Vijeće Europe donijelo je 1992. godine Europsku povelju o regionalnim ili manjinskim jezicima(dalje u tekstu: Povelja). Povelju je do sada ratificiralo 25 države (Armenija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Cipar, Crna Gora, Češka, Danska, Finska, Hrvatska, Lihtenštajn, Luksemburg, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Rumunjska, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švedska, Švicarska, Ukrajina te Ujedinjeno Kraljevstvo), a u još 8 zemalja postupak ratifikacije je u tijeku.
Prvi dio Povelje – Definicije
Prvi dio Povelje određuje definicije koje se koriste u Povelji:
-
Izraz „regionalni ili manjinski jezici“ znači jezike koji se tradicionalno rabe na području određenog državnog teritorija od strane državljana te države koji sačinjavaju grupu brojčano manju od ostatka državnog stanovništva i razlikuju se od službenih jezika te države
-
Izraz „područje na kojem se regionalni ili manjinski jezici rabe“ znači zemljopisno područje na kome je navedeni jezik način izražavanja određenog broja ljudi što opravdava usvajanje različitih zaštitnih i poticajnih mjera predviđenih u Povelji
-
Izraz „neteritorijalni jezici“ znači jezike koji se rabe od državljana određene države, a koji se razlikuju od jezika koje rabi ostatak državnog pučanstva, ali koji iako su tradicionalno u uporabi u okviru državnog teritorija, ne mogu biti svedeni na zasebno područje
Drugi dio Povelje – Ciljevi i načela
Drugi dio Povelje određuje ciljeve i načela na čije se poštivanje potiču države potpisnice, a osobito se ističe 8 osnovnih principa zaštite i promicanja uporabe regionalnih ili manjinskih jezika (čl.7.).
Treći dio Povelje – Mjere
Treći dio Povelje definira 68 mjera za promicanje uporabe regionalnih ili manjinskih jezika u javnom životu, a odnose se na sljedeća područja: obrazovanje, sudbena tijela, upravna tijela i javne službe, javne medije, kulturne aktivnosti i ustanove, gospodarski i socijalni život te prekograničnu kulturnu razmjenu.
Izrada izvješća o primjeni Europske povelje o europskim ili manjinskim jezicima
Republika Hrvatska usvojila je 1997. godine Zakon o potvrđivanju Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (NN-MU 18/97) čime je ratificirana Povelja. Prilikom ratifikacije Povelje RH je dala dvije izjave, jednu rezervu, te je odredila koje će se mjere iz Dijela III Povelje primjenjivati u Republici Hrvatskoj.
Republika Hrvatska je prilikom ratifikacije dala izjavu da će se odredbe Dijela III Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima primjenjivati u odnosu na talijanski, srpski, mađarski, češki, slovački, rusinski i ukrajinski jezik.
Sukladno odredbama Povelje, države potpisnice dužne su podnositi redovita periodična izvješća o primjeni Povelje. Republika Hrvatska je do sada podnijela 4 izvješća;
I izvješće 1999. godine za razdoblje 1997.g.-1998.g.
II izvješće 2002. godine za razdoblje 1999.g.-2001.g.
III izvješće 2006. godine za razdoblje 2002.g.-2005.g.
IV izvješće 2010. godine za razdoblje 2006.g.-2008.g.
Peto periodično izvješće o primjeni Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezici RH je dužna podnijeti do siječnja 2013. godine.
