Crna Gora: Protesti i ništa

Na bulevaru između bronzanog spomenika crnogorskom kralju Nikoli I koji gleda ka spomeniku ruskom pjesniku Aleksandru Puškinu preko puta ulice, prošlog mjeseca nalazili su se šatori crnogorske opozicije. Najprije hiljade ljudi, a onda su posljednjih dana ostali samo oni najuporniji. „Početna ideja je bila apsorpcija svog nezadovoljstva koje obuhvata ekonomska i socijalna pitanja“, kaže Edin Koljenović.

Ovaj mladi aktivista Građanske alijanse rukom pokazuje ka mjestu na kojem su se održavale demonstracije koje, kako kaže, nisu uspjele da mobilišu svo nezadovoljstvo, jer su postale previše profilisane – sve više srpskih zastava, četničkih barjaka, vatrenih govora sveštenika.

„Ako recimo imate grupu koja se naziva Srbadija Barska i pojavi se sa jasnom ikonografijom i nacionalnim obilježjima, onda se šalje poruka zbog koje se udaljila većina građana, takođe nezadovoljnih, ali koji ne žele da se pojave na takvim protestima.“

Međutim, reakcija šire javnosti uslijedila je poslije slika policijske brutalnosti, prebijanja demonstranata i uništavanja njihovih automobila. Građanska alijansa dobila je petnaest konkretnih prijava potkrijepljenih fotografijama i snimcima. Tako je na protestnu šetnju krajem oktobra izašlo nekoliko hiljada ljudi. Pet, kaže policija. Osam, kažu mediji naklonjeni vladi. Međutim, organizatori su uvjereni da ih je bilo dvadeset hiljada. Jedan taksista iz Podgorice ubjeđuje me da je bilo bar trideset hiljada nezadovoljnika. Da li to znači da je u Podgovrici došlo do formiranja kritične mase?

„Ne može se dati tačan odgovor koliko to tačno ljudi od 600.000 stanovnika treba da izađe na ulice da bi izvršilo dovoljan pritisak na vlast. U Rumuniji ste imali situaciju da je procentualno manji broj ljudi izvršio pritisak na premijera da podnese ostavku“, kaže Koljenović.

Protiv koga, protiv čega?

Osim u vezi s brojnošću demonstranata, nema konsenzusa ni u vezi sa tim zašto se zapravo protestuje. Dok opoziciona koalicija Demokratski front tvrdi da je to svenarodni ustanak protiv četvrtvjekovne diktature, režim Mila Đukanovića čitave proteste opisuje kao pokušaj da se podriju evroatlantske integracije Crne Gore.

„Svaki režim se brani krupnim riječima. Nijedan diktator neće reći da mu narod traži hljeba i slobode“, kaže Slaven Radunović, poslanik Nove srpske demokratije. Dočekuje nas u svojoj kancelariji gdje trobojka i ikona spadaju u obavezni inventar, a iz radija se čuje glasna muzika. „Mi to tako stalno puštamo zbog prisluškivanja. Ovdje se svako prisluškuje.“ Zapravo bi Radunović uskoro mogao na sud, jer vladajuća većina – ali i neki iz opozicije – jedva čekaju da mu bude ukinut poslanički imunitet jer Državno tužilaštvo Crne Gore navodno ima indicije da je svojim govorima tokom mitinga pozivao na rušenje ustavnog poretka.

„Naivno je misliti da se država ruši tako što se baci pet kamenica i dvije baklje, dok na drugoj strani imate vojsku i policiju spremne da se do posljednjeg bore za režim Mila Đukanovića“, kaže Radunović, koji buduće optužnice protiv njega i dvojice saboraca vidi kao političke.

Nova srpska demokratija je najveća stranka u Demokratskom frontu, koji je opet na posljednjim izborima bio najveća opoziciona grupacija. No, Radunović i partijski drugovi prinuđeni su na špagu – sačuvati tradicionalno srpsko biračko tijelo, a ipak u okviru Fronta sarađivati i sa onima koji misle da je NATO odličan put za Crnu Goru. Radunović tu ne vidi nedosljednost: „Prioritet svake političke organizacije koja želi da se nešto mijenja, jeste da se smijeni gospodin Đukanović. On je jednostavno prepreka. To je jedini lider iz sovjetske ere u Evropi. On je iz vremena Eriha Honekera (političar DDR-a i njen posljednji lider).“ A drugog rješenja, kaže, osim ulice – nema. Jer, dodaje poslanik, Đukanović je usavršio sistem zapošljavanja partijskih kadrova, dijeljenja socijalnih poklona pred izbore i kupovine ličnih karata od simpatizera drugih stranaka. „Dok Đukanović organizuje izbore, mi ne možemo da ih dobijemo.“
Četvrt vijeka nepobjedivosti – mnogo godina tokom kojih je Đukanović bio malo premijer, malo predsjednik, a malo vodio zemlju iz sjenke, tokom kojih je pobijao ili ignorisao i najozbiljnije optužbe za korupciju i krijumčarenje. Od stalnih poraza od Đukanovića, opoziciju svih boja mora da više brine jedna stvar: premijer ima tek 53 godine. Mogao bi da vlada još „dugo, dugo“, ponavlja nekoliko puta Draško Đuranović, glavni urednik dnevnog lista Pobjeda, koji je i poslije privatizacije ostao blizak vlastima. Proteste Demokratskog fronta on vidi kao pokušaj podizanja rejtinga te grupacije, posebno nakon što je njena prva glava, Miodrag Lekić, osnovao novu stranku Demos.

„Vrijeme uličnih protesta je prošlo. Organizatori su pokušali da naprave reminiscenciju 5. oktobra u Srbiji, ali je to ispalo karikaturalno. Čak su iste i poruke, poput onog Gotov je!, koje ne mogu proći u ovom vremenu“, uvjeren je Đuranović. I još jedna paralela sa rušenjem Miloševića: „DOS je uspio u Srbiji zbog jedne stvari: tada niko nije dovodio u pitanje sam državni integritet Srbije. Ovdje je teško kada imate protivnike crnogorske samostalnosti zajedno sa onima koju su za nezavisnost – to ljudi ne prepoznaju kao iskrenu političku ideju. Kad nemate jasnu i ujedinjenu alternativu, onda je vlasti lakše“, kaže Đuranović.

Istrošena energija?

Slavenu Radunoviću je važno da naglasi da protesti nisu isključivo oko pitanja NATO. Ali i o toj temi može da priča naširoko, posebno, jer je gotovo izvjesno da će Podgorica početkom decembra dobiti pismo sa mašnicom u kojem je pozivaju da se priključi tom vojnom savezu. „Učlanjenjem možemo postati legitimna meta neke organizacije koja je u ratnim odnosima sa NATO“, kaže Radunović. „Za malu državu neutralnost je bitna i u ekonomskom smislu. Čim izgubite neutralnost, prestaje interesovanje za investicije druge strane koja je zakinuta vašim svrstavanjem.“

Druga strana je ovdje šifra za Rusiju, kojoj sigurno nije drago kada se NATO širi, pogotovo na Balkanu. Bez obzira na to i napise pojedinih medija, Demokratski front nije dobio nikakvu novčanu ili političku podršku iz Moskve ili Beograda, tvrdi Radunović. „Nije bilo podrške ni od trećeg sekretara ruske Ambasade, a kamoli od nekog ozbiljnijeg funkcionera.“

S druge strane, urednik Pobjede Đuranović ulazak u NATO vidi kao iskorak u novi civilizacijski krug. „Nijedna zemlja koja je ušla u NATO nije doživjela unutrašnju disoluciju, niti je neka istupila iz NATO-a. Osim toga, iako nema direktnih prijetnji, sa bezbjednosnog stanovišta je pametno biti pod kišobranom tako moćne organizacije.“

On ima razumijevanja za odluku vlasti da ne raspisuje referendum o članstvu, iako razne ankete – različitih naručilaca i izvođača – prognoziraju neizvjestan ishod takvog potencijalnog referenduma. Ali, kampanja i sam referendum samo bi produbili stare podjele u društvu, smatra Đuranović. „Podjele su autohtone i postoje decenijama, ali ih politika povremeno generiše do nivoa neizdržljivosti.“

Kako bilo, tek Demokratski front najavio je novi protest za nedjelju (15. novembar). Ideja je da se formira ljudski lanac oko administrativnih zgrada u centru Podgorice, da se opkoli režim. Hoće li za to uopšte biti dovoljno karika u lancu? Mladi aktivista Građanske alijanse Edin Koljenović nije siguran. „Mislim da je od ovih protesta profitirala vladajuća Demokratska partija socijalista, jer su na neki način istrošeni energija i nezadovoljstvo koji postoje kod građana.“

Niko u Crnoj Gori ne očekuje da Đukanović naprasno popusti te dozvoli prelaznu vladu koja bi pripremila nove izbore, što je glavni zahtjev opozicije. Izbori će se vjerovatno održati tek sljedeće jeseni. Što se pitanja NATO tiče, tada će vjerovatno biti kasno. Crna Gora će uveliko biti nova članica ovog vojnog saveza.