The Wayback Machine - https://web.archive.org/web/20071023044533/http://www.serbianunity.net/culture/library/Oci/tajne-poruke-svetoga-save-16-03-03.html
Serbian Unity Congress  

Site Map | Links | Search 

   
BLAGO Fund: Archives of Serbian Medieval Orthodox Treasure:
Ravanica  .   MileÅ¡eva  .   Manasija  .   Studenica  .   Gračanica  .   St. Peter's Church  .   Pillars of St. George  .   Sopoćani
history | language | art | library

TAJNE PORUKE SVETOGA SAVE

Svetosavka crkva i velika seoba Srba 1690. godine

Dve velike seobe Srba na austrijsko drzavno podrucje, ona od 1690. i druga od 1737. do 1739. godine, znace, po svojim posledicama, i dva sudbonosna dogadjaja u srpskoj istoriji. Izvrsene pod vodjstvom dva pecka patrijarha, one i danas izazivaju razna tumacenja, od drzavno-pravnih do privrednih, etnoloskih i kulturoloskih. Gotovo svi noviji ispitivaci ovih seoba isticu i njihovu uzrocnu vezu sa drustvenim i politickim zbivanjima koja su u ranijim vekovima, u vreme propasti i poslednjih delova srednjovekovne srpske drzave, posebno od obnove Pecke patrijarsije 1557. godine, odredjivala stvarni polozaj srpskog naroda. Sve jasnija i razumljivija su i sva ona uporna nastojanja srpske svetosavske crkve da idejno objedini svoju pastvu, uprkos cinjenici sto je srpski narod ziveo razdvojen i u vise medjusobno suprotstavljenih, cesto i zaracenih drzava, kao sto su bile Turska, Ugarska, docnije Austrija i Mletacka republika. Nova istrazivanja sve ubedljivije dokazuju da je srpska crkvena organizacija obuhvatila kao svoje jurisdikciono podrucje cak i oblasti koje nikada nisu bile u sastavu prostranog srpskog carstva. Medjutim, svi ovi nesumnjivi spoljni domasaji nase crkve bili bi prolazni, pa i bezuspesni, bez njenog unutrasnjeg sadrzaja, bez one duhovne snage koju je ona stekla na samom pocetku svoje autokefalnosti, zahvaljujuci delovanju Sv. Save.

Otuda, sve nase seobe – a one su posle propasti srpske srednjovekovne drzave trajale gotovo neprestano – koliko god su tanjile samo staro jezgro srpske drzave, ne dovode i do kraja naseg nacionalnog bica, do kidanja i sloma onih duhovnih tekovina koje svedoce u prilog tvrdjenju da u nasoj istoriji nije doslo do pobede vukova dusepogubnih (Mt. 7,15), do kobnog diskontinuiteta, ni do onih opasnih prekida koji u jednom narodu neminovno brisu njegovo istorijsko pamcenje. Kratko receno, jednom stvorena i natalozena duhovna bastina bila je kadra da izdrzi sva iskusenja nase nemile istorije. Na prostranom podrucju, sve do dalekih "vretanijskih strana" nadomak Zagreba, sve do pred zidine Sibenika i Zadra, srpski preseljenici, saselnici i begunci ne pojavljuju se kao ocajnici trajno raskuceni, vec kao narod koji je u sebi nosio i zacudjujucu duhovnu snagu, o cemu svedoci i njegovo usmeno pesnistvo.

Citav jedan svet, bez obzira na neminovna, cesta preoblikovanja, nastavio je da zivi, pothranjivan sa vise istocnika. Od nesumnjive je vaznosti da je pomeranje srpske duhovne granice na sever i zapad, dakle u krajeve preko Drine, Save i Dunava, izvrseno u vreme obnove Pecke patrijarsije. Pri tome nikako ne treba gubiti iz vida da je severna granica ovih pomeranja utvrdjena vek ranije, vec posle pada Smedereva, kada su na drzavnom podrucju juzne Ugarske, posebno u Fruskoj gori, vec do pocetka 16. veka, nicali brojni manastiri koji se nadovezuju na nasledni i duhovni uzlet srpske srednjovekovne drzave, na zbivanja u drzavi Lazarevica i Brankovica. Sve sto je na ovom podrucju stvoreno, od knjizevnosti bogoslovske sadrzine, do umetnosti graditeljstva i ikonopisa, neraskidivo se nastavlja na duhovnost proslih vekova i sve to potice iz siline unutrasnjeg sadrzaja svetosavske crkve. A taj sadrzaj predstavljao je kroz vekove trajno opredeljenje srpskog naroda. Bio je to stozer dovoljno mocan da uspesno zameni i citav jedan iscezli sloj srpskoga drustva: njegove dinaste i njegovo veliko plemstvo. Kanonizujuci i poslednje Brakovice, cije se delovanje vezuje za Srem, Srpska crkva je konacno zakljucila i svoje rodoslovno stablo Srba – vladara svetitelja, cije su sluzbe sabrane u rakovackom Srbljaku 1714, odakle ih je 1761, preuzeo i stampao u Rimniku 1781. aradski episkop Sinesije Zivanovic. U monumentalnom zivopisu sastvice se svi Srbi – vladari svetitelji poslednji put u ikonografskom obliku jedne loze, u zivopisu slavonskog manastira Orahovice, koji potice iz 1594. godine…

Ograniceno vreme nam ne dopusta da podrobnije razlozimo sva ona zbivanja koja su neminovno nastupila od trenutka kada se srpski patrijarh sa svojim narodom obreo na podrucju jedne tudje drzave u kojoj su ih od pocetka, kao u zasedi, docekivale razne zamke i golema iskusenja. Jos u Beogradu, na samom pragu nove drzave, sabran je crkveno-narodni sabor, a taj dogadjaj uvodi nas u postupanje koje ce se, uz razna prilagodjavanja, odrzati sve do prevlasti Austroougarske Monarhije. Vec ta cinjenica dovoljno jasno svedoci u prilog misljenju da je pecki patrijarh Arsenije III opravdano i legitimno zahtevao da, kao ‘caput nationis’, zastupa i politicka prava svoga progonjenog naroda. Od prvoga casa on je, pozivajuci se na carske povelje, zahtevao da se njegova jurisdikcija prizna i odnosi ne samo na narod sa kojim je izbegao vec i na one pravoslavne vernike koji su i pre Velike seobe ziveli u austrijskoj drzavi. Razume se da se stari patrijarh od prvoga dana poneo i sa borbenim prozelitskim namerama carevog tajnog savetnika kardinala grofa Leopolda Kolonica, iza kojeg su stajali i mocni, uceni jezuiti i citava vojska drugih monaskih redova.

Od prvih dana Arsenije III moli da mu se dozvoli otvaranje i jedne stamparije, trudi se da u nekim krajevima rastera vec prihvacenu uniju, uspostavlja veze sa zastitnickim ruskim dvorom. Citajuci izvore o ovom vremenu, o nacinu po kojem se postupalo sa srpskim molbama na dvoru cesara austrijskog, uspesi i odolevanja patrijarha Arsenija S svim ovim smisljenim nasrtajima izgledaju kao neverovatni podvizi i dela najvestije diplomatije. Kao da su se u ovim ocajnickim vremenima razgorele tolike duhovne moci jednog progonjenog i ugrozenog naroda! Razume se da je duznost nase nauke da otkrije i protumaci sve one uporisne tacke i oslonce koji su odoleli svim iskusenjima. Vec je prikupljena i objavljena velika gradja o balkanskim trgovcima toga razdoblja, spisi koji svedoce o visprenosti i zivotnoj snazi svih balkanskih hriscana sto su bitno uticali na razvoj trgovine u austrijskoj drzavi. Objasnjeno je i stvaranje citavih gradskih celina poput Sentandreje, Budima, Jegre, Miskolca, Segedina, Baje, Novog Sada, Sremskih Karlovaca, Vrsca, Panceva, Temisvara, Arada, Zemuna i drugih. Pa ipak, svi ti nesumnjivi uspesi nezamislivi su bez one duhovne potke koja se jasno nazire iza sveg materijalnog blagostanja i brzog uspona srpskog gradjanskog staleza. Sire receno, mi smo sve ove procese prilagodjavanja uslovima jedne zapadnoevropske apsolutisticke drzave objedinili jednom recju: barokizacija…

Vezanost za staru duhovnu bastinu, stvorenu u okvirima svetosavske crkve, ispoljili su srpski jerarsi u Austriji i preuzimanjem onih crkvenih tekstova u kojima se pominju zitija i zasluge nasih starih vladara. NJihova upotreba, posebno do sredine 18. veka, sasvim je razumljiva ako se ima u vidu da su gotovo svi moralni, pa i istorijski dokazi za potvrdjivanje srpskih prava i odbranu nacionalnog integriteta preuzimani upravo iz ovakvih tekstova, u kojima su, pored ostalog, trazeni i nadjeni dokazi o sebi kao istorijskom narodu, a takvo shvatanje presudno je uticalo i na rano stvaranje srpske nacionalne svesti.

Ako se sudbina i celokupni polozaj srpskog naroda u 18. veku razmotre u celini, jasno je da je iz njegovog shvatanja, razumevanja i tumacenja srednjega veka, tacnije njegove duhovne opredeljenosti, nastalo i moderno osecanje srpske istorijske svesti. Stara duhovna bastina, prozeta svetosavskim porukama i odredbama, bila je dovoljno snazna, cak i slojevita, pa je u 18. veku, gotovo neokrnjena, izdrzala neumitne drustvene promene, sva ona zbivanja koja su uzdrmala i visevekovno prvenstvo crkvene organizacije u duhovnom i politickom zastupanju srpskog naroda. Upravo u gradjanskom sloju, ona je i novim tumacenjem saobrazena izmenjenoj slici sveta. Agoniju kasne Vizantije, razume se u civilizacijskom smislu, srpsko je drustvo u 18. veku podnosilo skoro bezbolno, najverovatnije i zato sto ona nije svud ni okoncana u isto vreme. I dok je u sredisnjim krajevima Podunavlja, u novostvorenim gradskim sredinama tekao osoben drustveni razvoj, uslovno nazvan nasom evropeizacijom, na velikim prostranstvima u unutrasnjosti Balkana i dalje je ziveo plemenski svet sa svojim posebnim zakonima i razlicitim drustvenim ustrojstvom sazdanim na starom rodovskom uredjenju. Sve te nejednake delove, skoro predodredjene za neki trajni razlaz i oprecnost, uvek iznova je sastavljala i objedinjavala nasa srednjovekovna duhovna bastina, dugo odrzavana u sklopu crkve. Kao da nikada nije iscezla iz secanja ona rec kojom je Arsenije III Carnojevic tesio svoju izbeglu stradalnicku pastvu: "Dokle Bog dast i prestol pekski dobije se…" Bila je to rec koja nas kroz "tamu ovoga sveta" (Ef. 6,12), iskusenja i bezmerne patnje neminovno dovodi do trajnih, svetlonosnih poruka Svetoga Save.

(1990)

Biblioteka | Sadrzaj | Sledece: Cuvari nacionalnog identiteta

Copyright © 1997 Dejan Medakovic
Copyright © 1997 BIGZ, Beograd
Copyright © 1997 Serbian Unity Congress
All Rights Reserved.

 

Copyright © 1996-2006 Serbian Unity Congress. Our mission : Projects ::: Main server : News server : BLAGO server :::
DHTML Web Menu by OpenCube