tada 23-godišnjak, te je ratne dane provodio sa svojim foto-aparatom snimajući rane grada pod zaštitom UNESCO-a. Dok bi drugi na prvi zvuk granata bježali u zaklone, Urbanu je to bio znak da ide van i da snima. Na kraju je poginuo fotografirajući najteže razaranje Starog grada. Bio je kraj Orlandovog stupa kada su ga pogodili šrapneli granate. Njegova posljednja fotografija prikazuje detonaciju jednog projektila, najvjerojatnije baš onog koji je bio koban za njega, tako da je i po tome ovaj osebujni fotograf bio poseban.
Bilo je i većih bitki Domovinskog rata, bilo je i krvavijih. Mnogi stratezi će kazati da su položaji u Sustjepanu i Belvedereju bili zapravo jedanko bitni ako ne i bitniji od Srđa. Ali psihološki, za Dubrovčane je jutarnje buđenje i pogled na Srđ na kojem se još uvijek vijori hrvatska trobojnica bio onaj ključ koji im je davao snagu da izdrže. A neki će kazati, taj sveti Nikola 1991. godine, napad na Dubrovnik i obrana Srđa bili su prijelomnica koja je označila propast plana zauzimanja Hrvatske. Branitelji Srđa, Sustjepana i Belvederea su pokazali da se može obraniti od višestruko brojnijeg neprijatelja, čitav je svijet vidio nešto što se ne može drugačije opisati nego kulturocidom Dubrovnika, a ratna klima je prešla na Hrvatsku stranu. Iz ponora gubitka Vukovara, koji je psihološki depresivno djelovao na domaću javnost tada, obrana Dubrovnika bila je stimulans koji je ljude u tim tmurnim vremenima “dignuo”.
