Šolc, Oto,
hrvatski
pjesnik i prevoditelj
(
Karlovac
,
26. V. 1913
–
Zagreb
,
7. XII. 1994
). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; radio kao srednjoškolski nastavnik, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, tajnik Drame HNK-a u Zagrebu te kao glavni urednik nakladničkoga poduzeća Mladost. Stvorio je opsežan i kvalitativno ujednačen pjesnički opus od petnaestak knjiga. Do 1950-ih stilski se i tematski nastavljao na trendove hrvatskog pjesništva 1930-ih, pišući vezanim stihom, u osebujnom spoju tradicionalnog impresionizma i ekspresionističkih socijalnih motiva, tematizirajući intimni sukob pojedinca s nehumanošću društvene situacije. Poslije prelazi na nevezani stih, napuštajući rimu, a pjesme se okreću suprotstavljanju senzibilnoga lirskog subjekta svagdašnjici života i refleksiji (
Lirika, 1935;
Mit izvora Reduse, 1938;
Treća knjiga pjesama, 1940;
Zvuci i dodiri, 1943;
Noć, 1950;
Ranjena ptica, 1954;
Hljeb nasušni, 1957;
Rub, 1958;
Pjevač, 1965;
Tišine, 1968;
Krov: 1950–1970., 1971;
Pjesme, 1974;
Takav, 1975;
Requiem, 1981;
Vatra dugog bdjenja nad mojim Karlovcem, 1983
). Prevodio je pjesme T. S. Eliota, E. Lasker-Schüler, R. M. Rilkea i G. Trakla.