COLLECTED BY

TIMESTAMPS

Knjiga "Slike tih vremena: Životne priče ratnih veterana i veteranki i članova njihovih porodica" koju je nedavno objavio Centar za nenasilnu akciju donosi 14 usmenih istorija ljudi koji su na razne načine učestvovali ili bili uvučeni u rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995. godine. U knjizi se mogu naći lične priče učesnika rata koje su javnosti uglavnom znane, ali je poseban akcenat stavljen i na iskustva članova njihovih porodica, te na priče iz ženskog ugla, koje nemaju mnogo prostora u javnosti, obzirom da se rat percipira kao "muška stvar". Svedočanstva koja donosimo najbolje oslikavaju posledice rata te približavaju drugu stranu priče - ličnu, jer uglavnom imamo priliku čuti politiku. Svi intervjui su rađeni tako da su namerno ostavljeni načini vođenja razgovora da bi se što bolje stekla slika o sagovorniku. "Ovu knjigu potrebno je čitati otvorenog srca, pristupiti pričama s razumevanjem, pokušavajući da shvatimo šta stoji iza njih...", napisala je u predgovoru Helena Rill

DAMIR

* Zamoliću te da se predstaviš.
Ja sam Damir Bajramović. Rođen 2. jula ‘71. u Zenici, dijete grada, Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, eto. Ako treba nešto preciznije?

* Hvala. Kažeš da si dijete grada, dijete Zenice, možeš li ispričati nešto o svom dječaštvu i mladalačkim danima a što je važno za tebe i tvoju porodicu. Kako ste živjeli?
Pa, djetinjstvo sam imao za poželjeti, da tako kažem, jer sam živio u zgradama. Ali, s obzirom da smo imali obližnje brdo tu u blizini, mogli smo da se igramo kauboja i indijanaca, lukova i strijela, partizana, Švaba i ostalog, naravno i fudbala isto tako i vozati bicikl, igrati tenisa, ići na plivanje, jer Zenica je zaista jedna ipak urbana sredina koja je dosta toga pružala. Tako da sam zaista imao lijepo djetinjstvo. Onda, period u kojem sam odrastao: to su osamdeset neke godine, koje su bitne. Mada sam ‘71. godište i te godine su, neke osamdesete, su bile... za razliku od danas, nije bilo play station-a, nije bilo interneta tako da ti je jedina zanimacija bila u društvu; nije bilo mase asocijalnih tipova kao danas, nego, mog’o si se bavit’ sportom, igrat’ se sa rajom, i šta ja znam. Tako da sam po tom pitanju stvarno imao širok krug i drugova i poznanika, i kroz sport, i kroz neke vannastavne aktivnosti, tipa izviđača i tako dalje. Tako da mogu reći zaista da sam imao djetinjstvo za poželjeti. U sklopu svega toga i tokom samog perioda odrastanja izdvojio bih neke stvari kao što je Savez izviđača, jer sam s njima proputovao mnogo toga, naučio masu korisnih stvari. Tu je naravno i sport kao vrlo nezaobilazan činilac gdje se oblikuje karakter čovjeka, skijanje kojim sam se bavio od ‘77. godine, to je znači, to je sad nekih trideset i kusur godina. Paralelno s tim sam se bavio karateom. Ne nešto posebno; došao sam do narandžastog pojasa. Pa onda džudo; i tu sam došao do nekog narandžastog pojasa. Pa onda opet malo na karate, ali kontaktni, pošto sam bio kao malo stariji. U srednjoj školi sam se bavio boksom, odnosno baš tim nekim malo žešćim, da kažem, disciplinama, a konkurencija je bila je neuporedivo jača. Danas mole djecu da se bave sportom; tad je bila selekcija. Meni je trener dolazio u srednju školu i ako nisam imao dobre ocjene, dobijao sam zabranu dolaska na trening. Danas je to, mislim, nešto što ljudi ne vjeruju kad se priča, ali to nije bilo samo u mom slučaju nego u slučaju mase njih. Isto tako su i profesori u školi i razrednici imali evidentirano u dnevniku ko se bavi sportom, ko ide na folklor, ko ide u muzičku školu i tako dalje. Mislim da je sistem bio puno zdraviji. Jednostavno ono, mislim da smo pokojnom ili rahmetli Titu malo spomenika digli. Mada ja nisam komunista, znači ne dijelim te stavove, ali to je bio jedan gospodin par excellence.

* Šta bi mi mogao izdvojiti o svojim roditeljima u periodu tih godina?
Roditelji onda, u toku rata, a i sad, su za poželjeti. Znači, da sam birao roditelje, ne bih mogao odabrati bolje. Pružili su mi apsolutno sve, ne znam, i više od onoga što sam tražio. Pružali su mi ono što nisam bio svjestan da mi treba, pa sam tek poslije shvatio. Zaista su se trudili da me odgoje, možda malo žešće s obzirom da sam bio jedino dijete i da ne bih bio razmažen onda je tu bilo malo više nekog spartanskog odnosa od strane oca, pod broj jedan naravno, ali i od majke. Štaviše moja mama me je natjerala da se krenem tući oko zgrada s djecom, da ne dam na sebe, a otac mi je to strogo zabranjivao, da ne bih bio uličar, klošar i šta ja znam.

[...]

* Spominješ da si čitav svoj život proveo u Zenici?
Skoro.

* Možeš li malo pojasniti? Da li to znači da si još negdje živio?
Ne mogu baš reći da sam živio sa adresom stanovanja, ali recimo u Beogradu sam proveo nekih godinu dana. Bajaga ima u onoj svojoj pjesmi ‘442 do Beograda’. Ja sam se bukvalno vozio tim vozom broj 442. Svakog petka sam išao negdje oko pet sati, jer znam da sam bježao sa zadnjeg časa da bih stigao u Beograd i imao sam tamo raju. Upoznao sam raju iz škole za negu lepote. Mislim, četristo žena i četiri muškarca, računajući profesore, naravno. I Beograđani k’o Beograđani, mislim Beograđanke, mislim, žene direktne, srdačne, lijepe naravno. Znači, škola za njegu ljepote; nema ružne, nema ružne, ja ružnu nisam vidio.

Gore su Vojvode Stepe 238, hajd’ slagaću sad ali mislim da se to može provjeriti. I bili su, tu im je škola bila. Dolazim petkom, ostajem petak naveče, subotu, nedjelju i ponedjeljak rano ujutro sam dolazio. To je trajalo godinu dana, otprilike. Dolazile su, u međuvremenu, preko raspusta i one meni. Mijenjala se tu ekipa. Obiš’o sam Beograd. Sad sam zaboravio brojeve trolejbusa i tramvaja. Dobar period sam ih pamtio. Šta više, ima jedna stvar koju bih volio izdvojiti, a koja je u sklopu naše teme: jedna Jelena, Obradović Jelena, jedna divna porodica i osoba koja je operisana od svih mogućih neprirodnih podjela, da tako kažem, sem ono na dobre i loše. Drugog jula ‘92. godine, na moj rođendan... Znači, rat je uveliko krenuo i zvanično i nezvanično. Ne znam kako me uopšte telefonom mogla dobiti. Uglavnom, zazvonio je telefon kod mene u kancelariji. Javio sam se i prvo sam se šokirao. U tom momentu – ona. Ja sam uveliko bio u ilegali kod nas ovdje. Pripremali smo se, naoružavali, spremali smo se za odbranu, je li. Vidiš tenkove, vidiš topove, vidiš sve. Mi imamo neke pištolje, koltove i to. Nije to film, to je rat. Ali, u tom momentu, kad me je nazvala, ja sam skroz zaboravio šta ja radim. Jednostavno, vratio sam se u taj period koji nije bio toliko prije toga, možda godinu, dvije, tri, nije ni bitno. Ovaj, i, i, i, obradov’o sam se. Uputila mi je poziv, kao: „Mogao bi doći u Beograd dok se ovo ne smiri, jer ovo neće dugo trajati“. „Ma znam, ali kako ću ja draga Jelena doći, pa ja imam roditelje?!“ Kaže: „Pa naravno. Ja sam razgovarala sa svojim roditeljima i pošto je moj brat otiš’o...“, ne znam, negdje, na studije, mislim da se brat zove Miloš, zaboravio sam „...ti znaš da je kod nas veliki stan, taman vas troje – nas troje“ i da budemo tu. Mene je to baš ganulo. Mogao sam zaplakati. Znači, ti ovamo imaš neke iste ljude, iz tog nekog grada ili okoline, koji su isto tako neki tamo recimo Srbi, a to nema veze jedno s drugim. Ovaj te ovamo zove da te skloni, da te hrani, da te čuva, a ovaj ovamo želi da te izbriše sa mape i ništa ti tu nije više jasno. Eto, sad ne znam koliko sam sad baš odlut’o od teme, ali je sve to bilo vezano, hajd’ da tako kažem. Pa sam zato to i spomenuo.

* Već si spomenuo period tenkova, topova. Ono što mene zanima je na koji način i kako si ti doživljavao početak rata i ratne psihoze u Zenici? Kada si počeo biti svjestan da je rat?
Pa vidi jednu stvar: ja sam pred sami rat u Bosni i Hercegovini bio u Hrvatskoj. I tamo sam bio akademac, pitomac u Zadru, u Artiljerijskom školskom centru ,,Marko Orešković’’. Znači, jedan od stvarno pet, šest međunarodno priznatih u vojskama nekih drugih država gdje su i oni slali svoje pitomce. Bilo je pitomaca iz cijelog svijeta. Istina, ne mnogo kao nas, ali ih je bilo u sklopu razmjene. Stvarno jak školski centar. U tom periodu, nabrojaću sad neke ključne ljude, kada sam tek stigao u centar bio je general major Dušan Kuturović, poslije je otišao za načelnika uprave artiljerije u Beograd, JNA. Na njegovo mjesto dolazi Momčilo Perišić, tadašnji pukovnik. Komandant mog pitomačkog diviziona je bio Milivoj Petković koji je poslije toga bio general HVO-a i HV-a. Sad, isto je to HV ili HVO. Za mene tu nema razlike, jer su i jedni i drugi ovdje bili prisutni. Da se razumijemo, isto kao i iz Srbije JNA. Sad čiji je amblem na rukavu, to je najmanje bitno. Možeš staviti i američki – nebitno. Ovaj, komandir voda, zamjenik njegov je bio, od Petkovića, tada kapetan prve klase Mirsad Ćatić Ćuperak, čuveni komandant odbrane Igmana, naš u Armiji BiH. Kad kažem ‘naš’, mislim, naravno na Armiju BiH. Samo malo da se sjetim. Da, pošto sam ja završio među prvih troje u klasi, imao sam 9,62 prosjek, oko 9,60 sam prosjek imao, pitao ja oca: „Hoću li učit’?“, a kaže on meni: „Uči, jer će i meni biti lakše utjecati na to!“, jer je poznavao neke ljude, a kod mene je partizanska familija, a znamo neke ljude iz general-štaba, ovo-ono pa ćeš dobiti bolju prekomandu, dobićeš bolje mjesto pa da ne ideš u neko selo, u neku vukojebinu nego da dobiješ neku finu čaršiju gdje ćeš stažirati, gdje ćeš ovo, gdje ćeš ono, gdje ćeš... znaš. „Dobro, stari“, rekoh. Ja navalio na knjigu, bio sam jedini diplomac koji je za diplomski rad uzeo artiljerijsko pravilo gađanja. Kod tog profesora se niko nije tri godine prijavio da kod njega polaže. Ja sam bio prvi i njega je to šokiralo, pa je prekinuo godišnji odmor i odveo me kući ženi da me njegova žena upozna, da sam jedini kandidat i ona me pitala: „Jesi li ti normalan, pa znaš ko je?!“ „Pa znam sve, ali ja to volim“. I stvarno sam volio. Dobio sam desetku. Žao mi je što nisam ponio neka dokumenta, ali eto. Nije problem da se ostvari uvid u to. Uglavnom, da se vratim malo na temu. Zaista jaki, jaki ljudi su bili. Otišao sam u prekomandu. Morao sam ostati u sklopu centra po naređenju komandanta. Prebačen sam iza toga na akademiju, a nakon toga u kasarnu narodni heroj ,,Ante Banjina’’ za koju su svi mediji tada pisali da su tamo neke crvene beretke, crne, zelene, žute, svakave neke beretke, što je bila notorna laž. To je tada bila hrvatska propaganda, ali jest’, zaista se izdvojila jedna jedinica, ovako malo, kvalitetnijih momaka. Komandant te kasarne je bio Atif Dudaković. Znači, apsolutno sva neka imena iz ovog našeg, da tako kažemo, našeg bosansko-hercegovačkog rata. Apsolutno sva neka zvučnija imena su tu bila. Čak je jednom prilikom, kada smo bili na gađanju u blizini planine Badanj, to je iznad Knina, bila temperatura oko minus trideset. Došao je sa njim komandant korpusa, a sa njim je bio i Ratko Mladić. Zato sam to i spomenuo. Tad smo prekinuli vježbu jer, rekao je, u tim se uslovima ne ratuje, a kamoli da se vježbe izvode.

Čovjek koji je komandovao svim tim je bio Josip Tot. Ja do tada nisam razlikovao ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je Musliman, nisam tako ni odgajan. Međutim, sada to kontam. On je poslije bio visoko pozicioniran u hrvatskoj vojsci. Otprilike je to ta neka ekipa. E sad ti me malo vrati. Ja o tim stvarima mogu jako puno da govorim.

* Vidim da imaš jako puno informacija iz tog perioda prije rata. Ja bih se samo vratio: na koji način je to sve utjecalo na tebe, na koji način je utjecalo na tebe da počneš slagati sličice da bi eventualno moglo doći do sukoba?
Pazi, do sukoba, po meni, i do raspada Jugoslavije nije moglo doći.

* Zbog čega?
Pazi, ko to može prihvatiti da se njegov (nerazumljivo) raspada? Niko. Za mene se moj svijet nije mogao raspasti. Za mene je Jugoslavija mogla da se bori i bila je spremna da se bori protiv bilo koga. I mi smo bili kurčeviti i nismo davali pardona nikome. Bili smo spremni da se borimo protiv bilo koga: Rus, Amerikanac, ma Tito. Ma ko da dođe, ja se boj’o nisam. Bilo je nekih naznaka kad se počelo gužvati sa Slovencima. Međutim, uglavnom su tu reakcije bile „Jebaji ga, Slovenci i nisu bili neki Jugosloveni“. Mislim, kada sad pogledam sve to, neka stvarna Jugoslavija se sastojala iz: Hrvatske, Bosne, Srbije, Crne Gore, zatim Makedonije, jer Makedonci su tako srčani i divni ljudi, pa onda negdje na kraju Slovenija, al’ eto bili su dio Jugoslavije... i mi smo ih prihvatili. Svugdje u familiji imaš nekoga ko ti ne leži najbolje, ali je dio porodice i to je to. Eh kad sam prvi put primijetio? Primijetio sam po ponašanju nekih pitomaca, po nekim njihovim izjavama gdje se krenulo malo više pucati po Hrvatima. U kom smislu pucati, ne bukvalno pucati. Krenule su neke rasprave; znaš političke, a najgore je kad se politika uvuče u vojsku. Tad su bila glasanja i znam da su mene zezali: „Bajramoviću, ti ćeš glasati za SDA“. A ja sam tad bio „Može sve osim SDA“. SDS da ne govorim, to pogotovo otpada. Ali nije mogla ni SDA. Znači, moja jedina politička linija koja je bila prihvatljiva, a i danas je tako, to je socijaldemokratska partija. Nisam član SDP-a niti ću biti, ali ne zbog ideje nego zbog ljudi koji su tu partiju ovdje kod nas konkretno gazili i onda i sad... Onda je bio notorni alkoholičar, a danas je narcisoidni tip, tako da ni jedan ni drugi ne mogu biti moji lideri. Zato sam apolitičan, iz tog razloga, a u biti nisam. Mislim, pratim to redovno koliko mogu. Vidjelo se po nekim oficirima, po njihovim stavovima... Recimo, ja sam mjesec dana prije diplomiranja imao desetku iz morala, jer je tu ocjenu upisivao komandir voda, pitomačkog voda, odnosno komandir baterije pitomačke na prijedlog komandira voda, jer je njihovo bilo jako utjecajno bez obzira na sam predmet i ispite koje polažeš. I tad su mi sa desetke ‘skinuli’ na devetku. Tako da sam do tada imao prosjek negdje do devet osamdeset. Skoro sam imo sve desetke. Znači, ne iz razloga što sam bio puno pametan nego što su pitanja bila glupa. Malo čudno za vojnu akademiju, ali zaista je bilo tako. Osim stručnih: matematika, trigonometrija, geometrija, stereometrija, nije ni bitno sada, topografija; to su specifični vojni predmeti koje je baš trebalo naučiti. Ali ovo drugo, tipa moral, to je bilo klasično šupljiranje i hajde onda da ne idem u širinu toliko. Vidjelo se po nekim grafitima koji su osvanuli. Bilo je tu i pregleda pisama, bilo je tu i pozivanja na raport nekih ljudi iz Sarajeva, iz Sandžaka. Znaš, sad tek možeš te stvari posložiti. Kod nas se to nije moglo posložiti, jer prvo niko nije vjerovao da će se Jugoslavija raspasti.

To nije nikad ni na mapi bilo niti je ikada iko postavio takvo pitanje. A u svemu tome smo po stavovima svi bili, hajde da tako kažem, najbliži Miloševiću. Najbliži. Znači, za mene Slobodan Milošević u tom momentu nije bio nikakav balkanski kasapin. Bio je svijetla figura. Mi smo gledali neke stvari: Srbe ne smije niko da bije na Kosovu. Pa mi smo rekli „Ne smije!“. Fakat ne smije. Međutim, kada okreneš drugu stranu novčića i kada pogledaš da su tenkovi izlazili... da je Ljubičić naredio tenkovima da se smire neke stvari, onda ti je sada, sa ove vremenske distance, jasno. Onda recimo, frka se jebena digla kada su onog momka udavili u transporteru. Mi smo tada samoinicijativno, unutar našeg voda, htjeli kradom obiti skladište. Na terenu je bilo jedno priručno skladište. Znali smo da su se tu ostavljali trotilski meci i tako dalje, jer smo tu izvodili neke vježbe. Imali smo inženjeriju. Naravno, morali smo to imati u sklopu pješadijske obuke.

* Šta ste htjeli kradom?
Pa, htjeli smo napraviti haos.

* U kojem gradu?
U Zadru. Pazi, to je sve prije nego što smo shvatili neke stvari. Znači, ja govorim o periodu dok sam bio... Do neke devedesete sam bio... Na popisu stanovništva, otac i mati su mi se izjasnili kao Muslimani, a ja kao Jugosloven. Znači, to je faktički pred sami rat. Tada je kod nas bio popis; ‘90., ‘91., ustvari. Tako negdje. Sada te stvari ne pamtim. Znam da je bio, ali sada ne mogu reći tačan datum, ali više-manje. Recimo, pamtim da smo se potukli u samom gradu, jer smo bili u civilu i opet ti prepoznaš pitomca po frizuri, po ponašanju, po stavu, po hodu vojnika. Vidiš bolan iz aviona. Jer to je dril ipak, znaš. Grudi naprijed, uvuci stomak i ti to toliko puta uradiš da je to tebi normalno. Ti iza toga ne možeš spustiti ramena i saviti se, nego si uvijek utegnut i to ti je normalno. Pa ja, vojnik.

* Iz koje si ti motivacije ušao u rat u Bosni i Hercegovini? Volio bih da mi kažeš nešto o tome?
Vidi nešto. Prethodio je tu upravo ovaj uvod koji sam napravio: rat u Hrvatskoj. Ja sam se, da samo završim to, potuk’o braneći naravno svog druga koji je bio Srbin. Sada to tako gledam da je bio Srbin. Ali, to je bio čovjek koji je bio pjesnik. Ne znam kako je on došao na akademiju. On je zalut’o. Valjda je bilo malo Srba, pa ih je trebalo biti više, ne znam. Ali, to je čovjek koji je dibidus bio operisan od vojske. Zoran, Zoran... Zaboravio sam mu prezime. Još uvijek imam neka njegova pisma. Eto, koliko je od tada prošlo, dvadeset godina. Boga mi, imam. Znači, čovjek nikada ne bi mrava zgazio, baš je takav čovjek i njega su neke ustašice napali. Okay mislim, ja sam tu sada malo subjektivan, ali su fakat bili zadojeni i tako dalje. I normalno, potukli smo se i nalupali ih. Baš smo ih dobro istukli. Bio je tu još jedan Slovenac, Danijel Dragsler. On je bio tada reprezentativac u gimnastici. Nije on bio neki ekspert Bruce Lee, ali je bio fizički spreman, imao srce i bio je raja, stvarno je bio raja, velika raja. I uglavnom nas je na kraju vojna... Došla civilna policija, a mi nismo dozvolili da nas privedu. Sačekali smo uredno vojnu policiju. Vojna policija... Već tada su bile strašne napetosti između vojne policije i civilne policije Republike Hrvatske. Znači, tada su nas priveli, otišli smo kod komandanta i kod njega je bilo poznato: kad zakucaš, dobijaš petnaest dana zatvora. A onog momenta kad... A mi smo dobili nagradno. Eto zaista. Samo da kažem, to je bio šok. Uglavnom, tada u sklopu tog rata u Hrvatskoj sam vidio puno nekih stvari. E onda, ako se to dešava u Hrvatskoj, desiće se i nama. E onda se desila stvar poslije davljenja tog momka u Splitu. Tad se desilo da je čitav vod hrvatskih nekih recimo specijalaca bio pobijen kod Knina. Pobijen. Dobili smo tu informaciju. Naravno, kada je to servirano iz JNA kuhinje, to nam je još više diglo adrenalin. Bilo je tu i ispaljivanja tromblona, bilo je tu i rada snajpera po kasarnama u Zadru, govorim jer je tu već bio krenuo tihi rat. Nije bilo nekog određenog fronta, ali su, sad kažem, sa zgrada djelovali ponekad snajperi, pa ovo pa ono. Svašta je tu bilo. Onda sam došao ovdje. Nisam htio da prihvatim nikakav profesionalni angažman nakon toga. Razgovarao sam sa roditeljima, sa ocem najviše koji je i sam bio rezervni oficir i nije... Jednostavno smo se, da kažem tako, na našem kućnom savjetu dogovorili da, koliko god volio vojsku i koliko god bio dobar u tome, neću nastaviti. Došao sam ovdje, u Bosnu, upisao fakultet, odnosno nastavio ga, ekonomski fakultet. Međutim, već su ovdje neke stvari... jer sam ja bio odsutan skoro dvije godine... Neke stvari su se bitno promijenile. Došlo je do polarizacije u gradu, do ovog do onog. Istina, ne velike, ali su bili oni grafiti: SAO Zenica, SAO Meokušnice, SAO Crkvice, srpska opština Crkvice. Mislim, u Zenici u kojoj je i tada bilo nekih šezdeset, sedamdeset posto Muslimana. Ali, recimo većine te moje čaršijske raje su bili Srbi, Hrvati. Većina moje raje. Ne da se ja nisam htio družiti s Muslimanima, nego nisam bir’o. Tako ispalo, tako se potrefilo. Jer sad kad pogledamo, masa direktora i te njihove djece su bili Srbi. Na skijanje sam išao sa Bojanom, sa Sinišom, sa Zokom, i tako dalje. Znači, za skijanje je trebalo imati para. To nije mog’o Fadil iz Brgulja, jer je bio rudar. Govorim sada kako ja to vidim. Naravno, bilo je tu i djece koja nisu. E sada kada sve to sagledaš, vidiš i tamo sve one tenkove, vidiš Orkan, za koji su mnogi prvi put čuli kads je po Zagrebu dejstvovao. Ja sam obučavan da radim na njemu i završio sam to. Kada vidiš masu nekih stvari, onda shvatiš šta se sprema u Bosni. S jedne strane imaš narod kojem genetski i sâm pripadaš, imaš porodicu, jer moj je otac porijeklom sa sela, koji su klasični seljaci. Znači, ljudi koji žive od stoke, njive, i uglavnom su djeca otišla gore: Austrija, Švedska, Švicarska, i ostalo trbuhom za kruhom. To su brojne porodice. Njih nije bilo puno, mada je porodica bila relativno bogata. Šira porodica, govorim. I otprilike su to te neke stvari bile. Šta više, bilo je tu izdvajanja na nacionalnoj osnovi u gradu. Raja, znaš, neka srpska ekipa. Pa znam da su išli na neka predavanja gore u Drivušu. Pitao ih ja: „Pa dobro, mogu li i ja ići sa vama?“ „Ti ne možeš“. Prvo su pitali hoće li pitati, jer su znali da ja ne mrzim Srbe. Međutim, kada su to Musi prenijeli, tom čuvenom Musi, i kada je on saznao da ja nisam Srbin, onda sam naravno dobio negativan odgovor. Ali ja ni tada još uvijek, koliki sam vo bio, nisam shvatio. U stvari se zaista spremalo, zaista se spremalo. E tad te uhvati strah i panika i bijes i ta motivacija, koja je je bila ključna, je u biti osjećaj za pravdu. Znači, nije fer. I na cesti sada kada vidim da dvojica tuku jednog, ja ću se umiješati, jer sam odrastao na tim pričama o borbi dobra i zla. Dobar vitez, loš vitez i tako dalje. I neko skriveno, i neko skriveno... Eto to.

* Sjećaš li se momenta kada si se prijavio u vojsku?
Sjećam. To je malo čudno došlo. U maju, mislim da je bio april ili maj mjesec, ili marta. Pardon, mart, april mjesec ‘92. godine. Jedan od naših prijatelja, Ramiz Šuvalić, poslije će biti zamjenik komandanta drugog korpusa ili pomoćnik kondanta drugog korpusa, je uglavnom general Armije BiH. Poslije toga, sada je vjerovatno penzionisan, je bio prilično dobar s mojim ocem, a pukovnik JNA je inače bio komandantant regionalnog štaba teritorijalne odbrane. Ja sam, obzirom da je imao povjerenja u nas, trebao da čuvam njegovu suprugu i njegovo dvoje djece. Supruga, paradoks, je Snežana iz Srbije. Znači, ne Srpkinja, nego Srpkinja Srbijanka. Znači, jedan kroz jedan, je li, nema priče. Žena divna. Tu su bili i njegov sin i kćerka. Ja sam bio kod njih. Imali su stan u Kineskom zidu, ovdje kod nas. Ja sam bio tu i čuv’o sam ih. On je bio ranjen i bilo je pokušaja ubistva. Nekoliko, da, da. Ranjen je snajperom, imaju snimci. Mi imali s njim svašta nešto iz tog perioda i onda smo ga čuvali Mevludin Mustafić, on će ovdje biti poslije u vojnoj policiji u Zenici, i ja. A prije toga, u februaru mjesecu, kod nas u kacelariji je osnovana jedinica ‘Plavi sokolovi’ čiji će komandir poslije postati Šerif Patković. Poslije će postati komandant jedne od brigada u Bosni i Hercegovini, da tako kažem. I u BiH. Nakon toga dolazi ta briga oko Ramiza, odnosno njegove porodice. I tako su se, ako šta bude trebalo, straže čuvale, ali je i dalje to sve bilo miješano. Miješano je bilo, jer je u Zenici bila 69. jedinica u kojoj je bilo više od pola nemuslimana, čaršijska raja i oni koji su htjeli sa njima da budu i tu nije bilo priče. Svi smo bili Bosanci koji smo se borili za Bosnu. Protiv četnika. Srbi su to izjavljivali: protiv četnika.

Hrvati su govorili protiv ustaša, a mi smo bili i protiv jednih i protiv drugih. I protiv onih balija koji su zagovarali neka nacionalna sranja, podjele i šta ti ja znam. Mi branimo Bosnu, ginemo za Bosnu i nikakav problem. Ali se ne smije dirati u svetinju: to neko bratstvo i jedinstvo. Nakon svega toga sam otišao u kasarnu u Zenici, jer nisam više mogo ne biti. Masa moje raje je obukla uniforme. Bio sam i ja u uniformi, ali se moja uniforma tada nije smjela vidjeti, a nisam smio ni da pričam. Onda sam maltene na jedan način... Nije to bilo dugo, ali za mene jako bolno, nekih mjesec, mjesec i po dana: „Što se ti ne prijavljuješ? Što ti ne ideš u rat? Ma ja, tvoj stari je direktor, ti ne moraš. Ti si bio oficir, a nama treba ljudi“. Pa sam miš, pa si sad... Ovo je intervju, pa ne smijem da govorim, ali znaš već koje termine dodjeljuju ljudima koji su kukavice. A ja nisam smio ništa da pričam, da kažem radim ovo, da radim ono, pa sam morao jadan da šutim i onda je to valjda puklo u meni. Više nisam mogao izdržati. A stvarno nisam mogao par noći prije toga zaspati. Ne možeš zaspati, Emire, nema teorije. Ja ujutro starcima: „Oprostite mi, ali ja moram“. Znači, moram, a neposredno prije nego što će se to desiti, mi smo vijećali da li ćemo uopšte ostati u Bosni, jer obzirom da smo imali... Imali smo para, stvarno. Reći ću i kako smo ih zaradili, da tako kažem. Ja sam trebao da idem na Cambridge, odnosno Oxford; bukvalno da biram jedan od ta dva fakulteta. Ili bilo koji drugi fakultet na svijetu, ali pošto je moj otac samo ta dva respektovao, pare već pripremio i cijene, koliko košta godina dana, i tako dalje. Moj otac je inače uradio kompletnu ekonomsku studiju za višecijevni bacač raketa Oganj i Plamen za bivšu JNA. I dobio je toliko para da smo u tom periodu, kada je Fićo bio u rangu Passata, kupili novog Pezejca, a načelnik opštine Zenica je vozao Volgu, lupam. I direktor Željezare. Mi smo kupili novog Pezejca i on i mati su dobili slobodno po partijskoj. Komitet je to rekao. On mora dobiti slobodno tri, četiri mjeseca. Mati bez obzira što nema veze s tim, ali je njegova žena. U svojoj firmi, po partijskoj liniji, dobija slobodno i oni su čitav taj ljetni raspust, bez mene, proputovali Italiju, Rusiju, Tursku, Češku, Grčku, Poljsku, nema gdje nisu bili. Pokupovali svega. Stari kupio njemačke marke i položio na deviznu knjižicu. Bruka para, baš bruka para. Ja sam, eto ne znam, s tako nekim stvarima, s tim ubjeđenjima... nisam mogao otići. Nešto mi nije dalo.

Iskreno, ne znam, ni danas ne znam šta mi nije dalo. Ali, nisam otišao. Prijavio sam se u vojsku, a odmah dan nakon toga, moj otac... Tada je bio direktor SDK, a poslije će uvesti prve bosanske pare u Bosnu i Hercegovinu. To se ne zna, ali sada neka se zna. To su one zelene s mačem, dinari, ‘samedovke’ ih zvali ovdje po Zenici... I on se prijavio, pa mu nisu dali. Trebao je ipak raditi neki odgovorniji posao, a ne da bude vojnik. Ali ipak, radi mene, sin jedinac, da idemo zajedno, da me čuva. A on nikakav talenat za vojsku, bez obzira što je bio pametan čovjek. Mislim, i sad je pametan, hvala Bogu dragom, pametan. Uglavnom, tada sam otišao u kasarnu. Iza toga sam bio pripadnik jedne jedinice koja je bila na Brezi, na Misoči. Onda sam gore dobio prvu pravu lekciju šta je to rat, šta je to, kako izgledaju crijeva, oko, i tako dalje. I onda sam malo puk’o, malo više. Onda sam došao u kasarnu (bilo je tu i malo štele, da se razumijemo) i sa potpukovnikom bivše JNA, Anto Buzuk Hrvat, smo osnovali Prvi školski artiljerijski vod u kasarni u Zenici. Izbacili prvu generaciju artiljeraca. Istina, mi smo ih tada učili samo sa minobacačima, jer smo samo to i imali. Bio sam tu prilikom ulaska Teritorijalne odbrane u prostor kasarne, garnizon u Zenici. I tako dalje. Znači, i kada su se barikade pravile na mostovima u Zenici i tako dalje, sve stoji. To je otprilike bio, hajde da tako kažem, ratni početak. Sad ne znam jesam li baš uspio odgovoriti na tvoje pitanje.

* Itekako si uspio.
Ti me malo usmjeravaj, jer rat je strašno širok pojam i mogu otići, mogu malo zalutati. Pa me vrati na kolosijek.

* Ono što bi me sada zanimalo jeste da mi ispričaš par anegdota sa ratišta? Kako je tekao život na ratištu?
Zavisi. Zavisilo je to od perioda, od godine rata, jer dan na ratištu nije bio isti ‘92. i ‘94. Nije bilo isto.

* Kakve su razlike?
Ogromne, ogromne. Prva stvar, ‘92. godine su se u Zenici pokupili lafo mangupi, kojih je tada bilo i u Beogradu i u Zagrebu, nije bitno gdje, koji su bili kao zajebani momci: napucani, koltovi, rejbanke, folovi, golovi... Ma sve su oni imali. Naravno sami, ništa oni nisu zaplijenili, sve su to oni pokupovali i kao „Sad mi idemo njima jebat’ mater“. I otišli su na Visoko, na Čekrčiće, gdje su ih ovi isprašili. Nakon dva dana su ovdje došli pješke. Znači, kako? To je bilo: ‘bježite noge, posra vas guzica’. Znači, izvinjavam se što je ovo intervju, ali ne postoji drugi način da ovo objasnim. Jedno je gledati Ramba u filmovima, a drugo je sa koltom letiti prema čovjeku koji ima papovku i sa njom dobrom puca. Devedeset četvrte, pazi, devedeset četvrte, sada, a kamoli devedeset četvrte... Sada ovdje imamo, kada kažem u Bosni mislim svi, pola miliona vojnika koji su do bola – perfektno istrenirani. Sada, petnaest godina nakon rata. Evo, uzmi bilo koju bh jedinicu. Sada su to mješovite jedinice što idu u sklopu Ujedinjenih nacija. Svi ih hvale, svi ih traže. Zašto? Pa zato što je onaj naš, kad kažem naš mislim na Srbina iz Prijedora, lupam, postavio sto mina i skinuo ih dvjesto. Isto kao i ovaj Musliman odavde ili Hrvat iz, ne znam, iz Bosne. Mada je to meni vrlo ružna podjela, ta, znaš, Srbin iz Bosne, Hrvat iz Bosne i neki Bošnjak iz Bosne, znaš. Za mene su bili Bosanci. Srbi su iz Srbije. Za mene je Srbin i Hasan iz Novog Pazara. Za mene je bio. Okay, jedno je pripadnost narodu, ali mentalitet je mentalitet. Svi mi znamo koji je mentalitet Beograda, koji mentalitet Sarajeva, a koji je mentalitet Zenice. Zenica i Sarajevo se ni u ratu nisu voljeli. Zašto? Zato. Zato što smo bili različiti.

* U toku samog rata, da li ste imali priliku pričati o neprijateljskoj strani? Kako ste ih tada doživljavali?
Pazi, vidi jednu stvar, evo recimo konkretno. Ispričaću neke stvari koje su sigurno istina i koje se mogu provjeriti. Imali smo neke razgovore kada su se desili Ahmići, ako se sjećaš. Ratni zločin, zaista nešto jezivo, Srebrenica u malom, Srebrenica u malom. U tom momentu, da je u  Ahmićima bilo dvadeset hiljada ljudi, sada se ne bi išlo u Srebrenicu, već bi se išlo u Ahmiće. Znači, ista stvar, samo druga lokacija. Svi su pobijeni do jednog, popaljeni, i tako dalje. I onda je tu krenula žestoka gužva. I mi smo odavde navalili na njih i tako dalje. I formirao se neki front.

* Ko su oni?
Hrvatsko vijeće odbrane. Ili obrane, pardon. Uglavnom, na području Viteza govorim, Busovače, Novog Travnika, i tako dalje. I u jednom momentu... Politika je radila konstantno svoje i pokušavala da spriječi taj sukob između, hajde da kažem, Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane. Međutim, vojska je to malo drugačije, ne malo, nego dosta drugačije, gledala od politike i tako smo se prepucavali na vezi. Znaš, na motorolama, na ovom i onom. Kada kažem motorolama, pod navodnike motorola, a bila je Kenwood marke, ali motorola je bio neki uvriježen naziv za eto radio stanicu. I u sve to se upetlja jedan frajer, Srbin, sa Vlašića, gdje sam ja. A on se upetlj’o u momentu kada se razgovaralo o artiljeriji. Kako su oni znali da mi nemamo artiljeriju, a mi je stvarno nismo imali. Ne što mi nismo htjeli pucati, nego što nismo imali. Konkretno, ja da sam imao, ja bih pucao. U tom momentu su emocije toliko jake da je to nevjerovatno, da bih se poslije kajao. Kajao bih se, to je sigurno, ali u tom momentu se nije o tome uopšte ni razmišljalo. Tako da je frajer... Kada sam im rekao da znamo da vam je to tu, došlo je par projektila sa Vlašića i palo upravo tu na navedenim koordinatama. Poslije mi se frajer javio i rekao, ne znam jesam li pogodio, ali mi reci. I nije mi rek’o ni balijo ni Turčine, nego mi je rek’o Bosanac. I frajer je fakat bio Srbin, nije bio Bosanac, nego Srbin i to Srbin iz Srbije koji je cijelo vrijeme slušao naš razgovor tokom kojeg je ovaj Hrvat, s kojim sam se prepucavao preko radio veze, bio toliko neukusno bezobrazan da je to... Mislim, ni u ratu ne bih mogao psovati nekome dijete, da se razumijemo, i tako dalje. Pa je onda bila situacija gdje su ti isti Srbi, koji su pravili haos... Jer Bosna je fenomen, bosanski rat je fenomen. Potpuno moraš odvojiti, zato ti ovako široko obrazlažem ovo pitanje.

Jedno je bio rat u Krajini, jedno je bio rat u Mostaru, jedno je bio rat u Sarajevu, jedno je bio rat u Tuzli, a jedno je bio rat u nekoj centralnoj Bosni. Sve različito. Zašto? Zato što konkretno Čamo Nedžad, čovjek iz okoline Nevesinja, Gacka, tako nešto, bio je moj pitomac, bio je čovjek od povjerenja od Arifa Pašalića, rahmetli. Ovo smijem da govorim, iz tog razloga i navodim. I oni su dobili neke pare i otišli su kod Srba da naruče artiljerijsku vatru. Platili su uredno. Srbi su gađali određen broj projektila po ciljevima koje su dobili. Naravno, gađali su Hrvate, je li, po Mostaru govorim. O Mostaru govorim. U Mostaru nije bilo rata između Srba i drugih. Srbi su zauzeli pozicije i nisu jebavali nikoga. Nisu sebi dali blizu, niti su išli. Uglavnom su ratovali Muslimani i Hrvati. Uglavnom. Srba je malo bilo: oko Glavatićeva, Boračkog jezera i tako dalje, i dolje linija prema Nevesinju, Trebinju i tako dalje. Oni su se dolje krhali sa Širokim Brijegom, Dubrovnikom i ostalima, ali ovdje nisu. I ovi su ispucali što su trebali ispucati i onda, nakon toga, je tek krenula frka. Tek su tada krenuli pucati. Kad su ih naši, Armija BiH, kontaktirali, onda su ovi rekli: „Ovo vam je od nas“. Znači, to je jedan od paradoksa. Opet s druge strane, u tom istom momentu ili plus minus koji mjesec, na području Bihaća si imao jedinicu Hrvatskog vijeća odbrane koja je bila u sklopu Armije BiH i borila se protiv Srba. Tu u Posavini, u Brčkom, i tako dalje, u Sarajevu i tako dalje. Tako da su to neki od paradoksa. Tako da su to neke stvari, a ja stojim kod ovoga što sam rekao. Znači, pod punom odgovornošću. Ovo što ću izjaviti bilo gdje, pred bilo kim... To su stvari koje jednostavno ne možeš shvatiti.

* Ono što me zanima, na ratištu da kažem emocionalna strana Damira Bajramovića. Da li je čudno da te pitam kako si se osjećao?
Nije čudno. Emire, da ti kažem jednu stvar: čudno je bilo u početku, vrlo čudno. Međutim, kao u borbi, sada govorim s obzirom da sam se bavio borilačkim sportovima, nikada nisam imao namjeru slomiti nos ili vilicu iz tog razloga. To se dešavalo bukvalno kao posljedica nekog fight-a, neke borbe. Ali je bio cilj nadmudriti, pobijediti, pogoditi gdje treba i tako dalje. I u ratu je ista stvar. Onda druga recimo čudna stvar bila je: postavili smo, pošto smo u brigadi imali samo dva topa dvadeset milimetara, postavio sam jedan otprilike da čuva jednu liniju između dva brijega i postavili smo mi taj top i gledamo onako, pošto je primirje. I gledamo odozgo kako čovjek puca, puca, i gledamo kako ga Hrvatsko vijeće odbrane upravo traži minobacačima, pa ga traži ovim, a ja sam upravo postavio... Usred male močvarice bio je neki brežuljčić, možda deset puta deset, karikiram, koji je baš morao biti direktan pogodak da ih ubiješ. I čovjek je orao i sad mi odozdo gledamo i komentarišemo, a samo on puca. Na čitavoj toj liniji tri, četri kilometra. I prvo, svaka mu čast, jest hrabar, a na kraju smo shvatili da je budala. I skloni budalu, ode top. Hajde što će on poginuti, nego ode top. Kažem „Dovedite ga gore“. Doveli su mi ga i kažem ja njemu „Šta radiš, bolan?“. Čovjek je dobitnik zlatnog ljiljana i u obje noge je u tom momentu imao fiksatore. Zlatnog ljiljana je dobio u, ne znam 114., 110., ne znam, nemam pojma. Motorizovana brigada iz Sarajevskog korpusa. Srbin je, iz jedinog srpskog sela u okolini Viteza, a to su Tolovići koji je tu došao. Ja kažem: „Jesi li normalan? Ode mi top“, kaže on: „Molim te, čitav rat ratujem protiv svojih. De me pusti da oćejfim“. To su paradoksi. Da li me je bilo strah? Naravno da me je bilo strah. Upravo je strah jedan od razloga što sam, hajde da tako kažem, prihvatio i da nije bilo Boga ja bih  ga izmislio. Jer, suviše sebe volim da mogu da prihvatim da više nikada nema, da je ovo jedan jedini život. Ja to nisam htio da prihvatim. Strah je... strah je... Vidiš da ljudi ginu oko tebe, plus neke stvari koje su se meni lično desile, tipa da te otrese detonacija, ne jedna ali ovu jednu izdvajam, jer sam uzbrdo trčao kada je detoniralo, letio sam, znači, uzbrdo sam letio ne znam koliko dugo. Mogao sam kičmu... Kičma mi je mogla puknuti. Pa je bilo slučajeva kada... Pošto sam artiljerac, najgore za pješadiju je mina odnosno projektil sto dvadeset milimetara. I ona ima jedan strašno specifičan zvuk prilikom leta. Pogotovo ove što su kod nas pravljene, što nisu bile ni blizu kvalitete JNA. I čuli smo kada se zabila u zemlju. Čovjek koji je ležao do mene, dva tri metra do mene, imao je raširene noge i pušku u ruci kao i svaki standardan položaj vojnika. Ona se zabila između njegovih nogu i nije detonirala. Nismo se smjeli pomjeriti narednih ne znam koliko vremena, bojeći se da pomjerimo upaljač i da nas tada raznese. Pa smo se nas trojica sakrili iza jedne breze, koja je bila jedno tri metra,  ispod nje smo zavukli glave u korijenje, a to što su nam leđa i sve drugo virilo, to nije bilo bitno. Mi smo bili sakriveni. Strah.

* Pričaš o strahu. Zanima me šta ti je bilo najteže u tim trenucima?
Najteže? Kako misliš najteže? Pa nisam ni o čemu mislio. Šta mi je padalo...? Pa, da sam mogao pobjeći, pobjegao bih. Eto. Nema tu više hra-brosti. Tek poslije, kada čovjek... Ako prelomiš u sebi te stvari da te nije strah, tada budi siguran da si već lud. Tad više nisi normalan, tada nema povratka. Dok god se čovjek boji da umre, hrabrost je u biti pobijediti strah. Hrabar čovjek nije onaj koji se ne boji. To je lud čovjek, a hrabar je onaj koji se boji, pa to opet uradi. To je hrabar čovjek. Na šta ću misliti? Mislio sam kako da izvučem živu glavu. Šta mi je najteže bilo? Najteže mi je bilo kada su ljudi umirali oko mene. Izvukao sam čovjeka koji je bio puno ranjen. Tada sam i sâm fasovao, je li. Izvlačio sam ga možda nekih trideset metara, jer te zove po imenu: „Nemoj me ostaviti“. ‘Mali’ su mene zvali. „Mali, pomozi mi!“, ali vrišti bolan dvadeset ljudi oko tebe. Čovječe, pedeset ljudi vrišti: „Boli“. Zovu. A on je bio meni vrlo blizak. S obzirom da sam imao određeni rang i neku višu funkciju, on je bio neposredno u mojoj blizini. Nisam ga mogao ostaviti, izvukao sam ga. Bacali su na nas ručne bombe. U biti, da njega nije bilo... On je poginuo, tada, dok sam ga izvlačio. Da njega nije bilo, poginuo bih ja. Eto, znači, to mi je bilo žao, jer mi je on u biti svojim tijelom sačuvao život. Ne možeš izvlačiti čovjeka onako kao u filmovima, znaš, nego ležiš, uhvatiš ga gdje ga ne boli. Uglavnom, ako nije ranjen u toraks, uhvatiš ga pod pazuh, a ovo-ono, nije ni bitno, jer pužeš. Navučeš ga na sebe i pužeš. Sreća pa sam ja puzao nizbrdo. Ili nesreća. Uglavnom, to je. Najteže mi je bilo jedne prilike kada je komandant otišao u komandu korpusa. Prethodnu noć je napravljen plan napada. Završio sam svoj dio posla vezano za taj plan i ostao sam kao dežurni oficir bez ikakvog prava komandovanja. Preko centra veze je javljeno da komandir čete, te koja trebala da izvrši napad, na glavnom pravcu napada zove da kaže da se ne može praviti napad. A komandant brigade kaže da ga ne interesuje uopšte koliko će biti žrtava, ali se to mora uzeti zato što su pregovori trebali početi za par dana i da bi naša pregovaračka pozicija bila bolja, morali smo uzeti to brdo. Kada se zauzme to brdo faktički... Ta njihova zona koju su kontrolisali, mi je faktički dijelimo popola, jer s tog brda kontrolišemo vatrom ostatak čitave doline. Bilo je strateški, odnosno ne strateški, nego operativno taktički važno mjesto. I onda, iz tog razloga, bez obzira na broj žrtava, smo to morali uzeti. Možda bi poginulo stotinu ljudi da se ono zauzme, ali dugoročno gledano bi se isplatilo jer bi tu front bio završen. Znači, tu bi ih porazili definitivno. I to je sigurno tako. I ja sam otišao dolje, mada nisam smio da odem. Prvo, nisam smio napustiti komandno mjesto. Drugo, nisam imao nikakvog prava da uopšte odem dolje. Faktički sam napravio problem sebi.

Otišao sam dolje i prvi put u životu sam vidio kompletno minsko polje na električno paljenje. Imali su nekog žestokog inženjerca. I najgore, sve te mine nije bilo moguće aktivirati ni na jedan drugi način, jer su bile zakopane u zemlji. Tako da nije postojao način da ih nađeš. Nije virio upaljač, ma nije virilo ništa. Sve je bilo ispod zemlje. A oni su tada bili čuveni po onim protivpožarnim aparatima, jer su imali iza sebe Vitezit koji je u momentu početka rata imao nekoliko hiljada tona eksploziva i da je detonirao otišla bi Zenica, a ne Vitez. Banja Luku bi srušilo, a kamoli Zenicu. I to je u biti u ratu bio njihov glavni argument kojim su trgovali. Uglavnom, ja sam došao dolje i sad oni mene izvještavaju: „Načelniče, ovo-ono. Ovako mi ne možemo. Znaš šta je komandant naredio, pa daj ga nazovi“. Ne mogu stupiti u vezu s njim niti ga smijem nazvati. Kaže: „Svi ćemo izginuti“, „Ti znaš šta ti je rekao“. „Pa daj molim te. Ja što mogu uraditi je da naredim obavještajno izviđanje, vatreno izviđanje“. To je u sklopu nekih obavještajnih podataka gdje se vrši da se ispita snaga odbrane neprijatelja. Znači, zapuca se, simulira se napad da se vidi kakav će biti odgovor i čime. Ljudi su odgovorili tako da narednih pet do deset minuta niko nije mogao ustati, jer je lomilo. A ja sam imao takav predosjećaj. Ispao sam tu možda kukavica, ali sam imao takav predosjećaj, pa sam od čovjeka koji je imao vezu, bukvalno oteo mali onaj RUP i stavio ga ispred sebe. RUP je radio uređaj, je li, kao za radio vezu. To je mali jedan uređaj, RUP. RUP-ova ima puno od dvanaest, trideset tri, tri, devet, nije ni bitno sada. Ovo je bio jedan mali koji sam ja faktički uzeo ispred sebe i stavio. Pa možda par sekundi nakon toga je metak zviznuo. Znači to je, ne mogu ti objasniti, neki... Kada imaš osjećaj, ne možeš ga argumentovati, ali ga imaš. I iza toga, detonacija je bila. Metak je zviznuo. Da nije bilo toga, mene bi direktno u glavu pogodilo, sto posto. Međutim tom prilikom je samo jedan čovjek poginuo i to od snajperskog metka. Ja sam iza toga naredio da se povuku i da se obustave napadi. Mada nisam smio narediti, niti su oni mogli prihvatiti moje naređenje, jer nisam imao nikakav naredbodavni karakter, znači nisam bio u komandnoj strukturi. A samo su komandne strukture mogle donositi naredbe. Oni nisu bili pod mojom direktnom komandom.

* Koje si sve zadatke obavljao u toku rata?
U smislu funkcija, misliš tako? Prvo, ovako. Na početku rata sam bio pratilac. Nakon toga sam bio običan vojnik. To je već bilo... Bile su formirane ekipe, podijeljene su uloge i mogao si samo da budeš običan vojnik ili ništa drugo. Poslije, kada su oni saznali da imam vojno obrazovanje, kada se počela postrojavati vojska, e tada su me pozvali i ponudili mi konkretno mjesto da budem komandir školskog artiljerijskog voda kod nas ovdje u kasarni. Nije bilo artiljeraca Muslimana da tako kažem, tako da sam ja, sa gospodinom Antom Buzukom, tada formirao prvi artiljerijski vod, školski artiljerijski vod. Nakon njega odlazim. Radio sam ja to. Nakon njega odlazim. Formirala se 301. mehanizovana brigada koja je imala zadatak da u biti više bude kao kadrovski centar. Zašto? Zato što su u njenom sastavu od tri bataljona dva bila tenkovska, a jedan je bio artiljerijski divizion. S obzirom da mi nismo imali artiljerije, a kamoli tenkova, svi ti ljudi koji su bili tu su bili u biti vođeni kroz vojnu poštu, a uvijek su bili dodjeljivani nekim drugim brigadama i jedinicama da odrađuju za njih poslove. Tu sam zvanično obavljao dužnost načelnika artiljerije, mada je nije bilo, ali eto podrška drugima. Nakon toga sam bio načelnik obavještajne službe, odnosno pomoćnik komandanta brigade za obavještajne poslove. Ali to je vojna obavještajna služba, a ne ove druge što ljudi često miješaju. Znači, mene je isključivo interesovao vojnik na frontu, a ne u pozadini, a ne neki agent i tako dalje. Onda sam imao zdravstvenih problema, ranjavanje i odlazim u Ministarstvo odbrane, odnosno konkretno u Ratnu oficirsku školu u Zenici gdje sam predavao dva predmeta i bio sam ujedno i komandir trećeg pitomačkog voda prve generacije borbenog komandovanja.

* Za cijelo vrijeme tvog vojnog angažmana, kakav je bio tvoj odnos sa porodicom? Kakva je bila vrsta kontakta?
Kada dođem... Kada dođem, tu su bile bolne stvari. Moja mati i otac su bili gladni, žedni, bez struje, bez ičega, i roditelj ko roditelj, sin jedinac. Kad je već budala otišao, pa hajde uredu... Oni su se istovremeno bojali za mene, ali i bili ponosni na mene. Uglavnom, došao sam, gore sam jeo rižu, možda neka tri mjeseca, rižu bez soli, hljeb bez germe, i tako dalje. Došao sam kući, a mati je u onoj maloj limenoj pećici... Što je nezamislivo danas da u zgradama bude limena peć, ali je bilo. Limena peć. Unutra je mati kuhala hljeb kada je bilo brašna. Kupila je pola kokoši i nešto malo krompira, jer mi nismo bili na selu i nismo imali njivu i dala je jedan vrlo vrijedan prsten za to da bih ja jeo, a ja nisam mogao da jedem, k’o što ne bi mogao da jede niko normalan da mu otac i mati, koji su dva kostura, sjede i gledaju i uživaju kad vide kako ja jedem. I onda smo napravili neki kompromis da jedemo svi zajedno. Eto, otprilike, bio je odnos... Bilo je tu i anegdota. Jednom kada sam došao sa terena, u momentu kada sam imao pancirne metke, stari uzeo onako moje oružje da gleda. Srećom je pištolj, a ne automat. I ispali metak. A metak je bio non-stop u cijevi. A pancirni metak zvoni. U zgradi, ti znaš kakve su zgrade, nisu zidovi od cigle nego su montažni i to je zvonilo po radijatoru, nema kuda nije. Nikada nismo našli to zrno. Mati i ja smo mislili da se ubio. Nismo smjeli ući u sobu. I on izlazi i uze onaj pištolj i baci pištolj, opet ne kontajući da je sada sljedeći metak u cijevi: „Jebo te tvoj pištolj, mogao sam poginuti“. Mislim, sreća pa drugi put nije došlo do opaljenja. Čovjek baš antitalenat za oružje.

* Maloprije si spomenuo da si bio ranjen.
Jesam, mada to nigdje nije bilo zvanično upisano, jer nisam imao za to vremena. Shvatio sam da sam ranjen nakon dva dana.

* O čemu se radi?
Pa, izvlačio sam jednog prijatelja koji je bio ranjen. Izvlačio sam ga, bacali su na nas svašta nešto. Uglavnom, par gelera koji su njega ubili... Ono što njega nije ubilo, što je njega profulalo, pogodilo je mene u predjelu donjeg abdomena, u predjelu prepona, genitalija. Eto, bukvalno imam ratnog veterana u smislu onoga što nas muškarce čini muškarcima. Imam dvadeset jedan konac u tom predjelu. Nisam bio dugo u bolnici. U bolnici sam bio poslije tek, kada sam shvatio da sam ranjen, a shvatio sam da sam ranjen... Nije me ništa boljelo, odmah da kažem. Jesam imao malo problema k’o ovo k’o ono, k’o žiga me, k’o teško mi. Svašta nešto, ali ništa. I nakon par par dana sam imao potrebu da mokrim i kada sam počeo da se raskopčavam onda sam vidio da sam krvav, da je zagnojeno, da su se sve dlake zalijepile i svašta nešto. I onda su moji rekli da sam ranjen. Otišao sam u stacionar, odnosno tu u lokalnu ambulantu, jer sam znao sve te ljekare, jer sam morao sve to obilaziti, kontrolisati, svašta nešto. Oni su mislili da sam došao na kafu. Otišao sam pješke tamo. Ja im rekao: „Ja ranjen“, „Kako ranjen?“, „Ranjen“, „Nemoj zajebavati. Hajde, taman si na kafu“. Mislim, nije to kafa. To je ječam, ali nema veze. Zvali smo to kafom. Fakat su onda vidjeli, kada su me obrijali, rupicu. Sreća pa su to bile, hajde da kažem, te bombe. Eto tako sam skontao da sam ranjen, ali to nigdje nije bilo upisano. Bilo me je sramota, iskreno da ti kažem, da kažem da sam ranjen, jer vidim ljude bez ruku, nogu i ostalog. Eto, to je to.

* Vidim da imaš dugo ratno iskustvo. Zanima me koliko si dugo bio u ratu?
U ratu? Je li računamo sa Hrvatskom?

* Pa da.
Ako računamo i Hrvatsku... Mada u Hrvatskoj nisam imao ta neka ratna dejstva, da se razumijemo, ni blizu kao iskustva iz Bosne. Hajde eto da to zanemarimo od te neke, početka ‘92. do ‘95. godine, do kraja, do Dejtonskog sporazuma. Mada sam neposredno prije Dejtonskog sporazuma... Mada on nije bio potpisan, ali stao je rat. Zaista je stao rat i fakat nije bilo ništa. Znači, Daytonski sporazum, a par mjeseci prije toga je stao rat. Par mjeseci nakon Srebrenice. Kada se desila Srebrenica, u Bosni i Hercegovini nikad nije bilo više dobrovoljaca koji su bili spremni doći do Beograda. Znači, ne do Beograda, nego do Berlina. Međutim, najveći dušmanin bosanskog naroda, u tom periodu, je bilo bosansko rukovodstvo. Ne samo taj put. Znam mnoge, kada su htjeli pokazati drugima da mogu, da imaju vojnu nadmoć. Igrali su se s ljudima. Igrali su se sa nama. Mi smo tu bili samo figure.

* Ko se igrao?
Rukovodstvo, rukovodstvo. Znači oni su... Ne kažem da njima nije bio cilj da zaustave rat. Definitivno. Međutim, rat se mogao zaustaviti prije time. Najgori je rat bez pobjednika. Ovo je rat bez pobjednika, što je najgore, i bez moralnog pobjednika. Zašto i bez moralnog pobjednika? Pa iz tog razloga, kada izuzmemo Natašu Kandić, kojoj bih sada dao bubreg da joj zatreba, kada izuzmemo Čedu Jovanovića, kada izuzmemo Nenada Čanka i ljude, sada da ne nabrajam, poput njih koji imaju muda k’o, k’o Zenicu čitavu. Nataša pogotovo. Kada njih sada izuzmemo, bilo je takvih ljudi i kod nas, hajde da tako kažem. Ali da se vratim na temu. Kada se desila Srebrenica, svi smo plakali, svi smo spontano krenuli u svoje jedinice, ko je bio i demobilisan i ko nije bio demobilisan, bez obzira na sve. Baš smo plakali. Veliki su problemi bili zaustaviti narod tada. Veliki. A naše rukovodstvo nas je zaustavilo. Kao što Milorad Dodik sada govori da mu je najviše od pomoći Haris Silajdžić, tako je i Slobodanu Miloševiću tada najveći pomoćnik bila tadašnja ekipa. Sada kada pogledam, možda je i bolje da do toga nije došlo, jer bi bila još jedna Srebrenica. Ne bi se zvala Srebrenica, zvala bi se Bijeljina. Ali ne bi bila... Eto.

* Gdje si bio u tom periodu?
Vidi nešto, pitao si me kraj rata. Bio sam, istina, do ‘95. godine. Međutim, neposredno pred Dejtonski mirovni sporazum sam shvatio da od rata više nema ništa, da u ovom ratu neće biti pobjednika, da će se završiti političkim putem, da naši uveliko kradu, švercuju, da njihovi sinovi jebu najljepše djevojke. Znači, ja se izvinjavam što sam vulgaran, ali jednostavno ovo zahtijeva ovakav odgovor. Jer kada vidite jednog polupismenog debila koji ima sto dvadeset kila. Od tih sto dvadeset kila, sto deset je salo. Mislim, stavljam to pod navodnike. A ti si za pet kopalja bolji i sposobniji od njega, međutim on voza auto sa korpusnom registracijom. Zvanično je šofer. Zašto? Zato što mu je babo neki igrač gore i tako dalje. Uglavnom, odlučio sam da se demobilišem i to je to.

* Sjećaš li se dana kada si skinuo uniformu? Možeš li mi reći nešto o tome?
Mogu. To se desilo pred Dejtonski mirovni sporazum i sjećam se, sjedio sam kod svog dajdže, odnosno ujaka, kako ko kaže, i tako smo malo razgovarali. Kaže on meni: „Damire, otac ti je pametan stručnjak.Trebao bi ga poslušati i krenuti nešto sa njim raditi“. Jer mi je otac, već sam rekao, bio jak ekonomista. A ja sam u tom periodu dobio poziv iz vrha Armije i bio sam odabran među dvadeset i tri perspektivna oficira koja su trebala da idu vani na specijalizaciju, školovanje. Dvije godine u Italiju, a onda dvije godine po želji Turska, Malezija, Pakistan, i tako dalje. I završne dvije godine se išlo na West Point. Znači, što je san svakog oficira otići na West Point. Ja sam tu upao pretpostavljam sasvim slučajno, a ponajviše zahvaljujući zaslugama rahmetli generala Keme Karišika koji je u biti bio moj pravi komandant, jer Rasima Delića ne prihvatam. To je jedno, ne znam, đubre kojeg ne volim. Zaista ga ne volim. Uopšte ga ne odvajam od ovog iz Banja Luke. Ne volim ga vidjeti, a kamoli da kažem da mi je komandant. Sramota me bilo. I sada me sramota. Uglavnom, vijećali smo hoću li nastaviti vojnu karijeru ili ću nastaviti... ili ću se demobilisati. I tada sam odlučio da se demobilišem. Otac i ja smo nakon toga formirali firmu, jer nije bilo mogućnosti da se igdje zaposlim, jer sam bio ‘crveni’, imao sam taj pedigre. Govorim o periodu nakon rata, nakon demobilizacije.

* Oprosti, šta znači ‘crveni’ u ovom slučaju?
‘Crveni’, to je socijaldemokrata. Moj otac je dobio otkaz, jer je trebao otpustiti Ristu Ćalasana Crnogorca. Moj otac to nije htio, jer je bio prijatelj sa njim, jer je moj otac bio direktor, a Risto je bio njegov zamjenik. I na kraju moj otac dobije otkaz, a Risto dobije mjesto u Upravi za inspekciju općine Zenica. U toku rata, govorim. Sada je Risto negdje u Crnoj Gori dolje. Sve se ovo dâ vrlo lako provjeriti. Ovo je javna informacija. Pristao sam da se moje ime objavi i da se ovo objavi u bilo čemu, pa i na televiziji ako bude trebalo. Znači, ja znam šta govorim, sve je ovo vrlo lako, meni nije do zajebavanja, s ovim. Ti vidiš gdje sada sjedimo, gdje radim. Meni publicitet, pogotovo negativan, ne treba. Imam i namjeru, i učestvujem u sklopu svega ovoga, s namjerom da zaista kažem istinu i govorim istinu. Neko pametan to shvati. Neka pošalju te mangupe sada iz Beograda što govore ‘Nož, žica, Srebrenica’. Nek’ ih pošalju u šumu da samo jedan dan vide mrtvog čovjeka. Neće im više nikada naum pasti da se kurče. Ne njima, nego nikom. To je poenta mog učestvovanja u svemu ovome.

* Ono što me zanima i što je važno, a to je: netom nakon rata, kažeš, razdužio si se, ti i otac ste osnovali firmu. Kakav je bio tvoj svakodnevni život u odnosu sa roditeljima, sa prijateljima?
Živio sam kod roditelja i nisam imao gdje drugo. Mada sam bio klipan koji je već tada imao dvadeset četiri, dvadeset pet godina. Živio sam kod roditelja. Otac i ja smo osnovali firmu, a ta firma se sastojala od sudske registracije. I to što je otac prije rata bio vrlo uticajan, pa su nam neki prijatelji, koji su idalje ostali na položaju, pomogli da dođemo do nekog jeftinog prostora pod kiriju. Pa su nam dali, poklonili nam stari telefaks i telefon i tako dalje. Radili smo trgovinu. Znači, imaš prijatelja ovdje u „Prim-u”, oni hoće topli obrok, pa mi kupimo paket u „Market komercu”. Oni hoće paštete, a mi kupimo za osamdeset feninga, a prodamo njima za devedeset, i taj dan si ti dobar dvadeset maraka. I tako smo krenuli. Bukvalno je bio cilj preživjeti. Ništa drugo. S obzirom da smo imali zemlju na moru kupljenu prije rata, željeli smo to prodati i s tim novcem nešto pokušati uraditi ili bježati iz ove države.

* Na koji način sada vidiš svoje iskustvo iz rata? Kakve ono ima veze s tvojim poslom?
Pa ovako. U toku rata zaista naučiš razliku između istine i laži. Uglavnom, postaneš takav psiholog između ljudi. Ljude gledaš, mada sam iza toga, nakon ne znam koliko, hiljadu puta prevaren, ali sam svaki put znao kada će me zajebati. Ne znam kako me opet zajebu. Ali utjecalo je na te stvari. Utjecalo je. Još ima nekih bolnih stvari. Konkretno, evo nakon rata odlazim u Prijedor. Ne odmah nakon rata ali, i ovo sada je nakon rata, ali evo recimo da budem precizniji neke 2001.-2002. godine. Nekih pet, šest, sedam godina nakon rata. Odlazim u Prijedor kod Ranka, jednog od bogatijih ljudi u Prijedoru, imućnijih i poslovnih, koji mi prodaje mašinu za tri hiljade maraka, odnosno tri i po, i pokazivao mi je druge mašine. Ja sam vidio i te druge mašine, ali nisam imao para za njih. Čovjek me prvi put u životu vidi i daje mi na obraz mašinu, da mu je platim kad god mogu. A ja sam tada nosio bradu i bio sam onako malo žešći momak u tom periodu, ali sam bio korektan. Čovjek mi na obraz dao mašinu i eto. Otprilike, to je jedno od mojih iskustava. Počeli smo super raditi nakon rata sa kreditom koji nam je dao TOZ Zagreb – Tvornica olovaka Zagreb. Prvo oni, od njih smo krenuli. Kada gledam ko nam je pomogao od muslimana, nije nam pomogao niko, pa ni ona familija koju smo otpremili iz Zenice da pobjegnu za Švicarsku i tako dalje. Pomogli su mi ustaše pod navodnike. Znači, to nisu ustaše, ali sad u žargonu, pod navodnike ustaše iz Zagreba koji su nam na obraz dali pedeset hiljada maraka robe. Dao mi je četnik, pod navodnike, iz Prijedora koji mi je dao mašinu na obraz da mu je platim kad god budem mogao. Platio sam mu je za godinu, možda za godinu i dva mjeseca. Nikada mi A nije rekao. I šta mogu misliti? Ne mogu ništa. Ne znam više ništa. Sve je to nenormalno i neshvatljivo, pogotovo na ovom području Balkana, da je to nevjerovatno. I dan danas, najbolje poslove i najlakše radim sa, eto baš sa Srbima. Bio sam u Subotici nekoliko puta, u Beogradu, u Kragujevcu sam nedavno bio. Radim fenomenalno s ljudima. Na obraz. Do sada, nakon rata, me nijedan Srbin ili Hrvat nije prevario.

* Kako je ratno iskustvo utjecalo na tebe? Ne samo po pitanju posla, nego i života i sagledavanja stvarnosti?
Jezivo. Bio sam oženjen od ‘96. do ‘99. Svoju bivšu suprugu sam dva ili tri puta, namjerno ili nenamjerno, ne znam, pokušao udaviti u snu, jer sam imao, što sad ljudi kažu, PTSP. Mada nisam koristio nikada nikakve lijekove. Jesam, nekada mi mama da apaurin, to je. Ona kaže ‘Veselica’, pa ja lijepo zaspim i naspavam se. Bilo je par puta tu nekih tuča, ali i onda se zaustaviš u nekom momentu kada faktički... Ako to uradiš, ubićeš čovjeka. Pa onda staneš. Oružje i dozvolu imam, ali ga ne nosim, jer bih pucao. Ima dobrih i loših stvari, pokazalo se. Jedino dobro je to što vidiš ko su bili ljudi, a ko ne-ljudi. I tako dalje. Sve drugo je apsolutno negativna stvar koju eto...

* Na samom smo kraju intervjua. Volio bi da mi kažeš ima li nešto što smatraš važnim za sav ovaj period o kojem smo pričali, prije rata, za vrijeme rata, poslije rata, a da te nisam pitao?
Ima, ima. Ja sam odgajan na principu dobra i zla. Dido mi je, ili dedo svejedno, pukovnik bivše Titine armije iz Drugog svjetskog rata. Ima dvije medalje za hrabrost. Da ne nabrajam dalje. Jedino sam kod Tite vidio više ordena nego kod njega. Kada dođu oni praznici, pa se to nosi po odijelima i tako dalje. Rastao sam po priči dobra i zla. Svi u familiji... Otac mi je bio oficir, dajdža, tetak, ja i tako dalje. Moram napraviti jedan malo širi uvod dok ovo govorim. U ratu sam osjetio potrebu za Bogom. Vrlo bitna potreba. Poslije mi se to reflektiralo i u životu, jer kada ljudi zaista krenu iskreno vjerovati u Boga prestanu se bojati ljudi. Jer osnovni stav za svaki rat je strah od ljudi, pored pohlepe naravno. Govorim o strahu, strahu od ljudi. Ja se nikoga više ne bojim, osim Boga odavno. Ne što sam Rambo ili nešto, nego upravo iz razloga što sam svjestan tih stvari. A u Boga sam krenuo vjerovati i Islam sam prihvatio kao svoj vid vjerovanja u Boga, mada nisam musliman za uzora: ne idem redovno u džamiju, hoću popiti alkohol, pušio sam travu u jednom periodu nakon rata. Sve su to neki poremećaji koji dođu i koji ti pomažu tako da to sve nekako svariš. Neka ljudi bježe od religije i neka se drže onog starog „Hodže i popovi, najveći lopovi“. To je uvijek bilo, biće i ostaće. Vjera u Boga je nešto čisto. Ne treba miješati sa religijom, ne treba institucionalizirati, ali nažalost je to neophodno. I ne sagledavaju dobre stvari. Ja nisam musliman zbog tradicije i porijekla. Upravo sam naveo svoj odgoj kao uvod u ovo, zato što sam zaista osjetio potrebu za Bogom. Bog je pravda, ljubav. To je Bog. Ne samo kazna za ovo i kazna za ono. Bog je više milostiv nego što kažnjava. Neuporedivo više. Ne jedan jedan nego jedan naprema xyz. Milostiv u odnosu na samo jedan onaj mali dio što kazni. U odnosu na nas kakvi smo. Koja to kazna treba biti za onog koji ubije dijete? Nije bitno čije je, jer dijete ne zna. Ima li oprosta za takve ljude? Što je najgore, ima i za takve. Možda je i najbolje. Mi ljudi zato i nismo bogovi, jer ne možemo takve stvari znati. Zato je Bog Bog. To je jedna poruka. Druga poruka je da budemo dosta zreliji. Da se otvore ovakvi razgovori. Ali iskreni, iskreni razgovori. Znači, ja ne mogu mrziti sve Srbe. Četnike mogu iz dna duše. A Srbe ne mrzim. Zašto? Zato što sam opet nakon rata bio kum Zoranu i Sanji, eno ih sada u Austriji. Ko da ti se ništa promijenilo nije, a jeste se puno toga promijenilo. Kod mene ovdje u firmi... Imam privatnu firmu... radili, rade dvoje Srba, radili i Hrvati, rade radnici, rade ljudi. E sad, kako se on zove, to je njegove matere i oca kakvo su mu ime dali. Mene to ne interesuje. I to je jedna od stvari koju želim da poručim. I neka se suoče oni sa istinom da jesu napravili genocid u Srebrenici. Jesu. I ne samo u Srebrenici. Ne govorim o formalno-pravnom karakteru, nego govorim o nečemu čega se svaki Srbin, pravi Srbin... A u biti pravi Srbin je dobra i pozitivna stvar. Što su oni ljudi koji su isto tako odrasli na pričama o junaštvu, što su za njih bili Turci sa kojima mi veze nemamo, to su oni bili za nas. Jer ako ćemo i tu mak na konac... Mada oni nas zovu Turcima, a imaju puno više turske krvi nego mi, jer mi nemamo. Mi smo se borili protiv Turaka i to treba da znaju. U svemu ovome su možda, ne znam, Hrvati ispali najmudriji narod. Zašto? Jer kroz istoriju su pokazali: imali su jednog Tita koji nas je sve objedinio. U samom Zagrebu je u Drugom svjetskom ratu bila najjača ta neka antifašistička borba, za razliku od jednog Beograda koji je bio prijestolnica fašizma, četništva, kolaboracije sa Nijemcima. Međutim, isto tako ne možemo zaboraviti ni masu nekih stvari koje su se dešavale u tom periodu. Treba da se prepoznamo mi, fini i normalni ljudi. Ne znam, zaista se trudim nešto pametno reći, ali mi ne polazi za rukom. Ako sam imalo pomogao, a imao sam, Boga mi, iskrenu namjeru i ako bude trebao neki drugi intervju ili neka konkretna pitanja... Bilo bi mi lakše govoriti da su konkretna pitanja, jer ja dajem konkretne odgovore. Znaš, iznositi neko svoje razmišljanje. Jer smo malo umorni poslije posla pa se neke stvari zaborave da se iznesu. Ustvari, eto, imao sam dobru namjeru.

* Damire, hvala ti.
Hvala tebi. Hvala vama.

* Nastavak feljtona objavljujemo u četvrtak, 29. septembra