Mirjan Damaška nije tipičan kaznenopravni znanstvenik, nego pravi filozof prava kojem je vrlo bliska egzistencijalna filozofija, filozofija i sociologija morala, pa i moralna teologija. U svojemu memoarskom rukopisu sjećanja »Domovina«, objavljenome u Školskoj knjizi, s čitateljem nesebično i hrabro dijeli vlastite uspomene, reminiscencije, moralna iskušenja, žudnje i patnje, strahove, tjeskobe, ali i ushite te digresije o vremenu, ljudima i događajima koji su pratili i oblikovali njegov bogati profesionalni i samozatajni obiteljski emocionalni život.

U Sjedinjenim Američkim Državama prof. Damaška ostvario je plodnu pravničku i znanstvenu karijeru. Posebno treba istaknuti njegovu studiju »Sjenovita strana zapovjedne odgovornosti« (The Shadow Side of Command Responsibility), objavljenu u »The American Journal of Comparative Law«, čije je stvaranje bilo motivirano drakonskom (četrdesetpetogodišnjom) zatvorskom kaznom koju je Haaški sud izrekao ratnom generalu Tihomiru Blaškiću zbog individualne i zapovjedne odgovornosti.

O procesu protiv bosanskohercegovačke šestorice, kao i o posljedicama moguće osuđujuće presuda Haaškog suda - u procesu protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, a time i cijeloga hrvatskog državnog vrha na čelu s Franjom Tuđmanom - imao je dijametralno suprotno stajalište od nekih hrvatskih političara. Njegovo teorijski utemeljeno mišljenje - pokazat će osuđujuće, a zatim oslobađajuće presude - bilo je apsolutno točno.

»Domovina« je ispovijest Mirjana Damaške i pripovijest o njegovu vrlo zanimljivom, uspješnom životu pravnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora i vjernika emigranta, čiji je izbor uže specijalizacije - poredbenoga kaznenog prava - bio i ostao metaforičkim mostom, spoznajnim i emocionalnim, između dviju država, Hrvatske i Amerike, dvaju kontinenata, dviju pravnih tradicija, dvaju načina života, više domova i samo jedne istinske domovine - Hrvatske.

1. Profesore Damaška, možete li ocijeniti doktrine zapovjedne odgovornosti i zajedničkoga zločinačkog pothvata koje su bile omiljeno oružje Haaškoga suda?
Budući da su međunarodni zločini većinom posljedice organizirane kolektivne aktivnosti razumljivo je da je međunarodno kazneno pravosuđe premjestilo težište odgovornosti s neposrednog počinitelja kaznenog djela na osobe koje stoje iza njega. Iz vizure tvoraca međunarodnoga kaznenog prava neposredni počinitelj je u pravilu marioneta čijim koncima upravljaju udaljene i odgovornije osobe. Iz te vizure očita je privlačnost oblika zapovjedne odgovornosti prema kojem je nadređeni odgovoran kao da je počinio kazneno djelo ako je znao da se ono sprema ili sprovodi, pa je propustio spriječiti ga ili podređene kazniti. Ja sam se kritički osvrnuo na slučajeve u kojima je zapovjednik nehajno propustio spriječiti ili kazniti podređene. Nastojao sam pokazati da se u tim slučajevima kažnjavanje zapovjednika protivi ne samo ustaljenim pravnim načelima nego i moralnim intuicijama običnog čovjeka. Ako roditelji propuste nadzor nad maloljetnikom pa on ubije ili siluje neku osobu izgleda prestrogo osuditi ih za ubojstvo ili silovanje, a pravednije osuditi ih za ono što im se doista može staviti na teret - to jest, zapuštanje nadzora nad maloljetnikom. To vrijedi i za zapovjednike. U protivnom ispada da se nehajno počinjena djela kažnjavaju kao namjerna. Posebno sam se protivio doktrini tzv. zajedničkog zločinačkog pothvata u njezinoj varijanti prema kojoj je dovoljno dokazati postojanje izričitog ili prešutnog dogovora o počinjenju kaznenih djela pa da se svi delikti proizišli iz tog dogovora i koje su počinile druge osobe pripišu osobama koje su se dogovorile kao da su ih osobno i namjerno počinile. Sve to bez potrebe da se dokaže naredba, poticaj ili neka druga veza između njih i neposrednih počinitelja. Valja uzeti u obzir da neki delikti što su proizašli iz dogovora mogu nekim sudionicima biti nepredvidivi, pa se tu opet nehajno ponašanje tretira kao namjerno. Javlja se opet nepoželjan nesklad laičkog i pravnog rasuđivanja. Nesklad je nepoželjan jer slabi legitimnost međunarodnog pravosuđa.

2. Nije li odbacivanje presude za genocid značilo da je Sud utvrdio da nije bilo masovnih zločina i agresije na Hrvatsku?
Nipošto. Sud je odbacio hrvatsku tužbu samo zbog toga što nije uzeo za dokazano da su genocidne radnje bile počinjene s namjerom da se Hrvati fizički unište. Dopustio je mogućnost da su zvjerstva i nehumani postupci počinjeni s namjerom da se Hrvati prestraše i potjeraju iz određenih područja. No Sud je ta zvjerstva i nehumane postupke usput utvrdio. Drugim riječima, iz presude se jasno vidi da su počinjena nedjela bila teška djela protiv čovječnosti. Sud pravde nije, međutim, bio nadležan da donosi presudu za ta djela. Nije bio nadležan ni da odlučuje o agresiji - to više što u vrijeme donošenja presude međunarodno kazneno djelo agresije nije još bilo definirano.

3. Koji je Vaš dojam o političkoj eliti u Hrvatskoj u vrijeme haaških procesa?
Nisam se mogao osloboditi dojma da ishod tih postupaka nije predstavljao veliki problem za mnoge pripadnike elite. Cilj im je bio da Hrvatska što prije postane član Europske Unije, a snažan otpor Haaškom sudu smatrali su preprekom ostvarenju tog cilja. Pobornicima tzv. detuđmanizacije nije smetalo da je u nekim od tih postupaka prvi Predsjednik Republike bio prozvan kao član zajedničkoga zločinačkog pothvata.

4. Jeste li primijetili razlike u odnosima studenata i profesora na zagrebačkom i američkom sveučilištu?
Razlike nije teško uočiti, ne samo u nastavi i u sveučilišnom okružju nego i inače u ophođenju. Općenito se može reći da su odnosi u Americi mnogo neformalniji i da je distanca profesora i studenata bitno smanjena. Studenti se ne ustručavaju dolaziti kasno na nastavu - akademska četvrt je nepoznata - pa i napuštati predavaonicu prije vremena. U seminarima na Sveučilištu Yale nije protivno etiketi da studenti dolaze na sat nastave sa sendvičem i pićem. U svlačionicama sportskih dvorana dijele ormariće s profesorima, pa su studenti naučeni da vide profesore u adamskom izdanju, što samo po sebi doprinosi smanjenju hijerarhijskih predodžbi. Što se studenata prava tiče, treba uzeti u obzir da su tu studenti stariji i samostalniji jer se na pravo mogu upisati samo osobe s diplomom koledža. Nije rijetkost da se među studentima pronađe osoba s doktoratom iz filozofije, ekonomije ili neke druge discipline. Distancu profesora i studenata smanjuje i vrsta nastave. Na vodećim pravnim fakultetima ne dominiraju ex catedra predavanja već razgovori s profesorima o problemima materije s kojima su upoznati. Naime, ono što u Zagrebu profesori predaju, američki studenti stječu iz zadane literature. Horizontalna dinamika razgovora sa studentima razlikuje se od one koja se stvara vertikalnom dinamikom predavanja.

5. Jeste li imali poteškoća u prilagodbi na američki stil života?
Imao sam ih u velikoj mjeri, posebno zbog toga sto sam se preselio u Ameriku u 41. godini, dakle u vrijeme kad su najbolje godine života već bile iza mene. Bilo je teško priučiti se na kulturu u kojoj nema uličnog života, posebice u večernje sate. Nema sjedenja po kavanama i kafićima pa se slobodno vrijeme u velikoj mjeri provodi u kućama. Prijateljstva su po hrvatskom shvaćanju površna jer nema smisla ulagati u prisne odnose kad ćete se po svoj prilici doskora preseliti u novu sredinu. Dublje emocionalne veze smanjuju vam pokretljivost koja je nužna u američkom društvu. Nije bilo lako steći znanja koja su bila potrebna ne samo o pravu, nego i o stvarima koje su oni rođeni u Americi stekli socijalnom osmozom, ili, da tako kažem, s majčinim mlijekom. Nisam se, primjerice, dugo vremena mogao smijati nekim vicevima ili dosjetkama jer mi nije bio poznat kontekst. Možete lako zamisliti kako je neugodno ostati ozbiljan kad svi oko vas hihoću.

6. U mladosti ste slikali, zrele ste godine posvetili pravnim znanostima, a sada ste se okrenuli književnosti. Vaša autobiografija Domovina objavljena nedavno u Školskoj knjizi veliki je hit u Hrvatskoj. Jeste li očekivali ovakav uspjeh?
Ne znam što je u mene usadilo stvaralački nagon koji se najprije pokazao u opsjednutosti crtanjem i slikarstvom. Nekoliko godina nisam mogao ni zamisliti drugu karijeru. Ono što mi je od tog vremena ostalo ljubav je prema likovnoj umjetnosti pa sam još i sada u dubokoj starosti neumorni posjetilac izložbi i muzeja. No kako sad vidim, u meni je od malih nogu drijemala i ljubav prema književnosti. Od trinaeste sam godine vodio dnevnik u koji sam nastojao lijepo pisati. Moja gimnazijska profesorica hrvatskog jezika, profesorica Večerina, mislila je da ću postati književnik. Kasnije, kao pravnik, rado bih kitio svoje knjige i studije metaforama i citatima iz lijepe književnosti, posebice onima napisanim u Americi. S tim u svezi nedavno je jedan profesor Pravnog fakulteta u New Yorku napisao da ga podsjećam na Nabokova u pravu, s tom razlikom da ne hvatam leptire i ne pišem lascivne romane. Pisanje autobiografije omogućilo mi je da sklonosti prema književnosti dadem maha. Ne znam je li Domovina velik hit, no ako jest, onda mi je ta činjenica izvor velikog zadovoljstva. Zašto sam je napisao? Mislio sam da će neke čitatelje zainteresirati neke epizode iz mojega životnog puta, no da će neki čitatelji moje zapise smatrati dobrom literaturom, to doista nisam očekivao.

7. Što danas mislite o svojemu odlasku iz domovine?
Kad o tom govorim rado se koristim Nietzscheovim razlikovanjem apolonijskog ili razumnog i dionizijskog ili čuvstvenog u nama. Što se apolonijske strane tiče, moj bi se odlazak mogao ocijeniti uspješnim. U profesiji sam, primjerice, postigao mnogo više nego što bih postigao da sam ostao u domovini. Da sam ostao u rodnom kraju, ne bih stekao iskustva i vizuru koji su mi omogućili neke iskorake u pravnoj teoriji, a posebice u području sudskih postupaka, iskorake po kojima sam postao poznat. No profesionalni uspjesi i razumna perspektiva samo su dio mog identiteta. Uzmem li dionizijske aspekte moje ličnosti u obzir, ponekad mi izgleda da bih bio sretniji da sam ostao u Hrvatskoj. Tek kad dođem u Hrvatsku, posebno u Zagreb, osjećam se kao brod koji je ušao u luku. Zbog tog nesklada razumnog i čuvstvenog dugo mi se činilo kao da pripadam dvjema domovinama. U objema se dobro snalazim, no ni u jednoj nisam potpuno kod kuće. Iako sam volio stil života u domovini, ipak su njegove sastavnice izgubile karakter nenametljive normalnosti. Vidio sam da život može biti i drugačije organiziran. Koristeći jednu Heideggerovu izreku, govorio sam si često da se moram udomiti u okolnost da nemam doma. Tek mi je opasnost koja je u Domovinskom ratu prijetila Hrvatskoj otkrila da mi je emocionalna bît u rodnom kraju. Moram, međutim, iskreno priznati da moja razmišljanja o poželjnosti mojega odlaska iz domovine često završavaju s neodlučnim ishodom.

8. Što mislite o trendu iseljavanja mladih obrazovanih ljudi iz Hrvatske?
Taj me trend već nekoliko godina ispunjava žaljenjem pa je ono jedan od razloga koji su me potaknuli na pisanje autobiografije, posebice njezinih posljednjih poglavlja. Na svom osobnom primjeru nastojao sam pokazati kako napuštanje zavičaja može lako dovesti do nostalgije pa čak i problema s identitetom. Čak i u slučaju profesionalnog uspjeha. Malo je onih koji su doista kadri potpuno se adaptirati na stil života u tuđini. Malo je i onih koje su domaći u punoj mjeri prihvatili. S druge strane, dulji boravak izvan rodnog kraja dovodi do toga da se i u domovini ne osjećate potpuno kod kuće: ono što vam je izgledalo prirodno, nakon duljeg izbivanja vam izgleda kao predmet izbora. Mnogi obrazovani mladi muškarci i žene ističu da odlaze zbog toga što su u ovoj - još uvijek mladoj - državi korupcija i klijentizam zauzeli više maha nego u državama u koje odlaze. Do zaposlenja se, kažu, dolazi po babi i po stričevima, ili po vezama s partijom na vlasti. O posebnom intenzitetu korupcije u Hrvatskoj ne mogu suditi na osnovu svojih kraćih posjeta domovini. Spreman sam stoga koncedirati da neki mladi ljudi imaju opravdani razlog za odlazak u tuđinu. Savjetovao bih im, međutim, da se vrate u rodni kraj čim im se pruži dobra prilika jer ce u protivnom platiti bolnu emocionalnu cijenu. Sunce tuđeg neba ne grije vas, primijetio je dobro Aleksa Šantić, kao ovo naše. No ima i onih mladih ljudi koji u inozemstvo odlaze zbog boljih plaća. Oni će doskora shvatiti da nije sve u šoldima, iako to sugeriraju zavodljivosti potrošačkog društva.

Razgovarala: Pia Jelena Pardo