OTPOR HRVATSKE MLADEŽI U DUBROVNIKU 1944. - 1947. Piše: Dr. Augustin FRANIĆ U mome članku „U spomen borcu za slobodnu i neovisnu Hrvatsku“, objavljenom u Političkom zatvoreniku br. 234 (rujan 2011.), na str. 10. spominju se inkriminacije iz presude pripadnicima organizacije Hrvatski oslobodilački pokret. Neki od spomenutih pripadnika osuđeni su da su bili povezani sa škriparima (križarima) Pera Bakića u Konavlima ili s hercegovačkim križarima. Tamo se može pročitati o prikupljanju i stvaranju popisa skojevaca, o raspačavanju letaka „Katoličke mladeži za blagdan Krista Kralja“ 1946. godine, te širenju neprijateljske propagande, a što je sve upereno na obaranje državnog i društvenog poretka. Znatan dio osuđenih pripadao je hrvatskoj katoličkoj mladeži toga vremena, pa je vrijedno opisati njihovu aktivnost. Odmah po dolasku jugoslavenskih partizana u Dubrovnik, bio je tu i Ante Jurjević-Baja, organizacioni sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju (kasnije, 1953. godine proglašen narodnim herojem), koji 25. listopada 1944. piše opširno izvješće drugovima u Split, u kojem između ostaloga, navodi: „Narod u ovom Gradu je čudan, a donekle nerazumljiv, počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima...“ A pri kraju tog izvješća, Jurjević-Baja kaže: „Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i ne može ih se otkrit a sad će biti i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi jedino tu može iskusni ljudi i vojnici mi smo nakon streljanja objaviti plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra i izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učiniti sve da ih se uhvati, jer to su kaporjuni...“ (Usp. Politički zatvorenik, br. 139, listopad 2003., 16.)
Letak zaplijenjen kod Stjepana Wollitza
Ako uz taj dokument iz pera A. Jurjevića-Baje zavirimo još u knjigu Bolje je voljeti manje (Trpanj, 1997., 185.) autora Davora Jurišića, bivšeg komesara bataljona iz Vrućice pokraj Trpnja, u kojoj Jurišić opisuje kako je Milovan Đilas, jedan od vodećih ljudi jugoslavenskoga komunističkog pokreta i tada najbliži suradnik Josipa Broza Tita, prilikom posjeta Dubrovniku razgovarao s Marinom Cetinićem, bit će nam jasnije nastojanje partijskog vrha bilo da se što više ljudi likvidira. Đilas, naime, tom prilikom pita Cetinića: „Koliko ste neprijatelja ubili ovdje u Dubrovniku.“ Cetinić odgovara: „Dvadesetak!“ Na to mu Đilas kaže da je to malo, jer da se u Dubrovniku sjatilo odasvud dosta ološa koji je služio okupatoru, pa dodaje: „Vi Ste ih sve morali likvidirati, da Grad ostane potpuno naš i čist od svih reakcionarnih elemenata.“ Hrvatska katolička mladež reagirala je na jugoslavenski i ateistički juriš partizana nakon njihova dolaska u Dubrovnik. Na njihove protuhrvatske i protuvjerske pritiske mladež je odgovorila na više načina: 1. Suprotstavljajući se pokušaju skidanja križeva ujesen 1945. u razredima srednjih stručnih škola (Trgovačka akademija, Srednja pomorska škola i Učiteljska). U Gimnaziji toga izgleda nije bilo, jer je završetkom rata postala škola od partizanske vojarne. To skidanje su provodili skojevci. 2. Srednjoškolska mladež je organizirala održavanje vjeronauka koncem 1946. i početkom 1947. godine. Kotorski biskup Pavao Butorac, koji je tada bio administrator dubrovački, objavio je za vrijeme sv. mise u Katedrali početak održavanja vjeronauka. On se održavao za niže razrede srednjih škola (I. i II. razrede) kod isusovaca, a vodio ga je pater Ivan Jeger, dok se onaj za više razrede (III. i IV.) održavao u dominikanaca, a vodio ga je fra Jordan Kuničić. 3. Ta ista mladež žestoko je demonstrirala u procesiji Velikog Petka. Osim ostalog puka, u njoj se nalazilo oko 200 srednjoškolaca i srednjoškolki koji su pohađali vjeronauk. Srednjoškolci su molili krunicu i kad je procesija stigla na pogled franjevačke crkve ugašena je rasvjeta. Bez obzira što su se vlasti nadale incidentu, sudionici procesije su nastavili ići Stradunom i dalje moleći. Dok su srednjoškolci u procesiji pobožno išli, skojevci sa strane su im dobacivali razne pogrdne i proste riječi.
Prijeteće pismo Josipu Franiću
4. Kad se je koncem studenoga 1946. primicao blagdan Krista Kralja, sve navedeno je potaklo pojavu letaka pod naslovom „Katoličkoj mladeži“, kojim se mladi pozivaju u crkve da mole za hrvatski narod te se hrabri mladost da uzdigne baklju koja neka gori za „Boga i Hrvatsku“. To je bilo vrlo teško doba, kada su skojevci gospodarili i nastojali zatrti vjerski i državotvorni duh svojih vršnjaka. Partija je nastojala omasoviti SKOJ koji je bio njezina isturena ruka. Na redovitim sastancima napajali su se razaralačkom ideologijom i huškali protiv svakoj pojavi nacionalnih i vjerskih osjećaja. Djelovali su skoro tajno i učili terorističke metode od onih koji su ih mogli samo zlo naučiti. U to doba mi je pričao jedan moj simpatični kolega (Željko B.) koji se našao u SKOJ-u, kako su ih učili da se fizički obračunaju sa svojim neprijateljima. Tako mi je opisao slučaj kad je na jednom sastanku poznati Ivo Šojka, iz Babina Polja na Mljetu, nagovarao prisutne na sastanku da noževima napadnu one koji njima ne pripadaju i suprotstavljaju se djelovanju SKOJ-a. Šojka je bio poznat kao nekadašnji pripravnik za pravoslavnog svećenika. Imao je čudni završetak. Mještani su, prolazeći mimo njegova stana, osjetili strašan smrad, pa kad su ušli, bio je već u raspadajućem stanju. Kažu da mu je na pogrebu bilo samo nekoliko žena. Dakle, kako živio tako i umro. Koliko su skojevci bili drski i moćni, pokazuje slučaj Frana Jerkovića, koji je prebirao nešto u svojoj školskoj torbi, a odjednom mu je opalio revolver koji se tamo nalazio. Zrno je probiloo školsku klupu svega 2-3 cm od kolegice Marije N. U razred je naglo utrčao ravnatelj ing. Kolumbić i zatražio oružje od Jerkovića. Ovaj ga je pogledao i rekao: „ Ja ovo ne dam Vama u ruke“ i pri tome ostao. Ravnatelj se povukao u svoju sobu nemoćan. Daljnji slučaj drskosti i podmuklosti je prijeteće pismo upućeno mom pok. bratu Josipu, koje je glasilo: „Psino frankovačka! Tebi i tvojoj banditskoj kompaniji dolazi kraj... Nemoj misliti da su nepoznate vaše protunarodne makinacije naprednoj omladini. Skotovi ustaški ovo Vam je posljednja opomena... Dubrovnik 25. 11. 1946.“ s potpisom Napredna omladina dubrovačka. Ako se tomu doda da Josip nije imao pravo glasa, da je bio nezaposlen i da mu je zabranjeno nastaviti studij, nije mu preostalo ništa doli krenuti u emigraciju. (Opš. Politički zatvorenik, br. 211, str. 44.-45.)
Pravomoćno oduzimanje biračkog prava: tako su se dobivali tzv. izbori
Postavlja se pitanje: „Zašto su HOP-ovci stvarali i prikupljali popis SKOJ-evaca“? Ugroženi pripadnici hrvatske katoličke mladeži htjeli su se zaštititi od njihovih nasrtaja, pa su nastojali doznati tko je pripadnik SKOJ-a, jer su ovi potajno djelovali, a UDB-a ih je podržavala i usmjeravala. Evo dokle se išlo s rušilačkom rabotom. Dana 21. ožujka 1947. umro je jedan od istaknutijih pripadnika Hrvatske mladeži, Ratimir Lučić, pa mu je kolega nad grobom izrekao: „Laka ti bila hrvatska zemlja!“ što je bio veliki krimen, pa je UDB-a desetorici istaknutih mladića i djevojaka oduzela osobne karte. Morali su poći po njih na UDB-u, a tamo su ih udbaši Mikulandra i neki drugi ispitivali i šikanirali uz prijetnje. UDB-a je 12. travnja 1947., uhićenjem više od 90 Dubrovčana, željela spriječiti svako djelovanje državotvornih snaga. To je doba djelovanja škripara u Konavlima, ali i u susjednoj Hercegovini. Tada jugoslavenske vlasti vode bitke u Hrvatskoj, obračunavajući se masovno sa svojim neprijateljima. Rat u Hrvatskoj još traje. U Dubrovniku i po ostaloj Dalmaciji vrše se likvidacije. Poneki se vraćaju iz logora. U zaleđu Dubrovnika veliki broj zaostalih četnika prelazi u snage vlasti te kao partizani ulaze u Dubrovnik. U takovim okolnostima hrvatska katolička mladež pokušava pružiti otpor srbokomunističkim nasrtajima. UDB-a sve brojne uhićenike svrstava pod istu kapu i proglašava HOP-om. A Stjepan Wollitz, o kojem smo pisali u rujanskom broju našeg časopisa, bio je dokaz kulminacije nagomilanih zločinstava. Odabran je istaknuti jaganjac, kako bi se dodatno pojačala psihoza straha i zadovoljština sotonskih planova. Odabrali su velikog idealista, o čemu svjedoče njegovi tekstovi koji su citirani i u izlaganju autora prilikom postavljanja spomen-ploče. |
|
Politički zatvorenik 236, studeni 2011. |
