25.03.2009. Splitski osnovnoškolci rođeni u Čileu
	Tekst: Merien Ilić / SD; Fotografije: Ivana Marinić Kragić

Kada dođete u splitsku Osnovnu školu “Bol”, osjetit ćete duh Čilea, daleke zemlje Južne Amerike, čiji je život iscrpno predstavljen na brojnim plakatima, fotografijama, učeničkim sastavima izvješenim na zidovima hodnika i učionica. Posredstvom splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika, škola “Bol” pobratimila se s čileanskim školama iz Antofagaste i Punta Arenasa, a to prijateljstvo rezultiralo je promjenom adrese četvero djece čiji su roditelji daleki Čile, ili “kraj svijeta” kako ga zovu, zamijenili Splitom.
 
Iz Milne u Punta Arenas

- Naš dida je davno otišao iz Milne na Braču u Punta Arenas. Prije četiri i pol godine preselili smo se u Split, i to u Ulicu hrvatskih iseljenika. Govorila sam samo španjolski, ali brzo sam naučila hrvatski. Nije mi bilo teško - kaže nam devetogodišnja Daniela Manriquez Miličević, koja se za naš posjet uredila u guasu, svečanu čileansku nošnju. U Splitu joj je super, ali isto tako joj je super njihova farma s konjima i ovcama gdje su živjeli u Punta Arenasu. No, dvojbe nema želja joj je ostati u gradu pod Marjanom!
- Ovdje uživamo u ljetu, a tamo u klizalištima, u skijanju, u planinama. U Čileu zna biti jako hladno, pa se ne možemo kupati u oceanu, nego samo u bazenima - dočarava nam čileansku klimu njezina 12-godišnja sestra Francisca, odjevena također u guasu, ali onu seosku.
Male Čileanke, kako ih zovu prijatelji iz škole, prave su ambasadorice, pa svojim vršnjacima rado govore o životu u Čileu, pokazuju fotografije i narodne plesove koje izvode u povodu obilježavanja Dana Republike Čile. Naprosto uživaju u toj hrvatsko-čileanskoj ulozi! Njihova mama Claudija, rodom iz Zvečanja, prosvjetna je radnica, pa predaje djeci španjolski jezik.
- Za razliku od Splita, Punta Arenas je opasan. Ima puno krađa, pa morate torbu uvijek držati ispred sebe. Ima i puno trgovačkih centara, a ovdje samo jedan - primjećuje mudrica Daniela.
Čak 13.500 kilometara iz Čilea do Splita prevalila su i braća, 12-godišnji Branko i 15-godišnji Vedran Rogošić, podrijetlom Omišani, koji su s roditeljima došli prije tri godine. Njima prilagodba malo teže ide jer su momci ipak stariji, u Čileu su ostavili puno svojih prijatelja, pa ne kriju kako bi se ipak vratili u te daleke krajeve. Priznaju kako im je u Splitu lijepo, ali u Čileu ima puno više prirode.
U Čileu živi mnogo potomaka iseljenih Hrvata, uglavnom s Brača. Hrvatski se slabo govori, pa Ministarstvo prosvjete svake dvije godine tamo šalje nastavnike hrvatskog jezika. U školi “Bol”, pak, Čile više nego dobro zastupaju Francisca, Daniela, Vedran i Branko. Stoga se nemojte začuditi ako vas koji učenik te škole pozdravi s “Buenos dias”!

Integracija

- Drago nam je što su se ova djeca snašla u našoj školi, no nije im bilo lako. Ministarstvo verificira svjedodžbe inozemnih škola, a djecu odmah integrira u sustav obrazovanja, bez ikakve mogućnosti prilagodbe. Stoga je pred roditeljima i nastavnicima prilično težak zadatak kako što brže svladati hrvatski jezik i uhvatiti gradivo – kaže Davor Bučević, ravnatelj OŠ “Bol”.
 
Zlatna groznica

Hrvatska zajednica u Čileu broji oko 380 tisuća ljudi i osobito je brojna na sjeveru, u Antofagasti, u području oko glavnoga grada Santiaga, te na jugu zemlje (Ognjena zemlja, Porvenir, Punta Arenas). Najviše je iseljenika s Brača koji su u Čile došli zbog zlatne groznice krajem 19. stoljeća, ali i peronospore koja je uništila vinovu lozu.

Marulova bista je prije pet godina postavljena na Hrvatskom trgu u Punta Arenasu uz veliku svečanost		Francisca i Daniela Manriquez Miličević te Branko Rogošić u čileanskoj narodnoj nošnji