Antun Knežević Bošnjak iz Varcara, Kratka povjest kralja bosanskih, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, 319 str.

Početke naučnog istraživanja srednjovjekovne bosanske države smještamo u drugu polovinu 19. stoljeća, kada su nastali i prvi radovi. Jedan od pionira u tom procesu  je franjevac Antun Knežević. Rođen je 1834. godine u Varcaru, današnjem Mrkonjić Gradu, gdje je odgajan u kršćanskom duhu. Njegova mladost veže ga za fojnički samostan gdje je započeo svoje studije, da bi ih nastavio u Italiji. Primivši dužnost varcarskog kapelana i učitelja, počevši od 1857. tu dužnost je obavljao u nekoliko gradova (Bugojno, Livno, Đakovo...). Svestran po prirodi, radio je u prosvjeti, bavio se pjesništvom, djelimično politikom i kulturom. Kao učenik Ivana Frane Jukića ostao je doživotni zagovornik integralnog bošnjaštva. Iako nije bio školovani historičar, njegova edukacija na polju filozofije, teologije i turskog jezika, bila je dovoljna za nastanak nekoliko vrijednih radova, u kojima je autor opisao neke crkvene, političke i društvene događaje svoga vremena, između ostalog i knjige o bosanskim kraljevima, koju je autor pisao mahom na osnovu, do tada objavljene izvorne građe, kako domaće tako i strane provenijencije.

Evidentno je da je koristio elemente tradicije na mjestima za koje je smatrao da je to potrebno ili jednostavno gdje je izvorna podloga nedostajala za kvalitetnu rekonstrukciju. Upotreba zapisa nekih hroničara kao što je Đono Rastić ili rezultata svog suvremenika Franje Račkog, dovoljno govori o ozbiljnosti, sistematičnosti i vrijednosti njegovog rada. Naročito treba naglasiti da su originalni svesci svjetlo dana ugledali šest godina nakon Austro-Ugarske okupacije a da je ovo reizdanje, možda i zaboravljenog štiva, bez ikakvih izmjena objavljeno samo u novom ruhu.

Uz predgovor koji je za novo izdanje napisao profesor Dubravko Lovrenović, sa mnoštvom podataka iz Kneževićevog privatnog života ali i kritičkim osvrtom na predstavljeno djelo, čitaocu je olakšano razumijevanje prilika koje su krojile autorov ambijent. Knjiga je podijeljena na tri dijela po svezcima, kako je autor u originalu i osmislio.

...

Metodologija, stil pisanja, i jezik, koji je sačuvan u neizmjenjenom obliku, što je testament trajnoj vrijednosti ovog djela, su istaknuti kao neosporan kvalitet od strane kritičara Kneževićeve Kratke povjesti. Jedan od vjerovatnih razloga, zbog kojih je ova knjiga ostala po strani, kada je historiografska upotrebljivost u pitanju, jeste djelovanje Vjekoslava Klaića, koji je samo dvije godine prije Kneževića predstavio sintezu, bosanske prošlosti do 1463. godine.

Na historiografskoj skali radova i dostignuća, sasvim je sigurno da ovo djelo posjeduje elemente vrijedne pažnje naučne javnosti. To se ogleda u izvornoj podlozi koju Knežević koristi i metodološkom pristupu, koji u novijoj historiografiji nije toliko čest. S tim u vezi izdavačka kuća Dobra knjiga iz Sarajeva sa uredništvom i priređivačima, čini napredak objelodanjivanjem ovog, čini se do sada zarobljenog teksta, čime se pragovi istraživačkog rada mogu pomjerati samo prema naprijed.

U posljednje vrijeme sve veći broj reprint izdanja ukazuje na trajnu vrijednost dijela ali i na trenutno slabiju autorsku produkciju, što će, nadamo se u skorije vrijeme promijeniti. Kvalitetan prijelom teksta i uvez ove knjige, uz sadržajnu vrijednost, učinit će da se franjevačka tradicija očuva i njezinim očima sagleda prošlost ove zemlje, kao jednim od brojnih uglova, kojim povijest Bosne može biti posmatrana. Na kraju, ovakav potez izdavača je svojevrstan dokaz da nauka pronalazi puteve do svoje publike ali i pouka da rezultate starije historiografije ne treba zaboravljati.

Semir Hambo

Prikaz u cjelosti možete pročitati u časopisu: Bosna Franciscana XXXIII, Sarajevo, 2010, 297-299.