Urbani dio današnje Zenice formirao se kroz nekoliko specifičnih faza koje hronološki zahvataju vrijeme neolitske zajednice, ilirske gradine, rimskog municipija Bistua Nuova, najznačajnijeg nalaza (II-IV vijek) u kojem dominira monumentalna ranokršćanska dvostruka bazilika, pored koje je u Evropi identifikovana samo još jedna. Na Bilimišću su pronađeni tragovi antičkog naselja. U Putovićima i Tišini, gdje dominira villa rustica, terma, hram kao i niz drugih pratećih objekata.
Srednjovjekovna Bosna- Historija o srednjovjekovnoj Zenici 13. i 14. vijeka vrlo je nedostatna. Postoji tek jedna mala vijest iz 1244. godine vezana za povelju hrvatsko-ugarskog kraljaBele IV. Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.
U razdoblju srednjeg vijeka, tačnije 1370. godine, spominje se naselje Klopče, kao i porodica toga imena, 8. januara 1404. godine bosanski did iz Janjića šaljedepešu dubrovačkom knezu Vlahi Sorkočeviću. U zeničkom naselju Varošišće otkopana je crkva iz srednjeg vijeka i franjevački samostan Sv.Marije, koju je gradio kipar Ivan Hrelić, učenik Juraja Dalmatinca.
Vrijeme političke samostalnosti srednjovjekovne Bosne direktno je vezano za Zenicu, prije svega Gradješinom pločom i aktom abjuracije, čime je dopunjenoKulinovo vrijeme, ali određuje i činjenice političke moći. Blizina tvrdog grada Vranduka, sjedište bosanskih kraljeva, Janjica i hiže dida bosanskih krstjana (u historiografiji nazivanih bogumilima, bosanskim hereticima itd.), sa stećcima u Puhovcu i Pojskama, nekoliko pisara i graditelja pored ostalog su činjenice i dokaz posebnog značaja ovog kraja u srednjem vjeku. I imenom (Bistua Nuova, Bilino polje, Brod) te Zenica od 20. marta 1436. godine ovaj grad je vezan za centralni dio države i rijeke Bosne.
Osmansko doba- U vrijeme vladavine Osmanlija (1463-1878) činjenicom da se promjenom smjera glavnog trgovačkog puta mijenja i funkcija samog grada, te osim kratkog perioda kad je bila sjedište brodskog kadije (do 1557. godine) Zenica je kasaba, opet osobenog lika sa nekoliko džamija (Sultan Ahmedova poznata kaoČaršijska džamija, Osman-Ćelebijna, Sejmenska, Jalijska), medresom (1737.), nekoliko mekteba, vrlo interesantnim nišanima, šadrvanima, hanovima, karavansarajima. U jednom opisu iz 1697. godine govori se o Zenici, gdje uspjevaju dinje "a sam kraj je vrlo pitom". Prema pretpostavkama, Zenica je imala 2.000 stanovnika, među kojima dominiraju Bošnjaci, da bi krajem 18. vijeka u izvorima bili spominjani i Srbi i Hrvati, a u 19. vijeku i Jevreji.
Poslije razaranja i egzodusa provalom vojske Eugena Savojskog 1697. godine nastupa vrijeme stabilizacije, te se u administrativnom, urbanom, poslovnom i topografskom smislu izdvaja zenička čaršija sa prepoznatljivim obilježjima.
Austrougarsko doba- Grade se kapitalni objekti šireg drustveno-ekonomskog značaja, koji će biti život ali i sudbina Zenice. To su željeznička pruga od Bosanskog Broda do Zenice (1879.), Rudnik uglja (1880.), Fabrika papira (1885.), Željezara (1892.), Kazneni zavod (1886.), što će pored ostalog izazvati niz promjena i kvalitetnih i kvantitenih pomaka u razvoju grada.
Dvadeseti vijek- Početkom 20. vijeka, desio se urbani bum (za nekoliko puta se povećao broj stanovnika, po popisu iz 1910. godine tu je živjelo 7.215 stanovnika), evidentna je ubrzana urbanizacija (pravoslavna crkva Rođenja Svete Bogorodice sagrađena je 1885. godine, dvije katoličke crkve 1910. godine, sinagoga 1903. godine), gradnja nekoliko prenoćišta, hotela, škola, vodovod, modernih puteva itd.
Dvadeseti vijek u Zenici obilježen je nizom zanimljivih, tipičnih i neobičnih manifestacija, pojačanom industrijalizacijom, posebno poslije 1938. godine izgradnjom Grube pruge, pauperizacijom djela stanovništva, njegovom proleterizacijom, ali i miješanjem gradskog-evropskog i domaćeg bosanskog mentaliteta i navika. Razvija se grad specifičnih funkcija i namjena, posebno omeđen dvjema činjenicama Kazneni zavod i Željezara Zenica ali i dragocjenom potvrdom života ovih ljudi, Kameniti most koji vezuje kuću Koste Jefića i Osmanage Mehmedića i jevrejsku Havru punih devedeset godina.
U periodu između 1941. i 1945. godine, evidentan je napor domaćeg stanovništva (potpisivanjem čuvene Rezolucije zeničkih muslimana maja 1942. godine) da sačuvaju koordinate poštovanja i uvažavanja, ali i zaštite golog života, kroz formiranje svog autentičnog znaka, muslimanske milicije u Šerićima, Doglodima, Babinu, ali i kroz partizanske odrede što je davalo i imalo određenu zahtjevnost i težinu. To je bila dimenzija zeničkog oblika otpora, grad nije imao velikih razaranja, terora niti žrtava, što je konstanta i činjenica prvorazrednog značaja i vrijednosti. Dimenzije antifašističke borbe su bile nažalost, određivane njihovim ideološkim određenjem što će u poslijeratnom vremenu devalvirati do neslućenih razmjera.