Analiza zakonskih odredbi o službenom jeziku u ustavnim tekstovima iz 21 evropske i izvanevropske države dokazuje da često postoje bitne diskrepancije između lingvističkih klasifikacija i ustavnog utvrđivanja statusa idioma. Službeni jezici i imena koja im se dodjeljuju od strane države predstavljaju čisto pravne konstrukte koji se nikako ne mogu prefunkcionirati u sociolingvističke argumente. Shodno tome, različiti službeni nazivi u ustavu država nisu sociolingvistički kriterij protiv postojanja policentričnog srpskohrvatskog jezika. Strukturalna sličnost idioma Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca koju je ustanovila sistemska lingvistika ima svoj sociolingvistički korelat u njihovoj međusobnoj razumljivosti. Osim toga, ne postoji dvojezičnost kod grupa govornika tih idioma, što sve zajedno dokazuje da se ne radi o različitim jezicima.