Austrijski skladatelj FRANZ SCHREKER (1878.-1934.) studirao je na Bečkome konzervatoriju kompoziciju (R. Fuchs, Hermann Grädener) i violinu (Sigismund Bachrich, Josef Rosé). Godine 1908. pobudio je pozornost svojim baletom Der Geburtstag der Infantin. Iste je godine osnovao Bečki filharmonijski zbor s kojim je poslije izveo mnoga suvremena djela (među njima i Gurrelieder Arnolda Schönberga, s kojim ga je, kao i s njegovim učenikom Albanom Bergom, poslije vezalo čvrsto prijateljstvo). Od godine 1907. do 1908. djelovao je u bečkoj Volksoperi, a 1912. prihvatio je mjesto profesora kompozicije na tamošnjoj Glazbenoj akademiji. Od 1920. bio je ravnateljem Visoke glazbene škole u Berlinu, gdje je od 1923. do 1933. vodio majstorski razred na Pruskoj umjetničkoj akademiji. Umirovljen od nacističkoga režima, koji je zabranio i izvedbe njegovih djela, umro je osamljen i ogorčen. Iznimna osobnost europskoga glazbenog života u prvoj polovici 20. stoljeća, Schreker se posebno istaknuo u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata kada se oko njega u Beču i Berlinu okupio naraštaj mladih, naprednih glazbenika među kojima su bili i njegovi poslije slavni učenici Ernst Křenek (po dolasku u SAD Krenek) i Alois Hába. Oni su se nastojali osloboditi naslijeđena romantičarskog tereta te, proglasivši punu slobodu umjetničke maštovitosti, pronaći nove putove glazbenoga izričaja. U svojemu stvaralaštvu, a osobito u devet opera, od kojih se neke postigle golem uspjeh, Schreker je na osebujan način prepleo bitne značajke verizma i impresionizma. Melodijski mu je svijet oživljavala kromatika bliska atonalnosti, harmonijski mu se je govor često temeljio na načelu politonalnosti, a njegova rafinirano efektna orkestracija pripomogla mu je da mistične sadržaje vlastitih libreta, nerijetko potaknute erotikom i čulnošću, zaodjene u blistavo kolorističko ruho.
KOMORNI KONCERT za sedam puhača, udaraljke, harfu, čelestu, harmonij, glasovir i gudače stvorio je Schreker u doba ratnoga meteža godine 1916. te ga posvetio Carlu von Wieneru. Djelo su 12. ožujka godine 1917. u Beču praizveli profesori bečke Glazbene akademije i članovi Bečke filharmonije. Ta privlačljivo prozračna, jednostavačna skladba vješto je prepleten mozaik više među se bliskih, kraćih epizoda kojih se okvirni smiren, profinjeno pastoralan zvuk miješa sa središnjim namazima skercozno-pulsirajućih pokreta pa i njihovih dramatskih proplamsaja. Svojim delikatnim poniranjem u unutarnja glazbena stanja skladba je prava predstavnica rafinirane psihološke glazbe koja svaki tonski izvor zna upotrijebiti nadasve štedljivo. To izražajno i stilski raritetno, majstorski instrumentirano postignuće na osobit se način odnosi prema tipično njemačkomu zvuku kojega se u nekim segmentima djelomice i odriče. U harmonijskome pak pogledu ono se svojom kasnom romantičnošću i ranim impresionističkim namazima nadovezuje na Maxa Regera i nasljednike, a svojim melodijama često podaje iznenađujuću slobodu kretanja.
