BOJ POD BANJALUKOM (1737.)

• Geneza Bosnjaka - Zlatko Lukic

Rat je bolest. On donosi i druge bolesti. Vojnici regrutirani po bijelom svijetu nosili su u sebi klicu, teske, velike bolesti, jake poput rata - kuge. Od prestanka postojanja srednjovjekovne bosanske Kraljevine, crna smrt je pohodila cesto, vrlo, vrlo cesto Bosnu: 1507, 1533, 1536, 1546/49, 1555/59, 1574, 1588, 1613/18, 1653/58, 1674/76, 1730/32. a i godinu dana poslije dogadaja koji je predmet ove price, a tada je epidemija trajala punih pet godina.

Malobrojni bosnjacki narod postajao je sve malobrojniji. Lijeka nije bilo, a ni lijecnika. Sva Bosna toga doba imala je samo dvanaest ljekara u cetiri grada: Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i Travniku, a i oni su bili samo vojni ljekari.

Kad u ratovima izginu oni koji su prezivjeli kugu (a ratovi su bili ucestaliji nego epidemije crne smrti) - kada dakle izginu oni jaci koji su mogli gurati plug, ostaje nejac koja niti moze, niti zna da obraduje zemlju i sljedecih godina po pravilu nastupa glad, glad koja opet izaziva nove bolesti, a i bune u kojima se iznova gine. Pravo je cudo kako je puk Bosne uopce uspio da prezivi pored tolikih i takvih posasti.

Banjaluka je 1639. godine prestala biti glavni grad Bosanskog pasaluka. Centar je premjesten u Sarajevo, a kada je i Sarajevo zbog cestih nemira postao nesiguran za pase i pasice, vezirski grad postade Travnik 1697. U Banjaluci se stosta toga izmjenilo. Umro je zadnji muski izdanak Ferhatpase Sokolovica, Mustafabeg Ferhatpasic Sokolovic, musthafiz Kastela... Ljudi su dolazili i odlazili, a u Banjaluci su isti ostajali samo Vrbas, Kastel i ljepotica Ferhadija. Oni su postali i lice i dusa carsije.

Kada je cijeli bosanski serhat opustosen od kuge i rata, vlasti su naredile da se iz sandzaka nekadasnje Carevine Srbije nasele Srbijanci na podrucje Krajista, koje ce se kasnije nazvati Bosanska Krajina. I dolazili su ljudi, a kako i ne bi kada im je Bosna bila nesto novo, nesto izazovnije od njihovog zavicaja. Naseljavali su Krajinu Bosansku, a narocito po planinama Manjaci i Grmecu. Sa njih su silazili do Knina i Drnisa, u zemlju Hrvatsku kao martolozi, trgovci i avanturisti. Kao martolozi, nisu pitali za novac, kao da ih nije interesiralo koliko ce zaraditi ratujuci. Do tada je plata malobrojnih martoloza iznosila deset akci dnevno, a kada su vlasti vidjele efikasnost srpskih martoloza u ratovanju, povisena im je plata na dvadeset akci. Osim toga, u svakom upadu u one dijelove Hrvatske koji se tada poceo zvati Vojna Krajina, martolozi su vrsili pljacku, paljevinu, odvodili u roblje zateceni puk - ne bi li sto prije, za sto krace vrijeme i sa manje rizika - zaradili sto vise. Oni bogatiji martolozi u Banjaluci kupise zemlju, ili ducan od nekog carsijlije-bekrije koji je vec svoje imanje naceo, ili se vidjelo da ce ga brzo procerdati, ili propiti... Malo po malo, srbijanski Srbi postadose novi stanovnici, novi Banjalucani uz ranije malobrojne trgovce Bosnjake -pravoslavce. Tako Banjaluka poslije casne trgovacke pravoslavne porodice Delic, dobi svoje nove pravoslavne trgovce i dzambase: Majkice, Milice, Babice, Pisteljice, Surutke, Bilbije i Maslese.

Ipak, posto je ovo prvenstveno pripovijest o banjaluckim Karadjozima, a ne pljacki (trgovina je ipak, uvijek i svugdje lopovluk i pljacka) da vidimo sta je bilo sa Husinim potomstvom.

Husin sin Nerkez igrao je manje uloge u Karadjozu. Kao i mnogi glumci, a i begovi, vise je volio rakiju, nego svoj (kako je po carsiji sam govorio) begovski posao - glumu. Posvadao bi se sa starim Husom svaki put kada bi trebalo igrati "Safikadu". Pred jubilarnu, stotu predstavu, rece babi:

- Jebi ga babo. Ti hoces uvijek da budes mlad. Ne mozes sa pedeset i pet godina igrati Safikadinog dilbera! Budi jednom i ti imam, ili uzmi ulogu kadije. Daj meni ulogu mladog Pavlovica... Da ja malo igram sa svojom Hasibom.

- He he, sta ja tu mogu? Hercegovke izgleda vise vole starije muskarce, pa makar oni bili i glumci... - zezao ga je Huso.

Kad je snaha Hasiba rodila sina, stari Huso je poceo iznositi unuka na scenu dok je jos bilo u besici. Mali Suljo je sa sedam godina imao sedam godina glumackog staza i glumio je kao Karadjoz i po. Znao je napamet nauciti tekst dugacak pet stranica. Slusao bi Husu kako govori i za njim bi naglas ponavljao tako glasno da se orila cijela kuca.

- Tko kaze da smo mi iz Bosne glupi?! - govorio bi Huso, zaboravljajuci pri tom da je pola unukove krvi zustra krv iz Hercegovine.

Govorio je to i sam Suljo godinama, po smrti Huse i Nerkeza, pa i onog aksama 5. rebiul ahira 1150. godine, ili po banjaluckom racunanju sejha Husamudina Celebije, 3. augusta 1737. kada mu u dom iznenada gruhnu dizdar Kastela, Mehmedbeg Catic.

- Aksam hajrula Karadjoze...

- Alah razola... Bujrum! Ali, otkud ti u mome domu? - iznenadi se Suljo.

- Na um mi palo nesto... Vojska mi je nesto nemirna, nezadovoljna... Bi l' ti mog'o na brzinu dati nekog Karadjoza za moje jerlukulije u Kastelu? Al' da ne bude "Safikada", nije joj vakat... Handre nas one Svabe da vise ne znam sta cu?

- Mogu brate, kako da ne mogu. A je li to za carsiju, za raju?

- Jasta je! Krenuo onaj Hildunghauzen, hoce da nam zatre sjeme... Razgali dusu azapima... Nema nikog. Kapetani pobjegli prema Travniku, a hodze se sakrile. Nitko da digne moral vojsci. Ni dizlije. Vele, nece sa sutrasnjim mejitima da tarlahaju...

- Ja hocu. Ali odmah da ti kazem da cu lajati. Je l' to pije vode?

- Radi sta znas. Ja cu ti dati bunar zlata!

- To mi ne treba... Bogata mi je dusa...

U prelijepom Kastelu iza aksamske molitve poce predstava Karadjoza na onom mjestu izmedu dvije unutrasnje kule, gdje se vrsi smotra gradske straze (dvjesto pedeset godina kasnije tu ce zaista biti pozornica). Veliki bijeli carsaf blistao je obasjan od velike vatre. Vojnici su sjedjeli na travi.

- Sta ste vi ocekivali askeri?! Nema pomoci iz Travnika. Alipasa Hecimoglu spava. Grije svoju bubuljicavu guzicu uz mlade Grkinje. Zna samo za svoju prdekhanu... A odozgo silazi, sa Save, Fridrih Saksen Hildburghauz. Hoce nasu Banjaluku... Hild-burg-hauz - pa mjesto mu je u hauzu. Da mu sprzimo guzicu u Gornjem Seheru, ha? Jeste li vi Bosnjaci, ili curice iz mejtefa?! Boga mi Jedinoga bas mi nekako izgledate kaharli...

Skakao je Suljo Karadjoz iza platna kao sam sejtan. Govorio je vikao, derao se iznad svojih glasovnih mogucnosti. Bio je gola voda vec poslije petnaest dekika, a uspio je izmamiti tek dva-tri usiljena smijeha vojnika. Zato, okrenu curak, pa poce:

- ...Svi vi znate tko sam ja. Ja sam samo obicni Karadjoz. Ja ne postojim. Vi me i ne poznajete. Pa ipak ste me trazili. Kada nema Ciganki da vam plesu, dobar sam vam i ja. Sa nekim se treba sprdati... A znate li vi, s kim se vi sutra trebate sprdati? Braco Bosnjaci i muslimani, vi sutra imate pred sobom najvece carstvo u Evropi. Carstvo Habsburga. Znate li vi uopce s kim se suocavate? Naravno da ne znate! Moj jaran Besim Djulic izucavao je te svapske rospije i bestije, koje vi sutra treba da umlatite. Pa bolan ne bili, znate li vi tko su oni? S kim vi imate posla, znate li? Normalo da ne znate, kada ste beteri. A mislite da ste neke gazije, da ste buduci sehidi? Taj rod koji tamane kao stakore nasi dedovi vec dvi stotine i kusur godina, to vam je izrod Iblisov. Praunuk od osnivaca te loze oplodio je svoju sestricnu k'o bavarsku kravetinu. Onda je njen potomak povalio sestru svoga amidze. A amidzin sin je sahvatao kao pile, malu od svoje tetke i zbubao joj dijete. Ljudi moji, tu, da prostite, jebe tko koga stigne! Vise zinaluka nema ni u jednoj drugoj dinastiji. Oni su propala carevina. Sad zamislite da oni sutra zavladaju Bosnom?! Prenijeli bi taj svoj porok - da jebe lud zbunjenog - i na nas. Ali, od kojeg smo mi zakona; njihovog, ili naseg?? Jos nesto da vam velim. Isti su i Francuzi i Englezi, samo sto oni to malo uvijenije rade. Ali sve vam je to ista bagra... Imate li braco, muda, da pokazete tko ste i sta ste?! Ja vjerujem da imate muda! Ako ne vjerujete meni, uhvatite se ispod pasa.... Veceras sam pricao sa Salihbegom, cehajom naseg rahmetli Mustafebega Ferhatpasica. On mi dade ovu dulu iz sedrvaneske basce - kaze, zove se: Safikada. Pa zar onaj kabur, na kome se zaklinjemo i molimo Boga da nam pomogne, zar tu divotu da prepustimo dindusmanu? Zar one dule da oni odnesu u svoju zemlju?!

Iz hiljadu grla zaori se tekbir. Suljo se najezi. Strese se i uvuce glavu u ramena. U dnu scene, kraj ruba velikog carsafa vidje svog sina kako pije rakiju. Sin vidjevsi ocev pogled shvati da bi babi pomogla koja kapljica sljivovice, pa mu je ponudi. A babo, ne budi lijen, cucnu da mu se ne vidi sjena na platnu, pa potegnu dobar gutljaj. Kao da mu je Azrail skocio na grudi. Suljo poskoci poput horoza. Vojska usuti.

- Sta ja vama balegam?! Niti su oni Jedzudz i Mezudz, niti je sutra Kijametski dan... Ako i jeste Kijametski dan - za njih je, za nas nije! Jeste li gazije? Jeste! Jeste li sehidi?! Jeste!! Je l' ne damo Banjaluku, Ferhadiju ni Safikadine dule??? Ne damo!!!

I tada, vrativsi se cetiri-pet koraka unazad, zatrca se u zategnuto platno i skocivsi, probi ga, protrca kroz njega i stade pred vojnike koji su ga odusevljeni, docekali na nogama.

Boj pod Banjalukom bio je tezak, vrlo tezak, ali za Bosnjake ipak uspjesan. Austrijanci su ostavili svojih vojnika oko dvije hiljade mrtvih, vise u Vrbasu, nego na bojnom polju. Evropljani sa Dunava nisu znali plivati na Vrbasu. Od kompletne studiozno planirane akcije austrijskog Generalstaba za osvajanje Bosne odustalo se. Odlucili su da cekaju neko povoljnije doba.

Sulju Karadjoza pokosila je kuga sljedece godine. I njegovog sina. Ali unuk Fadil je nastavio porodicnu tradiciju.

Kako je Osmansko carstvo bivalo manje, tako je i u Banjaluci i cijeloj Bosni bivalo sve teze. A pogotovo Banjalucanima kojima je granica Carstva bila svega tri sahata jahanja udaljena od carsije.

Fadil se ozenio Srpkinjom Stanislavom. Bijase izbjegla sa porodicom iz Loznice kada joj je Milos Obrenovic ubio oca koji je u prvom srpskom ustanku stajao uz Karadorda. Kada je to carsija saznala, Karadjoz je stao - dvije godine nisu se igrale predstave. Nitko nije osjetio taj nedostatak osim nekoliko begovske, zatim bogatije katolicke, pravoslavne i zidovske djece - koja su zalila za glumistem, kazalistem, pozoristem.

U medjuvremenu, stoljetna prijateljska porodica Karadjoza, Djulici - osiromasili su usljed kuga i buna. Hasanbeg je izgubio begovat, a njegov sin Murat i aganluk. Kasnije je Muratov sin Besim prokockao ono malo sirotinje i otisao u Sarajevo. Tek ce Besimov sin ponovo doci u Banjaluku.

Zlatko Lukic