Od prvih spomena narodnih zborova, preko Sabora kao staleške ustanove, do suvremenog predstavničkog tijela svega naroda, sabori su znak i očitovanje samosvojnosti hrvatskoga naroda. U dugom povijesnom tijeku oni su poprimali različita obilježja i bili stvarni pokazatelj političkog položaja Hrvatske već od 9. stoljeća.
Prvi poznati sabor, sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima, održan je u Zagrebu 19. travnja 1273. godine. Tada je utvrđen i naziv sabora: Opći sabor čitave kraljevine Slavonije (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis), a njegove se odluke nazivaju statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom). Odluke Sabora svojim pečatom potkrepljivao je ban. Na Saboru su donesene odredbe o sudovanju, dizanju općeg ustanka (insurrectio) u obrani zemlje, porezima i ostalim javnim davanjima. Njegovi su zaključci prvi poznati i cjelovito sačuvani zaključci Sabora (na slici: prijepis isprave Zaključci Sabora Kraljevine Slavonije održanog u Zagrebu 1273., koje je potvrdio ban Matija, prijepis Čazmanskog kaptola iz 1350.godine).
S državnopravnog stajališta osobito je značenje Sabora hrvatskoga plemstva održanoga u Cetinu 1527. godine. Na Cetinskome saboru donesena je odluka da za hrvatskoga kralja bude izabran Ferdinand, češki kralj i nadvojvoda austrijski. Sabor hrvatskoga plemstva tim je činom na hrvatsko prijestolje slobodno izabrao habsburšku dinastiju, nakon stoljeća mađarskih kraljeva (na slici: Isprava o izboru Ferdinanda I. iz dinastije Habsburg za kralja Hrvatske na Saboru u Cetinu 1. siječnja 1527. godine).
Sabor potom prerasta u institucionaliziranu skupštinu hrvatskih staleža i redova. U njemu su se rješavala temeljna državnopravna pitanja pa je on tako postao izraz državnosti tadašnje Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Pored naziva iz 1273., Opći sabor čitave kraljevine Slavonije, susreće se i naziv Conventus generalis, ponekad Diaeta ili Congresus, dok se nakon 1558. sabor redovito naziva Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Od 1681. godine puni je naziv, koji je zadržao u cijelom feudalnom razdoblju, Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae).
Sabore je sazivao ban, a u njegovu radu sudjelovali su staleži i redovi, a djelovao je kao svojevrsna jednodomna skupština. Sabornici su uživali nepovredivost koja im je bila zajamčena tzv. slobodnim prolazom (salvus conductus). Sabori su se sazivali najčešće jedanput ili dva puta na godinu, a u doba rata i češće. (na slici: Pečat Sabora Hrvatske, Dalmacije i Slavonije iz 1865. godine)
Na pravo samostalnog biranja kralja, osim 1527., staleži su se pozvali i 1712. godine. Hrvatski sabor tada je donio odluku da se nasljedno pravo prenosi i na žensku lozu habsburške dinastije. To je poznato kao Pragmatička sankcija ili Ustanova o ženskom nasljedstvu habsburške kuće u Kraljevini Hrvatskoj.
Hrvatskim jezikom u Saboru prvi put progovorio je njegov zastupnik 1843. godine. Znameniti govor o potrebi uvođenja narodnoga jezika u javni život održao je Ivan Kukuljević Sakcinski.
Začetak je to sve izraženijih zahtjeva za njegovanjem narodnog jezika i kulture, uz postupno prevladavanje svijesti o punoj upravnoj samostalnosti i posebnom pravnom položaju Hrvatske. Na zasjedanju 1847. (posljednjem staleškom saboru) hrvatski jezik proglašen je "diplomatičkim", tj. službenim, a do tada je službeni jezik u Saboru bio latinski.